semper contra
ponedjeljak, 15.02.2010.
Martin v Zagreb, Martin z Zagreba!
Kakva će sutra biti jutarnja temperatura? Najavljuju do -10şC, a moram u ambulantu po nalaz biopsije. Još me k tome večeras nešto gnjavi srce. Možda je na „nervnoj bazi“ zbog očekivanja rezultata? Sve se danas svaljuje na „nervnu bazu“!
Jutro! Budim se. Kroz škure vidim da je oblačno. Vjerojatno neće biti hladno. Ustajem, jutarnji ceremonijal higijene. Nemam volje doručkovati (posljedica „nervne baze“ iako to ne želim proznati), oblačim se i odlazim u ambulantu. Hodam kao po jajima – ima na mjestima poledice, a ja više nemam akrobatske sposobnosti mladića.
Vrijeme: 8.15.
Pred vratima ambulante četvero ljudi. Uobičajena konverzacija, koja mi usput budi rečeno ide na „nervnu bazu“ oli jetra, analiza vlastite bolesti. Nitko nikoga ne sluša, jedino čeka da jedan prestane pa da onda drugi nastavi sa svojim boljkama. Jako zanimljivo i poticajno!
„Ima li koga kod sestre?“ pitam.
„Nema nikoga, ni sestre.“ slijedi odgovor. Od prošli puta znam da predbilježbe za pregled počinju u osam, osam i deset pa sam malo začuđen. Ipak sestra uskoro dolazi i prvi iz reda odlazi za njom i ubrzo se vraća. Nakon što je i drugi pacijent vrlo brzo završio kod sestre, ulazi treći a posljednji prije mene kaže:
„Ide brzo!“
„Moglo bi i brže – pridodam ja – „metak v čelo“ i sve je gotovo. Kada jednom trebaš početi posjećivati bolnice i liječnike, bolje da te ni nema!“
Čovjek ostade bez teksta buljeći u mene. Mislim da je jedva dočekao ući kod sestre i da se makne od luđaka. Nasmijah se u sebi i pomislih: sigurno je vjernik kad mu je toliko stalo do života. Baš mu se nešto ne ide u Raj!
Ulazim i ja.
„Dobar dan – rekoh – došao sam po nalaze biopsije.“
„A je ste li provjerili telefonski je su li stigli?“ pita sestra.
„Nisam, doktor mi je rekao da dođem nakon deset dana. Biopsija je bila četvrtog, danas je petnaesti!“
„Kako se zovete?“
Pametnog li pitanja, pomislim, pa imaš moju uputnicu pred nosom. Na glas rekoh svoje prezime. Sestra se otkotrlja na stolici s kotačićima do ormara i izvadi neki registrator i počne ga listati.
„Kako rekoste da se zovete?“ ponovi pitanje. Ja ponovo odgovorih.
„Da stigao je.“
„I što sada?“ pitam i čekam odgovor.
„Doktor radi od dvanaest sati. Do jedan ima vizitu.“
„Koliko imate prijavljenih pacijenata, oko koliko sati da dođem?“ pitam ja naivno.
„Pa u dvanaest!“
„Pitam zato jer mislim da nisam prvi na popisu pa da ne čekam od dvanaest sati“ nastavljam ja dalje naivno.
„A ne, dođite vi samo u dvanaest. Ja ću ostaviti doktoru na stol sve papire, a on će onda zvati.“
Vidim ja da ovdje nema govora o nekoj boljoj organizaciji osim onoj po principu „sjedi i čekaj“ pa pozdravim i izađem. Bilo je devet i trideset.
U 11.15 ponovo se obukoh i ponovo na put. Znajući da me čeka čekanje ponio sam sobom i knjigu Mirka Kovača „Uvod u drugi život“. Po sadržaju baš odgovara za ovakvu priliku. Dođem u čekaonicu, nađem prikladno mjesto što dalje od „pričatelja-svojih-boleština“ skinem kapu, promijenim naočale, otvorim knjigu i počnem čitati trudeći se maksimalno koncentrirati kako ne bi čuo „povijest-moje-bolesti“ s muzikom sa stropa kao pozadinom. Nakon nekog vremena dolazi doktor, prepoznaje me, rukujemo se: čitate? - pita; da uvijek ponesem knjigu da mi prođe brže vrijeme čekanja – odgovaram, a on klimnu s razumijevanjem i odlazi u ambulantu. U dva sata i petnaest minuta dođoh na red. Malo prije poziva prestadoh čitati, umorih se.
Uđoh u ambulantu. Doktor odmah za računalo.
„Kako ste? Da vidimo što ima?“ i nakon što je neuspješno pokušao izgovoriti moje prezime upita: „Kako se ono zovete?“
Ja mu rekoh prezime. On ga ponovi s krivim naglaskom. Ja ga s osmjehom ispravim, on ponovi opet s krivim naglaskom. Ja ga opet ispravih i, uz osmjeh, nastavih:
„Moje prezime dolazi od „samo se buni“!“
Nasmije se i on i pretražuje računalo.
„Ali vašeg nalaza nema!“ kaže. „Je ste li zvali telefonom da provjerite?“
„Pa nitko mi na pregledu nije rekao da trebam provjeravati. Osim toga jutros sam bio ovdje i sestra je, gledajući u registrator, rekla da je nalaz tu!“
„Onda ga vjerojatno nisu unijeli u računalo!“ nadoveže doktor.
Na kraju se ipak ispostavilo da nalaz nije stigao, a da je sestra očigledno krivo čula moje prezime. Tko mi je kriv kad imam neuobičajeno prezime. Što se ne zovem na primjer Šeks, Mesić ili, ne daj bože, Tuđman. Doktor mi se ispričao što sam dolazio dva puta, a ja odgovorih:
„Ljudski je griješiti“, a nakon njegovog osmjeha dodah „ali ljudski je grešku i priznati. Osim toga nema veze, u mirovini sam, imam vremena!“ Dao mi je telefonski broj i rekao da drugi puta, za jedno tjedan dana, na taj broj provjerim je li nalaz stigao.
„A što me čeka - zračenje? - ako se ispostavi da se životinjica s kliještima iz mora preselila u prostatu?“
„Da, ali nije to ništa strašno!“ odgovori doktor.
„Znam, već sam se informirao. Mene brine sama procedura a ne postupak zračenja.“ Ne znam je li uočio poantu ili žaoku.
Pozdravili smo se i ja odoh u stilu „Martin v Zagreb, Martin z Zagreba!“, nadajući da ću slijedeći tjedan imati više sreće.
