Marketing
Sve je manje i igara!
Danas (13. veljače) vratio sam se iz Samobora, sa zadatka čuvanje unuka. Prisustvovao sam dijelu poznatog Samoborskog fašnika koji je bio namijenjen za djecu, vrtići i osnovne škole. I moja starija unuka je sudjelovala u „mimohodu“ (ona u "kutiji" na drugoj slici koja bi po ideji njene "tete" trebala predstavljati pernicu, ako znate što je to?). Nekad su djeca sudjelovala u mimohodu 25. maja – danas bi to bio 25. svibnja - Titov rođendan, danas sudjeluju na Fašnik, odaju počast „Kralju budala i zafrkanata!“ O tempora o mores!!!
Klasičan scenarij: pojedine grupe iz pojedinih vrtića ili škola u povorci. Sa strane rodbina svih fela i godišta: naoružani modernim „strojevima za pohranjivanje slika“ slikaju, slikaju i slikaju svoje buduće „velike“ estradne zvijezde. Plesačke, pjevačke, glumačke, sportskih. Na ovakvim smotrama nema budućih znanstvenika, profesora, radnika, intelektualaca. Barem ne u mislima onih koji ih slikaju. Predvode ih „tete“, nekada „drugarice“. No nema više „drugova“, sada smo svi „gospoda“. A među „gospodom“, kako se danas pokazuje, nađe se svašta: bogati, siromašni, pošteni, lopovi. Dolaze djeca obučena u više ili manje inventivne kostime ili maske od dimnjačara do svemiraca na glavni trg pred pozornicu na kojoj je, u ovom slučaju, dvoje voditelja; jedan koji izigrava Svraku, simbol Samoborskog fašnika i drugi, recimo Klaun, koji je kao glavni voditelj.
Redaju se grupe, prikažu pet do deset minutni program s plesom i pjevanjem (danas je to lako jer se glazba i pjesma snime na CD-u a djeca samo plešu i fingiraju pjesmu, pa se onda desi da bude pušten krivi CD, a djeca se čude kao pile glisti što je to sada?, još ne znaju kako se u takvim trenutcima treba ponašati, još nisu „zvijezde“), ostala djeca se smrzavaju čekajući u redu svojih „pet minuta slave“. Ta neorganiziranost, uz hladnoću, toliko me iznervirala da mi je „proradilo“ srce pa sam otišao na čaj (cijelo vrijeme misleći da naručim i „lovačkog majstora“ no sprečavalo me što sam popodne morao voziti) i tako propustio tih, za roditelje, bake i djedove, rođake i rođakinje koji su uglavnom i bili prisutni priredbi, „bitnih pet minuta“ kada se „moja najbolja kćerkica/sinčić/unuk/unučica“ popne na binu i „odradi“ svoju ulogu. Nakon „nastupa“ djecu su roditelji ili rodbina odveli na kolače, coca-colu, ćevape i ražnjiće i obvezatni luna park, već ovisno o financijskim mogućnostima.
Vrativši se ustanovio sam da je preostala samo još jedna grupa. I tada mi je palo na um kako će se ta cijela cirkusijada nastaviti i navečer samo ovog puta za odrasle uz naravno „dobro iće i piće“ No kao što sve pomalo gubi „sjaj“ kada se ponavlja, sjetimo se euforija proslave Uskrsa, Božića i Novih godina nakon 1991. godine, kada smo svi mislili: e riješili smo se mrskih nam Srba, zaostalih dijelova ponosne nam Jugoslavije koje smo morali razvijati doprinosima „za nerazvijene“ i usput dio tih novaca trpati i u svoj džep, a sve pod parolom „bratstva i jedinstva“, naša bogata dijaspora dat će 150 milijardi dolara „napaćenoj domovini“, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a sada ispada da želimo toj istoj dijaspori onemogućiti pravo glasovanja, jer nam prave trošak a ne donose lovu, tako i ovo „fašnikovanje“ pomalo gubi svoju nekadašnju vedrinu, smijeh, zabavu.
Vremena su teška. Ljudi nemaju ni para, a bogami ni volje da se razuzdano vesele kada svakog dana mogu ostati bez posla i kada je broj nezaposlenih dostigao alarmantnih 300.000 ljudi. Treba se čuvati za sutrašnji crni dan. Ove godine izostale su čak i zajedljive parole kojih je prošle godine bilo u mnogo većem broju. Ali zato po zidovima kuća na trgu prevladavaju logotipovi i poruke „sponzora“ koje bi „vic maheri“ i karikaturisti trebali „obrađivati“. Međutim shvatiše „vic maheri“ da od toga nema koristi. Nema pinke za kreatore, a promijenit se i onako neće ništa e da bi se isplatilo izmišljati samo za „slavu“.
Slika hobotnice s natpisom „korupcija i mito“ (o tome već i vrapci-slikari crtaju karikature) i slika zatvora s velikom ribom u prugastom odijelu s natpisom „pansion za velike ribe“ i to je sve. Toliko malo, da ne kažem jadno, da nisam imao volje to ni snimati. Ne znam što će biti večeras, kad dolaze „odrasli“(neće me biti, odoh u svoj „brlog“ pisati postove) no ne vjerujem da će ozračje biti bitno drugačije. Oni će i onako svoju tugu, za koju njihova djeca još ne znaju ili je ne razumiju, liječiti „ićem i pićem!“
Post je objavljen 14.02.2010. u 00:53 sati.