Pero i njegov bicikl
subota, 26.11.2011.
Ružica Grad 2011
Ako Vam se na da čitati, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Krug iz ove priče je standardna obaveza vožnje (barem) jedanput u sezoni. Kao okorjeli ljubitelj brdskih tura, ali ipak i asfaltiranih, vožnja ovim krugom pričinjava čisti užitak iako pri njemu bude proliveno dosta znoja. Obično to bude tako da se autom dovezem do Kutjeva, a onda biciklom Kutjevo – Orahovica – Našice – Kutjevo. Ukupan iznos na kraju vožnje je oko 70 kilometara. Ostaje jedino dvojba izbora smjera. Ova navedena je jutarnja verzija, jer uzbrdica iznad Kutjeva ide sa obroncima brda sa desne strane, a kako nam cesta ide na sjever, ujutro je sunce na toj istoj strani. Posljedica svega toga je deeebela, jutarnja, svježa hladovina.
No ako izaberem popodnevnu verziju onda je boji izbor suprotan smjer, jer tada se predvečer penjem iz Orahovice u smjeru juga. I tada mi bude situacija kao gore opisana, dakle, s desne strane i obronci brda , kao i sunce, tako da prolijevanje znoja zbog uzbrdice bude manje jer to prolijevanje opet bude u hladovini.
Istini za volju, valja mi priznati da se na ovom krugu savladavaju dva prijevoja, no jedan je bitno veći, duži, i kao takav, na većoj nadmorskoj visini, a to je ovaj između Kutjeva i Orahovice (preko Papuka), dok je onaj drugi, jugozapadno od Našica (preko Krndije), bitno niži. A zbog toga što je bitno niži, on je i dio magistralne ceste koja je i kod vozača prihvaćena kao takva i radije njome voze, na radost nas, biciklista, koji u miru Božjem uživamo u onom drugom prijevoju.
To je razlogom što se u odluci o smjeru vožnje, kao zvijezda vodilja, uzima činjenica koja govori o uzbrdnoj vožnji po većem prijevoju i položaju sunca pri tome.
Ovaj put je sve to palo u vodu, jer sam se u Kutjevu našao točno u podne u sred vrućeg kolovoza jednog od najdužih vrućih ljeta.
A evo kako je to bilo.
Naum pri ostvarenju ove vožnje mi je bio da je u kompletu izvezem, dakle bez vožnje autom do Kutjeva (umjesto 70, na kraju je bilo nešto više od 110 km). A kako se radilo o 15.08., dakle blagdanu Velike Gospe, neradnim danom i državnim praznikom, uz već napomenuto toplo vrijeme, moja uvijek ljepša, a nekad i pametnija, polovina me je odlučila ispratiti prvih 25 km, što iznosi taman od Požege do Kutjeva. Konfiguracija terena je njoj isto tako taman po volji, dakle, bez velikih, teško premostivih prijevoja, u prvom dijelu dana kada je svježina prisutn(ij)a i kada izostaju nepodnošljive žege. Po tko zna koji put, usprkos mojim godinama od kojih bi trebao dobiti neku mudrost i pronicljivost, kao oduševljeni mladac, pao sam u zamku uvjeravanja svoje suputnice da prava kvaliteta današnje vožnje i njen glavni gušt slijedi tek iza Kutjeva pri prelasku Papuka. Ona je ostala nepokolebljiva u svom izboru dužine današnjeg puta, možda i zbog toga što sam se navrijeme obuzdao u svome uvjeravanju (možda sam nesvjesno uočio neki tajni znak, mig, njenih očiju dok sam redao svoj EPP), pa sam prihvatio i ovo što mi se nudilo. Jer suputnika pronaći mi je kronični nedostatak mojih vožnji, tako da prihvaćam bilo koga i bilo koliko dugo.
A ona ipak nije bilo tko.
A prema vremenu koji nm je bilo potrebno za prelazak tih 25 km, prema broju zastoja, pauza i njihove vremenske dužine, i na kraju prema broju razmijenjenih riječi, mogu, dobronamjerno i bez „soljenja pameti“, savjetovati svim bračnim parovima u srednjim godinama bračnog staža – vozite bicikl.
Zajedno.
Jer tada konačno nađete vremena da u miru Božjem, lagano i opušteno, obradite one teme za koje u mahnitoj svakodnevnici nemate ni vremena, ni strpljenja, pa na kraju, ni volje. Ne moraju, brate, te tema sada biti teške, mučne i komplicirane. Ma kakvi! Iznenadite samog sebe kako opušteno i mirno, ali i, razdragano i oduševljeno, obrađujete neku temu (i sami ne znate otkud vam sada ona) izazvanu nekom hladovinom, nekim mirisom ili nekim prizorom. I tako, i toliko, vas drži ta razdraganost i oduševljenost, da se, tek djelićem vremena i djelićem svijesti, zapitate odakle vam sa to i kada ste nešto slično zajedno to zadnji put doživjeli, ali nema odgovora na ta pitanja, jer razgovor neumoljivo nastavlja dalje, pa bilo da ste u ulozi slušaoca ili u ulozi naratora. Bitno je da si uzajamno u očima vidite otvorenost duše i koncentriranost na jedno drugom.
Ali to ima svoju cijenu.
Kao i većina, tako je i moja supruga pored te titule, na svojim plećima još nosi oznake, činove („čvarke“ kako se to zvalo kad sam svojedobno bio u vojsci) majke, domaćice, susjede, prijateljice i još masu toga koje ja kao „rođeni i nepatvoreni“ muškarac, nikad neću shvatiti. Radi tih titula tu je masa posla i obaveza koje se moraju obaviti prije vožnje.Dosta, ako ne i većina tih poslova i obaveza, kao i nužno njihovo ostvarenje, mani su neshvatljivi i nepojmivi.
Pa zato blago, ali srećom kontrolirano, šizim jer se prvobitno dogovoreni termin za polazak, drastično krši. I uz najbolju volju, s moje strane prezentiranu i kao aktivna pomoć, polazak nije mogao biti ostvaren prije 9 sati. A iz Kutjeva sam, nakon rastanka, nastavio vožnju sam kada je zvono na crkvi otkucavalo sredinu dana. Dakle 25 km za tri sata. To smo mogli, skoro, i pješice. Ali nije mi(odnosno NAMA) bilo žao.
Slično kao u priči Jankovac 2011, valjalo je projezditi preko Požeške doline, samo u ovom slučaju u smjeru sjeveroistoka. I isto tako kao u toj priči, i ovdje ja cesta išla manjim ili većim gore-dolikanjem i to više gore nego dolje, jer je Kutjevo na većoj nadmorskoj visini od Požege. Te uzbrdice i nizbrdice nisu bile strašne ni svojom dužnom ni svojoj strminom. Tek toliko da vožnju učine dodatno zanimljivom i privlačnom.
Tek što smo izašli iz grada, počela je blaga uzbrdica kojim smo prošli kroz selo, ili ljepše rečeno prigradsko naselje, Eminovci, da bi uslijedio malčice strmiji spust. A kad smo sišli „dolje“ već nam se „tamo gore“ smiješio Jakšić sa svojom crkvom.
Slijedila je, opet, uzbrdica od parstotina metara, a prolaskom pored svojevrsnog centra mjesta/sela, u kojem je, naravno, i crkva, skrenuli smo prema Vetovu.
Dakle, prvih 10-tak km,od Požege do Jakšića, put nas je vodio prema s sjeveroistoku, da bi sada skrenuo ravno prema sjeveru gdje se u daljini nalazio ispriječeni Papuk.
Put je bio ravan kao strijela, a što se vertikale tiče, išao je blago uzbrdo.
Uzbrdica je bila minimalna, tako da nije bilo problem voziti, pogotovo obzirom na društvo i obzirom na teme koje smo pretakali. Žestina razgovora je uvjetovala pauzu, jer se neke stvari nisu mogle u vožnji razjasniti, pa smo stali u hladovini kod skretanja nečega što se zovu Ovčare.
Prvo da razjasnim pojam „žestina razgovora“. Nije to bila svađa.
Ma kakvi!
Naprotiv!
Tek zanimljivost teme, i onom tko ju priča ionom tko ju sluša, postupno traži sve veću i veću koncentraciju, koje biva sve manje i manje za vožnju, pa na kraju se staje na prvo kakvo-takvo privlačno mjesto, po mogućnosti ne prekidajući tok razgovora/slušanja.
Drugo, to „nešto“ što se zovu Ovčare prije oho-ho godina (možda i više od stotinjak) kada se poljoprivreda cijenila bitno više nego danas i kad je pristup ratarstvu bio drugačiji nego danas, na ovom mjestu su prvo bile sagrađena građevinska zdanja za spremanje strojeva i alata za obradu zemlje. Lokacije je bila pravo zgodna za to, jer je bila, nekako, u sred srede oooogromne njive. Postupno se uz te zgrade za ostavu formirala kućica za kućicom, jer je nekima bilo zgodnije/praktičnije odmoriti si i prespavati zajedno sa strojevima/alatima, jer je ujutro slijedio nastavak posla od danas. I tako su postupno nicala zdanja, istina mala i sićušna, za ljude pored ovih, velikih, za strojeve. I malo po malo, ovih za ljude je bilo sve više i više, tako da bi se jednom, iako se nitko ne sjeća kad je to točno bilo, ova zdanja za strojeve počela ili rušiti ili prepravljati za žive strojeve – ljude. Na kraju, danas imamo tipično selo/zaselak kao svako drugo.
Na ulasku u to selo/zaselak je hladovina u kojoj smo zastali. Hladovina nam je trebala, ne zbog naše oštre vožnje, već zbog sunca koje je već odavno otjeralo jutarnju svježinu obećavajući pakleni današnji dan.
Kad se razgovor malčice stišao, promatrali smo okolicu u kojoj smo se našli. Kontrastna je bila ravnica sa obrađenim njivama i sa cestom ravnom kao strijela u udaljeno šumovito brdo. Kao da je netko povukao usku i oštru granicu između tih dvoje.
Zahvaljujući tehnici narodu, ovaj put u obliku zuma fotoaparata, privukao sam selo čije ime govori o njegovoj lokaciji – Podgorje Požeško. Prema razmještaju kuća, uočljivo je da selo datira iz vremena kada je obradiva zemlja bio osnovni pojam bogatstva, jer su kuće (većinom) smještene u šumi na brdu a njive su ostale netaknute.
U nastavku našim strelovito ravnim putem sa lijeve i desne strane su bile neprekidne njive osnovne čovjekove potrebe. Sa jedne strane su bile neprekidna polja kukuruza koji se daljnjom obradom u svinjcima pretvaraju u kulene i kobasice, a sa druge strane su neprekidna polja duhana, jednom od dvije legalne droge koje se uzgajaju u ovim krajevima a služe za duhovnu hranu potrebnu za lakše trpljenje svakodnevnice.
A druga legalna droga je vino i ostali proizvodi od vina i vinskih sirovina. A tu vinsku sirovinu dobivamo (čak i od) grožđa. Proizvodnja vina u Požeškom kraju ima višestoljetnu tradiciju, a za dobro vino ipak su potrebni dobri vinogradi.
Ta višestoljetna tradicija proizvodnje vina ( a i opijanjem s njime) je i cesta koja ide smjerom istok zapad paralelno obroncima Papuka nazvala Vinskom cestom. Na nju smo sa one naše „ceste ravne kao strijela“ izašli u mjestu Vetovo.
Vinska cesta je manje-više jednako ravna kao i ona do Vetova, samo ide blago, ali stvarno blago, dore-dolje.
I konačno dobrodošlica u Kutjevo. Bilo je negdje pola sata prije podneva, za moju ljepšu polovicu vrijeme za kavu, a meni bi jednako tako prijalo hladno pivo. Svratili smo u hladovinu jednog od Kutjevačkih kafića i privodili naš razgovor kraju jer se vrijeme današnjeg rastanka primaklo.
Zadovoljna ovi što je danas dosegnula, moja se supruga srdačno rastala od mene i uputila se nazad kući. A ja sam, malčice tužan i nesretan zbog samoće, nastavio svoje putešestvije sam žaleći „što i ona nije tu“ (citat iz neke pjesme, ne mogu se sjetiti koje), obzirom na ljepote koje me čekaju na putu, a u kojima ću morati uživati sam.
Kutjevo, „grad vina“, smješten je na južnom obronku Papuka, pa glavna cesta vodi ravno na sever i to uzbrdo. Uzbrdica je znatna ali ne i velika, pa se i dalje može bez problema voziti
U borbi grada sa šumom , a koju grad postupno gubi što više idem na sjever, na kraju grada ostalo je tek toliko mjesta da se smjesti stari Kutjevački dvorac. Uz taj dvorac su stari vinski podrumi, a uz sve to je smještena proizvodnja čuvenih Kutjevačkih vina – Vinarija Kutjevo. Na kraju krajeva i ta proizvodnja vina u Požeškom kraju ja i krenula u podrumima Kutjevačkog dvorca.
A dvorac, iako star, lijepo je uređen i dotjeran, pa bi bilo prava grehota proći, a ne obazirati se na njega.
Iza dvorca me posljednje Kutjevačke kuće pozdravljaju i ulazim u područje šumovitih obronaka parka Papuk Geopark čija mi neka vrst table želi dobrodošlicu. Cesta se vijugavo provlači između obronaka, a u tom provlačenju joj društvo čini potok, u ovom slučaju je to Kutjevačka rijeka.
Od nešto više od 10-tak km koliko ima do prijevoja, prvih sedam je blaža uzbrdica, pa je vožnja manje-više moguća. Šume oko ceste mijenjaju svoju gustoću i vrstu drveća tako na jednom dijelu ima i crnogorice, koja osim na oči, blagotvorni dojam ima i na nos, što mozak, uz posebni dojam tišine i mira, spaja u jedan duboki osjećaj ugode.
Nakon prijeđenih 7 kilometara uz podnošljivu uzbrdicu, ali uz vruće popodnevno sunce koje je okolna šuma tek dijelom ublažila, dolazim do prometnog znaka koji mi kazuje da je ovo do sada bila mila majka od ravne ceste, a da (tek) sad slijedi opasna uzbrdica. Eto ti ga na!
Cesta oštrim zavojem napušta potok i kreće uzbrdo bitno oštrijom uzbrdicom. Pa ako je cesta, zajedno sa uzbrdicom, oštra, oštra je i moja zadrtost, pa sam, cesti uz inat, nastavio voziti kao i do sad. Dobro, baš ne potpuno kao i do sad, jer je disanje dobilo na učestalosti, znojenje se također pojačalo, a o srcu i njegovom radu da ne govorim. Pa da svu tu uzbunu smirim i svedem u podnošljive okvire, često sam se zaustavljao i nakon kraćeg odmora opet nastavljao vožnju dok nisam stigao na spasonosni prijevoj.
Od ranije znam da sa prijevoja puca prekrasan pogled na ravnice sjeverno od Papuka, no nešto novo što nisam znao je da su dečki iz Geoparka Papuk napravili povišenu osmatračnicu za veći gušt pri promatranju okoliša. a ti je još bila i lijepa hladovina sa kamenim zidom, pa tko se sad ne bi (malo duže) zadržao!?
Nakon smirivanja svojih životnih funkcija (puls, disanje, znojenje…) i nakon konzumiranja fine, hladne, osvježavajuće tekućine iz termos boce (ne, ovog puta nije pivo u pitanju, već 100% sok od naranče, bez dodanog šećera, ako je vjerovati onomu što piše na ambalaži), popeo sam se na tu osmatračnicu i uputio pogled prema sjeveru.
Za razliku od situacije iznad Kutjeva, gdje se nakon obronaka Papuka, u smjeru juga pruža Požeška dolina, ne baš ravna, ovdje, sa sjeverne strane kao da postoji izrazito oštra crta između brda i ravnice. A ta ravnica je ravnica u pravom smislu te riječi, ravna k'o tepsija. Kruže priče da se sa ove osmatračnice, u slučaju dobre i daleke vidljivosti, može vidjeti čak i Mađarska. Vjerujem u to jer, osim vlage i zraku, oku nema nikakve prepreke da pogledom dokuči sjevernog susjeda.
Malo zbog (povećane) vlage u zraku, a malo i zbog svojih očiju koje mi, zbog godina života moga valjda,a i zbog svega dosad viđenog za vrijeme tih godina, ne daju oštrouman pogled kao nekad, spustio sam pogled malo bliže na šumovite brežuljke ispod sebe koji su mi ličile na neku afro frizuru, samo ovaj put zelene umjesto crne boje. Prava tvornica kisika i onog nečeg u tragovima za koje ne znamo što je to, ali osjećamo da povoljno djeluje na naše raspoloženje – nešto kao prirodni antidepresiv. za razliku od onih sintetičkih, potpuno je bez negativnih nus pojava, a isto tako i potpuno bezopasan u smislu predoziranja. Naprotiv! Što duže ostajete u toj atmosferi to je efekt „napunjenih baterija“ naše duše dugotrajniji.
U tom moru zelene boje nalazi se mrva crvene nastale zbog krovova pravoslavnog manastira Svetog Nikole.
Već 15-tak godina vozikam se ovim prijevojem i svaki mi se put, kad (po)gledam ovaj prizor ispod sebe, javi poriv da svratim do tog manastira. I sve dosad to ne učinih. Zbog lijenosti, priznajem. Jer pri guštu duuuugog spusta (do Orahovice je skoro 11 km) uvijek budem lijen zakočiti i skrenuti uskom makadamskom cestom do manastira.
Ali ovaj put sam svladao tu lijenost, zakočio kad je trebalo i slijedio originalan putokaz prema manastiru. Vožnja se nastavila uskom cestom, takorekući sokakom, kroz guuustu šumu. Nizbrdica, koja je u početku bila blaga, postajala je sve strmija i strmija. Iako je gore na putokazu pisalo da slijedi tek jedan kilometar, truckajući se i tandrkajući, nekako mi se taj kilometar razvukao.
Možda zbog zebnje da mi valja nazad istom ovom cestom ali uzbrdo, što će po ovom suncu biti malčice zahtjevnije. Ta zebnja je u meni sve više rasla, dok se, konačno, nakon lakat krivine nije pojavila čistina u šumi, proplankom da ga nazovem, u kojoj je bio manastir.
Prizor je bio stvarno impresivan, prema kojemu bi rijetko tko ostao ravnodušan. Kompleks manastira, koji čini zvonik, crkva i (valjda) manastirska zgrada, bio je zaokružen masivnom ogradom sa velikom (zaključanom) kapijom. Preko puta tog kompleksa bio je betonski plato koji ima ulogu vanjskog oltara, pretpostavljam jednom godišnje, kada je crkveni god manastira ikad se skupe hodočasnici. A iznad svega toga, gore daleko na horizontu naslućivala se osmatračnica na prijevoju sa koje sam osmatrao i fotografirao okolicu zajedno sa ovim manastirom.
Naslonio sam bicikl na ogradu i polako, bez žurbe počeo razgledati. U dvorište nisam mogao ući jer je kapija, rekoh već, bila zaključana, no s druge strane manastira jedna druga kapija ne sam da nije bila zaključana, nego je bila širom otvorena.
Kroz nju se ulazilo u jedno drugačije dvorište za nekoga drugačijeg od stanovnika ovdašnjih (ako ih, ovog trena uopće bilo, jer za cijelo vrijeme mog boravka nigdje žive duše). Prošavši kroz kapiju prvo sam ugledao nešto nasvođeno, recimo nešto kao sjenica, ispod čijeg krova je bilo lijepo uređeno cvijeće na obješenim saksijama. A svod je bio tu da, valjda, štiti drveni kanal kroz kojeg je veselo žuborila kristalno čista voda. Nisam probao, a nisam imao ni koga pitati, ali sam skoro siguran da je voda bila pitka, iako sam pogledom pokušao pronaći odakle voda dolazi. A dolazila je potokom iz gustiša šume, tako da nisam vidio izvor. Pored saksija, ispod svoda je bila ikona Bogorodice sa djetetom i tabla sa porukom svakom prolazniku da s mirom u duši nastavlja slijediti svoju vjeru.
A iza svega ovoga bile su klupe i stolovi u deeebeloj hladovini na kojima, kao pri svakom hodočašću, hodočasnici nakon izravnavanja računa s bogom i pronalaženja mira svojoj duši, mir i spokoj tijelu nalaze okrepom hranom i pićem.
Završivši obilazak manastira u miru i spokoju i svoje diše i svoga tijela, jer cijelo vrijeme mog boravka nigdje nikoga. Zanimljivo da nisam ni trenutka osjetio nemir i zebnju zbog usamljenosti ovdje, u srcu Papuka i njegove šume, izvan svih tokova i putova. Dapače, svuda oko mene kao i u meni neki pozitivni mir. Možda zbog blizine Božjeg doma, ma koje vjere bio. Uostalom Bog je jedan, samo su se ljudi podijelili, tako bar kažu oni koji malo više poznaju Božje i ljudske putove.
Nemir, barem maleni, unijela mi je spoznaja da preda mnom slijedi kilometar drndavog makadama. I to još uzbrdo. Tren poslije te spoznaje, umom mi prostruji jedna druga, da je jedna od osnovnih crta religije, bilo koje, trpljene i sposobnost spokojnog podnošenja „križa svoga“. E, sad, ne bi bilo pošteno kad bi ovu svoju vožnju (a i sve ostale) nazvao „križem mojim“. Točno, ima i muke, ali one slatke, za koju znate da prethodi užitku, pa stoga nije muka životnim nedaćama nametnuta, naprotiv, već se, zlobnici bi rekli mazohistički, na neki način veselim veličini muke jer će poslije i užitak biti veći.
Sad sam u ovom svom pretakanju došao do nečeg što zbunjuje racionalne praktičare (one zlobnike iz prethodne rečenice), koji muku iz zadovoljstva svrstavaju s onu stranu zdravlja, ovaj put mentalnog, te u toj svojoj zbunjenosti proglašavaju me psihijatrijskim slučajem. Istina, onim dobroćudnim i bezopasnim, tako da se ne moram (bespotrebno) braniti, pokušavajući (često uzaludno) objašnjavati i dočaravati čemu i zašto to činim.
A i ja bih mogao naći koji primjer upitnosti i njihovog zdravlja! Tu bi oni ozbiljno podigli jednu obrvu (kako se usuđujem!?) pa bi se razvila diskusija sve žešće i žešća, jer razgovaraju dvojica koja se ne razumiju, iako govore istim jezikom.
Ovako, mahnem rukom, suzdržim se (opet ono trpljenje!), osmjehnem se i okrenem, te nastavim svojim putem, a on(i) svojim.
I mir i meni i njima (eto, ona poruka iz manastira je u meni ostala duže nego što mi se u prvi mah činilo).
I dok ja ovo pretakanje u sebi pretačem, odjednom se pojavih na asfaltnoj cesti. Ono mrsko penjanje po makadamskoj uzbrdici, prošao sam mehanički, onako, usput, kolika mi je okupiranost mislima bila intenzivna. I bi mi drago, ne zbog nekog velebnog misaonog pretakanja njegovog zaključka, već zbog činjenice da sam uspio okupirati um da ima što raditi, pa da mi ne žvoca zbog teškog uspona.
A sada slijedi nastavak spusta u Orahovicu i užitak koji on pruža. No, nisam dugo uživao, tek par stotina metara, kad sam zakočio i stao da snimim Orahovicu i okolicu dolje negdje ispod mene. Pogled na grad je bio impresivan, tako da nije bila šteta zaustaviti vožnju. Koji je ionako lako, brzo i jednostavno nastaviti.
Sve što je lijepo, kratko traje. Ovaj put me na to upozorila tabla mjesta Duzluk ispred mene. Cesta, koja je do sada, idući nizbrdo, blago krivudala, nakon ove table zaokrenula je oštro i strmo u desno, da bi potom skrenula u lijevo u obliku serpertine. I to dosta strme. I valjda potrošivši, ovako spektakularno, svoju strmoću, cesta je blagom, ali vrlo blagom nizbrdicom nastavila kroz mjesto.
Duzluk je malo mjestašce, tek zaselak, ili, da ne budem grub prema njegovim mještanima, pa ću ga nazvati predgrađem Orahovice. A u Orahovicu se skreće desno na raskrižju na kraju zaselka, pardon, predgrađa, pa se krivudavom nizbrdicom sjuri u pola kilometra udaljenu Orahovicu. Tako se ova dugačka nizbrdica od one osmatračnice na prijevoju okonča u pravom brzinskom stilu.
Vozeći tako neke od prošlih ljeta tom strmom krivudavom nizbrdicom prema Orahovici odjednom ispred mene na sredini pune linije ugledah – mačku kako sjedi. Prođoh kočeći pored nje, zaustavih se u škripu, pri čemu me je lijeno, i nekako, superiorno-podcjenjivački pogledom pratila. Pri tome si je zavrnula glavu za cijelih 180°, pa sam za trenutak pomislio kako bi bilo zgodno obilaziti oko nje, da vidim koliko će si vrat zasukati. No umjesto toga samo sam je ovjekoličio fotićem. Pa ako i nije više među živima, ostade, eto, jedna uspomena na mačku sa čudnim smislom na ruski rulet.
Vratimo se mi sada nazad u Duzluk, točnije na njegovom izlazu, gdje na onom raskrižju ovaj put ne idem provjeriti da li mačka još uvijek proučava punoću pune linije, već idem ravno slijedeći čak tri putokaza koji pokazuju isti smjet i za Ružicu Grad, i za Orahovačko jezero, kao i za Park Prirode Papuk.
Malo me zbunio prometni znak iza tih pompoznih putokaza da je slijedećih 600 metara zabranjen bilo kakvi promet. Kako onda sljedbenici trostrukog putokaza preskoče tih 600 metara !? Teleportiranjem !? Ili kao ja čistim ignoriranjem znaka, pogotovo što je iza tog znaka, tek možda desetak metara, što je u svakom slučaju bitno manje od 600, slijedeći znak koji mi kaže da sam faca u prometu u odnosu na one koji mi dolaze u susret. A iza njega još jedan znak!? Pa ovdje je stvarno neko bio pripit kad ih je postavljao!
Provlačio sam se između kuća Duzluka, za koji sam mislio da je već iza mene, uskom gore-dolikajućom cestom, da bi prvo ispred sebe vidio more parkiranih auta na parkiralištu, koja bi, bez tih auta, tek livada bila, a zatim iza tih limenih ljubimaca ugledao jezero sa gužvom i vrevom mase kupača. Sjetio sam se da je danas državni praznik, pa tako i neradni dan, a obzirom na ovu vrućinu, jezero je logičan izbor.
Jezero je umjetno, od ljudske ruke stvoreno, izgrađenom branom. Oko jezera je bio betonski pojas za sunčanje kao i za ulazak/izlazak bez zablatnjivanja nogu, dalje od jezera teren malog nogometa i odbojke na pijesku, a iznad svega toga, preko puta kojim prođoh, u hladovini Papučke šume sklonište u hladovini za one kojima sve ovo nabrojano, uz vrele sunčeve zrake, ne odgovara.
Pored svega nabrojanog prošao sam hladno „kao pored Turskog groblja“, tek za tren koji put zaustavši se radi fotografiranja, da bi tek s druge strane jezera ugledao nešto što mi je posebno privuklo pozornost. U debeloj hladovini Papučke šume smješteni su stolovi i klupe od debelih, grubo ispljenih, dasaka, kao dio cjeline koja se zove birtija.
A u birtiji što !?
Hladno pivo!
Točno!
Ljeto, pa bilo ono i žestoko vruće, volim i zbog užitka pri pijenju hladnog piva konzumiranog iz orošene boce ili čaše. To nije brzopleto sipanje tekućine u grlo, onako usput, već ritual koji ne trpi nikakvu žurbu. Svaki gutljaj tekućine u trenutku kada uđe u usta, svojom hladnoćom i svojim okusom ispuni usta. Tu se mačice zadrži, da se ugrije na račun topline usta, zbog čega ona budu blaženo rashlađena i obogaćena osjećajem posebnog okusa (a istovremeno hlađenjem usta, tekućina se ugrije stupanj dva, tek toliko da grlo ne strada) . Potom se, polako tekućina proguta, s posebnom pažnjom i dubokom koncentracijom na osjetila koja prate tekućinu do želuca. Na kraju, svojim dolaskom u želudac, taj gutljaj piva izazove onaj uzvik „Aaaaa!“ kao posljedica nakupljenih užitaka u tijelu i duhu, koji moraju nekako izaći van, pa svoj odušak vide u tom uzviku. Ponekad se otme i podrig koji dodatno povećava opći gušt, iako je socijalno neprihvatljiv (mada je u nekim sredinama podrigivanje izraz poštovanja prema domaćinu i njegovoj kuhinji).
Zatim se napravi pauza, pa, opet polako, slijedeći gutljaj.
I na kraju, kada se boca, ili čaša, isprazni, a tijelo i duh se napuni posebnom okrepom, pa tjelesni umor i duševnu malodušnost zamjenjuje osjećaj nove tjelesne snage u duševne volje, koje pokreću prema nastavku puta.
Ali ovaj put nisam znao kuda nastaviti put!
Nakana mi je bila sada, pri vožnji ovim krugom, skrenuti sa uobičajene rute i obići ovo Orahovačko jezero, kao i stari Ružica Grad koji je bio „negdje iznad Orahovice“, kako su mi rekli planinari kad sam se ranije za njega raspitivao. Pa tko ne zna, taj pita! I tako sam, pri plaćanju piva, pitao birtijaša na što bi mi on odgovorio da „tamo gore“ ima neki put kojim terenci mogu proći do tog starog grada.
Tako sam se nastavio penjati „tamo gore“ i stvarno pronađem razrovani sokak kojim skrenuh i dalje uzbrdo. Jezero je ostalo duboko dolje ispod mene, pa ga je bilo zanimljivo promatrati s visine.
Prije nego sam se izgubio u gustim šumama Papuka, na mjestu kada je uzbrdica za trenutak ostala bez daha, pa je teren bio manje-više ravan, naišao san na neku vrst nedovršenog betonskog zdanja kojemu, uz najbolju volju, koncentraciju, razmišljanje, nisam mogao (pro)naći svrhu. Zidovi, bilo sa su betonski na prizemlju, bilo oni od opeke na katu, bili su tako debeli, kao da su za obranu od nuklearnog udara. Taj dojam pojačavali su majušni prozori čiju svrhu,kao i cijelog zdanja, nisam mogao dokučiti. A sve što je sagrađeno kao da je sagrađeno još za vrijeme „one“ bivše, sada više ne postojeće države.
Osjetivši da nepotrebno gubim vrijeme, razbijajući glavu o smislenosti ove besmislenosti, mahnem rukom i nastavim dalje svojim putem zaključivši da je jedino smisleno ova besmislenost truda, energije i novca pri nedovršenoj gradnji „ovoga“ (ne znam više ni kako da ga nazovem).
Dok mi je u svijesti bljedila slika neshvaćene građevine, put, koji me je uveo u (pra)šumu, toliko se suzio i toliko se ustrmio, da je dobio novo imenovanje pod pojmom planinarska staza (dokaz: planinarske markacije na usputnim stablima). Istini za volju, oni krajnji biciklisti koji sebi pripisuju latinsko oblik te riječi – ekstremni, bi rekli da je to prava staza za bicikliranje. Svaka njima čast, ali ja sam,već dobrano u znoju lica(a i tijela) svog, uspuhan, zadihan i uzlupanog srca, gurao svoj bicikl koji mi je na toj uzbrdici i po grbavom terenu bio sto puta teći nego inače.
A da može biti i gore, pokazao mi je nastavak puta u obliku stepeništa jer je nagib toliko strm da se dalje ne bi moglo na „normalni“ način. Dok sam zbunjen stao, pitajući se kakva je to (neslana) šala, u susret su mi naišla dvojica šetača veselog i nasmijanog lica (kako ne bi bili nasmijani kada idu dolje) koje sam za trenutak prekinuo u njihovoj vedrini pitajući kliko još ima do Grada.
„Nema puno, nekih 150 metara!“
I odoše, ostavljajući me zbunjenog. Pokušavao sam, pogleda uprtog u šumu iznad sebe procijeniti tu razdaljinu, ne bi li na njenom kraju ugledao kraj šume i početak proplanka, ako ne i taj stari grad kojim stremim (a uz sve to već mi se pomalo javlja sumnja da li mi je sve ovo baš trebalo). Ali od zelenila guste šume ništa od onog čime sam se nadao.
Nastavio sam se pentrati stepenicama gurajući bicikl pored njih, sa sve češćim i češćim pauzama na kojima sam hvatao dušu koja mi je već bila na nosu. Nakon smirivanja učestalosti disanja i rada srca, nastavio sam borbu sa uzbrdicom.
I kako to već biva u uzbudljivim pričama, kad sam pomislio da će ova uzbrdica trajati bar još tri dana, hladovina se iznenada povukla pred sunčevim zrakama, s njom i šuma, pa sam se našao, na svojevrsnom proplanku, iako istog uspona. Umjesto starog grada, s desne strane vidjeh osmatračnicu Parka Prirode Papuk kojoj sam se uputio.
Tek kad sam došao do osmatračnice, vidio sam iza sebe stari Ružica Grad.
Veeeliki kamen olakšanja mi je pao sa srca a s njim i sav umor koji me je već dobrano obuzimao gurajući bicikl. Sad kad sam došao do cilja, sva proživljena muka mi nije bila tako strašna. Čak što više, osjetih blagi stid zbog malodušja. Malo uzbrdice, pa tolika frka!?
Srećom, atraktivnost mjesta gdje sam došao vrlo je brzo moj samoprijekor uklonila u stranu.
Krenimo prvo od osmatračnice. Na nju sam se, jasno, popeo,kao svaki planinar na vrh planine. A tu osmatračnicu nisu bez veze tu sagradili, jer je pogled na Orahovicu kao i na ravnicu iza nje, beskonačnu i ravnu k'o tepsija, bio uistinu dojmiv i očaravajući. Stajao sam na toj osmatračnici i opčinjeno zurio u prizor ispred sebe, blokirane svijesti. To si ti rijetki trenuci kada, inače krajnje neumorna svijest koja non-stop, pretače, analizira, pretpostavlja, razvija, objašnjava, opravdava i tko zna što još. Ali ovaj put je i ona ostala bez riječi.
A i tijelo je konačno dočekalo (po)duži odmor nakon kojeg, za razliku od dosad, nema više teških napora.
I tako su mi i tijelo. i duša kao i svijest stajali u miru i tišini, šutke i nepomično, kao da bi svojim minimalnim pomakom prekinuli ovu beskrajnu čaroliju.
A čarolija je bila stvarno neizmjerna. Trebalo je pogledom prelaziti od jedne do druge strane, pa se opet vratiti iz početka i uočiti koliko toga je pri prvom prijelazu očiju promaklo pogledu, pa onda treći prijelaz, pa četvrti…
I tako stojim na toj osmatračnici skeniram teren ispod sebe kao neki ultra haj precizni skener, dok se konačno ne prenem iz te opčinjenosti i primoram sebe na pokret, mali ali ipak probuđujući. Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko trajalo, a, hvala bogu, kada jednu ljepotu smjenjuje druga, A ova druga ljepota, glavni cilj današnje vožnje, po kojoj je ova priča i dobila ime, bila je tek stotinjak metara dalje.
I eto me, konačno, do naslova ove priče.
Najveća od svih utvrda/starih gradova u Slavoniji, zauzima površinu preko 800 kvadrata, datira još iz 14-tog stoljeća. U njemu je još tisuću tristo i neke godine bio vodovod i neka vrsta centralnog grijanja. U početku se zvao Raholcha ili Rahowca što povjesničari i lingvisti smatraju korijenom nečega što se kasnije razvilo u Orahovica i Ružica (Grad). Eto, toliko o povijesnim činjenicama pročitanim sa panoa. Koga zanima detaljnije može pronaći na internetu
Iako je ruševina, ono što je ostalo nesrušeno, više nego dovoljno govori o veličini, a i raskoši grada što se vidi i iz crteža njegovog tlocrta.
Šetajući i razgledajući ga izbrojao sam tri, a na nekim mjestima čak četiri etaže
Jedan dio je uspio sačuvati i žbuku dnevne prostorije sa velikim otvorim za prozore u podebelim zidovima.
A žiteljima grada u trenucima dosade ili izostanka inspiracije, mogli su otići u sjeverne odaje te kroz prozor promatrati ravnicu ispod sebe i Orahovicu. Dobro, no pitanje je koliko su od Orahovice tada uopće vidjeli, barem u odnosu na ovu koju ja sada promatram.
Južni dio utvrđenog grada koji je, prema tlocrtu sa panoa u tvrdi, bio rezerviran za „gospodarske zgrade“, sada je krcato napunjen gustom visokom i neprohodnom vegetacijom, pa se može promatrati samo hodajući zidovima.
Bilo je već odavno prošlo tri sata kada sam se, uz veliki napor odlučnosti, primorao rastati se s gradom i nastaviti svoje današnje putovanje. A stvarno nije bilo lako, jer polako šetuckajući gradom i promatrajući njegove detalje, kao da je svako od tih detalja pričao svoju priču, koju racionalno, umom, nisam do kraja shvatio, ali sam osjećao, dušom, veliko poštovanje prema svakoj od tih priča.
U povratku sam si dao oduška tijelu i duši da probam vožnju niz strmu nizbrdicu nečega što je na pola puta između nekakvog sokaka i planinarske staze. i nije mi se naš dopalo. Stalno je bilo drndavo, koncentracija zbog rupa, granja i lišćem skrivenih zamkica morala je biti maksimalna . Kad sam uvidio da osim ceste ništa okolo ne registriram, smanjio sam putnu brzinu na minimum, a kada su mi se ručni zglobovi počeli buniti zbog grčevitog kočenja, nastavio sam i pješice. Jest, priznajem, biciklirati nizbrdo šetnjom pored bicikla nije baš na ponos i diku bicikliste. Ali nije mi se dalo izazivati sudbinu, a i mogu se ponekad sakriti iza svojih godina opravdanjem da me je mladalačka ludost prošla.
Kako se jednostavno može napraviti vikendica a da izgleda simpatično i zanimljivo pokazale su dvije sačinjene od željezničkih vagona. Sad, kako su ti vagoni došli ovamo, jer se pruga nigdje ne nazire ne znam. a bolnije, barem za moju dušu, od nedostatka odgovora o načinu njihovog dolaska je izgled tih, odavno već, napuštenih vikendica. A to je priča koja ne priča o ovim vagonima-vikendicama, već o ljudima koji (više) nemaju vremena, volje i upornosti da dođu u ovaj zeleni raj, svojevrsne zračne toplice, zaliječe svoje, u prvom redu, duševne rane. Danas je to jednostavnije, praktičnije, i što je najvažnije, brže i isplativije učiniti farmaceutskim preparatima.
Konačno mi se počeo osmjehivati asfalt na cesti(ci), bolje rečeno sokaku (ali ipak asfaltiranim) kojim sam i došao do ovog skretanja.
A sada, kas sam sve ovo obišao, uočio sam i putokaz za biciklističku stazu.
A ova uska cesta, je uska zbog strmog brda kojim ide, i projektirana je kao jednosmjerna, kojom će se svi oni silni auti parkirani na ulazu do jezera, na kraju dana vratiti kućama svojim.
Tek je prošlo tri sata poslije podne, pa sam tom cestom koja vodi nazad u grad bio usamljen. Auti su čekali smiraj dana. A cesta kao da vodi nazad na Papuk a ne u grad. Prvo je išla uzbrdo, a kad se od toga umorila i nastavila manje-više ravno. napustili smo i zadnje kuće, pa sam se vrteći oko sebe na sve strane, pokušao naći tragova ljudi i njihovih nastambi, ali nigdje ni k od kuća. Tek nakon desetak minuta vožnje, skrenuvši oštro desno i spojivši se s lijeve strane sa nekom drugom cestom, počeo sam prolaziti pored prvih kuća Orahovice.
Onda je granula i poduža nizbrdica da bi se konačno na kraju našao u centru grada pored autobusne stanice. A odmah uz nju je bio svojevrsni spomenik nekim prošlim Orahovačkim vremenima – lokomotiva Gutmanove željeznice čiji je zadatak bio odvoz drvenih trupaca iz Papuka do još i danas žive drvne industrije u Đurđenovcu.
Za one kojima je svijet željeznice zanimljiv napomena da je ova željeznica imala neuobičajeni razmak tračnica od jednog metra, dosta rijedak na ovim područjima. Dakle, ni „ćiro“ (760 mm) ni željeznica „normalnog“ kolosijeka(1435 mm).
Odmah uz tu lokomotivu Orahovčani su napravili lijepu šetnjicu u hladovini, a uz nju je žuborio veseli potok koji je krenuo negdje sa Papuka na svoj dugački put do Crnog mora. Uz ti šetnjicu bili su drveni kipovi Trenkovih pandura (tako su barem meni izgledali), izrađeni u stilu naive. U svakom slučaju lijepo za prošetati u smiraj ovog vrućeg dana, izvan dosega motornih prometala. Mi u Požegi, iako se dičimo trgom koji malo tko ima, užitak šetnje po njemu smo prepustili parkiranju naših limenih ljubimaca.
Vrijeme za ručak, i bez mjerača vremena, osjetio je moj želudac i počeo s buniti. Njemu se pridružio i ostali dio tijela, još uvijek nedovoljno odmoreni od planinarenja na Ružica Grad. Nije bilo druge, već naći neku birtiju sa ugodnom hladovinom, obzirom da je zbog državnog praznika, sve ostalo bilo zatvoreno.
Kad sam se zgodno smjestio u ugodnoj hladovini i naručio hladno pivo, posegnuo sam za rezervama hrane i pojeo neku hrenovku u lisnatom tijestu i drugu sirnicu. Prva je otišla gore
na jezeru. Kad sam to pojeo, imao sam neki šantavi osjećaj, ni gladi a ni sitosti. Odlučih nekako se dovući do Našica, a tamo se častiti nekim većim obrokom u nekom restoranu.
Prije polaska zamolio sam ljupku konobaricu da mi napuni termos boce vodom. Valjda sažalivši se nada mnom, ponudila mi je i kockice leda što sam oduševljeno prihvatio. Biće da mi je zbog te geste ostala u tom ljupkom sjećanju.
I krenuo sam dalje s vožnjom, teških olovnih nogu ovog teškog, vrelog, pasjeg poslijepodneva. Grad pust, težak, svi su se zavukli u neke hladovine, samo munjeni entuzijasti, kao ja na primjer, nastavljaju svoju nakanu, istina poljuljanog samopouzdanja, kojeg već pomalo nagriza sumnja o smislenosti i potrebitosti ove i ovakve vožnje.
Na izlasku iz grada skrećem desno u vrlo strmom uzbrdicom pješačim gurajući bicikl. Uzbrdica nije dugačka, vidi joj se kraj, ali je žestoko strma, pa kad konačno dokučim njen kraj, koji je srećom u hladovini, dobrano sam se oznojio i nadisao. Stajem na tren da smirim metabolizam, promatrajući nekakvu ustanovu Crvenog križa ili tako nešto iznad sebe.
Znao sam što me čeka, pa sam potisnuo svu muku ove žestoke uzbrdice ovog žestokog vrućeg dana. A slijedila je krivudava bllaaaga nizbrdica, bogata hladovinom i mirom.
Nakon podužeg uživanja vožnje u hladovini koja bi uvijek mogla trajati oš duže, hladovina sa povlači da bi ustupila mjesto usnulom selu imena Nova Jošava, ali blaga nizbrdica je još tu.
Ova vožnja ovom nizbrdicom je konačno okrijepila i duh i tijelo, uklonila olovnost iz nogu, pa kad sam izašao na, uglavnom ničim zanimljivu Podravsku magistralu, propičio sam kroz Feričance i ostala sela, dok se nisam pojavio pred Našicama. Glad, umor i opća olovnost me prošla, a uz glatki asfalt Podravske magistrale, moj je bicikl dobio poseban poticaj, tako da sam ovaj, krajnje neinteresantni, dio današnjeg putovanja ostavio iza sebe. Na ulazu u Našice, iz prigradskog naselja Martin, pruža se interesantan pogled na crkvicu iznad jednog od glavnih raskršća ovog grada. Posebno ju je zanimljivo promatrati noću zbog osebujne rasvjete.
Na tom raskrižju, ispod te crkvice desno se putuje za Požegu, no, to sam odložio za neko kasnije vrijeme, a sada sam skrenuo desno prema centru Našica.
U trenutku ovog skretanja u grad želje mi je bila obnoviti rezerve tekućine, a možda u hrane. No ovo sa hranom mi je bilo zbunjujuće jer sam se sada osjećao fino sitim, sitijim nego što sam bio dva sata ranije u Orahovici.
Dok sam u sebi razmišljao bil' što jeo ili ne bi, popeo sam se uzbrdicom i ušao u centar grada a kad tamo…
Gužva na kvadrat!
Šest sati je već prošlo, sjene su se počele ubrzano izduživati a s njima je vrućina počela popuštati, a obzirom da je dvostruki, praznik, i državni i vjerski (Velika Gospa) ljudi su se lijepo odjenuli, tko je imao uzeo djecu za ruke, i izašli, malo, u grad.
Ispred robne kuće su se smjestili licitari kojima su ona djeca stremila vukući sad ona za ruke starije koji su malo ranije njih na isti način izvlačili iz kuća. Uglavnom gužva, dječja cika i graja i žamor odraslih.
Iako mi je ovo što vidim nekako logično, naviknuvši se na dosadašnju žegu i vrućinu koja je sve živo rastjerala sa ulica, bio sam iznenađen. Odmah poslije tog iznenađenja slijedilo je odobravanje, pa sam na kraju ipak bio zadovoljan pojavom ljudi.
U budici (trafici) pored te gužve, za koju sam odahnuo vidjevši da je otvorena i da ima hladnjak pića kraj sebe, kupio sam pijaču. Ovaj put mineralnu (1 lit) i kolu (isto 1 lit). Piva mi je za danas bilo dosta (da se ono ne uvrijedi), a pri kraju ovakvih dana prija mi kola, valjda zbog šećera koji postaje tražena roba mojih mišića.
U blizini nađoh klupu u hladovini i častih se, pored pijače, i podužim odmorom.
Opušteno, bež žurbe, uživajući u trenutku odmora, dokono promatrah okolicu i pogled mi se zadržah preko puta svojedobno izguljen i polomljen čekao prijevoz za Požegu (detalje možete saznati na vožnji pod naslovom "Petal Trinaesti").
A to je bilo uz ogradu velikog parka u kome je glavna Našička znamenitost – dvorac obitelji Pejačević, u koji se danas smjestila knjižnica i Zavičajni muzej (oboje u vrijeme ove moje posjete zatvoreno).
Oko dvorca su ogromna stabla sa istom takvom krošnjom pa je i hladovina bila isto takva. Iako mi je hladovina u načelu prihvatljiva i simpatična, ovaj put mi je to sa stablima bilo malo pretjerano, jer nikako nisam mogao cijeli dvorac strpati u kadar a da mi se u njega ne ubaci neko radoznalo drvo, ili dio njegove krošnje.
I tako sam polagano zujao po parku i pogledom prelazio sa jednog zanimljivog prizora na drugi, još zanimljiviji, dok snimajući centralni dio dvorca, iznad glavnog ulaza, nisam primijetio da sat nijemo informira svekoliko pučanstvo, koje ga trenutno gleda, da je točno osam sati. Do kuće imam 50-tak kilometara, pa bi bilo krajnje vrijeme da se krene. Jasno mi je da kući neću doći za dane, no to me nije pretjerano sekiralo. Naprotiv, malo noćne vožnje, nakon ovog vrelog dana, moglo bi biti zanimljivo.
Vraćajući se nazad preko glavnog trga, pozdravio sam Franjevačku crkvu u Našicama, nedaleko od tog trga. Svojedobno, kad sam bio u njoj, podsjetila me je na Požešku katedralu, samo je bila manja. Očigledno da obje potiču iz iste vremenske epohe. Za trenutak poželjeh svratiti do nje, no, kako sam sam, pojavio mi se složeni problem ostavljanja bicikla bez ikakvog nazora (slijepo i grčevito se držim pravila da na mome biciklu mora biti barem jedno od moje guze, moje ruke ili mog pogleda – iako objektivno ne vrijedi mnogo (bicikl, a ne ovo troje), za mene je neprocjenjiv). A i pitanje da li je crkva sada i otvorena. Ma da budem iskren, osam je već prošlo, nije da mi se žurilo, ali mi se nije više dalo razbacivati s vremenom. U Našice biciklom navraćam svakog ljeta, često i više puta, pa biće prilike jedan drugi put za posjet crkvi.
Sjurih se onom uzbrdicom kojom sam se pentrao kada sam ulazio u grad, te na onom raskrižju nastavih u smjeru prema Požegi. Ugoda večernje svježine nakon vrućeg, ljetnjeg dana u početku se stidljivo pojavljivala, ali joj je upornost bila na visini, tako da je milina pri vožnji postajala sve veća i veća. Negdje oko sela Gradac, tik uz cestu, nalazi se izvor kojeg sam posjetio više radi rituala nego zbog toga što sam bio žedan. Ipak sam se umio i napio a potom, osvježen, malčice i odmorio.
Sunce je bilo dosta nisko,a sjene dosta dugačke, kada sam napustivši zadnje kuće Gradca, nastavio blagom uzbrdicom, cestom koja vijuga pored šumovitih obronaka.
Slijedilo je savladavanje prijevoja na Krndiji.
Ovaj dan, krcat događanjima i zanimljivim obilascima, neočekivano završava na jedan od nenadanih, pa možda zbog toga i najprekrasnijih načina. Sunce se sprema na počinak, totalni, potpuni okolni mir, tako svojstven sumraku, guste šume oko mene, potpuni nedostatak prometa, tako da klizim polako uzbrdo. Imam osjećaj da oko mene nema nigdje nikog, kao da sam sam na svijetu. Sam ali sigurno ne i usamljen. To su ono prekrasni trenuci kada čovjek uživa u samoći. A uživancija je bila neizmjerljiva. Impresioniram svim nabrojanim, čak je i moj duh ostao bez daha, pa je i on, zajedno samnom, potpuno se posvetio upijanju domova i nastojao što manje od ovoga oko mene propustiti. A propuštalo se dosta toga, toliko puno da čovjeka uhvati pravi očaj koliki mali dio nekako doživi, upije a koliki, bitno veći dio, ostade neiskorišten.
A što ćeš! Bolje išta nego ništa.
Savladavajući krivinu po krivinu, potpuno šutke u miru, sa nekim neodređeno tupim, ali istovremeno blaženim i jedva izdržljivim osjećajem ugode, popeh se na prijevoj.
Već opisani mir sumraka i dalje ja bio prisutan. Opet mi za trenutak ponovo pade na pamet kao sam sam i daleko od ljudi, i opet spoznaja o potpunom izostanku usamljenosti, tjeskobe ili straha zbog samoće. Naprotiv!
No već slijedeći trenutak umom mi nije strujala nikakva konkretna misao već sam se nastavio prepuštati, i duhom i tijelom, miru, tišini.
Popio sam zadnje od tekućine, prišao biciklu i nastavio put.
A s prijevoja put može nastaviti sam nizbrdo. E sad sve ono, gore opisano pri penjanju na prijevoj pomnožite sa jedan iza koje je punu, puno, ali zaista puuuuuno nula i dobiti ćete tek približan osjećaj kako je to u sumrak ovakvog dana spustiti se niz ovaj prijevoj.
Ma, badava vam pričam. Ostaje vam jedina mogućnost da to i sami probate pada se uvjerite da ne pretjerujem u svome oduševljenju.
Stvar je u tome da me je ovaj ambijent preko Krndije iznenadio. Ma, vozi sam ovuda stotinu puta, ali nikad ovako pri kraju dana koji je bio ovako vruć. Eto, to me je (ugodno) iznenadilo.
Dolaskom u Požešku dolinu, koja s ove strane nije baš ravna, čak bi mogao reći da je prilično grbava, slijedilo je gore-dolikanje pri prolasku kroz sela.
Kad sam do kuće imao nekih 16-17 km, sunce je, umorno od današnjeg dana koje je udarnički grijalo, izgubilo strpljenje i tiho mi zaželjevši laku noć , otišlo na počinak.
Valja mi nastavak puta voziti bez njega. Ipak je za sobom ostavilo svježinu ljetnje večeri tako da mi se uopće nije žurilo
Otprilike sat kasnije dobrodošlicu su mi zaželjeli svjetla moga grada.
Sada, kad ste pročitali, ove, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.
utorak, 08.11.2011.
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
DAN DRUGI
Kartu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako nam je to bila želja da se domaćinu prije odlaska toplo zahvalimo na gostoprimstvo, ujutro nigdje nikoga od naših domaćina. Jest da su sinoć napomenuli, ukoliko se ujutro ne vidimo, da tiho zatvorimo vrata za sobom i nastavimo put, ali ipak zbog ugodno prospavane noći i ugodnog osjećaja u jutro pred put, javljala nam se želja da se barem zahvalimo domaćinima na toj okrijepi duše i tijela. No dobro, što je, tu je!
Prije samog kretanja, napravili smo jedan naš portret, na kojem se, kao suprotnost onom jučerašnjem snimku iz picerije, vidi ozarenost i spremnost duše i tijela za nastavak.
Kao pravi ovisnik, moj brat je prije nastavka putovanja obavezno morao konzumirati jutarnju dozu kofeina. To znači natrag u centar grada od sinoć, gdje smo izabrali jedan od kafić i na njegovoj terasi zasjeli, i sjedili, i sjedili i sjedili. I sjedili dok više nismo mogli uteći suncu koje nas je sve toplije i toplije zagrijavalo, pa smo si konačno priznali da je vrijeme da se krene. Zahvaljujući blagodati digitalne fotografije, dozvolio sam si (besplatan) luksuz snimanja istih objekata i prizora od sinoć, samo sada osvijetljenih sunčevim zrakama iz drugog kuta.
U nastavku putovanja nije bila potreba više ni za kakvim vraćanjem, nego smo nastavili krstariti gradom prema izlazu za Zagreb.
Kako bi bilo doći u Rim a ne vidjeti papu, tako bi bilo doći u koprivnicu a ne vidjeti Podravku. Prvo smo prošli kraj nove upravne zgrade sa pijetlom, zatim smo ovo putovanje začinili žličicom Vegete, da bi na kraju prošli pored starog pogona Podravke, primjerom stare industrijske arhitekture.
Polako smo napuštali centar Koprivnice, a i veći dio grada kojeg je željeznica tek blago dodirivala najzapadnije njegove dijelove. A kako je naša cesta za Zagreb bila još zapadnije od željeznice,trebalo je preći preko ili proći ispod te magistralne željezničke pruge Zagreb - Madžarska . Cesta, kojom smo išli iz grada, je vijugala negdje desno, a mi smo ispred sebe vidjeli neku vrst pješačkog pothodnika kojim smo prošli ispod željeznice
Odmah iza pothodnika, uz samu željeznicu, došli smo do putokaza za Zagreb i krenuli prema jugu i to podužom biciklističkom stazom koje je postojala i dalje iako smo odavno napustili Koprivnicu.
Kuća je oko nas bilo sve manje i manje a cesta je išla, u početku malom, a zatim sve većom i većom uzbrdicom. Savladavali smo neki mali prijevojčić preko zapadnih obronaka Bilogore. Kad smo se popeli na vrh, ili nam je, kako će se kasnije pokazati, ono što smo vidjeli izgledalo vrhom prijevoja, skrenuli smo sa ceste te u jutarnjoj hladovini ispod nekog drveta na podmetaču/karimatu improvizirali trpezu, pa iznijeli ono što smo jutros u gradu kupili, te počeli „prvi i najvažniji“ dnevni obrok.
I opet je pauza, ovaj put za doručak, prešla sve moguće vremenske okvire i opet smo zaključili da bi „malo trebali i voziti a ne samo pričati“ i opet sam shvatio, vidio, zaključio da mi je putna brzina najveća kad vozim sam. Ali sam i opet vidio da je najbolji gušt voziti s nekim, da se s tim nekim najbolje ispričam kada vozim bicikl, i da takvo vrijeme provedeno u vožnji s tim nekim smatram najljepšim trenucima života svoga.
A osim toga nismo pred sobom imali neku strašnu kilometražu, jučer je bio najduži dan u godini, pa imamo dnevno svjetlo sve do pola deset navečer. A do toga valjda ćemo doći u metropolu.
Kao što već napomenuh, suprotno očekivanju, cesta je još neko vrijeme išla uzbrdo što našim punim stomacima i dugim odmorom umrtvljenim mišićima, nije baš odgovaralo. Srećom nije trajalo dugo, pa se sve pretvorilo u kraću nizbrdicu a zatim je uslijedilo naizmjenično gore-dolikanje.
Naizmjenično smo prolazili šumovito bespuće i sela. jedno od njih je bilo zanimljivog imena – Carevdar (pisano kao jedna riječ mada je možda u početku bilo dvije).
Što se sunca i njegovog grijanja tiče, počelo je opet pržiti kao i jučer, no pojavio se ugodni sjeverac koji je imao dvostruko pozitivan učinak. Prvo, učinio je temperaturu zraka manjom a tile i žegu podnošljivijom, a drugo, obzirom da smo danas vozili uglavnom put juga, puhao nam je u leđa.
A onda dobrodošli u Križevce!
U obliku table kraj ceste.
Iako sam u ranijim planiranjima upisao obavezni obilazak centra ovog grada, sada me prošla volja za tim. Priznajem da me je jučerašnja vožnja, gadna i po kilometrima i po žezi, iscrpila iznad očekivanja, pa se dio umora prenio i na današnji dan. Bilo mi je više nego dovoljno društvo s kojim danas vozim i stalno, slabije ili jače, verbalno pretakanje, tako da me prošla volja za dodatnom egzotičnošću.
Neka me Križevčani izvijeste što sam propustio zaobilazeći jezgru njihovog grada.
A ako nisam bio u centru, ne znači da baš ništa nisam vidio od Križevaca.
Prvo smo se strmoglavili kratkom, ali vrlo strmom nizbrdicom u grad kojeg smo promatrali s visine.
Zatim se moj brat sjetio da nema novaca na računu mobitela i da negdje treba kupiti bon. Valjda je Onaj gore, koji upravlja usudom svih nas ovdje dolje, ispred nas postavio Merkatorov veliki trgovački centar. Kojemu ni najmanje nije smetalo što je danas nedjelja, pa je radio punom parom (nije ovo „onaj“ omraženi socijalizam u „onoj“ državi kada je nedjeljom bilo sve zatvoreno). A ispred Merkatora veeeelika hladovina, ona od jutros, dakle još ne obasjana današnjim sunčevim zrakama pa stoga vrlo svježa, a u toj hladovini (opet) veeeelika klupa (u ovom putovanju stalno mi se javljaju klupe u kladovini).
Ja, kao čovjek od povjerenja ostadoh čuvati bicikle i rekoh bratu da prvo meni donese pivo a onda nek' se unutra zadržava kol'ko 'oće!
I sjeduckam ja tako dokono i pijuckam orošeno pivo, zvjerluckam okolo po ljudima i prizorima, kad mi pažnju privuče balkon na zgradi preko put sa raskošnim cvijećem. Toliko me je to cvijeće dojmio da sam istog trena posegnuo za foto-aparatom.
U nastavku je opet uslijedilo gore-dolikanje, zbunivši me jer prema mojoj interpretaciji terena kakav je prikazan na karti ovdje bi trebala biti ravnica. Ostaje mi nejasno jesam li ja pogriješio ili karta, ali srećom uzbrdice nisu bile ni strme ni dugačke, a poboljšavale su dojam o krajoliku.
Kao u nekoj bajci, ispred nas se pojavi – dvorac. i to lijepo uređen sa lijepom alejom ispred njega. sve pod crtu. na ulazu smo saznali da se radi o dvorcu Bratovštine Sveti Vinko.
U opustjeli Vrbovec smo ušli oko dva sata tog vrelog poslijepodneva. Da je bilo vrelo kazuje i termometar mog ciklokompjutera, a i moj fotoaparat koji je tu sliku napravio valjda pomućenog svog umjetnog uma zbog te vrućine.
Jedva smo našli birtiju sa hladovinom po mjeri,a kad smo je našli dali smo se istjerati tek nakon dvije ture.
A zbog te vrućine, a i zbog blizine Zagreba, sve ćešće svraćali u birtije u kojima smo sve duže bivali. Sa piva smo prešli na nešto bezalkoholno, ali su nam jezici bili jednako neumorni. Općenito taj dan su oni jedini bili u pravoj formi.
Dolaskom u Sesvete ušli smo u Zagrebačku gužvu koju ni vrelo vrijeme ne može ublažiti. Prepustio sam se bratu da me vodi po metropoli, ipak je ovo njegov grad. Kad je bio pravi trenutak za to, rastali smo se. On svojoj kući a ja sinu u stan
Kod sina je slijedio već ustaljeni postupak odmaranja, tuširanja i presvlačenja, da bi navečer Father and Son izašli na tradicionalno pivo.
Skor današnjeg dana je skoro 103 km. Osnovna značajka njegova nisu krajolici usputni, ni događaji zanimljivi, već dugo očekivani i zbog razno-raznih razloga odgađani fini, lagani, spori, nesputani razgovor dvojice starih prijatelja koje ni činjenica da su braća ne sputava da to budu.
DAN TREĆI
KArtu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako je ovo ljeto višestruko pretjeralo sušom, žegom i dužinom, ovo moje tradicionalno putovanje nije moglo proći bez prijetnje o kiši koja će „noćas zahvatiti najzapadnije krajeve a do jutra će se proširiti na cijelu zemlju“. Gledajući situaciju na Internetu, to nije bilo tako zlokobno kako su preko radija i televizije najavljivali, pa se nisam previše ni brinuo. Osim toga, već sam tradicionalno navikao da ovakvih problema pri ovakvom putovanju imam, manje-više, svaki put. Zato sam mirno, skulirano, ustao oko pola sedam, tiho se iskrao iz stana da sina i njegovog cimera ne probudim, i odpedalirao petnaestak minuta do glavnog kolodvora po oblačnom, ali još uvijek, suhom vremenu. Kupio kartu za sebe, uz napomenu blagajnice da ću za bicikl platiti u vlaku i ušao u zadnji vagon koji, ni on a ni ostali, nisu imali ništa posebno gdje bih ostavio bicikl. Uz blagu nervozu, u strahu kako će kondukter primiti ovo moje prijevozno sredstvo, čekao sam polazak. No, umjesto polaska došao je kondukter koji mi je blago, skoro prijateljski, savjetovao da bicikli prebacim naprijed, najbolje tik do lokomotive, jer ova dva zadnja vagona idu samo do Novske (!).
Nakon polaska vlaka fino, uljudno mi je naplatio standardno paušalnih 30 kn za bicikl. Po, nama običnim smrtnicima zbunjujućoj i nerazumljivoj, odluci Vrha (sa velikim V) Hrvatskih željeznica, njima je potpuno svejedno vozi li se moj bicikl od Zagreba do Sesveta ili od Zagreba do Splita. Cijena prijevoza je ista. Pa sad, tko razumije shvati će. A ako takvih ima neka mi elektronskom poštom pošalje objašnjenje jer ja, i pored svoje akademske obrazovanosti, to ne razumijem. Možda ne razumijem zbog svojih godina, tko zna?
Dolaskom u Novu Gradišku, sunce je već rastjeralo pola oblaka na nebu, tako da je uslijedila igra mačke i miša između njih. Čas je oblak prekrio sunce, a čas me je sunce obasjalo.
Pa iako nije pala kiša, temperatura zraka je pala, pa je vožnja postala fest ugodna, bez obzira što iz Gradiške slijedi duga uzbrdica, srećom dovoljno blaga da se može voziti.
Kako je vrijeme za vožnju postalo ugodno, a bilo je tek pola jedanaest ujutro, odlučio sam da ovaj treći dan ovog putovanja ne bude smo puki povratak kući.
Prvo sam svratio u Cernik, mjesto veće od sela ali ipak manje od grada, tik uz prve sjeverne kuća Nove Gradiške. Možda baš zato što se tijesno stisnuo uz svojeg južnog susjeda nikad nije do kraja izbistrio svoj status. A možda mu to nije ni bitno, nego mu je bitnije što je naširoko poznat po svom velikom franjevačkom samostanu. Kojeg sam odlučio danas posjetiti. Barem izvana.
Skrenuvši sa glavne ceste prema Požegi u usku ulicu, prvo sam zapazio zanimljivu malu kućicu koja je imala dva kućna broja. Manji valjda iz nekog davnog doba kada je tu bilo manje kuća, a veći kada su novosagrađene kuće unijele pomutnju poštarima, pa su sve, kako bi današnji informatičkim rječnikom rekli –resetirali, i podijelili nove brojeve.
I dok sam ja u sebi pretakao sudbinu koju je ovaj oronuli kućerak preživio, ispred mene se pojavio mali trg sa kupolicom pokraj kojeg je bila crkva sa samostanom.
Ostavio sam bicikl u hladovini da se odmara, pa sam snimio vanjski izgled crkve i samostana kao i raskošnu unutrašnjost barokne crkve. Odao sam priznanje domaćinima crkve što su glavna vrata crkve ostavili otvorenima, a zatvorili su slijedeća, staklena, kroz koje se lijepo mogla vidjeti unutrašnjost crkve. Tako su slučajnom putniku-namjerniku, kao što sam ovaj put bio ja, ostavili priliku da odmori dušu promatrajući unutrašnjost i po želji u miru malo s Bogom popriča. A mir je bio svuda oko mene. Tek jedva negdje iz daleka dopirali su glasovi ljudi, tiho de mi ne smetaju, a opet dovoljno glasno da se ne uplašim samoće.
I nakon dužeg vremena koje je u ovakvim slučajevima kontemplacije, mira i odlutanosti u nekim svojim mislima, uvijek prekratko, prisilio sam se na nastavak puta.
Drugi razlog zbog kojeg ovaj povratak kući nije samo povratak kući je Strmac. Iako će te vidjeti da postoji tabla mjesta kraj ceste, teško da ima par kuća, ali je zbog smještaja u gustu Psunjsku šumu od davnina bio svojevrsno lječilište za plućne bolesnike.
Cesta prema Strmcu, to i putokaz kazuje, odvaja se od ove glavne i blagom uzbrdicom vodi slijedećih 6 km do tog mjesta. A dalje ništa, bolje rečeno nastavlja se u obliku nekog razrovanog šumskog sokaka čija je isključiva namjena izvlačenje drva sa Psunja. To znače da je neizvodljiv nikakav krug nego se jednostavno mora tih 6 km gore, a zatim dolje. Dobro, ovo dolje i ne bude tako strašno, ali ovo gore…
Ma, u stvari i to gore nije da se ne može. Naprotiv, ako se čovjek ne žuri, odveze sve to bez problema, istina s malom zadihanošću, jer se ipak penjemo prema Psunju. Zanimljivo je ispred sebe promatrati zeleni Psunj kojem se postupno približavam. Usput su tu i seoske kuće sela Šumetlica Cernička. Iza tog sela, kada polako zalazimo o sve bližu i bližu šumu, uz cestu žubori potok koji se zove Šumetlica.
Cesta počinje sve više i više vijugati, praktično prolazi kroz šumu da mi iznenada iskrsnula tabla sa dobrodošlicom u mjesto Strmac. A istini za volju to mjesto čini tri, kako se stručno kaže, građevinska objekta.
Prvi od ta tri, prema kronologiji na kako sam vozio, je – napušten. A radi se o ogromnom zdanju na kojem se ispred glavnog ulaza, gledajući u dobrano izblijedjela slova, može pročitati Hotel Strmac. Odavno već taj hotel ne dočekuje goste. I njega je iznijeto ama baš sve, svi prozori su poskidani, tako da je postao jad i bijeda nečega što je nekad bio. Ako netko od rijetkih prolaznika još i zastane, kao ja sada, onda mu ovi, mogu slobodno reći, posmrtni ostaci nijemo ispričaju o nekim pravim, starim, dobrim vremenima, kada se ovdje od silne gužve neprekidno čula cika, graja i smijeh. A sada trune i raspada se daleko od bilo kojih, a kamo li glavnih putova, pa se za trenutak štrecne i probudi kada eto netko, pa bio to i biciklist, navrati do njega poklonivši mu zajednički tren vremena.
I protiv svoje volje osjetio sam kako mi se grlo steže, gledajući tu oronulost u ovoj zelenoj oazi mira i tišine. U ovo mahnito današnje doba ljudi će si, možda, i dozvoliti trenutak predaha i odmora, ali samo ako je to usput, da ne dangube previše. A otići ovako 10-tak km od centra Gradiške, da bi se oko sebe samo šuma promatrala – e to se ne isplati!
Nastavio sam dalje asfaltom cestom da mi neki slijedeći prizori otjeraju sumorne misli koje su mi se motali po glavi dok sam nijemo razgovarao sa onim što je ostalo od hotela. A taj slijedeći prizor je bio lijepo ozidani izvor koji se rasipno razbacivao hladnom bistrom vodom čežnjivo se nadajući da će netko nekad, kao ja sad, zastati i uzeti kap dvije koje neće nepovratno otječi na putu prema Crnom moru, već će sada, ovog trenutka, gašeći tom nekom žeđ, u tom nekomu izazvati puna usta zahvale za ugodno sad tek proživljene trenutke. Nažalost ovom izvoru, takvi su trenuci veoma rijetki.
Kao potpuni kontrast dosadašnjoj pustoši, ispred mene se pojavila raskošna dvokatnica sa ogromnim dvorištem. Taman kada sam pustio na volji svojemu oduševljenju da sa rasplamsa, na ulazu sam pročitao da je ovo što vidim Samostan Bolničkog reda od boga.
Treći, istovremeno i zadnji, građevinski objekt je to u punom smislu riječi. Čini ga ogromna, novosagrađena bolnica za psihijatrijske slučajeve.
Zar to nije ironija. Ovakav rajski mir i tišina u ovoj kisikom i ostalim za dušu ljekovitoj atmosferi, postao je utočiše onima čija duša se nije mogla pomiriti sa okrutnom stvarnošću.
Ponekad i sam sebe vidim takvog, a da i ja ovim štićenicima ne pravim društvo, između ostalog, pomaže mi ovaj bicikl i ovakve vožnje.
I na samom, stvarnom, kraju ovog putovanja ostalo mi je vratiti se onih 6 km, sada lijepom blagom nizbrdicom, na glavnu cestu i već znanim putem, dopedalirati se do kuće.
Današnji skor je bio skromnih, ali ipak zanimljivih, 52 km.
Sada, kad ste sve pročitali, ove, a i druge, slike možete pogledati ovdje.
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Ako Vam se na da čitati, slike možete pogledati ovdje..
Poslovica kaže da je prvi put slučajnost, drugi put podudarnost a treći put navika. Ja bih dodao da je četvrti put tradicija.
Eto, već četvrtu godinu za redom putujem u metropolu lijepe naše k potomstvu, dakle stvarno provodim tradiciju, što mi je bila i namjera prije četiri godine.
Sad mi već pomalo postaje problem pronalaženja putova od Požege do Zagreba a da se, što je moguća manje ponavljaju. Tako sam ovaj put izabrao putovanje prvim danom preko Voćina i Virovitice do Koprivnice a drugi dan od Koprivnice preko Križevaca do Zagreba. Treći dan potpomogao sam se vlakom, kao i prijašnjih godina, do Nove Gradiške, a za promjenu od tih prijašnjih godina, pri povratku kući iz Nove Gradiške skrenuo sam u Strmac.
Eto, to bi bio opis puta u par rečenica, a u nastavu slijede detalji.
DAN PRVI
Kartu prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako sebe ne smatram (pretjerano) fotogeničnim, već u skladu sa tradicijom ovog putovanja, volim foto-aparatom sebe uhvatiti u društvu razdraganosti jutarnjih zraka sunca na početku putovanja. Tako je bilo i ove subote nešto prije 7 sati.
Pozdravio sam svoj usnuli grad, odnosno njegove puste ulice. Valjda pritisnuti jurnjavom preko radog tjedna , dolaskom vikenda ljudi su ljepotu vedrog, osunčanog, ugodno svježeg, ljetnog jutra vrlo rado mijenjali za snove u svojim krevetima i za čvrsto držanje jastuka ispod svojih glava. A da je to jutro pored već opisanih epiteta bilo i ljetno, kazuje kalendar, jer sam na ovaj put krenuo prvog dana ljeta.
A ljeto je ove godine požurilo u naše krajeve daleko ispred kalendara, tako da je taj šesti mjesec do tog svog dvadeset i drugog dana već dobrano bio vruć (ne topao nego VRUĆ) a kiša se pri toj žurbi negdje izgubila, pa je ta vrućina bez kiše u trenutku ovog mog puta davala dojam sred sredine ljeta a ne njegovog prvog dana.
Pa ako će ovaj dan biti vruć, pa neka će. Prije te vrućine biti će ugodna jutarnja svježina, naročito ako prolazim kraj šume. A obzirom da mi se na putu ispriječio Papuk šume će biti oho-ho!
No prije Papuka i njegovih šuma prvo moram prozujati kroz Požešku dolinu i sela u njoj. Put vijugavo se blago penje sa jedva primjetnim usponom. To je jedan od onih uspona koje primjećujemo prije po otežanoj vožnji i sumnji da nam nešto nije u redu s biciklom, nego po očiglednosti uspona na cesti. Ovaj put nisam osjetio nikakvih, pa ni najmanjih, poteškoća u vožnji, mada ne znam da li zbog činjenice da sam ovim putem i ove godine prošao već više puta, ili zbog omamnjujuće ugode ljetnog jutra.
Selo imena Vilić Selo izdvajam iz ostalih baš zbog imena. Još nisam do kraja saznao odakle mu takvo ime. Mene ono podsjeća na zbunjujuću nelogičnost upotrebe stranih riječi, kao na primjer Servisna služba, jer bi ime ovog sela mogao napisati kao Village Selo.
Papuk mi postaje sve bliži i bliži, zajedno sa svojim šumama, tako da se polako naslućuje njegov(Papuk) i njihov(šume) miris. Sunce je još uvijek relativno nisko, pa su sjene dugačke što obećava debelu hladovinu u tim šumama.
Do sela Orljavac Požeška se dolina kako-tako borila da sačuva bit i oblik doline, a nakon njega obronci brda su se stisnuli uz cestu koja se zajedno sa sve užom i užom Orljavom provlačila između tih obronaka. Taj ulazak između stiješnjenih obronaka je tako radikalan da se događa takoreći odjednom, odmah nakon prolaska Orljavca.
Korijenje u Požegi puštam još od 1987 godina kada sam kao Brođanin došao u ovaj grad „trbuhom za kruhom“. I onda sam čuo priču da bi se na ovom mjestu trebala graditi brana čime bi dobili jezero dostatno za opskrbu pitkom vodom cijelog Požeškog kraj a ostati će još i za okolicu. Eto i danas, nakon 20 i kusur godina ta priča je još uvijek na statusu priče, a kako izgleda ostati će takva još dugo. U međuvremenu naselja malo višlje i malo dalje od Požege u vrijeme vrućih i sušnih ljeta žeđaju preko dana, čežnjivog pogleda u suhe česme. A takva su ljeta iz godine u godinu sve duža.
Nakon sat i nešto vožnje od Požege, zastao sam na mostu preko Orljave radi odmora i slikanja mosta, kad mi zazvoni mobitel. Javi mi se šogorica (bratovljeva supruga) koja mi reče da i njih dvoje bicikliraju od Zagreba do Čazme gdje će moj brat nastaviti preko Bilogore da bi se nas dvojica negdje na Podravskoj magistrali susreli. Nakon ovog razgovora, pa do konačnog susreta, nas dvojica smo se slušali preko mobitela vazdan puta, dok se konačno nismo i ugledali. Tehnika narodu, u ovom slučaju u obliku mobitela.
Bi mi drago da ovo putovanje neću (u cijelosti) provesti sam, mada sam im napomenuo da najljepše današnjeg dana ipak prolazim sam – prijevoj preko Papuka.
Nekih pola kilometra nakon mosta slijedi par usamljenih kuća na okupu koja čine mjesto Kamenska, u kojoj je raskrižje. Istini za volju bolje reći skretanje desno što se mog današnjeg nauma tiče, jer cesta pravo nastavlja preko Bučja za Pakrac. Taj nastavak ide preko prijevoja koji je neka granica između Psunja i Papuka i koji će biti temom nekog od slijedećih putopisa.
A sada se vratimo na skretanje desno u smjeru putokaza za Voćin i Zvečevo.
Ni do sada nije bila neka gužva na cesti ali od sada je nedostatak prometa bio uočljiviji. Možda je takav dojam pojačan okolišem. Dosadašnje obrađene njive koje su pravile društvo cesti kroz Požešku dolinu sada je zamijenila šikara, šuma i obronci brda, u svakom slučaju ono gdje su posljedice ljudske ruke su bile slabo uočljive a dojam divljine sve veći i veći.
Asfalt je bio dobar, uzbrdica podnošljiva tako da sam u tom od ljudi zaboravljenom miru (pro)nalazio i neki ugodan, svoj unutrašnji, mir.
Da se pretjerane ne uplašim nedostatka ljudi i njihovih djela, pobrinulo se izletište Striježevica. Istini za volju, moram priznati da sam putokazom, još dolje na raskrižju u Kamenskoj, upozoren, obaviješten, informiran ili kako god bilo, putokazom o takvom nečem. Pa ipak, valjda sam, zato što sam „pustio mozak na pašu“ i prepustio se vrludanju misli u glavi, zaboravi na taj putokaz.
Dakle, ispred mene, ili bolje rečeno sa moje lijeve strane, iskrsnula je velika ograđena, pokošena i lijepo uređena livada sa sjenicom, čak je imala i uređenu stazu sa osvjetljenjem (!). Uz tu livadu bila je i nekoć bara, isto kao i livada očišćena, uređena i dotjerana, tako da je sada stvarno ličila više na jezero nego na baru. Takav dojam je pojačavao i okrugli, kamenom obrubljen, otočić do kojeg je vodio mali pješački drveni mostić. Sve u svemu prava idila. A sve to je napravljeno da bi, preko radnog tjedna umoreni, srednja klasa vikendom i/ili praznicima došla ovdje i „zdravo“ provela vrijeme „u prirodi“ uglavnom roštiljanjem i zalijevanjem proizvoda tog roštilja vinom ili pivom. Prije nego što me poklonici ovakve ljubavi prema prirodi ne napadnu, moram priznati u svoju obranu, da se tu nalaze i tereni za kakvo-takvo trošenje sa roštilja konzumiranih kalorija (prije bih rekao kilokalorija). To mogu biti igrališta za tenis, rukomet i/ili odbojku, a jezero kao takvo je neodoljiv izazov za ribiče (mada je upitna količina kalorija koji oni (po)troše prilikom te svoje „naporne“ aktivnosti).
A da sve to bude u skladu sa civilizacijskim tekovinama čovječanstva, u taj „raj“ se ne može ući kako tko i gdje god tko zaželi. Ma neeee! Nego ti je tu lijepo ulazna kapija sa lijepo ozidanim portalom (radi pojačanja dojma da se ulazi u nešto posebno, nešto kao „Vrata Raja“) gdje se lijepo plati ulaznica (nego što! nema džabe ni kod stare babe!) pa se onda prođe, odnosno uveze, unutra sa svojim limenim ljubimcem s kojim smo dovde dovezli iz grada - sa autom, naravno, pa nećemo se valjda dovde patiti sa biciklom!?
I nakon provedenog dana „u prirodi“, pred večer se s tim svojim limenim ljubimcima vraćaju nazad u civilizaciju gdje im je prebivalište, sa slatkim isčekivanjem sutrašnjeg prvog radnog dana u tjednu, kada će gorki okus odvratnog ponedjeljka (sjećate li se pjesme „Zašto ne volim ponedjeljak!?“) ublažiti, a možda čak i neutralizirati, prepričavanjem ludog nedjeljnog provoda „u prirodi“.
A mi, od gore opisane socijalne skupine prezreni i neshvaćeni, a često i ismijavani, biciklisti koji (a budaaalaa!) vozimo bicikl od tog grada pa skroooz dovde, sa uzvraćenim, ali suzdržanim i pritajenim, prezirom prema njima, nastavit ćemo vožnji dalje. I to biciklom (ili kako bi „oni“rekli BICIKLOM!!??)
A u nastavku se neka dobra duša sjetila tradicije i putnika namjernika, pa je uredila izvor, koji je u ovoj jutarnjoj, još i hladovinom pojačanoj, svježini skoro bio i suvišan da nije psihologije. Barem moje. A ona me upozorava na moju obavezu iskazivanja dužnog poštovanja prema toj instituciji zvanoj „Izvor“ koje trebam prikazati trenutnim prekidom razmišljanja prilikom vožnje i mentalnom koncentriranošću na prizor preda mnom, što je minimum. a najpoželjnije je stati, parkirati bicikl i vidom, sluhom i ostalim čulima osjećati i upijati prizor upriličen izvorom i njegovom okolinom. Što sam i učinio.
I dok ja, tako u tišini, pretačem sa izvorom, iznenada se zaustavlja jedan kombi iz njega izlazi vozač sa svojim putnicima- njih osam iste generacije (kasnije ću saznati da su učenici osmog razreda). Nakon pozdrava i par razmijenjenih općih, ali i uljudnih, fraza rekoh sugovorniku kuda putujem sa nakanom svraćanja u neko selo pored Virovitice do jednog mladog svećenika (detaljno objašnjenje slijedi u daljnjem tekstu). Kad to ču, čovjek se ozari vedrim osmjehom, od uha do uha, sa zamolbom da pozdravim dotičnog jer on je „taj i taj“ (istog trena zaboravih, mada sam se svojski trudio da bude suprotno). Eto, on iz Davora vozi omladinu do Voćina na neku vrst jednodnevnog izleta. I dok sam ja u svojoj glavi kreirao kartu sa putem i mjestima koja je on morao proći na tom svom putu, na brzinu me pozdravi, okrene se djeci i reče im „Idemo!“, na što oni (svih 8) poslušno, disciplinirano i brzo, se potrpaše u kombi i prije nego je ona karta u mojoj glavi dobila kakve-takve jasne obrise, uz pozdravni zvuk sirene, munjevito izgubiše u smjeru kojim ću ja, kad se povratim u realnost i kad mi se bude dalo, nastaviti.
I dok sam ja zbunjeno gledao u slabašni oblak prašine koju je kombi ostavio za sobom, iz smjera odakle smo ja i kombi došli, pojavi se, i kraj izvora zaustavi Yugo čudnih zvukova i krajnje upitne pouzdanosti u kojeg je vozač izgleda, iako meni ne shvatljivo, imao puno povjerenje. Iz vozila, obzirom na izgled na i na zvuke iz njega teško bi se mogao autom nazvati, izađoše dvojica visine blizu dva metra a težine svaki po bar stotinjak kila. Za trenutak me spopade luda misao da su dečki, da bi se smjestili u Yugić, morali izvaditi prednja sjedišta. Nisam se usuđivao provjeravati tu svoju misao jer su ova dvojica, osim što su bili, kako bih rekao, markantni, i svojim stilom odijevanja pokazivali su neku osobnost/originalnost. Biće da su imali veze s prošlim ratom jer su bili odjeveni u hlače i košulju maskirnih boja a na nogama su imali visoke, blatnjave, Adidas patike/cipele koje su dušu dale za dugotrajno hodanje po terenima gdje ljudska noga rijetko kroči. I dok su se u meni počeli javljati prvi znaci zebnje i nelagode prema „ovima i ovakvima“. „Ti i takvi“ ugledavši moj bicikl sa bisagama, okrenuše se prema meni i vedra i prijazna pogleda toplim glasom me uljudno pozdraviše a potom zapitaše kuda i kamo putujem. Eto dovoljan je jedan vedar pogled i topao glas pa da onaj zebnja nestane kao rukom odnijeta. Naprotiv, ta zebnja sad mi zamijeni sitni osjećaj stida jer sam, eto, po ko zna koji put, usprkos svojim godinama iza koje bi trebalo stajati životno iskustvo, ljude procjenjivao na prvi dojam.
I malo-po-malo razveže se razgovor tokom kojeg mi ova dvojica postajaše sve simpatičniji i simpatičniji. Njihova iskrena ozarenost i toplina koja je zračila razumijevanjem, sve više je i više rasla, dok sam ja objašnjavao kuda putujem i kako to namjeravam učiniti. A na moje pitanje „Kuda vi?“, rekoše mi da su stali da se opskrbe rezervama vode, jer će „tu gore“ ostaviti auto i kroz šum preko brda do Sirača i nazad. Kad su napunili boce vodom, pozdraviše me (toplo i prijazno), sjedoše u Yugo i uz čudno-sumnjive zvuke koji su dopirali iz auta (ili „auta“) nastaviše put.
I ja ostadoh (konačno) sam, obrćući naizmjenično dvije teme u svojoj glavi. Prvu mi je potakao zvuk Yuga, zbog kojeg sam,kao strojarski inženjer koji se još uz to bavi amaterskom automehanikom, pokušavao procijeniti uzroke tog zvuka i životni vijek auta uz ovakvu „kroničnu bolest“.
A druga je, kao dosadna i nestrpljiva mušica, pokušavala ovu prvu misao pomaknuti u stranu i sebe nametnuti kao glavnu i najbitniju, jer mehanika je bitno poštenija i lakša za shvatiti, što se nikako ne može reći za ljudsku psihologiju. A što se nje tiče, u relativno kratkom vremenskom intervalu, prvo sam se osjećao samim i napuštenim od ljudskih ruku i njihovih djela (nakon Kamenske), zatim sam, kao potpuna suprotnost tomu, sreo uređeno izletište i sebe proglasio nepriličnim i neprilagođenim u odnosu na „onaj“ tip pučanstva koje tu i na taj način provodi vikende. Nakon toga sam opet bio sam, možda i usamljen, u vožnji tim pustim subotnjim svježim jutrom, da bi ovdje na izvoru, umjesto mirne i tihe kontemplacije u kratkom roku prozborio dva brza razgovora čiji su se odjeci čuli u mojoj duši višestruko duže od samog svog trajanja.
Možda i iz straha da opet netko ne svrati do izvora sa, opet, nekim (za moju dušu) posebnom razgovorom, sjeo sam na bicikl i nastavio vožnju. Dok vozim onda sam uglavnom sam i neometan u svojim unutrašnjim pretakanjima. U početku iz daleka, a potom sve bliže i bliže, i sve jasnije i jasnije, kristalizirao se zaključak da ima mjesta za sve i da je dobro što smo tako različiti. U tome se, uostalom i razlikujemo od životinjskog svijeta. I tako ću ja nastaviti svoj današnji naum, a svi oni i „oni“ do sada spomenuti neka nastave svoj. I Bog te veseli! Jer, kao što rekoh ima mjesta za sve.
A tog mjesta barem za ovakve kao što sam ja, dakle bicikliste, a i za onu dvojicu (čudnih) planinara koji namjeravaju kroz šumu do Sirača, ima oho-ho, a obzirom na tendenciju da će se ljudi sve više i više grupirati (a i gužvati, gurati) po gradovima, tog prostora za nas, već spomenute, mjesta će biti sve više i više.
Pa zbog svega navedenog, krajnje je vrijeme da se okanim jalovog pretakanja samim s sobom pa da vidim (i osjetim) kuda putujem.
Put putuje blago uzbrdo uz potok koji veselo žubori u suprotnom smjeru. Uzbrdica je očigledna, ali i blaga, tako da se, uz odabir adekvatnog prijenosa, može voziti bez neke veće zadihanosti. Ako sam se zaustavljao, to nije bilo zbog umora (dobro, možda malčice i zbog toga) već zbog zanimljivih prizora. Vijugava cesta, sa istina malo ispucanim, ali još vijek prihvatljivim, asfaltom, zajedno sa već spomenutim potokom se vijugavo probijala između, ponekad dosta strmim, obroncima brda. Ti obronci su bili bogato šumoviti, što je imalo za posljedicu bogatu hladovinu na cesti, obzirom da je još uvijek jutro, mada možda već kasno.
Sa desne strane mom daljnjem putovanju pridružio se uski, neasfaltirani sokak, i to ne bilo koji. To je onaj sokak kojim sam, zajedno s suputnicima spusti se od Vrhovaca i nastavio prema Voćinu, kojemu i sad stremim. Priču o ovom dijelu ceste ću ubrzati jer je ona detaljnije opisana u priči „Jankovac 2011“ ( za detalje vidi ovdje), uz jednu malu iznimku. Naime prošli put nisam slikom prikazao zadnjih kilometar i pol ovog uspona do prijevoja. Cesta se tih zadnjih dužinskih jedinica odvojila, odtrgla, od potoka i od šume, pa sa usponom pažnje i poštovanja vrijednom, digla se u visine, ne bi li valjda tako prije dosegla vrh. A ono šume koja se i onako udaljila od ceste, ljudi su krčenjem dobrano prorijedili. I kad sve mu tome dodamo da je deset sati odavno već prošlo, sunce je grijalo tako da je kazaljka moje unutrašnje temperature bila u narančastom polju, a i crveno nije bio daleko. Disanje i znojenje je također bilo na visini, ali na istom nivou je bio je i inat. Zadrto sam nastavio voziti ne obzirući se na sve i oko sebe, te na prijevoj uletio munjevito koliko je to munjevito moglo biti), kao na fotofinišu.
Nakon podužeg odmora (klasika na prijevoju) sjurio sam se nizbrdo, ne obzirući se na atraktivnosti, prepustivši se zujanju vjetra oko mene. Iako je trajalo, objektivno gledajući dosta dugo, čak 12-tak km, ipak sam osjetio blagu razočaranost ugledajući tablu mjesta pred ulaz u Voćin. Što ćeš, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
U Voćinu, u istoj birtiji kao nedavno, svratih na hlađenje duše i tijela hladnim pivom. Nakon obavljenog hlađenja obavih jednu snimku centra mjesta i krenuh u potragu skretanja ka nastavku puta.
To skretanje, koje sam tražio, bilo skoro na izlazu iz Voćina i usmjeravao me na desno skretanje prema mjestu Hum. Odmah nakon skretanja, cesta je vijugavo nastavila podosta strmom uzbrdicom, toliko strmom da sam dio puta propješačio gurajući bicikl. I ne samo to, kad sam se već zaustavio da smirim dah i puls, usput sam se s fotoaparatom okrenuo unazad i ispred sebe ugledao idiličnu ljepotu mjesta pod obroncima Papuka. To mi je toliko bilo simpatično da sam u daljnjem putu, počesto, češće nego su disanje i puls to zahtijevali, zastajao, istina na kratko, tek toliko da fotoaparatom snimim prizor iza sebe.
Nakon te strme uzbrdice, cesta je nastavila blagim gore-dolikanjem. Nakon zadnjih kuća neko kratko vrijeme cesti su društvo pravile obrađene njive, da bi poslije ustupili mjesto zelenom šikarom a ponekad i pravom šumicom. Nailaskom na jaču, ali ipak kratku uzbrdicu, koja je ovjekovječena i prometnim znakom „veliki uspon“, prešao sam neku vrst prijevoja.
Nakon prijevoja strmoglavio sam se nizbrdicom koja je, osim što je bila strma, išla je sa lakat krivinama (serpertinama) na kojima je ravnomjerno bio prosut – šljunak (!!!). Priznajem da sam bio i iznenađen i zatečen, a obzirom da su još bila svježa sjećanja od prošlogodišnjeg pada (vidi „Petak Trinaesti“), čvrsto sam držao upravljač, sav se ukočio i produžio ravno do komadića asfalta sa manjom količinom šljunka i jače zakočio. Uspio sam brzinu vožnje dovoljno smanjiti da bih dovoljno zakrenuo bicikl, čime izbjegoh kanal i nastavih ravnim asfaltom vožnju osjetivši blagu drhtavicu i trnce kroz leđa, tipične reakcije nakon preživljene frke. Po ko zna koji put sam samom sebi potvrdio životnu filozofiju „Žuri polako!“, zbog koje sam nizbrdicu prolazio relativno sporo, prvenstveno u želji da mi ne promakne zanimljivi okoliš, i da stignem zvjerlati lijevo-desno. A ta polagana vožnja mi je na kraju dala vremena i prostora da se iz iznenadne frke izvučem bezbolno i bez posljedica.
A prosuti šljunak na dušu onog koji ga je prosuo. Vjerojatno će ga Bog, usud ili što već drugo, u što vjeruje, jednog dana kazniti nečim lošim u životu, pa će se zbunjeno pitati „Kud baš mene?“ i „Kud baš sad?“
Dok mi je živčanu napetost u meni postupno popuštala, spuštajući se nizbrdicom (još sporije nogo do tog šljunka) u šarolikoj daljini kolaža kojeg je činila mješavina zelene livade i isto tako zelene šumice, ugledao sam par crvenih krovova koji su ni nagoviještali mjesto Hum.
Nakon spuštanja u ravnu dolinu, dobrodošlicu u selo mi je poželjela tabla s imenom mjesta.
Bilo je nekih 11sati, sunce je već prešlo sa „grijati“ na „pržiti“ , pa uz izostanak ljudi, a i vjetra, imao sam utisak, klizeći kroz selo, kao da klizim kroz neku plahovitu, nježnu, tišinu koju će i najmanji šum nepovratno pretvoriti u ništa, kao maksimalno nježni dodir kažiprsta i balončića od sapunice. Ni sam si ne znam objasniti zašto, ali ta tišina mi nije bila ni najmanje zlokobna i prijeteći pusta. Naprotiv!
Poseban neki ugođaj, na granici ganute simpatičnosti, dobio sam vidjevši zanimljivo dvorište sa lijepo pokošenom travom, u kome je osim bunara i neke natkrivene šupice, bilo i nešto između (još jedne) šupe i kuće. Nešto kao klijet ili kijer. Istina, bili su tu i jedva vidljivi ostaci temelja neke građevine, kuće, prave valjda. Obzirom na moj unutarnji patetični mir izazvan mirom ovog mjesta, mašta mi se odmah razbuktala, pa sam zamišljao krajnje skroman ali i spokojan život u ovom miru i u ovoj skromnoj kući(ci). „Mala kuća tri sa tri, a što u nju staviti!?“
Koliko me sjećanje (još uvijek) služi, negdje iza Huma trebao bih skrenuti lijevo sa ove „glavne“ ceste, koja inače vodi do Slatine. (Tek toliko da se zna, iako se taj grad neće više spominjati u ovoje priči).
Prvo je bio neki sokak, istina asfaltirani, ali mi je bio preuzak i bez crte po sredini. a zatim sam sliku koju sam malo dalje vidio, poklopio sa slikom u sjećanju i uočio male, male, male razlike, što znači da sam stigao do mjesta gdje treba skrenuti desno. To je to!
Cesta je veselo krivudajući između obrađenih njiva i drveća krenula ispočetka blagom, a zatim sve strmijom i strmijom uzbrdicom. Podne je već odavno prošlo a sunce, sada već dobrano visoko, počelo je dobrano pržiti. Usput i napomena da je taj šesti mjesec po količini sunčevih zraka, njihovoj temperaturi, kao i obilnom izostanku kiše, izgledao kao sred-sredina ljeta koje će se, ovako opisano, ove godine razvući tako sve do polovine jeseni. Suho i vruće.
A zbog te vrućine moja su se stopala, onako uskuhana u patikama, počela buniti, pa sam na jednoj od uzbrdica stao u najbližu hladovinu i napravio „promjenu guma u boksu“ kao na utrkama Formule 1 – presvukao sam ih (stopala a ne Formulu) u sandale, na što su mi prsti razdragano uživali na okolnom povjetarcu uz povike „Konačno slobodan!“ kao zatvorenici kada izađu na slobodu nakon dugogodišnjeg zatvora.
Nastavljajući tako rasterećen, bar što se stopala tiče, popeo sam se na vrh prijevoja na kojem je bilo selo koje, kao da se nekada zvalo Lijevi novac, a sada mi je ime Levinovac. Dobrodošlicu, i to u stvarnom takvom obliku, poželio mi je stup sa zanimljivim natpisom.
Selo kao da se podijelilo u dva zavađena tabora, jer jedan dio je bio „gore“, a drugi nakon pređene dvije lakat krivine, „dolje“. Meni su oba dijela bila jednako simpatična, sa onako razbacanim kućama na brdovitom terenu, po kojemu su bile pored kuća nasumično razbacane njive i šumarci. Oduševljeno opčinjen razbacanim kućama i prizorima oko sela, već opisanim, zaboravih nekog od mještana zapitati nešto o porijeklu ime njihovog sela. A i nije ih bilo baš puno, vjerojatno zbog ove, izuzetno vruće, subote.
Zujajući vijugavo, uglavnom lijevo-desno, jer je bila blaaaga nizbrdica što se okomite ravnine tiče, stigao sam na T raskrižje. Sa (moje) lijeve strane cesta je dolazila iz Daruvara i Đulovca, a ja sam skrenuo desno prema Pčeliću i Virovitici. Nakon skretanja društvo mi je pravila željeznička pruga s lijeve strane ceste koja je, valjda iz želje da me pobliže vidi, ubrzo prešla cestu i nastavila meni, bliže ili dalje, s desne strane.
Kao sin željezničara, kola mi u venama privrženost prema takvom načinu putovanja kao i posebno neko unutrašnje oduševljenje njime. No, istovremeno sam svjestan činjenice, da je u ova današnja vremena, željeznica u velikoj krizi, i kod nas a i u svijetu. U ovo današnje doba bezobzirnog trenutnog profita, opće mahnitosti, relativno jeftinog benzina (u odnosu na željezničke karte), većina se razmazila putujući u svojim limenim ljubimcima. Jer je jednostavnije i brže, sa posebnim naglaskom na ovo „brže“. I sad, država kao vlasnik željeznica ne zna zapravo što bi s njom. Najradije bi sve to raspustila, razvalila i prodala, no što kasnije. Ovakvo stanje neće do vijeka trajati (već se javljaju naznake opće krize). A kad cijene goriva odu nebu pod oblake, a plaće budu tako sitne da će se njihov iznos povećalom čitati, ljudi će se sjetiti stare dobre romantike u obliku gužvanja na peronima i u vlakovima kada je svako putovanje ostavilo nekog traga u našim dušama, za razliku od danas, kad samo sjednemo u auto, daj gas, i kada je bitno samo što prije stići.
Dok ta (zlosutna, Bože mi oprosti) vremena ne dođu, na ovakvim putovanjima, kakvo je ovo moje, nailaziti ćemo na željezničke tračnice, dobro održavane, tako reći nove, ali zahrđane kao sa znakom da po njima već odavno vlak nije prošetao. A ove tračnice čine vezu Podravske željeznice preko Virovitice, Daruvara, Pakraca, gdje u Banovoj Jaruzi sa glavnom željezničkom žilom-kucavicom Hrvatske – Zagreb-Vinkovci.
Zlosutno razmišljanje o mračnoj željezničkoj (a i mojoj) budućnosti, prekinula su mi imena mjesta koje sam prolazio. Prvo sam propustio skretanje za Rodin Potok koji mi je bio negdje sa strane, dok sam prošao pored par kuće sa zajedničkim nazivom Pčelić. Nekako mi je iz dubine uredno spremljenog i zatvorenog pamćenja iz djetinjstva odjednom iskrsnula Pčelica Maja. Ona valjda ovdje nakon svojih avantura, svraća do svog Pčelića Pave greškom u tom crtići nazvanog Bumbar Pavo.
Do Virovitice sam imao ispred sebe 12-stak kilometara, koje sam izvozio sporednom cestom, paralelom sa kilometar-dva udaljenom Podravskom magistralom.
Za trenutak ću pričo o ovom putovanju prekinuti da bih čitaoca upoznao sa jednim Mihaelom, mladim svećenikom koji je na školi, na kojoj i sam radim, predavao vjeronauk. U vremenu odmora, između nastavnih satova, u zbornici, polako i postupnu, riječ po riječ, sastali smo se na temi biciklizam, te na kraju i dogovorili jednu vožnju po Požeštini. I kada sam pomislio da sam dobio novog, vrijednog suputnika, po odluci Biskupovoj, moj novopečeni subiciklist je dobio premještaj u mjesto Turnašica. No ako ne u realnom svijetu, nastavili smo ostvarivati kontakte u onom drugom, virtualnom, tako da smo ostali u vezi sa elektroničkim poštom. I tako, kad je saznao da ću biciklirati ovim krajevima pozvao me je na ručak.
Bilo je nekih dva sata kad sam se pozdravio sa tablom koja mi je zaželjela dobrodošlicu u Viroviticu. Taman pomislih da bi ručak kod Mihaela mogao malčice sačekati, pa da mogu malo detaljnije obići Viroviticu, zazvoni mi mobitel, i javi se nestrpljivi Mihael, koji mi reče da obavezno malo požurim, jer čovjek ima poslije podne nekakve druge obaveze osim dočekivati oznojene, gladne i žedne bicikliste. Još mi napomenu da od Virovitice od njega ima 15-tak kilometara i da on to pređe za pola sata. Možda i pređe ali samo onda kada nema iza sebe pređeni put kojeg sam ja imao. a ni godine koje su meni na plećima (kad ne mogu drugačije, izvlačiti ću se na račun svojih godina).
A ništa, slijedi munjeviti prolazak kroz Viroviticu i mahnita vožnja po ovom žarkom suncu.
Pa, ako je vožnja kroz Viroviticu bila mahnita, ne mora takva biti ova priča o tom putu.
A priču ćemo, kao i do sada, polako i na tanane.
Nakon prolaska kroz centar grada, i slikanih par usputnih prizora, poseban trenutak pažnje i poštovanja sam učinio prema Franjevačkom samostanu.
A evo zašto.
Prije dvije godine imao sam čast prisustvovati državnom natjecanju učenika automehanike, jer sam, kao mentor, vodio i jednog svog učenika. Dečki, koji su bili domaćini natjecanja, su se potrudili da nam u sjećanju ne ostane samo samo natjecanje, nego su nas proveli u šetnju po Virovitici u okviru koje su organizirali i posjet Franjevačkom samostanu.
Nakon obilaska barokne crkve, tipične za Slavoniju tog doba (od prije dva-tri stoljeća), poseban doživljaj za nas „obične smrtnike“ bio je obilazak i prostorija samostana u kojim a franjevci žive svoje viđenje života.
Uz neku opći dostojanstvenu tišinu koja nas je pratila hodnicima,obišli smo zanimljive odaje kao prostoriju u kojoj se svećenici preoblače za misu sa zanimljivim drvenim regalom (ili kako ga već nazvati), njihovu blagovaonicu u kojoj se jede i pije, njihovu prostoriju za vježbanje pjevanja i na kraju malu, skromnu kapelicu u kojoj i oni, kao i mi u crkvi, imaju priliko popričati sa Bogom.
Da se sada vratimo mahnitosti na cesti u kojoj sam za malo još i zalutao. Srećom u pravi čas je naišla teta u godinama koje joj nisu smetale da iskrenim osmjehom izrazi simpatije prema jednom izbezumljenom i oznojenom biciklistu, koji se usprkos svijetlom sunčevim zrakama polako gubio kao magare u magli. Navedeni osmijeh me je dodatno osokolio, pa sam je pitao da li se put kojim idem poklapa sa putem kojim bih išao. Ne poklapa. Valja nazad. Srećom tek stotinjak metara.
I konačno skrenuh sa prometne Podravske magistrale na lokalnu,a li ipak asfaltiranu cestu. Čak je imala i crtu u sredini. A pored crte imala je i ime, zvala se Put Paprike, ako je vjerovati tabli.
No pored egzotičnog imena, više sam pažnje posvećivao vjetru koji mi je počeo puhati u lice, pa uz blagu uzbrdicu, učinio mi je moje noge otežalim i olovnim. Brzina vožnje se dobrano smanjila, a disanje i puls povećali. I kad sam već bio na izdisaju snage i na naumu da prekinem ovu nepravednu borbi jednog umornog bicikliste sa okrutnim vjetrom, ispred mene su se nazirale kuće nekog mjesta sa tablom ispred. Nakon nekog vremena na tabli sam uspio pročitati mjesto gdje me nestrpljivo očekivao moj ručak – Turnašica.
Dolaskom u mjesto uputio sam se prema orijentiru najvidljivijem od svih – tornju mjesne crkve. Oko crkve deeebela hladovina još i sa klupama. Sjeo sam na jednu od njih da uhvatim dah, te nazvao Mihaela koji je tu negdje blizu, samo ga ne vidim. I stvarno, pojavio se ispred jedno od kuća oko crkve. Naime, crkva se ovdje nalazi na svojevrsnom trgu od kojeg idu 4-5 ulica na razne strane.
I dok je Mihael pripremao ručak, ja sam se u kupatilu, koje me je već očekivalo, tuširao hladnom vodom da sperem znoj i snizim tjelesnu temperaturu. Nakon mog uspješnog povratka među „normalne“ ljude, od onog bjesomučnog bicikliste u kojoj sam se pojavio pred Mihaelom, slijedio je ručak u kojemu me je najviše dojmila juha. Nakon tuširanja i ohlađenja, više od gladi sam osjećao žeđ. A znam već odavno i iz iskustva da u slučaju ovakve vožnje, kakva je bila ova današnja, više od bilo kojeg pića bi mi prijala jedna dobra topla (ne prevruća) slana juha. A Mihael je napravio juhu tako jednostavnu a opet toliko dojmljivu, da sam jedva izdržao i par dana poslije primijenio istovjetni recept pri likom kuhanja juhe mojoj životnoj suputnici. A recept je bio slijedeći : U kipuću vodu od proizvoljne količine isto tako proizvoljno sasuti mješavinu isjeckanog na kockice i duboko smrznutog povrća i kuhati 10-tak minuta. prije serviranja dodati soli u ovisnosti o broju prijeđenih kilometara i o količini oznojenog znoja pri tomu. A prema dodanoj soli ja sam tog dana oznojio oho-ho znoja. a tek sam prešao pola današnje puta.
Ostatak vrlo ukusnog ručka sam na inzistiranje mog domaćina i kuhara zalio čašicom misnog vina. Bilo je stvarno nekakvog posebno ugodnog okusa iako sam po uvjerenju pivopija. Pa ipak sam prešao na pivo, uz ispriku domaćinu. Nikako u sebi nisam uspijevao ugasiti žeđ, a ako je budem vinom ugasio bojim se da će ostvarenje današnjeg plana puta ozbiljno doći u pitanje.
Miheal se pomirio sa sudbinom sažaljivo me gledajući kako s guštom gasim žeđ Tuborgom umjesto NJEGOVIM vinom ali je samodisciplinirano prihvatio gosta ovakvog kakav jest, žaleći možda tek sekundicu, što njegov gost nema profinjenu crtu suptilnog ljubitelja plodova grožnja umjesto ove nezasitne bauštelske žeđi. Dodatno je svoju širokogrudnost pokazao darivajući mi 4 limenke hladnog navedenog piva „da se nađe na putu“. Kao pravi uljudni, gost sa kulturom na dostojnom nivou, odbijao sam ponuđene orošene limenke tek toliko koliko je red, da bi ih umotao u svoju rezervnu odjeću i stavio u bisage da svoju temperaturu sačuvaju što je moguće duže.
Nakon obilaska prebivališta mog domaćina, i razgovora za koje je ovih sat-dva bilo tek kap u moru i za koji bi trebalo vrijeme mjereći u danima a ne u satima , obzirom da se nismo vidjeli dvije godine, rastalo smo se uz čvrsto obostrano obećanje ponovnog viđenja. Još sam i za kraj učinio zajednički snimak nas dvojice.
Prema Mihaelovoj uputi nastavio sam cestom prema Pitomači izbjegavši općenito mrski povratak cestom kojom sam došao. Bilo je simpatično skrenuti sa magistralne ceste i vidjeti kako život izgleda izvan glavnih tokova i puteva.
U centru Pitomače pozornost mi je privukla kućica Turističke zajednice Pitomača napravljenu u stilu ovdašnje tradicionalne arhitekture.
Kućica je s jedne strane bila kraj crkve a s druge kraj debele hladovine u kojoj su se hladile, kao u Turnašici, prazne klupe. Jasno da sam prvobitnu nakanu zadržavanja samo zbog snimanja kućice višestruko produžio odmorom u hladovini. Odmarajući se tako i smirujući dah i puls, sjeto sam se brata te ga nazvao da procijenimo gdje ćemo se spojiti. A brat je upravo napuštao Bjelovar i najavio naš susret u Đurđevcu. Bio sam malčice skeptičan jer meni je cesta ravna, dok on ispred sebe ima Bilogoru. Ali opet znam da je moj brat odlučniji, brži i zadrtiji pri bicikliranju od mene.
Trenutno su mi veći problem stvarali ona piva u bisagama. Bilo me je malčice stid prema samom sebi jer sam prešao tek 15-tak kilometara a već ožednio. Ručak je, očigledno, bio pravi a i ova paklena žega ovog popodneva bila je prešla sve granice. Pa tko ne bi ožednio!? I tako umiren ovim retoričkim pitanjem, uzeo sam jednu limenku, prekrasno hladnu i s guštom je ispraznio u svoje, danas nezasitno, suho grlo.
Nastavio sam svoje putovanje koje je vodilo, otprilike, prema zapadu pa je sunce postupno od grijanja moje desne strane tijela, prelazio ispred mene sijajući mi ravno u oči. Negdje u Kloštar Podravskom sam primijetio pomladak od tri mlade, ali već dobrano poodrasle rode kako se gužvaju u tijesnom gnijezdu. Pa gdje još u gnijezdo stanu i roditelji koji su vjerojatno u standardnoj potrazi svih roditelja bilo kojeg živog bića – za hranom.
Ode još jedna limenka Tuborga. Tješio sam se da su ostale još dvije koje ću podijeliti s bratom kad se nađemo u Đurđevcu.
Negdje pred Đurđevcem na ravnoj podravskoj magistrali u ravnoj Podravini zastao sam u jednoj od hladovina da u obližnjem kukuruzištu obavim jednu sitnu, malu fiziološku potrebu. Tek kad sam ušao među stabljike vidio sam koja je to suša. Listovi kukuruza su se bili zgužvano skupili, valjda da smanje gubitak tekućine isparavanjem, a tlo je bio čisti ispucali beton. A tek je druga polovica šestog mjeseca.
Đurđevac! Konačno!
Vrućina je poprimila Saharske oblike . Pržilo je i pržilo. Svako normalan je našao neko sklonište od vrućine tako da sam vrlo rijetko sretao ljude ili neki drugi živi svijet.
Prema mojoj karti koja me navodi na pravi put, ovo mjesto mogu mirne duše nazvati gradom. A ako je grad možda u svom centru ima nešto zanimljivo i starijeg datuma. Nekako sam stava da dušu grada čini stara jezgra dok su stambena naselja manje-više slična bez obzira o kojem se gradu radilo.
I tako prolazim kroz puste ulice kroz koje slučajno zaluta neki prolaznik ili auto i dođem do nečega to bi trebao biti centar. Tu je poveća crkva oko koje su kuće starijeg datuma izrade ali sa uređenom i dotjeranom fasadom. Tu je i spomenik palim borcima u antifašističkoj borbi (!) kao i drveni kipovi nekoga što radi nešto, izrađeni u stilu naive. A što je meni trenutno najvažnije, ti je hladovina sa (ne bi ste vjerovali) klupom. Jasno da mi je ta hladna klupa produžila odmor.
Nazvavši brata zaključismo da se ipak nećemo sresti ovdje već tek u 6 kilometara daljem Virju. Nakon završetka razgovora i spremanja mobitela, dvojba u meni je trajala nekih sekundi i pol a onda sam dokrajčio preostala dva Tuborga. Uživajući u još uvijek dovoljno hladnom napitku pokušavao sam svoju savjest umiriti opravdanjem da sam, eto sve dovde čekao brata da s njim podijelim ova dva preostala piva. A ako ih još i dalje budem čuvao već se ugrijati da više to neće biti to.
Čitajući ovo retke i pri tome podižući obrvu na ovo moje ispijanje piva, čitalac bi se mogao upitati za buduće zdravstveno stanje moje jetre. No kasnije ću u ovoj priči pokrijepiti dokazom, u obliku snimka, koji kazuje da je dan poslije ovog bilo 38.6°C , što znači da je današnji dan paklena, ali PAAAAKLENA, vrućina . Jer sutradan je puhao sjeverac kojeg danas nema , pa je danas bitno toplije. A samog sebe sam slušao, i do sada uviđao da sam alkohol uspio sagorjeti u (uglavnom nožnim) mišićima prije nego mi uspije pomutiti pamet.
Iako nevoljko fotografiram ljude bez njihovog znanja, na odlasku nisam mogao izdržati, pa sam morao snimiti prizor sretne obitelji koja s troje djece prelazi ulicu. Pri tome svatko od tih troje djece vuče na svoju stranu a roditelji užurbano i s dubokom koncentracijom idu na četvrtu stranu. Pade mi na pamet da svatko kojeg muče teška filozofska pitanja kao ispraznost i besmislenost života, treba uzeti pod okrilje treba uzeti ovakva tri zvrka i brigu oko njih.
U nastavku vožnje. od sunca koji mi je sijao drito u lice, jedva sam primijetio tablu koja mi je pokušavala u ovom paklenoj vrućini zaželjeti dobrodošlicu u Virje.
Nakon razgovora sa bratom, saznao sam da sam došao prvi i da njemu treba još 10-15 minuta. U nešto što bi trebalo biti centar mjesta, preko puta birtije u hladovini stare, oronule i čini mi se napuštene, kuće sam sjeo na ivičnjak i odmarajući čekao svog daljnjeg suputnika. Hladeći se postupno primijetio sam da sunčeve sjene postaju sve duže i duže. Iako je to prije sat- dva izgledalo nemoguće, vrućina je polako, ali ipak sigurno i s mojim olakšanjem, počela popuštati.
Isčekivajući brata, pažnju mi je privuklo veliko rodino gnijezdo preko puta. Iako je krov ispod gnijezda bio „uneređen“ zbog produkata stanovnika u gnijezdu, prema količini materijala kojim se gnijezdo dograđivalo moglo bi se zaključiti daje ovo gnijezdo ovdje već dugi niz godina. Biće da se iz nekog, meni nepoznatog razloga, nisam dopao ukućanima gnijezda, pa su mi ni s prezirom pozirali okrenuvši mi leđa.
I dok sam ja snimio gnijezdo sa takvim ukućanima kakvi jesu i pomalo gubio strpljenje, stigao je moj brat.
Odmah smo otišli u birtiju preko puta sa lijepom, debelom hladovinom na piće. Ovaj put sam odbio pivo (ako jesam pivopija ipak nisam pijanac) i popio kolu s mineralnom.
Priča se odužila izvan svih mogućih procjena, i kada smo (konačno) krenuli u ovo, sada već zajedničko, putovanje sunce je već dobrano stremilo ka zapadu koji je bio točno ispred nas. A to opet znači da je sunce sijalo ravno u lice i oči, pa nam je dojam o svijetu kroz kojeg prolazimo bio nekako nadrealistično preosvjetljen. Sve je bliještilo oko nas a mi smo žmirkali kao upravo probuđeni iz podužeg sna.
Imali smo još par kilometara do našeg današnjeg cilja, Koprivnice. Valjalo je, dakle, odtrpiti ovu torturu blještavog svjetla i izgurati finiš današnjeg dana. Nagovještaj kraja mukama nam je dala dobrodošlica u Koprivnicu u obliku table sa imenom grada. Konačno ćemo napustiti ovu cestu koja kao da je vodila ravno u blještavu zvijezdu, pa nadvožnjakom preko te ceste okrenuti na sjever prema gradu. Ma u bilo kojem smjeru osim prema suncu!
Sada slijedi točka na, šlag na tortu, kec na desetku, i ne znam koju izreku još upotrijebiti da bh objasnio da slijedi najljepša od svih mogućih završnica ovakvog dana. U nama je ostalo dovoljno snage, pred nama je ostalo dovoljno dana do noći (bilo je nešto iza pola osam) da polako mirno i opušteno prozujimo po centru grada i na kraju se još častimo i večerom. A Koprivnica je ipak dovoljno veliki grad da ima dovoljno veliku i dovoljno zanimljivu staru jezgru u kojoj je, kao i u svakom gradu koji drži do sebe, pješačka zona. A kroz ti pješačku zonu, za razliku od ostalih prometala, mi biciklisti možemo polako vozikati.
Možda je grad stvarno lijep i zanimljiv, a možda sam ja zbog ostvarenog puta, ostvaren usprkos paklenoj vrućini, bio blagonaklon prema bilo kojoj okolini na cilju, uglavnom ovaj dolazak u centar grada mi je ostao u vrlo lijepoj uspomeni.
Polako se vučemo n biciklima, okrećem se lijevo-desno, što mi se učini posebno zanimljivim, škljocnem fotićem, kojeg stalno držim u ruci.
Tako sam primijetio da Koprivnica (oš uvijek) ima kino kojeg, na primjer Požega odavno nema iako je županijsko središte kao i Koprivnica.
Kao što Zagreb na Zrinjevcu, tako i Koprivnica ina meteorološki stup sa svim potrebnim vremenskim podacima.
Tu je i poseban znak, uočljiv iz daleka, o biciklističkim stazama u bližoj i daljoj okolici.
A prvo, zadnje i u sredini je najimpresivnija veličina te pješačke zone , nešto kao korzo po kojemu su mnogi ostavili lijepi dio donjih dijelova svoje obuće praveći kilometre šetnje gore-dolje. Barem je tako bilo u mojoj mladosti na Brodskom korzu. Čini mi se da današnja mladež nema kondicije za toliku šetnju već radije hvata dah u kafićima koji su okupirali pola današnjeg korza.
Zanimljivo da na toj šetnjici/korzu nema ništa za pojesti. Samo kafići u kojima se samo pije. Morali smo otići u neku pokrajnju ulicu gdje smo pronašli piceriju i dobrim jelom i pićem (pivo) proslavili završetak ovog dana.
Ostalo nam je pronaći našeg domaćina kod kojeg ćemo se prvo s guštom istuširati, a potom isto tako s guštom zaspati. Ovom prilikom posebno se zahvaljujem pateru Kruni Pačalatu, župniku župe Blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici,koji je ugostio dvojicu umornih i iscrpljenih biciklista da do jutra taj umor i ta iscrpljenost nestane.
Ukupni skor današnjeg mog puta je 166 kilometara. Malo puno, naročito obzirom na paklenu vrućinu. Sutradan nas čeka ipak bitno manja kilometraža. S tom mišlju zaspao sam tek sekundu i pol nakon što mi je glava dodirnula jastuk.
Za nastavak ove priče pritisnite ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji