Marketing
Posjetitelji
Njemu nisu dolazili u posjete. Izuzetak je bila supruga koja je dolazila oko četiri sata popodne. On bi sat vremena ranije obukao trenirku, na noge navukao sportske papuče i otišao prošetati do njenog dolaska bolničkim parkom. I odmah prvog dana odredio putanju svog kretanja, izmjerio koracima duljinu trase i prolazio je tri puta, ukupno ca 1000 m (ubacio si karticu – rekla je supruga kad joj je to ispričao).
Dolazak supruge bio je prvenstveno motiviran zajedničkim pijenjem kave u kafiću koji je imao jedan ulaz s ove, a drugi s one strane bolničke ograde, tako da ona uopće nije dolazila u bolničku sobu. I kvaliteta pripremljene kave je bila različita: jednom dobra kad ju je pripremala konobarica, drugi puta, u kreaciji vlasnika kafića, lošija. Nakon što su se uvjerili da to nije slučajnost odlazili su, kad je „dežurao“ vlasnik, u kafić preko puta simboličnog naziva „Therapia“. Razlog redovite dnevne doze kofeina bila je njegova ovisnost, zbog koje je u slučaju dvo/trodnevne apstinencije dobivao glavobolje. To je svojevremeno otkrio prilikom boravka u bolnici nakon ugradnje premosnica. Ubrzo se, a da ni sami nisu bili svjesni, to ipak pretvorilo u neobavezan, ali ugodan razgovor, u ozračju kakvo kod kuće nisu nikad uspjeli postići. Primjećivao je to, ipak je tek nakon povratka kući otkrio razlog tome. Za razliku od zajedničkog pijenja kave kod kuće, tamo nije bilo upaljenog TV prijamnika!
Ostale posjete niti je očekivao, dapače zamolio je kolege i poznanike da mu ne dolaze. Jednostavno posjete nije volio, prilikom njih osjećao se glupo a posjetitelji su mu pomalo išli na živce. I ne samo njegovi već i oni što su dolazili u posjete drugim bolesnicima iz njegove sobe. Zato je manje više uvijek napuštao sobu kad su počeli pristizati.
Promatrajući, uvidio je kako postoje dvije vrste posjetitelja.
Prvu čine manje grupe. Najčešće su to brižne supruge bolesnika (nije saznao da li u ženskim sobama isto tako dolaze brižni supruzi). Dolaze zabrinute u duši (otkrivaju ih oči) s optimističkim osmjehom na usnama. Donose vrećice s uobičajenim provijantom: sokovi, voće, keksi, domaći kolači, u količini koju jadni bolesnik, a kome se u trenutku kad je opazio suprugu na vratima, bolest pogoršala najmanje za trideset posto, ne bi bio u stanju pojesti do njezinog slijedećeg posjeta ni da je zdrav. Slijedi poravnavanje kreveta, presvlačenje pidžame; trebaš li vode, a onda ona sjeda pokraj njega, uređenog i dotjeranog, i započne konverzaciju, najčešće jednosmjernu: kako si, kaj veliju gospon doktor, te kaj boli, doma je se dobro, unučica se malo prehladila ali nije niš strašnega. Bolesnik uglavnom šuti, njemu se tu ne događa ništa novoga, u mislima je u svojoj kućici, dvorištu, stanu, a o svom stanju i kaj veliju gospon doktor govorio je već toliko puta da o tome i vrapci pod prozorom cvrkuću. Zatim slijedi kratkotrajna tišina i: pak onda idem, zutra nem došla imamo pri hiži posla, vidimo se prekzutra. Pusa v čelo, na vratima pozdrav rukom i gotovo...
Drugu vrst čine delegacije. Na čelu je naravno opet brižna supruga, a iza nje ili po godinama ili pak po porodičnom stablu svi ostali. Prvi dio posjete je otprilike sličan onom kada dolazi sama supruga. Ostali za to vrijeme stoje oko kreveta s rukama na leđima, stariji s određenom pažnjom (mogel sem i ja biti tu, fala bogegu kaj za ve još nesem) promatraju ceremonijal iščekujući trenutak kad će i oni moći postaviti pitanja: kak ste/si, kakšno je jelo, su sestre fajn puce (i pri tome se značajno smješkaju), dok mlađi uglavnom zvrndaju pogledima po sobi i po drugim krevetima nestrpljivo očekujući kraj. Ako se pojavi neki baš jako mlad posjetitelj, unuka ili unučić, njega se nakon „suprugine obrade“ gurne do bolesnika: idi pozdravi dedeka. Dijete s usiljenim smiješkom prilazi, skrštenih ruku na prsima i malo pognute glave: kak si dedek?. Najbliža rodbina je malo razočarana (možda i djed) što dijete nije raširenih ruku prišlo djedu i poljubilo ga kako to inače radi kod kuće kad dođe iz vrtića ili škole. Ne uviđaju da je to za dijete sasvim drugi čovjek, u pidžami, pokriven do prsiju bijelim pokrivačem i da ne sliči uopće na onog simpatičnog starčića kojeg susreće na „gruntu“.
U slučaju da je bolesnik pokretan, a vani je lijepo vrijeme, nakon „uređivanja“ svi izlaze u bolnički park (uz obavezan pozdrav na glas ostalima u sobi: „se dobro“, i neizgovorenim: baš mi ih je žal kaj su po tak lepom vremenu tu nutri), gdje je druženje malo opuštenije, ipak tu više sliči na kućnu okolinu.
Jednom od ovakvih potonjih bolesnika, gosponu S., došli su u posjet sin (koji je također već u invalidskoj penziji) sa snahom, i odmah izašli van.
Gosponu S. srce je slabo, skuplja mu se voda, kašalj ga muči po čitav dan i noć (unatoč čepićima u ušima on ga po noći često čuje). Pričao je kako se već dvije godine sam brine o nepokretnoj ženi koja je preživjela dva moždana udara. Prvi puta su pomalo pogriješili i liječnici: iako je na osnovu simptoma da bi mogao biti moždani udar na vrijeme odveo ženu u bolnicu, oni nisu prepoznali simptome, vratili je kući, a onda je uslijedio pravi udar. Nakon oporavka u toplicama („tek kad sam donesel nekaj penez su se počeli o njoj brinuti, bila je skroz zmršavila kak nije sama mogla jesti, a niko joj ni pomagal“ – kaže), stvari su krenuli na bolje, ali je onda uslijedio drugi i sad je doma u krevetu, nepokretna. I kako kaže strašno zahtjevna, čim ode od kuće („a moram iti po lekove, kruh, mleko, fasung, platiti račune“) toliko viče da su u početku susjedi mislili kako se ne brine o njoj. Ima još jednog sina, također oženjenog.
Kada se vratio sam, nakon odlaska sina on ga upita:
„Pa kako to da vas nikad ne posjećuje i drugi sin?“
„Je sneha se spočupala z mojom gda ju je našla kak z našeg vrta vzemlje povrtninu kaj je žena rihtala, a da ju niš ni pitala.“ odgovara S.
I od tada sin više ne dolazi kod njih.
„A kako je sada s vašom ženom, tko se brine dok ste vi u bolnici?“
„Je, baš su mi ve rekli sin i sneha da su ju zeli k sebi doma. Sam je sneha povedala: mi je bomo zeli na mesec dni, a onda nek ju na mesec dni zeme druga sneha!“
„A kaj pak ako je ona neće htjeti uzeti?“
„No bumo vidli za mesec dni. Imam vam ja nekaj grunta, i nekšnu staru hižu, kaj je bilo namenjeno pol na pol za sinove. Či ju nebuju zeli, bom drugega sina – prekrižil! Ve smo se tak dogovorili.“ završi gospon S.
Kasnije je dugo o tome razmišljao. Gospodin S. preživio je svašta u svom životu, rat, rad po gradilištima Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske. Život ga nikada nije mazio. I kada je pričao o tome govorio je to s određenom dozom nezadovoljstva. Ali nikada pri tome nije bio ljut, nikada se nije čula optužba na život kao takav, društvo ili pojedinca. Uvijek se imao utisak da prihvaća stvari takve kakve jesu, jer drugačije ne mogu biti. I uvijek je donosio odluke bez puno „filozofiranja“. Tako je postupio i u ovom slučaju: „bumo ga prekrižili“ i život teče dalje.
Da li će kada saznati kako je mogućnost da bude „prekrižen“ utjecala na ponašanje kod sina i njegove snahe?
Post je objavljen 01.02.2010. u 14:45 sati.