ponedjeljak, 01.02.2010.
Posjetitelji
Njemu nisu dolazili u posjete. Izuzetak je bila supruga koja je dolazila oko četiri sata popodne. On bi sat vremena ranije obukao trenirku, na noge navukao sportske papuče i otišao prošetati do njenog dolaska bolničkim parkom. I odmah prvog dana odredio putanju svog kretanja, izmjerio koracima duljinu trase i prolazio je tri puta, ukupno ca 1000 m (ubacio si karticu – rekla je supruga kad joj je to ispričao).
Dolazak supruge bio je prvenstveno motiviran zajedničkim pijenjem kave u kafiću koji je imao jedan ulaz s ove, a drugi s one strane bolničke ograde, tako da ona uopće nije dolazila u bolničku sobu. I kvaliteta pripremljene kave je bila različita: jednom dobra kad ju je pripremala konobarica, drugi puta, u kreaciji vlasnika kafića, lošija. Nakon što su se uvjerili da to nije slučajnost odlazili su, kad je „dežurao“ vlasnik, u kafić preko puta simboličnog naziva „Therapia“. Razlog redovite dnevne doze kofeina bila je njegova ovisnost, zbog koje je u slučaju dvo/trodnevne apstinencije dobivao glavobolje. To je svojevremeno otkrio prilikom boravka u bolnici nakon ugradnje premosnica. Ubrzo se, a da ni sami nisu bili svjesni, to ipak pretvorilo u neobavezan, ali ugodan razgovor, u ozračju kakvo kod kuće nisu nikad uspjeli postići. Primjećivao je to, ipak je tek nakon povratka kući otkrio razlog tome. Za razliku od zajedničkog pijenja kave kod kuće, tamo nije bilo upaljenog TV prijamnika!
Ostale posjete niti je očekivao, dapače zamolio je kolege i poznanike da mu ne dolaze. Jednostavno posjete nije volio, prilikom njih osjećao se glupo a posjetitelji su mu pomalo išli na živce. I ne samo njegovi već i oni što su dolazili u posjete drugim bolesnicima iz njegove sobe. Zato je manje više uvijek napuštao sobu kad su počeli pristizati.
Promatrajući, uvidio je kako postoje dvije vrste posjetitelja.
Prvu čine manje grupe. Najčešće su to brižne supruge bolesnika (nije saznao da li u ženskim sobama isto tako dolaze brižni supruzi). Dolaze zabrinute u duši (otkrivaju ih oči) s optimističkim osmjehom na usnama. Donose vrećice s uobičajenim provijantom: sokovi, voće, keksi, domaći kolači, u količini koju jadni bolesnik, a kome se u trenutku kad je opazio suprugu na vratima, bolest pogoršala najmanje za trideset posto, ne bi bio u stanju pojesti do njezinog slijedećeg posjeta ni da je zdrav. Slijedi poravnavanje kreveta, presvlačenje pidžame; trebaš li vode, a onda ona sjeda pokraj njega, uređenog i dotjeranog, i započne konverzaciju, najčešće jednosmjernu: kako si, kaj veliju gospon doktor, te kaj boli, doma je se dobro, unučica se malo prehladila ali nije niš strašnega. Bolesnik uglavnom šuti, njemu se tu ne događa ništa novoga, u mislima je u svojoj kućici, dvorištu, stanu, a o svom stanju i kaj veliju gospon doktor govorio je već toliko puta da o tome i vrapci pod prozorom cvrkuću. Zatim slijedi kratkotrajna tišina i: pak onda idem, zutra nem došla imamo pri hiži posla, vidimo se prekzutra. Pusa v čelo, na vratima pozdrav rukom i gotovo...
Drugu vrst čine delegacije. Na čelu je naravno opet brižna supruga, a iza nje ili po godinama ili pak po porodičnom stablu svi ostali. Prvi dio posjete je otprilike sličan onom kada dolazi sama supruga. Ostali za to vrijeme stoje oko kreveta s rukama na leđima, stariji s određenom pažnjom (mogel sem i ja biti tu, fala bogegu kaj za ve još nesem) promatraju ceremonijal iščekujući trenutak kad će i oni moći postaviti pitanja: kak ste/si, kakšno je jelo, su sestre fajn puce (i pri tome se značajno smješkaju), dok mlađi uglavnom zvrndaju pogledima po sobi i po drugim krevetima nestrpljivo očekujući kraj. Ako se pojavi neki baš jako mlad posjetitelj, unuka ili unučić, njega se nakon „suprugine obrade“ gurne do bolesnika: idi pozdravi dedeka. Dijete s usiljenim smiješkom prilazi, skrštenih ruku na prsima i malo pognute glave: kak si dedek?. Najbliža rodbina je malo razočarana (možda i djed) što dijete nije raširenih ruku prišlo djedu i poljubilo ga kako to inače radi kod kuće kad dođe iz vrtića ili škole. Ne uviđaju da je to za dijete sasvim drugi čovjek, u pidžami, pokriven do prsiju bijelim pokrivačem i da ne sliči uopće na onog simpatičnog starčića kojeg susreće na „gruntu“.
U slučaju da je bolesnik pokretan, a vani je lijepo vrijeme, nakon „uređivanja“ svi izlaze u bolnički park (uz obavezan pozdrav na glas ostalima u sobi: „se dobro“, i neizgovorenim: baš mi ih je žal kaj su po tak lepom vremenu tu nutri), gdje je druženje malo opuštenije, ipak tu više sliči na kućnu okolinu.
Jednom od ovakvih potonjih bolesnika, gosponu S., došli su u posjet sin (koji je također već u invalidskoj penziji) sa snahom, i odmah izašli van.
Gosponu S. srce je slabo, skuplja mu se voda, kašalj ga muči po čitav dan i noć (unatoč čepićima u ušima on ga po noći često čuje). Pričao je kako se već dvije godine sam brine o nepokretnoj ženi koja je preživjela dva moždana udara. Prvi puta su pomalo pogriješili i liječnici: iako je na osnovu simptoma da bi mogao biti moždani udar na vrijeme odveo ženu u bolnicu, oni nisu prepoznali simptome, vratili je kući, a onda je uslijedio pravi udar. Nakon oporavka u toplicama („tek kad sam donesel nekaj penez su se počeli o njoj brinuti, bila je skroz zmršavila kak nije sama mogla jesti, a niko joj ni pomagal“ – kaže), stvari su krenuli na bolje, ali je onda uslijedio drugi i sad je doma u krevetu, nepokretna. I kako kaže strašno zahtjevna, čim ode od kuće („a moram iti po lekove, kruh, mleko, fasung, platiti račune“) toliko viče da su u početku susjedi mislili kako se ne brine o njoj. Ima još jednog sina, također oženjenog.
Kada se vratio sam, nakon odlaska sina on ga upita:
„Pa kako to da vas nikad ne posjećuje i drugi sin?“
„Je sneha se spočupala z mojom gda ju je našla kak z našeg vrta vzemlje povrtninu kaj je žena rihtala, a da ju niš ni pitala.“ odgovara S.
I od tada sin više ne dolazi kod njih.
„A kako je sada s vašom ženom, tko se brine dok ste vi u bolnici?“
„Je, baš su mi ve rekli sin i sneha da su ju zeli k sebi doma. Sam je sneha povedala: mi je bomo zeli na mesec dni, a onda nek ju na mesec dni zeme druga sneha!“
„A kaj pak ako je ona neće htjeti uzeti?“
„No bumo vidli za mesec dni. Imam vam ja nekaj grunta, i nekšnu staru hižu, kaj je bilo namenjeno pol na pol za sinove. Či ju nebuju zeli, bom drugega sina – prekrižil! Ve smo se tak dogovorili.“ završi gospon S.
Kasnije je dugo o tome razmišljao. Gospodin S. preživio je svašta u svom životu, rat, rad po gradilištima Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske. Život ga nikada nije mazio. I kada je pričao o tome govorio je to s određenom dozom nezadovoljstva. Ali nikada pri tome nije bio ljut, nikada se nije čula optužba na život kao takav, društvo ili pojedinca. Uvijek se imao utisak da prihvaća stvari takve kakve jesu, jer drugačije ne mogu biti. I uvijek je donosio odluke bez puno „filozofiranja“. Tako je postupio i u ovom slučaju: „bumo ga prekrižili“ i život teče dalje.
Da li će kada saznati kako je mogućnost da bude „prekrižen“ utjecala na ponašanje kod sina i njegove snahe?
01.02.2010. u 14:45 •
7 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| |
|
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
