Pregled posta

Martin v Zagreb, Martin z Zagreba – 2.dio

Hodnik pred urološkom ambulantom. Uobičajena slika. Pacijenati koji čekaju svojih pet – šest minuta razgovora s liječnikom, koliko im ovaj naš zdravstveni sustav omogućuje za iznos koji uplaćuju u zdravstveni fond. Većina uglavnom šuti zaokupljena svojim brigama i strahovima. Ipak nađe se tu i poneki blagoglagoljivac koji traži sugovornika da mu iznese svoje muke i jade. I uvijek nađe srodnu dušu. Neki to rade da bi sebi olakšali stanje uspoređujući „svoj slučaj“ sa slučajem sugovornika, drugi očekuju utješnu riječ „sve će to biti dobro“ iako naravno u to ne vjeruju, a treći jednostavno krate vrijeme pričajući o svojim svakodnevnim problemima.

Uglavnom svi mi smetaju u čitanju, pogotovo oni što sjede pokraj mene. Naime ja spadam u izuzetak, valjda jedini glupan (neki bi posprdno rekli – pravi se „intelektualcem“), koji kada ide liječniku ponese knjigu. Barem do sada nisam imao prilike vidjeti još nekog s knjigom, možda eventualno novinama. Zato moram uvijek birati takvu knjigu koja ne zahtijeva previše koncentracije, da poglavlja nisu preduga (za slučaj da me, dok čitam, pozove liječnik), koja je jednostavno rečeno „pitka“.

Takvu knjigu sam, kao i prošli, ponio i ovaj put: Mirko Kovač „Uvod u drugi život“. Kada sam sjeo i počeo čitati bio sam na 70. stranici, kada me pozvao liječnik bio sam na 143. Nije to puno pročitanog. Ponešto zbog već spomenutog ometanja od strane pacijenata (slaba mi je koncentracija, svaki me šum može odvući sa stranice pa sam se često vraćao na već pročitano), a jedan dio vremena sam malo i odrijemao.

Srećom nisam zaspao, kao jedna pacijentica koja je prečula svoje ime. Kada sam vidio da se nitko ne odaziva (u međuvremenu je umjesto prozvane u ambulantu ušao jedan drugi pacijent) okrenuo sam se prema njoj i vidio kako spava. Bila je jedina žena, a kako je bila prozvana Katarina, pretpostavio sam da se radi o njoj. Lagano je razbudivši, pitam:
„Vi ste Katarina?“
„Da, kaj su me zvali?“
„Jesu, samo sada je ušao jedan drugi pacijent!“
Digla se i preselila na drugu stolicu bliže vrata. Malo kasnije ušla je u ambulantu. Kada je izašla čujem iz sobe: „Duško!“. Bez spominjanja mog kompliciranog prezimena. Zaklopim knjigu i uđoh.

„Dobar dan“, rekoh i sjedoh na stolicu. Doktor je već sjedio za računalom.
„Dobar dan. Je ste li pročitali knjigu?“ reče uz smiješak.
„Nisam, ipak dobar dio jesam.“ odgovorih
„Eto stigao je nalaz. Je su li vam rekli rezultat?
„Ne nisu, sestra je rekla da ona ne smije davati obavijesti.“
Doktor se nasmije: „Da tako je!“ i nastavi „Pa što mislite kakav je nalaz?“
„Ma meni vam je u suštini manje-više svejedno. Znam da ako se takva bolest otkrije na vrijeme da je uglavnom izlječiva. No kako sam po prirodi pesimist mislim da ima nečega!“
„U pravu ste, u lijevom segmentu dva uzorka pokazuju postojanje tumora!“
„Hoću li treba ti na zračenje? Mislim obzirom na moju dob i bolest srca, ako tumor nije velik, mogu ja umrijeti s tumorom ali ne moram od tumora!“
„Pa poživjet ćete vi još sa srcem, pa makar i bez prostate. Ali prije toga trebamo napraviti CT, da vidimo nije li se eventualno proširio, iako sumnjam, jer je tek u zametku!“
„Mali račić“, pomislim u sebi, a na glas kažem: „A kamo se obično širi?“
„Na kosti!“ odgovara liječnik.

„U cijeloj toj stvari najviše me nervira sam postupak“, nastavih u svojem stilu.
„Pa to je kratkotrajno, par minuta.“
„Znam, sve mi je to pojasnio moj vjenčani kum koji je to prošao. No ne radi se o samom zračenju, muči me cijela procedura: skupljanje uputnica, prijavljivanje, čekanje na termin, svakodnevna vožnja u Zagreb, mogućnost da aparat ne bude taj dan ispravan, kao što je to nekoliko puta bilo u slučaju mog kuma, pa se onda cijeli tretman produžuje i tako to.“
„Točno je to. Inače za prijevoz ne brinite, vozit će vas svakog dana kola hitne pomoći.“

Na te riječi sjetih se početka moje „srčane“ putošestvije prije petnaestak godina, kada sam kolima hitne pomoći nakon koronorografije u Svetom Duhu, vožen lošim cestama kroz neka predgrađa Zagreba gdje je trebalo pokupiti još neke bolesnike, stigao u „Merkur“ gdje mi je bila „štacija“, pa mi je onda u krevetu šiknula krv iz arterije na preponama. Jedina je utjeha bila što je krv zaustavljala jedna mlada, zgodna medicinska sestra. I još se nagnula nadamnom a imala je široki otvor na kragni kute. Još mi „sline teku“, kako se to kaže na kraju bajki koje završavaju velikim gozbama.

A onda je „dotur“ počeo pisati „dokument“ (to im je danas uglavnom pretežni dio posla, pogotovo u javnim zdravstvenim ustanovama – ništa bez kompjutora!) i na čas bio koncentriran na ekran. Ispunio sve redom kako to treba, amneza, dijagnoza, potrebni lijekovi itd. Dao mi papir, poslao sestri … mojih pet minuta je isteklo.
„Doviđenja.“
„Doviđenja“

Odoh do sestre, ona poudara pečate i faksimile, vrati papire.
„Uvod u drugi život?“ upitno pročita naslov knjige na koricama. „Roman?“
„Ne, zbirka priča i eseja. Naslov odgovara mom trenutačnom stanju“, odgovorih. Ne znam je li shvatila. No nije ni važno.

Izađem u hodnik, vani me već čeka moj supatnik od prije dva tjedna kada smo zajedno ležali u sobi nakon biopsije.
„I što kaže, ima li što?“ pita, a u očima mu strah i iščekivanje.
„Ima, mala životinjica s kliještima!“ rekoh uz osmjeh i nastavih niz hodnik, ostavljajući ga da se pita: kakav je to luđak: „mala životinjica s kliještima?“

Pravac mojoj doktorici po uputnice i recepte, sada ćemo se češće viđati, pa zar je zaista karcinom (to valjda ljepše zvuči nego rak), da neki početak.

Onda u ljekarnu po dozu „suhe hrane“, pa zvoni na vratima stana, ključ sam dao supruzi jer je svoj zaboravila uzeti kada smo jutros, prije odlaska u bolnicu, pošli na šetnju, „nema ništa kaj ne?“ uz oči pune nade, „ima, ima, mala životinjica,“ lice poprima novi izgled tipa: „potonule sve mi lađe“, „ali nije strašno, sve će to biti OK, samo da nema zafrkancije s procedurom! To će me koštati gutanja praksitena. No što možemo, sve to ide u rok službe u našim godinama.“

Slijede pozivi snahe, starijeg sina, prijatelja doktora, otorinolaringologa (i on je u „prostata tretmanu“ zbog neke upale, nada se da je sve OK ali sumnja čuči u prikrajku), interesiraju se kao je bilo, imali što, pa onda ja njih tješim da će biti sve OK.

A zašto i ne bi bilo, pa imam već 67 godina, a prosječni vijek muškarca u Hrvatskoj je 69,7 godina. Tih dvije, tri godine ću još izdržati , zar ne!


Post je objavljen 22.02.2010. u 22:17 sati.