Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 17.10.2011.

Jankovac 2011

Kartu ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ako Vam se ne da čitati slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kasno proljeće, ljeto a i ranu jesen obično ostavljam za prikupljanje materijala koje ću u kišnim, prohladnim jesenjim, i hladnim zimskim danima, polako, temeljito opisivati, slike obrađivati i sve to s guštom informatički pripremati, na blogu objaviti, da bi svatko koga to (manje-više) zanima mogao čitajući i gledajući uživati. Tako to teorijski, i u mojim željama izgleda. I tako su, manje-više, izgledala prošla dva ljeta. Ali ovo treće u nizu dobrano je podbacilo. Razloga tomu je pregršt, od ispunjenja obiteljskih obaveza, preko „gospodarske krize na koju ni naša zemlja nije imuna“ a time ni moj novčanik, da bi na kraju još dobio i upalu zuba, odnosno njegovog komadića kojeg zubarica proljetos nije mogla izvaditi. Obzirom da se ovaj blog, kojeg upravo čitate, ne zove „Kako biti dobar i sa familijom i sa sobom“, niti „Vi i vaše financije“, niti „Vi ivaše zdravlje“ već „Pero i njegov bicikl“, sve ostalo ćemo ostaviti sa strane i usredotočiti se na bicikl i bicikliranje.
Jankovac je izletište na sjevernoj strani Papuka sa velikim planinarskim domom i kao takvim oduvijek bio i ostao privlačan planinarima i ostalim izletnicima. Među ovim „ostalim izletnicima“ znao sam se utrpati prije 7-8 godina i posjetiti ga biciklom, pa ta mi je „ludost“ nakon duljeg vremena opet pala a pamet. Uspio sam pridobiti još dvojicu prijatelja pa su tako jednog sunčanog subotnjeg jutra trojica jahača na biciklima krenuli „nekako i nekuda“.
Isprika pisca ovih redova koji mora još malo odgoditi sami opis puta, da bi čitaocu podrobnije predočio grad i okolicu u kojoj se priča događa.
Požega se smijestila između sjevernih obronaka Požeške gore i rijeke Orljave u Požeškoj kotlini, ili, kako si domaći tepaju, Zlatnoj dolini, jer su je tako još stari Rimljani zvali (Vallis Aurea). Ta dolina se ispružila u pravcu istok- zapad. sa istoka ju ograđuje Krndija, sa juga Dilj-gora i Požeška Gora, sa sjevera Papuk i sa zapada Psunj (malo uprošćeno i ugrubo, ali otprilike tako nekako – koga više zanima neka (pre)lista karte). Sa južne strane, između Dilj-Gore i Požeške Gore Orljava si je napravila prolaz prema Savi. Da toga nema umjesto Zlatne doline bilo bi Zlatno jezero.
Kao da je Orljava taj prolaz napravila Požegi i Požežanima iza leđa jer ga oni ne vide, jer kuda se god okrenu bliže ili dalje se vide brda. Gledajući iz grada ravno na sjever navedeni žitelji, među kojima je i vaš narator, udaljen nekih 15-tak km vide najveću i najvišu od navedenih brda –Papuk. Obzirom na najveći vrh od 930 mnm to je već prava planina, pogotovo uzevši u obzir da je sam grad Požega na 165 mnm.
I tako su tog navedenog jutra navedena trojica jahača biciklima krenuli put sjevera da bi se prelaskom Požeške doline došli do udaljenog Papuka. Tek što smo izašli iz grada, a valjalo je savladati uzbrdicu dužine oko pola kilometra. Na vrhu uzbrdice zastali smo da bi bacili pogled na jug prema gradu i šumovitom brdu ispod kojeg se smjestio.

Pogled unazad na grad koji upravo napustismo

U nastavku slijedi 15-tak km ceste koja je samo na prvi pogled ravna. U stvari stalno se blago penje tako da neupućenom pada napamet upitna tehnička ispravnost kočnica ili guma. To zato što se stalno ima osjećaj da nešto koči na biciklu. Tek kad bi se biciklom okrenulo nazad prema lakoći vožnje bi se zaključilo da je s biciklom sve u redu, već je problem u podmuklom putu i njegovoj neprimjetnoj uzbrdici.
Mi biciklisti podnosimo i bitno veće nedaće od ovog neprimjetnog ali podmuklog uspona, pogotovo kada promatramo plodne njive kraj ceste na kojima je žito, kukuruz, i ostali ratarski asortiman sa posebnim naglaskom na vinograde. Čini mi se da svaki vinopija u svojoj vinopijskoj memoriji ima zapis okusa, izgleda i mirisa bar jednog od vina koja se dobivaju iz ovih vinograda koje sada prolazimo.
Žito sa lijeve strane , vinograd sa desne strane, a ispred nas Papuk – prelazak Požeške doline

Ugodno ljetno jutro koje obećeva lijep i topao dan (po mom mišljenju nešto najljepše što se u toku godine može doživjeti od meteorologije – jutro toplog, ljetnog dana) učinilo je ovaj prijelaz preko Zlatne doline tek ugodnim zagrijavanjem pred „ono pravo“ što je pred nama. Ispred nas je polako, ali uporno Papuk postajao sve veći i veći. Sa smo već lijepo vidjeli valovite njive i kuće razbacane na njegovim donjim dijelovima padine dok je iznad njih dominirala tamno zelena boja šume. Tokom vremena čovjek je znao naći pravu poziciju, pa je tako i crkvu sela Stražeman stavio na jednu od njih. Lijepo uređena crkva sa visokim tornjem se stvarno vidi i izdaleka, pa putnika samo polako, nijemo ali uporno mami da joj se približi pa da bolje razgleda detalje. I crkve a i okolice.
Crkva u Stražemanu, i sve bliži i bliži Papuk – i dalje oko nas polja kukuruza, žita i vinogradi

Uzbrdica sad već postaje znatna i itekako uočljiva. Navedenu Stražemansku crkvu ostavljamo sa desne strane udaljene tek par stotina metara, a mi nastavljamo kratkom nizbrdicom ispred impresivnog Papuka. Onda opet neka uzbrdica, pa pogled na dolinicu gdje se smjestila Poljanska. Oguštali smo gušt spuštanja, i to po asfaltu, jer nakon Poljanske slijedi makadamska uzbrdica kroz pustih 3 km.
Papuk nam je vrlo blizu, tu, pod nosom

Stražeman i njegova crkva pod Papukom

Spuštanje u zadnju oazu civilizacije – Poljanska. Dalje nema asfalta, nema kuća, nema ljudi

Moja dvojica suputnika su odmaglili daleko naprijed ostavivši mene samog. Razlog tomu je bilo počesto moje zastajkivanje u cilju upotrebe foto-aparata, nepodudarnosti filozofije vožnje ( njihova nalaže vožnju svuda i u svim uvjetima, a moja kaže da na ovoj uzbrdici i na ovom makadamu je puno ljepši i lakši „špacirung“ (o ukusima ne raspravljati)), a kad bi htio mogao bi se izvlačiti i na razliku u godinama koja je +15 za mene.
Egzotična pustoš slijedećih 3 km

I tako sam ja sam (ali ne i usamljen) polako šetuckao uzbrdo promatrajući okolinu. Uglavnom je bilo zeleno raslinje ali su se počeli pojavljivati i odroni koji su imali svoju osobnu kartu. Na njoj je putniku-namjerniku , radoznalom i kojem se ne žuri (takav sam!) opisano što je to što on vodi svojim očima. Zanimljivo je bilo i riječima, lijepo znanstveno, nazvati ono što vidimo laičkim očima. A sve to zato što smo zašli u područje „Parka prirode Papuk“ pa su se ljudi iz navedene ustanove potrudili da viđeno podignu na višu razinu.
Putniku namjerniku samo zanimljivi odron…

…da bi na izloženoj tabli saznali daleko više

I tako neki usputni prizor koji za trenutak privuče pažnju, uglavnom rijetkog, prolaznika i pri tome potroši svoju snagu vizualne atraktivnosti , pa trenutak slijedeći potrošen u pogledu prolaznika ustukne pred novim prizorom koji se isto tako kao i prethodni, upro i napuhao iz sve snage ne bi li ih usrećio naš pogled prema njemu. A ja u ovom slučaju kao prolaznik, dokono šaram očima i gutam jedan po jedan od tih prizora, blaziran njihovim izobiljem jedva da se sjećam onog i ostalih prethodnih, zastanem pred pločom na kojoj je netko nešto napisao o nečemu što vidim, i pročitam napisano. I sad se događa nešto čudno, ne u svijetu oko mene nego u svijetu u meni. Dok si misao može dopustiti, i to obilato, luksuz apstraknosti i nekakve zamućene fluidnosti, mutnosti, riječ je u svojoj konkretnosti oštra kao ledena voda ili kao oštrica koja neumoljivo, odlučno i, možda čak i brutalno grubo, konkretno razdvaja granicu između da-ne, ovoga-onoga.
Tako sada neka padina sastavljena od stijena, odrona i par grmića koji, prkoseći gravitaciji i vremenskim (ne)prilikama žive ili preživljavaju, u tom djeliću vremena dok uđu u naš pogled u nama pobude nešto i nekakvo,neku misao (često lijepu čak), sjećanje, asocijaciju, koje pobuđuju novu misao, sjećanje, asocijaciju i tako se formira dinamičan, zanimljiv, a često ugodan i veseo tok svijesti. A sad zbog te ploče i tog natpisa, potiskuju sve to doživljeno u mojoj svijesti i nesvijesti, i postaju to konkretno, nepokolebljivo i neupitno što već piše na toj ploči.
Nakon izdaleka uočene ploče sa natpisom prvo se u meni javlja osnovni pokretač– radoznalost. Zatim je tu koncentriranost na konkretne riječi-informacije dok ih čitam. Na kraju čitanja slijedi tren neke rekapitulacije, povezivanja u cjelinu tog pročitanog, da bi se tren iza, ne uvijek ali ipak često, pojavila blaga žalost za onom apstraknom, misli, onim mutljavim tokom svijesti kojom sam razgledavao sve prizore do ovog, pa i ovaj, dok nisam ugledao ploču s natpisom. Često se dogodi da se ne mogu točno ni sjetiti kakva je i o čemu bila ta misao, ali znam da je izazvala u meni struju ugodnih, lijepih, čak i blaženih („glava u oblacima“) osjećaja koje su, izazvane prizorima, razvili se u mojoj duši. A sad ih više ne mogu nazad vratiti. Rasplinule su se nestale. A umjesto njih imam suhu intelektualističku informaciju o stručnom nazivu pojave i vremenskom razdoblju kad je nastala.
Što zaboravim već dvije sekunde nakon nastavka puta.
Srećom, prepuštam svome duhu ponovnu slobodu lutanja, a on sav ushićen i radostan polako me odvodi u slijedeće mutno plavetnilo misaonih pretakanja izazvanih prizorima koje mu moje oči dostavljaju.
I opet sam sretan. Mada si ne mogu objasniti zašto. A i zašto bi !?
Dosadašnja gusta vegetacija oko puta počinje se razrjeđivati, proširujući mi vidike

I dok ja sam sa sobom pretačem, dosadašnja šikara, koju bi teško mogao šumom nazvati, se razrijedila i pustila mojim očima širi pogled na okolinu. Par stotina metara ispred mene su se nazirale prve kuće sela Vrhovci, a ispred njega bila je neka omanja građevina ispred koje su bile lansirne rampe protugradnih raketa. Neke jače tuče (grada, leda) u ovom kraju nije bilo već odavno, pa sad jer to zbog dobre volje Svevišnjeg ili zbog pravovremene upotrebe ovih lansera, ne znam.
Lanseri protugradnih raketa

Biće da lanseri imaju neke skrivene moći i na situaciju na zemlji, a ne samo na nebu, jer upravo pokraj njih prestaje makadam i počinje asfalt. A i cesta je smanjila nagib uzbrdice pa sam nakon dužeg truckanja i šetanja makadamom, blaženo uživao u tihoj, laganoj vožnji asfaltiranom cestom.
Nakon olakšanja dolaskom na asfalt pogledah unazad odakle stigoh dovde…

…a ispred sebe ugledah dobrodošlicu (Wellcome to…)

Vrhovci su u prošlim ratnim danima bili raseljeni pa je pustoš dosta dugo ostala i iza rata. Tako se sjećam vremena zadnje vožnje prije7-8 godina kada u selu nije bio nikoga. Pod dojmom tog sjećanja iznenadio sam se živosti u selu. Istina, i dalje je bilo dosta porušenih i napuštenih kuća, ali uz njih je bilo dosta i obnovljenih, pa čak i novosagrađenih.
Kraj takve jedne sam prvo ugledao bicikle mojih suputnika, a malo dalje i njih same kako pijuckaju hladni gemišt u očekivanju mog nailaska. Netko od dvojice mojih suputnika je od ranije poznavao domaćina, i riječ po riječ pade poziv na hladnu pijaču što je biciklistima, naročito nakon uzbrdice, dar božji.
Poziv na pojilo

Nakon lagane vožnje kroz selo ponovno smo zašli u šikaru i ponovo smo na makadamu. Ali zato nakon par stotina metara cesta je polako a potom sve strmije i strmije prelazila u nizbrdicu. I to uglavnom u hladovini.
Razrušeni i obnovljeni Vrhovci

Vrhovci Centar

Nema više Vrhovaca pa nema više ni asfalta

Kaldrma od makadama postaje glatka, tvrda zemlja, a uz nizbrdicu tu je i debela hladovina

Nakon par kilometara truckanja po makadamskoj nizbrdici, konačno smo izašli na asfaltnu cestu i skrenuvši desno, te nastavili blagom uzbrdicom prema Zvečevu. U stvari smo izišli na najzapadniju od tri ceste koje vode preko Papuka. Ona se u Kamenskoj odvaja od ceste Požega – Pakrac i preko Papuka dolazi do Voćina a dalje u Podravskoj Slatini izlazi na podravsku magistralu. Ne znam zapravo zašto, možda zbog visine prijevoja od 525 mnm, možda zbog povećeg broja kilometara koje treba prijeći do već navedene Podravske magistrale, ali ova cesta sa ovim prijevojem uglavnom nije pretjerano popularna među vozačima. I to onim koje voze aute, a o kamiondžijama da ne govorim.
Šteta i sreća.
Šteta za njih (vozače) jer propuštaju priliku ugođaja prekrasnog okoliša, a sreća što tu priliku nesmetano ostavljaju nama, biciklistima, da je detaljno, polako i temeljito guštamo.
Prijevoj preko Papuka je kod mjesta Zvečevo na visini od 525 mnm, pa iako je relativno visok do njega se relativno lagano dođe. Po konfiguraciji bi mogao reći da je prijevoj simetričan, jer se i sa ove Požeške, južne, strane, kao i sa Voćinske, sjeverne, strane radi o dolini potoka pa tek kilometar- kilometar i pol pred prijevojem je neka „prava“ uzbrdica.
Na navedenu cestu smo izašli negdje nakon 10 sati, sunce je još uvijek bilo relativno nisko, a jutarnja svježina, pojačana okolnom šumom još uvijek je odolijevala dnevnoj vrućini. cesta se blagom uzbrdicom provlačila između padina brda vukući se i uz potok koji je veselo i razdragano žuborio. Obzirom na blizine tih padina brda, i šume na njima, veći dio cesta je bio u hladu.
Asfalt uz hladovinu i potok sa desne strane, kao melem na moje duševne rane nastale zbog truckanja po makadamu

Žuborenjem raspjevani potok uz cestu

I sad pustite si maštu mao na volju pa zamislite prizor sastavljen od slijedećeg : krivudava cesta sa blagim usponom + raspjevani veseli potok + gusta šuma oko vas + hladovina + jutarnja svježina šume +nedostatak prometa = Raj na zemlji. Uživancija u kojoj nema mjesta za stres, brige, tjeskobe i strepnje . Ostajete samo vi i okolina stopljeni u jednu cjelinu. Jasno da su ona moja dvojica odavno već otišli naprijed, pa su mene ostavili samog da nesputano guštam punim kapacitetom, na što sam im zahvalan, jer njihovim izostankom je izostao nužan obzir prema suputnicima koji ponekad zna (obzir, a ne suputnici) sputavati gušt uživanja trenutka i sredine u kojoj se nalazim. Ovako sam vozio koliko mi se vozilo i zastajkivao koliko mi se zastajkuje.
Nakon 5-6 km vožnje cesta je postupno izlazila iz hladovine, manje zbog sunca koje je postajalo sve više i više na nebu, a više zbog okolne šume koja se postupnu udaljila od ceste.
I dalje sam prolazio pored ploče sa natpisom o nekom geološki značajnim lokalitetom, no ovaj put sam pored njih prolazio sa smanjenom radoznalošću, ne želeći prekinuti inače nedefiniran, ali izuzeto ugodan, tok svijesti.
Postupni izlazak iz šume

Nešto zanimljivo, ali mi više nije zanimalo kako se, znanstveno ispravno, zove

I konačno se cesta, kao probuđena iz dubokog sna, počela izvijati u visinu napuštajući potok kao suputnika. Uzbrdica je bila znatna, hlada nigdje, a sunce je najzad imalo priliku grijati me maksimalnom snagom, valjda zbog toga da me sada konačno može obasjavati jer nema više šume da me od njega štiti.
Ako je bilo i strmo nije bilo pretjerano dugo, pa nakon kilometar i pol stigoh na prijevoj, gdje u hladovini pokraj ceste ugledah svoje suputnike.
Pogled s prijevoja u smjeru kuda idem…

…i u smjeru iz kojeg sam došao

Osnovni biciklistički postulat pri vožnji kroz brdovite predjele nalaže obaveznu (dulju) pauzu na prijevoju i smatra krajnje bogohulnim nastaviti put bez trunke iskazivanja obzira, kao i poštovanja, i prema prijevoju, i prema sebi, a i prema biciklu. A kako je broj biciklista na pauzi na prijevoju veći od jedan, onda se pauza obaveznu rastegne u (pre)dugi odmor, pa se, tek zastavši nijemo u nemogućnosti pronalaženja nove teme za razgovor, sjetimo tko smo, odakle i kuda idemo i da je već krajnje vrijeme da se krene dalje.
Možda je razlog izostanka žurbe da se nastavi put i u spoznaji da nakon manje-više mukotrpnog penjanja slijed blaženi užitak u spustu. I krenuli smo put tog užitka znajući da je Voćin negdje dolje ispod nas i da do njega treba prekotrljati 12-tak km nizbrdice. Uglavnom vijugave, uglavnom uz potok i često u hladovini. Ah divote!
Već nakon stotinjak metara od prijevoja, cesta je dobila novi potok za suputnika

A onda nesvakidašnji prizor borbe čovjeka i prirode u kojoj ova druga pobjeđuje. Barem trenutno. Potok koji je u vrijeme kiša dobio na obujmu pa umjesto sadašnjeg bezazlenog žuborenja postao prijeteća sila koja nosi i ruši pred sobom, postupno je potkopavao cestu da je skoro pola nje nestalo. Cestari su privremeno riješili problem znacima koji vozače upozoravaju da je cesta invalidna (sakata). I to je sve. Nigdje nikakvog znaka barem dobre volje da bi se nastala šteta trebala popraviti. Valjda čekamo neka bolja vremena (zimu možda!?).
Potok jede cestu

A tek stotinjak metara dalje vidim kako treba izgledati cesta imuna na ćudi potoka – podzidana kamenim zidom kojoj vodena bujica ne može ništa.
Potok ne može jesti cestu

Geološki lokalitet Rupnica koji je iznenada banuo ispred mene iza jedne od krivina, uspio mi je svojom veličinom privući pažnju. Posljedica je bilo intenzivno kočenje, parkiranje bicikla, uzimanje foto-aparata i dokona šetnja u stilu bogatih njemačkih turista. Jedino je izostajala turistička gužva. Naime, bio sam sasvim sam.
Pogled sa ceste na „Geološki lokalitet Rupnica“ sa vidikovcem ( na desnoj strani)

Radilo se o stijenama koji su u obliku manje-više pravilnih prizmi izbijale iz tla. Naravno da je tu bila ploča sa znanstvenim objašnjenjem. Piše o nekom ohlađenju magme koja izlazi van pri kojem se formiraju četverostrane, peterostrane i šesterostrane prizme promjera osnovice od par centimetara do nekoliko decimetara i dužine do desetak metara.
Pravilni, ravni oblici kao djelo prirode, a ne čovjeka

Nije mi se dalo mučiti mozak shvaćanjem i razmišljanjem o opisanom mehanizmu nastajanja ovog pred očima. Radije sam se iskreno (po tko zna koji put) divio prirodi na njenoj maštovitosti. Eto ovaj put kao da je ona preuzela nešto od čovjeka. Jer, dok je o prirodi sve nekako ukrivo, talasasto i grbavo, a čovjek to nastoji napraviti ravnim i glatkim, evo primjera gdje se i priroda poigrala ravnim oblicima. I baš zbog toga bilo je zanimljivo i to vidjeti.
Pogled sa vidikovca na cestu i na usamljeni moj bicikl

Wellcome to …

Voćin bi uvrijedili kada bi rekli da je selo, a opet bi mu neopravdano laskali kad bi mu rekli da je grad. Dakle nešto između. Razvukao se uz dolinu Voćinskog potoka, onog istog uz koji sam se spuštao s Papuka, tako da su se smjenjivali zelenilo i kuće. I sve nekako mirno tiho i usporeno. Dolaskom do nečega što bi se zbog dvije-tri birtije i isto toliko trgovina moglo nazvati središtem mjesta (eto, izbjegao sam tu dilemu selo/grad), na terasi jedne od birtija ugledah onu dvojicu mojih suputnika koja praktično postaju to samo na pauzama vožnje.
slijedi poduži odmor uz hladno pivo i topli razgovor.
I opet smo pričali i pričali (toplo) pili pivo (hladno), i opet nam je za trenutak ponestalo teme za razgovor da bi se, i opet sjetili da je, i opet, već krajnje vrijeme da se krene.
Prvo smo u obližnjoj trgovini obnovili zalihe (hladnog) pića, a zatim bacili pogled na novoobnovljenu crkvu, uništenu u zadnjem ratu. Moram priznati da mi je crkva impresivno i dostojanstveno lijepa.
Voćinska ljepotica

Obzirom da na plećima nosim više od pola stoljeća življenja (a dosta često i životarenja) većinom me zahvata konzervatizam a manje liberalizam što se suda i mišljenja tiče. Pa tako veći dojam na mene ostavljaju stare crkve klasičnog oblika nego nove koje često zbunjeno, pa čak i nerazumljivo promatram pokušavajući proniknuti, pronaći što je to pisac (odnosno u ovom slučaju graditelj) mislio reći. A ova Voćinska crkva je zadržala stari, tradicionalni izgled.
Nastavak puta smo, na moju inicijativu, odlučili ostvariti prečicom kojom bi uštedjeli, osim koji kilometar, i jedan (istina manji, ali ipak) prijevoj. Ostaje upitno oko tog kilometra skraćenja, mada tako izgleda gledajući na karti, no što se tiče prijevoja njega smo „otplatili“ gore-dolikanjem u prvom dijelu te prečice, pa bi se reklo da baš puno nismo profitirali.
A jesmo.
Jesmo prvo zato što je ta prečica više uski sokak nego cesta, ali ipak asfaltirana. Uz malo mašte, ces, pardon sokak, se pretva u biciklističku stazu, možda malo raskošno preširoku, al' ne smeta. Ovako zamišljam samostalne biciklističke staze u „trulom“ zapadu (u Njemačkoj ili Švicarskoj recimo). Dobro, okoliš uz tu moju „stazu“ ne pripada tom ambijentu, priznajem.
Drugo, treće i ostalo zbog čega smo dobili ovom prečicom je izostanak prometa i poseban ambijent kroz koje put vodi. Promet je stvarno minimalističkog karaktera, tek toliko da čovjeku razbije strah da je, kao Pale, sam na svijetu. A ambijent je u prvom dijelu, onog gore-dolikanja bio šikara na prijelazu guste mlade šume vijugavo i lijevo-desno i gore-dolje tako da sam se jedva uz sunce kako-tako orijentirao.
Za cestu preusko, za biciklističku stazu preširoko

U selu dobrog imena Dobrić naišao sam na, recimo tako, mlađu baku, ili, stariju ženu i pita je da li sam na putu za Sekulince (slijedeće veće selo). Zastala je kao ukopana vidjevši mene zadihanog (upravo savladao jednu od uzbrdica), potpuno mokrog od znoja (sunce je dobrano naplaćivalo jutrošnju hladovinu) i sažaljivo me pitala kako mi se da, jesam li se umorio. Ma kakav umor, odmahnuo sam rukom, tek sam na pola puta, na što mi je ona uzvratila:
- „Lako je tebi kad si mlad!“
Sav sam se rastopio od takvog komplimenta, odavno već ne dobivenog i zamalo ne zaboravih zašto sam, u stvari, zastao. Ponovio sam pitanje i dobio potvrdan odgovor, pa sam, pozdravivši, nastavio put ispraćen ganutim, sažaljivim pogledom. Kao da se pitala koja me muka tjera po ovom suncu ovako voziti. Još bi joj možda i uspio objasniti da nije muka u pitanju, no nisam siguran kako bi joj objasnio užitak.
Užitak!? Po ovakvom suncu!?
Selo dobrog imena

Već nakon 20-tak metara, gledajući ovih par razbacanih kuća bez ljudi oko puta, zaboravio sam na sugovornicu. Možda Dobrić i jest dobro selo ali je malo i pusto. Ili su svi pobjegli negdje gdje je hladnije i sjenovitije nego na ovoj osunčanoj vrućini. Svi osim nas na biciklima.
Došli su i ti Sekulinci, pa osim malo većeg broja kuća, situacija je bila ista kao u Dobriću, izuzev činjenice da nisam nikoga sreo u selu. Ni ljudi, ni žena ni djece. Jedino me je mrkim pogledom ispratio jedan pas na lancu, za trenutak u dvojbi dali da zalaje, ili da ne zalaje, no ja sam već bio dovoljno odmaknuo, pa sad on sretan može nastaviti tamo gdje sam ga prekinuo – u dremuckanju u pasjem popodnevu.
Mjesto popodnevne fjake

A poslije Sekulinaca – pustinja. I to ona u duši, teška, sumorna, tmurna, zlokobna. Ne znam ni sam odakle mi i zašto ovaj dojam.
Nigdje žive duše

Uski asfaltni put se provlači kroz gustu šikaru tako da ograničava pogled lijevo – desno. A i kada naiđe neka čistina, opet se dalje od ceste vidi šikara. Sve zapušteno i divlje zaraslo. Nigdje na vidiku bilo kakva kuća, šupa, štala, bilo što što daje znak prisutnosti čovjeka. samo put i šikara oko njega.
I dalje nigdje nikog

Vozio sam predjelima koji su bili daleko divljiji od ovog. Iako surova, ta divljina mi je bila prirodna, to je bila divljina u kojoj vladaju zvijeri i divlje životinje i u koju čovjek rijetko kad i bojažljivo naiđe, ili u nuždi ili neki od entuzijasta kakvi su planinari ili biciklisti.
Ali ova divljina je bila drugačija. Kao da se uskoro treba dogoditi neka kataklizma, potop, atomska bomba, super-nova ili što ti ja znam, pa je sav živi pokretni svijet, i ljudi i životinje, davno već otišao, pobjegao negdje na sigurnije mjesto. A ja, naivac ,ne znajući što slijedi, eto zalutao u centar budućeg smaka svijeta, koji se treba upravo sad dogoditi, i zbunjeno promatram pustoš oko sebe.
Takav dojam me drži 5-6 km puta, da bi se šikara postupno povlačila i oslobodila mi pogled na sjeverni dio Papuka. Pa sada nije bilo puno bolje. Možda zbog dojma o južnim obroncima ove planine koja se završava u Požeškoj dolini, krcate kućama, obrađenim njivama, vinogradima i (najzad!) ljudima, a ovdje i dalje slijedi pustinja što se tiče čovjeka i civilizacije. Samo šikarom zarasle valovite njive ispred udaljenog šumovitog Papuka.
Ni izlazak na „glavnu“ cestu koja je sada dobila na širini i čak crtu po sredini nije ublažio dojam tjeskobne pustinje. A taj dojam mi je kasnije bezuspješno pokušala popraviti električnom žicom ograđena farma sa štalama u kojoj nije bilo ni ljudi ni životinja. Ta pustoš na njoj (bez živog stvora a sagrađena je za nekog živog), samo je još više pojačala kod mene gore opisani dojam o predapokaliptičnom trenutku. Neki znak, ili nada možda, da će se nešto promijeniti i razvedriti ovu tjeskobu, predstavljao mi je šumoviti, iako iz ovog ugla gledanja isto tako pust, Papuk koji bi je bio sve bliži i bliži a time i sve veći i veći.
Cesta je uz širinu dobila i crtu po sredini ali na ograđenoj farmi nema žive duše

Sjeverni obronci šumovitog Papuka kao spas iz ove puste tjeskobe

Zahvaljujući ili bolje reći „zahvaljujući“, kilometrima kojima prolazim ovo područje, a koji su davno prešli brojku 10, i vremenu vožnje u toj tjeskobnoj samoći(daleko više od pol sata), ta tjeskoba mi je postajala sve težom za podnositi, pa sam, i sam ne znam zašto, i što očekujem, odahnuo ugledavši tablu mjesta u koje ulazim – Slatinski Drenovac.
Konačno neko mjesto, možda ima nekog živog !?

A i to mjesto kao da je dio sustava kroz koji sam do tada vozio. Jest da ima kuća, ali ljudi opet ni od kuda, sve mir, tišina i pustoš. Jedan pas me je pozdravio lajanjem i tako konačno načeo dugo očekivani raspad tjeskobe u mojoj duši i unio tračak nade i vedrine. Ipak je pas čovjekov najbolji prijatelj, iako u ovom slučaju ja nisam bio taj čovjek ovom psu. Ili je i u njegovoj duši ista pustoš, pa je radostan nailasku bilo koga i bilo kad !?
Na izlazu iz mjesta pogledom sam pozdravio i mjesnu crkvu koja se svojim izgledom potpuno uklapala u dosadašnji tjeskobni dojam. U derutnom stanju, početak rušenja zvonika, okolo zarasla trava, sve skupa daje dojam da Bog već odavno u njoj nije prizivan.
Crkva kao da je napuštena i od ljudi i od Boga

Putokaz na koji sam naišao nijemo mi reče da imam još 5 km do planinarskog doma na Jankovcu, a iz iskustva sam znao da su ti kilometri uzbrdo, makadamom.
Cilj današnjeg puta se naslućuje

Konačno se rastadoh a asfaltom i pozdravih prašinu, mog slijedećeg suputnika za duže vrijeme. Da sve nije tako crno pokušavala me je uvjeriti dobrodošlica Parka prirode Papuk koja mi je velikom tablom ukazala da upravo ulazim u njega.
Wellcome to Paradise

I malo po malo, usprkos uzbrdici i makadamu, u moju dušu se vraćala vedrina, toplina i oduševljenost okolinom. Uzrok tomu je bila ugodna i svježa hladovina krcata miomirisima šumskog kisika, krivudava cesta, bolje reći sokak kojim se pentruckam, a na kraju i veselo razigrani potok koji me je žuborenjem bistre vode konačno povratio tamo gdje volim i trebam biti – sa ove stranu vedrog , oduševljenog, fasciniranog, blaženog, sve u svemu, jednom riječju sretnog (a da i sam konkretno ne znam zašto).
Papučka džungla pozitivnog djelovanja

Eto, da mi je netko rekao da ću se toliko oduševiti prijelazom sa asfalta na prašnjavi i truckavi makadam, ne bih mu vjerovao, a vidi sad. Bilo, kako bilo, bitno je da sam opet „onaj dobri stari“.
Hladovina, svježina , mir, milina

Naizmjenična sam vozio i išao pješice. Kad sam se u vožnji dobrano zadihao, onda sam šetnjom smirivao disanje i rad srca. I tako naizmjenično. Uzbrdica je postajala sve strmija i strmija tako a sam sve više šetao a sve manje vozio. Iako je hladovina bila prilična ipak se radilo o popodnevu vrućeg dana („pasjem popodnevu“) tako da mi bi dobro došlo osvježenje. I tu se nesebično i širokogrudno ponudio moj sadašnju suputnik – potok, pa sam na mjestu gdje je cesta tek metar-dva od potoka parkirao bicikl i s guštom se obilato umio do pasa sa bistrom i osvježavajuće hladnom vodom. E, ovo umivanje je konačno iz moje duše istjeralo i zadnji trun „one tamo“ tjeskobe i konačno sam se svim srcem i svom dušom prepustio užitku mjesta i vremena u kojem sam bio. Usprkos makadamu.
Kompletna ekipa : bicikl. cesta , potok i hladovina

Mjesto kupanja/osvježenja

Na nekim mjestima potok je stvarno razigran

Osvježen izvana, razdragan iznutra, nastavio sam polako ali odlučno i uporno dalje. Zrake sunca sa sjenom drveća su dodatno šarali po prašini ceste. Znao je po koji put i neki auto proći, pa čak i jedan autobus (!!!), koji su me zaprašili od glave i pete. Lutajući dušom u ugodnoj mutnini blaženstva,oduševljenosti i euforije, nisam ovim prolaznicima pridodavao neki značaj dok mi uho nisu zagolicali zvuci neke glazbe za „široke narodne mase“, odnekud iz nekih zvučnika. Dakle prvi znaci civilizacije, što znači da cilj (Jankovac) nije daleko. Dodatno oduševljen nagovještajem blizine cilja, potisnuo sam u stranu zrnce sumnje koje se bori s pitanjem o smislenosti veze između planinarskog doma i glasne vašarske glazbe.
Zbunjeno zapitkujem svij bicikl : „Je li i ti čuješ neku glazbu“!?

A to zrnce sumnje će kasnije likovati koliko je bilo u pravu.
Uslijedili su znaci u blizino odredišta kojim stremim. Prvo je to bila serpertina na cesti, za koji od prije znam da nije daleko od planinarskog doma. Zatim sam preko puta ponora ugledao čuveni Jankovački slap, pa konstrukciju pješačke staze koju ću kasnije detaljno obići da bi konačno došao do skretanja prema domu. Slijedio je konačni uspon pa izlazak na veliku livadu na kojoj je bio cilj – planinarski dom na Jankovcu.
Glavna lokalna atrakcija – Jankovački slap gledan sa ceste

Pješačka staza gledana s ceste

A na livadi masa starog svijeta , sve valjda 60+ godina, a ona glazba koja je iz daleka bila i podnošljiva, čak i simpatična, treštala je sa izobličenjem koje para uši imalo profinjenog ljubitelja dobrog zvuka. Plus svemu tome, repertoar pjesama u stilu
„Ja je volim, a ona mene neće,
što da radim kada nemam sreće“
panično me tjerao da se probudim iz ovog košmara.
Pa što je ovo!?
Očekivao sam raj zemaljski kao točku na i svih dosadašnjih muka, koje sam sa maksimalnom strpljivošću, ustrajnošću i nastojanjem da to prebrodim sa pozitivnom energijom, prošao i prebrodio, da bi na kraju došao u košmar koji bi mogao biti slika i prilika vratima pakla.
Pronašavši u tom košmaru slamku spasa u obliku dvojice mojih suputnika koji su se stisli u jednoj maloj hladovini sa strane , panično sam ih upitao što je ovo a oni mi odgovoriše smirenošću onoga koji je prebrodio šok u kome se ja sada nalazim „Godišnji skup dijabetičara!“
A oni su uglavnom bili u dobrim godinama tako da sam svojih 50 plus bio za njih balavac kojeg bi prezirno gledali s visine da ih godine, a i bolest nisu stisnule. A ovdje su, valjda uz osjećaj pripadnosti grupi kojoj po godinama i zdravstvenom stanju odgovaraju i pripadaju, nakon tko zna koliko godina želje i čežnje, dali srcu i duši oduška, pa razuzdano tulumare, neki u tom stupnju kao da im je sutra pogreb. A da neki od njih u tom tulumu ne pretjeraju sa fatalnim posljedicama, tu je, za svaki slučaj bila ekipa prve pomoći sa ambulantnim kolima.
I sve to se događa jednom godišnje. A od prošlogodišnjeg ovakvog tuluma prošla je točno godinu dana.
Eto što ti je sreća.
Planinarski dom na Jankovcu – Desno od doma je mali dio od ogromne gužve

Ah, ništa što je tu je, postupno sam vraćao mir u svojoj duši. Tome je dobrano pomoglo hladno pivo koje sam ispijao u već spomenutoj hladovini, opet pretakajući sa dečkima, koliko nam je glazba to dopuštala.
Nakon odmora i smirenja živaca slijedio je pješački obilazak znamenitosti mjesta. Bicikle smo pakirali iza doma, više radi sebe ih zaključali, uzeli sa sobom novčanike a ja i foto-aparat i krenuli u obilazak.
A slijedio je obilazak nečega što ću nazvati „Plitvice u malom“.
Prvo je pred nama bila klasična planinarska staza poširoka i dobrano utabana, koja nas je vijugavo vodila kroz šumu dosta strmom nizbrdicom. Kao kuriozitet, ostavljeno je jedno oboreno drvo iznad staze pa su se prolaznici morali provlačiti ispod debla.
Staza ispod debla

Strma staza je postajala još strmija, njena podloga od zemljane se preobrazila u stjenovitu a stotinjak metara dolje se nazirao slap koji je svoje postojanje skromno objavljivao tihim i skrušenim šumom.
Strmo, strmo, strmije

I konačno smo se našli pred jednom od glavnih Papučkih atrakcija – slap visine 16m. U svom kratkom igrokazu pred našim očima prvo je elegantno preletio svoju visinu, da bi zatim u obliku veselo žuborećeg potoka trčkarao kako po strmoj glatkoj stijeni tako i ispod naših nogu koje su u kompletu s nama bile na drvenom mostu, da bi se na kraju izgubio negdje dolje u gustoj Papučkoj šumi.
Jankovački slap prvo elegantno leti …

…da bi se u dodiru sa tlom podijelio u više rukavaca koji klize po glatkoj stijeni

Zanimljivo kako inače neživa stvar, kao što je voda, u okolnostima svoje čistoće, bistrine i žuborenja, ne samo da nam izgleda živo, nego izgleda živo živo, lepršavo živo, veselo živo, nestašno živo, hitro živo ….i kakvo još ne. Pa zbog tog (psihološkog, valjda) efekta brdsko-planinski potoci, slapovi i vodopadi oduvijek su fascinirali nas, dvonožni živalj. Pored racionalnog objašnjenja (voda teče i to je to- što se sad o tome ima raspravljati!?), ono emotivno, što prizor kojeg čujemo i vidimo izaziva u našoj duši, koči nas, primorava, paralizira, da ostanemo, osluhnemo, bacimo (još jedan) pogled, i ostanemo tako duži dio mjerne jedinice za vrijeme, sa nesvjesnim osmjehom na licu pri čemu (iz)gubimo pojam osobnog indetiteta, jer u tom trenutku opčinjenosti ne znamo, ni tko smo, ni odakle smo, ni zašto smo. Ostaje jedna, jedina težnja, želja, nada svedena u jednu jedinu mrvicu pod imenom „JOŠ MALO!“. Daj još malo, da osluhnem, daj još malo da škicnem, daj još malo da OSJETIM.
A što to!? Pa, ne znam ni sam. Svaki put kad se sjetim tog, tako jednostavnog, pitanja, zbunjeno pokušavam dokučiti bilo kakav, ma koliko mutan, obris odgovora, ali badava. Ne ide! Zbunjeno pokušavam s jedne, pa onda s druge strane pronaći koju riječ kojom bi započeo odgovor, ali ništa. Onda se okanim ćorava i besmislena posla, pa se prepustim užitku bivanja pred slapom ili sjećanja kako sam to bivao. Izgleda da neke (i to one najljepše) stvari u životu se ne daju objasniti.
Nama uz inat!
Pa dobro, neka!
Prihvaćam to, i bez grižnje savjesti se prepuštam emotivnoj opijenosti užitka koje ne znam, ili ne umijem, objasniti. Samo neka traje!
Zalutali curak koji je skrenuo sa puta, užurbano traži put do glavnine potoka

Konačno smo skupili nadljudsku snagu volje i uspjeli se „osloboditi“ okova opčinjenosti slapom, te nastavili dalje stazom.
Klasična planinarska staza nestaje a zamjenjuje je nešto drugo

A staze, da nije bilo čovjeka, ne bi ni bilo, jer vodi kroz uski prolaz izdubljen u stijeni nekom veselom igrom nekog drugog potoka u neko vrijeme davno prije i jednog čovjeka na zemlji. A sada su ljudi bukvalno objesili stazu koja vodi iznad nečega i kroz nešto. I tako imamo simbiozu nečega davno napravljenog od strane prirode i ovog sadašnjeg od strane čovjeka koje zajednički djeluju na prolaznika, tako da on (prolaznik) šutke (iz poštovanja i prema jednom i prema drugom, valjda) prolazi stazom zaokupljen da mu nešto ne promakne. A to nije lako jer treba istovremeno gledati i lijevo, i desno, i dolje i gore. I zbog svega toga posjetioci , kao hodočasnici, koji su prešli teški višednevni trud putovanja pa konačno došli na svetište, hodaju u dostojanstvenoj tišini s dubokim poštovanjem prema nekomu ili nečemu opijeni prizorom koji proživljavaju.
Uski prolaz, a pod nogama šum potoka

Graditeljska sposobnost današnjih neimara – staza iznad potoka

A naši neimari, graditelji staze, pored zavidne konstrukcije koja stazu drži u zraku, posjetioce su dodatno nagradili i šetnjom po kamenim stubama uklesani u stjenoviti kanjon. Prolazeći njime, dodatni utisak dobivamo ovaj put preko nosa, jer njime osjetimo miris vlage i plijesni.
Uklesane stube

Miris plijesni na stubama

I na kraju se, kao probuđeni iz nekog sna, ili ponovo teleportirani sa neke planete nazad na zemlju, vraćamo do planinarskog doma, livade oko njega, metuzalemske gužve staraca i starica i glazbe koja neugodno, čak i bolno para uši. Eto dva svijeta, tako različita a tako blizu jedan drugom. Uz zrnce žalovanja za doživljajima i osjećajima u duši koje smo imali šetajući stazom oko slapa, javila nam se panična želja da pobjegnemo iz ovog bučnog košmara u strahu da nam on ne zagadi nevinu čistoću sjećanja na slap i oko njega.
Predložio sam nastavak planinarskom stazom, no moj prijedlog je rezolutno odbijen, pa sam morao popustiti demokratskoj većini i blago nevoljko nastaviti prašnjavom cestom dalje uzbrdo.
Sada ću svoju priču podijeliti u dvije alternative. Prva je alternativa opis nastavka ovog sadašnjeg putovanja, a druga je opis puta preko planinarske staze. Naime, svojim suputnicima sam bezuspješno pokušavao ukazati na atraktivnost daljnjeg puta planinarskom stazom, nekih 40-tak minuta, kojom bi izbili na potok Veličanke i cestom uz njega došli do Velike. Bezuspješno, kažem, jer su me ova dvojica sumnjičavo gledali (biciklom po planinarskoj stazi !?), da bi se usprotivili toj mojoj ideji i predlagali nastavak cestom kojom smo došli. Obzirom sa sam bio demokratski preglasan (2:1 protiv moje ideje) , nije mi bilo druge nego popustiti.
Ali popustiti samo u ovom putovanju, dok ću u ovom izvještaju sa putovanja čitaocu opisati obe alternative puta – i klasičnom cestom, i planinarskom stazom.

ALTERNATIVA PRVA

Vratili smo se na cestu kojom smo došli i nastavili uzbrdo prema jugu. Ne trebam ni napomenuti da su me suputnici ostavili samog bez obzira što sam demokratski prihvatio volju većine.
Nezahvalnici jedni!
Ali moj je gnjev bio tako sitan i mali, da je nestao i prije nego se mogao u išta razviti, a tren poslije zamijenila ga je plovidba već spomenutom „glavom u oblacima“ jer sam se, polaganom šetnjom/vožnjom uzbrdo kroz deeebelu hladovinu kasnog ljetnog poslijepodneva, postupno prepustio dojmovima okoline kroz koju vozikam, da me polako preuzimaju i odnose nekud i nekamo.
I do sada već viđeni, ali ipak drag i mio ambijent

S takvom okolinom kao suputnikom i s takvim mutljavim, nedefiniranim, ali milim i blaženim mislima, dokotrljao sam se do blizu prijevoja gdje me je, na moje iznenađenje , ležeći na drvenoj klupi (odakle sad klupa!?) sačekao Hrvoje. Prijevoj kao prijevoj (dobro, nismo baš na prijevoju, ali smo mu blizu) , a još i društvo, dakle slijedi obavezna pauza koja se, kao i uvijek, razvuče u (pre)dugački odmor. Od Hrvoja saznadoh da je Denis otišao naprijed da nam u poznatoj Veličkoj birtiji sačuva mjesto u hladovini (iako nje gužva).
Prijevoj koji to nije – cesta je uz nepromijenjeni ambijent od blage uzbrdice prešla u blagu nizbrdicu

U nastavku slijedi tandrkanje po makadamskoj nizbrdici. Neki u tome možda i uživaju, no ja ne. Ne samo zbog mog bicikla koji nije baš za off-road, nego sam po sebi ne volim makadamsku nizbrdicu. Možda nije ekološki, ali asfalt je zakon. Bar za mene
Truckanje na nizbrdici – obzirom da kroz šumu s lijeve strane vidim dolje nastavak ceste, slijedi lakat krivina u desno

Umjesto neke od prvih kuća kao znak civilizacije u obliku mjesta Velika, dobrodošlicu nam je poželio kompleks kamenoloma sa svom svojom infrastrukturom. Najimpresivnija je bila traka po kome je kamen s jedne strane ceste transportiran do pogona na drugoj strani ceste. Ta traka/elevator je bila/bio daleko iznad nas i po svojoj visini uočljiv iz daleka.
Heavy Metal stvarnost brutalno prekida dosadašnju idilu prirode

I dok smo iz tog „iz daleka“ gledali „heavy metal“, kao posljednji pozdrav prirode koju napuštamo u obliku miga uputio nam je jedan skromni izvor pokraj ceste.
Skromni izvor na granici prirode i civilizacije

U Velikoj i u već spomenutoj birtiji smo našli Denisa i polako, strpljivo, na detalje popili pivo za rastanak, stavili završnu točku na i ovog prekrasnog dana i na ovu prekrasnu vožnju, te se spustili u Požegu blaaagom nizbrdicom koja (Požega, a ne izbrdica) je bila ispred nas nekih 14-ta km. Pri tom spuštanju sam uočio vrelinu sunčevih zraka, bitno drugačiju nego onu u šumi, iako je bilo već prošlo 6 sati poslije podne.

ALTERNATIVA DRUGA

Ako nakon livade na kojoj je planinarski dom na Jankovcu slijedimo planinarski putokaz za Duboku, prvo će se ispred nas ispriječiti vrlo strma uzbrdica kojom guramo, a na momente čak i nosimo bicikle. Ta uzbrdica traje relativno dugo, nekih 20-tak minuta, tako da mučeći se s biciklom, zapuhanošću i obilnim znojem, zapitamo li se da li je odluka da se krene ovim putem bila pametna. A kao i svaki put kad zagrizemo pa osjetim opor, kiseo i neočekivano loš okus, nema drugo nego sažvakati zagriženo, otrpiti pogrešnu procjenu i naučiti nešto za ubuduće (drugi put ću pametnije!), tako nam ni sada vlastita taština nije dala prostora za priznanje pogrešne procjene, nego što je tu je, guraj do kraja!
I kad stvarno izguramo i sebe i bicikl do kraja , slijedi manje više ravna, iako krivudava, staza po kojoj se može sasvim fino voziti. Pogotovo kada se naiđe na tepih opalog lišća, pa vožnju čini dodatno mekom, dobiva se dojam da ovo nije ništa lošije nego onim makadamom. Naprotiv!
Iznenadne gudure, kojekakvi stršeći korijeni i ostale zamke za bicikl i bicikliste ne dozvoljavaju opuštanje koje si možemo dozvoliti cestom, pa bila ona i makadamska. Ipak je ovo prvenstveno planinarska staza. Tako se vožnja svodi na duboku racionalnu koncentraciju stanja metar-dva ispred bicikla i vješto izbjegavanje zamki koje bi mogle zaustaviti bicikl a biciklistu pustiti da nastavi dalje.
Planinarska staza po kojoj se, uz oprez, može i biciklom

Nakon pola sata takve vožnje, staza postaje sve strmija i strmija da bi se na kraju pretvorila u traktorski put sa dvije duboke brazde u blatu.
Planinarska staza se preobratila u traktorski put – uočite planinarski putokaz za Veliku

Nije samo da od vožnje NA biciklu nema više ništa, već nema ništa ni od šetnje PORED bicikla. Valja uzeti stvar u svoje ruke, tj bicikl, i dugim koracima pokušat ne ostaviti patiku u blatu.
Pogled unazad na blatno mjesto gdje sam mogao ostaviti svoju obuću

Srećom to ne traje dugo, i izlazim na čistinu, neku vrst okretišta i parkirališta, na kojoj ima dosta parkiranih, ne vozila već lijepo složenih drva koji čekaju prijevoz ne neke od peći.
Sudeći po drvima pred nama je ljuta zima

Zastajem radi odmora i hvatanja daha jer me cik-cak borba sa blatom malčice umorila, i uživam u miru i tišini predvečerja. Pogledom dokono lutam po okolini i zastanem na svojevrsnom putokazu. Planinari su jedno stablo iskoristili kao nositelja obavijesti kamo i kako ići, a ujedno se može saznati ime mjesta gdje se nalazimo i njegova visina nad morem.
Putokazi, putokazi…

Šest sati je odavno bilo prošlo, a obzirom na vožnju ovim područjem u kasno ljeto, sunce je već bilo nisko, tako da su sjene okolnih drveća polako pripremale šumu na noćni počinak. Taj posao se radi u posebnoj tišini i miru koje vjetar, pa bio on i najmanji povjetarac, iz dubokog poštovanja, ne želi remetiti. Ako se u takvoj sredini i za vrijeme tog posla nađe zalutali pripadnik ljudskog roda, kao ja u ovom slučaju, biva upleten u mrežu satkanu od iznenađenja, zbunjenosti, poštovanja, tihog oduševljenja i na kraju sjetnog žaljenja što, s jedne strane od svih prethodnih dana, mjeseci i godina nije ranije došao, a s druge strane bi opet najradije zastao i ostao u ovom trenutku koji bi razvukao do beskonačnosti.
Dok slušam mir oko sebe, mir koji je u metričkim jedinicama manje od 20 kilometara udaljen od mog životnog prebivališta, a izgleda mi kao 20 000 svjetlosnih godina dalek. Osjećam se kao svemirski putnik koji je lutanjem po beskrajnim prostranstvima prostora slučajno, a nezasluženo, došao do samih vrata raja i to kao skroman smrtnik, da, onako preko reda, osjeti ljepotu i blaženstvo neshvatljivo našoj mahnitoj svakodnevnici. Postajem samom sebi smiješan zbog nedostatka inicijative da prekinem ovu čudnu opijenost ničim u ništa, jer je tako bilo oko mene. Ništa se ne čuje, ništa se ne giba, ništa se ne događa. Kao da je cijela šuma zaustavila dah i zamrznula svoje pokrete. Pa onda i ja, uvučen u ti njenu igru, ukočen mirujem, ne trepćem očima, ne dišem. A osjećam u sebi struju mira, spokoja i blaženstva, čiji je osnovni zahtjev, ne diraj! ne talasaj! ne prekidaj!
Da ljudi znaju učinak ovog predvečernjeg mira u šumi, potrošnja antidepresiva i psiho stimulansa toliko bi opala da bi farmaceutske tvrtke proglasile „ozbiljne teškoće u poslovanju“ i zatražile pomoć „šire društvene zajednice“ radi savladavanja tih teškoća itd, itd, itd…A ovako farmaceutske tvrtke se šire i rastu, proizvodnja i potrošnja je sve veće i veća a ljudi sve više depresivniji, razdraženiji i u konačnici sve više nesretniji.
A trebalo je samo u predvečerje otići u šumu.
Priđite bliže da vam nešto tiho, tiho, tiho šapnem : Mir!

I nakon sto godina mira, mirovanja i stapanja sa stanjem oko sebe, prekinuh taj, uvijek prekratak, ma koliko dugačak bio, trenutak i nastavih vožnju. Istina nastavio sam je polako i (pre)sporo opravdavajući to rupama na cesti a u stvari jedan dio mene je pokušavao dokučiti još koje zrnce mira i spokoja šume, kao kad odlazimo od stola sa obilnom hranom pa, onako u prolazu, stojeći u usta trpamo zadnji zalogaj.
Cesta, ili bolje rečeno uski sokak omeđen gustom šumom s obe strane, je slijedećih par sto metala išla blagom nizbrdicom, da bi se na kraju spojila sa lijeve strane sa pravom, asfaltnom cestom.
Spustio sam se lijevom, a nastavio desnom cestom

Skrenuo sam lijevo vozeći ravno nekom malom dolinom u društvu bistrog potoka s desne strane koji je veselo žuborio i nakon par stotina metar došao do velike katnice sa lijepo uređenim okolišem. Kuća je bila „Nastavni pokusni objekt“ Šumarskog fakulteta iz Zagreba, kako je pisalo na tabli. Tu studenti šumarstva tulumar. , pardon, imaju terensku nastavu.
Lijepa kuća i uređena okućnica je u stvari …

… ovo

Preko puta kuće, na potoku Dubočanka bila je sagrađena nadstrešnica sa pecalom na vodenički točak gdje se može uz vatru okrenuti prasence ili janješce koje će se nakon završetka posla, onako vruće, u slast pojesti i kasnije o tom činu pričati kao o dobrom provodu u prirodi (ili o terenskoj nastavi).
Mjesto ugodnih uspomena, naročito po želudac i ostali probavni trakt

Pedesetak koraka iza zgrade je izvor Dubočanke, potoka koji iz stjenovite rupe polako curi na svjetlo dana. Ambijent je kao iz vilenjačke priče. Takav dojam je pojačavao već opisani mir uz odsustvo ljudi i ostalog življa, a tu je i efekt sutona sa sve slabijim i slabijim zrakama sunca negdje daleko od mene jer je izvor bio na istočnoj strani stijene.
Na slici u sredini dolje, ova crna mrlja, je izvor Dubočanke

Nastavio sam vožnju vraćajući se putem kojim sam i došao , prošao s desne sokak kojim sam se spustio od „onog mirnog“ parkirališta i nastavio blagom nizbrdicom u društvu potoka koji mi je sada s lijeve strane. Uska krivudava cesta, potok uz nju, šuma okolo, promet apsolutna nula, mir u sutonu, i kao šlag na tortu, asfalt, jednom riječju milina!
Asfalt na putu, potok s lijeve strane, blaga nizbrdica i laku noć zadnjim zrakama sunca

Zastadoh i pogledah unazad na kaskade potoka

Tu milinu mi je prekinula – rampa, koja nije puštala veća vozila od bicikla d prođu u suprotnom smjeru od koje sam ja vozio. Tu je sad na vidjelo izašla sva fleksibilnost i prilagodljivost bicikla kao prometala. Jednostavno sam stao, podigao bicikl, zaobišao rampu, i nastavio vožnju bez većeg remećenja tokova koji su mi sviješću i dušom strujali.
Za auto nepremostiva prepreka, no za bicikl tek usputna blaga poteškoća riješena na elegantan način – kao mladu preko praga

Iz razloga poznat samo lokalnim moćnicima, asfalt je iznenada nestao i ponovo sam se pojavio na makadamu. Iako meni, naivcu, ova cesta izgleda jednako, neko je tu negdje povukao, nama običnim smrtnicima nevidljivu, granicu pa su jedni, dok je „njihova“ , cestu asfaltirali, a drugi, gdje cesta sad postaje „njihova“ umjesto asfalta su našli opravdanja zašto ga nema.
S konja na magarca

Bilo kako bilo, slijedi tandrkanje po makadamu, srećom, nizbrdo. Potok je sada, valjda osjetivši promjenu „nadležnih organa“, promijenio stranu pa mi je sada bio sa desne strane. Nisam imao ništa protiv ove promjene njegove „stranačke pripadnosti“, jer mi je prelaskom na desnicu bio bliži oku i činio mi je putovanje dodatno zanimljivim. A ja i onako, po sili Zakona o sigurnosti u prometu, predstavljam „umjerenu desnicu“ jer stalno moram voziti desnom stranom.
Potok koji je promijenio stranačku pripadnost

Igra svjetla i sjene pred sunčev počinak

A onda je potok odlučio otići u „ekstremnu desnicu“, pa se od mene udaljio i u desno i dolje. Bilo mi ga je milo promatrati ovako superiorno, s visine.
Da se potok pretjerano ne strmoglavi, ljudi su mu napravili barijere u obliku malih vodopada-slapića od kojih sam najvećeg i zabilježio foto-aparatom. Obzirom na već poodmaknuti suton, što je uzrokovalo nedostatak svjetla, automatika foto-aparata je bila primorana izabrati (po)dužu ekspoziciju, dužu od veselog žuborenja vode. Na kraju je to rezultiralo maglovitim, mističnim i nerealnim prikazom toka nečega što je u stvarnosti obična voda.
Način obuzdavanja mahnitog potoka - slapić

Mističnost koja u stvarnosti ne postoji, iako je zabilježena fotoaparatom

A onda opet asfalt (“Igre bez granica“ se nastavljaju). Od sada , pa sve do kuće sam imao „onu pravu“ podlogu na cesti. Nizbrdica je i dalje bila prisutna, a novo pridošli asfalt je samo pojačao njen ugodni efekt.
Ponovo asfalt! Povratak u civilizaciju

Sa lijeve strane počeli su se smjenjivati izletišta Požeških firmi, koja su za većinu žitelja pojam odlaska u prirodu, gdje se „odlazak u prirodu“ poistovjećuje sa pretjeranom konzumacijom jela i pića.
Eko hladnjak za piće u obliku potoka+ražanj pokretan vodeničkim kolom +okolna hladovina =izlet u prirodu za one nezahtjevne koji ma se ne da (o)znojiti

Dok sam još u posljednim ostacima Papučke šume, skrenuo sam desno s svog puta i popeo se do velikog planinarskog doma na Lapljaku. Kraj njega je , kao i kod svakog bitnijeg planinarskog doma, stup sa planinarskim putokazima
Planinarski dom …

… i njegova osobna karta

Putokazi kraj planinarskog doma

Kroz krošnju drveća oko doma nazire se kompleks Veličkih bazena dolje ispod i ceste kojom
ću ubrzo nastaviti putovanje.
Pogled na bazene i cestu sa planinarskog doma

Ulaskom u Veliku konačno sam napustio Papučku šumu, a u samom mjestu prošao sam pored upravne zgrade Parka prirode Papuk, centra onoga što je bila tema ove priče.
Centrala onoga koga smo danas obilazili – Upravna zgrada Parka prirode Papuk

Na kraju, kao neka točka na i, neka vrst katarze na ovo putovanje. posebnu draž tom putovanju daje činjenica da je kompletno izvedeno biciklom. Dakle, nije bilo potreba za nekom vožnjom autom, ili nekim drugim prijevoznim sredstvom. Odmah po izlasku iz stana uslijedila je „prava“ vožnja i povratak je bio ravno kući. To je prednost provincije, malih gradova u odnosu na metropolu u kojoj se na razno razne načine treba truckati dobar dio vremena da bi, konačno, napustili gužvu civilizacije i našli se u miru prirodnog okoliša.
I još jedna napomena: ova vožnja se može shvatiti kao jedna od Priča iz Požeškog kraja koja u toku jedne sezone može biti ponavljana (vožnja, a ne priča) iz manje ili veće izmjene – kao što je slučaj u završnici i ove vožnje/priče sa prvom i drugom alternativom.

Sad kad ste sve pročitali, ove i ostale slike možete vidjeti ovdje.

subota, 08.10.2011.

Priča iz Požeškog kraja

Ako Vam se ne da čitati, mnogo slika sa ovog puta možete vidjeti ovdje.

Mapu ovog puta možete vidjeti ovdje.

Možda je već i krajnje vrijeme da spustim svoj pogled sa dalekih biciklističkih želja u svoje dvorište, pa da svekolikom pučanstvu prikažem i (donekle) objasnim gdje i kako treniram i razvijam sposobnost tijela svoga da može kako-tako, dahtajući, stenjajući i puhajući , pratiti nikad zasitni duh koji bi mahnito naprijed u stalnoj težnji da vidi što je iza slijedeće krivine ili iza slijedećeg brda(šceta).
Ostaje nikad do kraja odgovoreno pitanje koliko biramo tok života, a koliko nam usud, slučaj, Bog (tko sad u što vjeruje) to čini. U početku svog biciklističkog življenja tamo u početku 80-tih prošlog stoljeća, barem jedanput godišnje me put doveo u Požegu. Kao okorjelom Brođaninu, Požega mi je tada izgledala sumorna, oronula, usnula, mimo glavnih putova, nekako sa strane. Sve ovo nabrojano ne treba shvatiti isključivo negativno. Naprotiv! U toj Požegi kao takvoj, bilo je nešto zanimljivog, diskretno privlačnog što me je vuklo da, ako ne ranije, slijedeće godine opet izaberem put na kojem mi se ispriječi taj grad. A onda sam iznenadio i sam sebe, pa 1987 godine došao u taj grad živjeti i raditi, kao Brođanin na radu u Požegi. Postupno san se mijenjao , a da to nisam ni primjećivao, da bi nakon 20 i kusur godina, postao Požežanin Brodskog porijekla.
Prihvatajući taj grad kao svoj, mijenjala mi se ona prvobitna slika o njemu. Otkrivao sam nove stvari, i dobre i loše, a i svijest o površno uočenim osobinama o ovom gradu pri prolaznoj vožnji, poprimala je drugačije, prihvatljivije obrise, i sve se skupa stapalo u simbiozu, suživot između mene i mog novog grada ( eto, već ga nazvah svojim!). Polako, tiho i neprimjetno, ali stalno, strpljivo i uporno, prihvaćao sam grad i grad je prihvaćao mene.
Unazad 20 i kusur godina, od kada sam postao mali, sitni, neprimjetni dio ovog grada, postupno su se u njemu događale neke promjene. Većina njih je čisto subjektivne prirode, tako da sam počeo promatrati grad „iz nutra“ kao njegov dio a ne „iz vana“ kako se to već događalo pri onim vožnjama kod kojih sam prošao kao kroz neki od onih, usputnih, gradova. Za taj detaljizam sam imao i više vremena, a i motivacije, jer sad, kada sam njegov dio, zanimali su me i sitni detalji koji su se, zajedno sa gradom i mene ticali, a koje bih zaobišao sa hladnom ravnodušnošću stranca kao što sam bio pri ranijem proputovanju kroz njega. I tako mi je taj grad, iako izvana gledajući isti, meni postajao drugačiji, bliži, zanimljiviji, i na kraju MOJ.
Ali u tom dugom vremenskom razdoblju dogodile su se i neke stvarne, recimo tako, objektivne promjene. Prekrajanje države u kojoj sam rođen i stvaranje novih, povukle su sa sobom i promjene koje su se i te kako odrazile na izgled svih ostalih, pa onda tako i na ovaj moj grad. U onoj državi je maksimalno potencirana povijest od 1941 pa na dalje, o njoj se pričalo na sve strane barem tri puta dnevno, gradovi i područja izvan njih bila su krcata razno-raznim spomen-pločama i spomenicima koji si podsjećali putnike-namjernike, prolaznike i ostale, tko je kako i zašto učinio ili nije učinio. A ono što se dogodilo prije te navedene godine, kao da je potiskivano u stranu da se na vidi, ne čuje i, kao tako, da se i ne zna.
A onda je došla obrnuta situacija. Sada je puno važnijaa povijest prije gore navedene godine, dok za događaje nakon nje danas dobivamo sasvim druge informacije i interpretacije nego su nas učili u našim (starim) školama i informirali u ono doba. Nemam sada namjeru daviti nikakvim političkim, povijesnim i nekim drugim pretakanjima (ja sam tek obični biciklist) nego samo ukazati na bitnu posljedicu po izgled moga, a i većine gradova ovog podneblja.
Valjda zato što su nam se gradski oci i ostala utjecajna krema naših gradova sjetili te „ranije“ povijesti, odriješili su gradsku blagajnu i dali poveće novce za obnovu fasada starih i starijih kuća, zgrada, trgova i građevinskih objekata koji su gradu kroz povijest nešto značile. Posebnu korist takve situacije su dobili gradovi koji su nekad, puno prije „one“ godine imali bitno veći utjecaj i ulogu nego kasnije, pa su naročito poslije „one“ godine manje živjeli a više preživljavali na margini i putova, i događanja, a i ljudi.
Jedan od takvih gradova je i Požega.
Jedan od rijetkih, relativno manjih gradova, koji su u ono vrijeme prije 150 i više godina, imali gradsku jezgru, zaokruženu u cjelinu, a koji, srećom, ratna razaranja, nisu razorila. A tih ratova je, na žalost, ovim podnebljem bilo u izobilju. I sad, nakon detaljne i cjelovite obnove, pred sobom imamo prizor, rijedak, prekrasan i neprocjenjiv – gradski trg u cijelosti kao da je sad izgrađen. Gradski trg zbog kojeg ovaj grad nazivaju Slavonska Atena.

Gradska kuća grada Požege

Istočni dio trga

Gradska kavana

Kužni pil i zgrada muzeja iza njega – Kužni pil stoji uspravno, na slici ga je nagnuo širokokutni objektiv mog fotoaparata

A sad dosta o gradu, a vratimo se mi bickliranju.
„Duh može osnažiti tijelo, a tijelo duh nikada!“, iako to filozofski lijepo zvuči, i iako bi to većina željela da je tako, ipak za veće tjelesne napore, kao što je bicikliranje i cikloturizam ipak je vježba i rad na, prvenstveno, tjelesnoj snazi, spremi i sposobnosti (ili po stranjski rečeno kondiciji) dosta bitna. Iako preko cijele godine (dakle i zimi na minus toliko-i-toliko) vozim bicikl, prave vježbe činim već od ožujka/travnja, već kako mi ciklone i anticiklone dopuste. Krenem sa turama od 30-40 km, da bi one prave bile cjelodnevne s „nogicom“ u imenu (sto i kusur kilometara).
I eto, nakon poooodužeg uvoda da konačno krenem s pričom o jednoj takvoj turi iz mog kraja. Za razliku od dosadašnjih priča, ova se neće vezati za datum njene realizacije već samo za cestu. To je zato što je ona odvožena već oho-ho puta (a i još će, ako Bog da), tako da će se javiti više prizora iste situacije mijenjanih tokom vremena.
Putovanje polazim i završavam u Pleternici. Njegovi ga mještani nazivaju gradom, a valjda to i jest, iako vrlo mali. Pleternica se nalazi 13-ak km istočno od Požege i te kilometre vozim jedino kada ih (kilometre) želim skupiti što više na brojčaniku. Inače cesta Požega – Pleternica je za bicikliranje uglavnom neinteresantna, a zbog vrlo gustog prometa lokalnog karaktera ,ta neinteresantnost prelazi u, najblaže rečeno, nelagodnu odbojnost.
Konačno, nakon ovoliko napisanih redova, stigoh u Pleternicu, parkirah auto i skidoh bicikl. Pa da konačno krenem na put. Odmah prelazim Orljavu, rijeku koja prolazi Požeškom dolinom. S mosta gledam na glavnu atrakciju mjesta – vodopad na Orljavi, koji je posljedica brane na rijeci. Branu su sagradili Austro-Ugari gradeći hidrocentralu. Zgrada strojarnice hidrocentrale je u samom centru mjesta, ali je u tako lošem stanju da mi morate vjerovati na riječ kad kažem da je ne želite vidjeti.
Glavna Pleternička atrakcija – The Orljava Falls

Par stotina metara nakon izlaza iz Pleternice ulazim u prvo od tri sela zaredom koje jedino tabla sa nazivom mjesta razdvaja. Na ulazu u to troselo (Resnik, Svilna, Buk) nekako s uzvisine snimam prizor koji pokazuje da nakon kraće nizbrdice slijedi duža, ali blaga uzbrdica kroz ta sela.
Pogled na troselo - Resnik, Svilna, Buk

I kad se popnem na tu uzbrdicu vidim da se troselo završava kratkom strmom nizbrdicom kojom ulazim u područje šuma s lijeve i njiva s desne strane. Cesta nastavlja gore-dolikanjem u brežuljkastom okolišu, da bi nakon pola kilometra prošli kroz zadnje selo koje još kako-tako drži granicu civilizacije – Kalinić. Mora se priznati da za razliku od onog trosela u kojem je viši seoski standard, u maniru „lijepe, bogate i ravne Slavonije“, Kalinić je selo na margini i kao takvo izgleda „seoskije“ za razliku od trosela. To znači skromnije, mirnije, tiše i siromašnije. Često se susreću kuće od prijesne cigle građene u nekom dalekom prošlom vremenu bitno drugačijih životnih pojmova i kriterija od današnjih.
Kalinić – kuća od prijesne cigle

A nakon Kalinića počinje stvarni pravi užitak. Do prije 5-6 godina Kalinić je i po pitanju asfalta bio na granici civilizacije, pa je iza njega cesta nastavljala sužena i pršnjavim makadamom. Srećom, barem po mene koji, ipak, radije preferiram asfalt nego prašinu, cestu su asfaltirali ali je ostatak okoline oko ceste ostao nepromijenjen. Cesta vijuga gore-dolje i lijevo-desno kroz šumu , nula od prometa i taj nepromijenjeni okoliš čine vožnju pravim užitkom . A još ako sam tu u jutro toplog dana , dok se šuma lijeno i sporo budi pružajući nam posebne mirise uz hladovinu, teško se ostaje ravnodušan. To stvarno trebate probati!
Razni mirisi iz probuđene šume djeluju na psihu biciklista koji jedva obuzdava i bicikl i oduševljenje

Vozeći se u tom raju zemaljskom nekih 4-5 kilometara i spustivši se dužom nizbrdicom izlazimo iz šume i društvo cesti sada prave obrađene njive slijedećeg sela. A od prilike kilometar prije sela je izvor Rosinac.
Elegancija hlada u koji se smjestio izvor

Odmah uz cestu, oduzimajući prostor njivi, elegantno stoje dvije velike žalosne vrbe. Još od djetinjstva mi je bilo nejasno zašto ove vrbe zovu žalosnima. Iako su im duge i tanke grane povijene prema dolje, ni prije a ni sada mi to ne izgleda žalosno. Prije bih rekao graciozno, elegantno, suptilno, kao neka vitka i visoka ljepotica u dugoj tamnoj haljini. Po tamnoći haljine netko bi, možda, rekao da ljepotica žali, a ako to i radi, uz graciozne pokrete elegantne haljine sve to izgleda suptilno, impresivno i fascinantno, pa fascinirani vizualnim dojmom zaboravljamo njegovu stvarnu svrhu – žaljenje. Tako, barem meni, ove graciozne vrbe izgledaju svakako ali najmanje žalosno. Pogotovo ovako velike.
Izvor Rosinac

E, tu ispod ovih vrba, ma kako ih nazvali, i u njihovoj deeebeloj hladovini, netko je napravio nastrešnicu, stol i klupe i sve to pored žive vode. A voda polako ističe iz malog (po promjeru) bunarića tako da je sve to skupa na pola bunar a napola izvor. Još je tu i emajlirani lončić koji igra ulogu čaše, a kakve sam češće koristio u svom djetinjstvu. U tom djetinjstvu, žedan, bi bez razmišljanja koristio i lončić i vodu, iako po njoj pliva pokoji list ili grančica, ne razmišljajući o sanitarnoj čistoći. Sada, u vremenu pitke vode u bocama i silne halabuke na sve što je i najmanjim trunom zaprljano i u mahnitoj težnji za (pretjeranom ?) čistoćom, možda bi zastali nad lončićem i vodom. Možda bi vodu zagrabili svojom bocom !? Sve ovisi o intenzitetu žeđi. Ali bez straha od nečistoga i od onoga što nam (opravdano ili ne) propagandna mašinerija utuvljuje u glavu , spomenuti izvor možemo koristiti za umivanje. I to s velikim guštom.
Bunarić, kanalić kojim voda otiče i lončić

Bio žedan ili ne, uglavnom zastajem pored ovog izvora zbog odmora i osvježenja, ako ničeg, a ono barem zbog hlada i umivanja. Tako sam jedne prilike kraj njega zastao i sa svojom životnom suputnicom i dok smo dokono uživali u hladovini pade mi napamet fotografija zgodne kompozicije.
Ja u očima njenim

Nakon kraćeg uspona u nastavku, cesta se dužom, blagom nizbrdicom spušta prema selu sa čijem smo se njivama već upoznali – Djedinja Rijeka. U doba uskog makadama imao sam dojam da je ovo selo Bogu iza nogu, a sada mi izgleda simpatično blizu. Koliko asfalt unaprijedi dojam o mjestu.
Spuštanje u Djedinju Rijeku

U nečemu što bi mogli nazvati centar sela smjestio se bunar u obliku đerma, a preko potoka je starija zgrada koja ima ulogu vatrogasnog doma. Srećom, ta se zgrada društvenog karaktera vjerojatno bitno više koristi za razna okupljanja nego za ono što bi već trebala prema svom imenu.
Škripi đeram u Djedinjoj Rijeci

Vatrogasni dom, a može i dom za neke druge stvari

Iza tog centra sela cesta nastavlja u blagom usponu. Tik uz cestu je potok, dok su skromne seoske kuće s desne strane, da bi na kraju sela prošli pored seoske škole u kojoj smo koji put znali zateći i đake, istina u malom broju.
Napuštam Djedinju Rijeku – iza mene,s moje desne strane, je zgrada seoske škole

Ostavljamo kuće iza sebe, pa sa cestom koja vijuga u blagom usponu prolazimo kroz šumovito okružje. U početku je uspon manji ali što vozim dalje uspon se povećava da bi nekih pola kilometra od sela uspon bio dobrano strm u, od prilike, istoj dužini. Ova poveća strmina koja izaziva vrlo, vrlo ,vrlo duboko disanje ako se zainatim pa izaberem vožnju umjesto pješačenja, završava nekim mini prijevojem. Ispred njega imam prekrasan pogled na prijeđenu cestu u obliku sive crte u moru zelenila od šume.
Zadihani pogled na cestu kojom sam se penjao

Na tom mini prijevoju hvatam dušu koja mi je izašla na vrh nosa i vraćam je na njeno mjesto odmaranjem u hladovini, postupnim hlađenjem, smirivanjem disanja i otkucaja srca. I dok osnovne životne funkcije polako vraćam na normalu, pun sam pozitivnog dojma o povoljnom utjecaju ovog bjesomučnog disanja i znojenja pri vožnji tom strmom uzbrdicom. Svuda okolo mene je gusta šuma, promet apsolutna nula, pa moja pluća imaju posla sa plinskom mješavinom u kojoj je bitno više od u školi naučenih 21% kisika. S napomenom da u toj plinskoj mješavini, običnom puku poznatoj kao zrak, ovdje nedostaju svi oni elementi i spojevi koje krase ljudski napredak kao što su plinovi izgaranja cestovnih vozila, na primjer. Ali zato ima i nečeg, malo po postotku a vrlo bitnog po utjecaju , što posebno povoljno djeluje i na tijelo i na dušu onoga tko ga udiše u tako velikim količinama i tako velikom frekvencijom disanja. A to nešto ostaje prisutno i pri odmoru na prijevoju. Ma sigurno mora nešto biti, kad poslije takvih tjelesnih ( a i duševnih) muka, odmarajući se na prijevoju imam tako veliki osjećaj zadovoljstva, skoro kao blago, ugodno pijanstvo.
Kad sam smirio i duh i tijelo, spuštam se kratkom i blagom nizbrdicom, tek nešto više od stotinjak metara, da bi malo dalje izašao na magistralnu cestu Našice – Brod. Skrećem desno i blaaagom nizbrdicom poslije par stotina metara ulazim u selo Ruševo. Ruševo je duuuuugačko selo. Srećom cesta, gledajući iz ovog mog smjera vožnje, ida stalno blago nizbrdo, pa se, uz laganu vožnju, prepuštam razgledavanju sela. U selu je i trgovina sa hladnim pićem, koja se obavezno posjeti, jer do slijedeće ima preko 35 km.
Wellcome to . . .

Iz trgovine se nailazi i na zgradu Mjesnog ureda, koja ima status kulturnog spomenika nulte kategorije, te se uz pomoć institucija za očuvanje kulturnih spomenika vrši njena obnova.
Kulturni spomenik daleko izvan grada – zgrada Ruševačkih mjesnih otaca

I kad, najzad, dočekam kraj sela, dugačkog više od tri kilometra, dolazim do raskrižja gdje skrećem desno prateći putokaz za Đakovo. Ugledam ispred sebe cestu vrlo mladog asfalta, tek dvije godine. Vozio sam i ranije njome u doba kad je bila uska, rupičava i prašnjava, te imao dojam da sam se s vremeplovom prebacio bar dva stoljeća unazad. A sada sam tu, u ovom našem dobu, cesta je fantastična, asfalt nov, ravan (mislim bez rupa i zakrpa), crte i po sredini i sa strane, a krajolik je ostao nedirnut već stoljećima. Divota!
Cesta nova, a krajolik stari

U slijedećih 15-ak km ova nova cesta prolazi preko tri brda/prijevoja i dva sela prije nego izađe u „normalnu“ civilizaciju. Uzbrdice i nizbrdice pri savladavanju tih prijevoja nisu pretjerano dugačke, kilometar i pol do dva, ali cesta maksimalno krivuda, što je možda loše za aute ili kamione, ali je za bicikliste prava uživancija.
Tako na primjer nakon prva uzbrdice, pri spuštanju cesta zaobilazi poveliko stablo tek pola metra od njega. Stičem dojam o svojevrsnom prkos-stablu koje se u srazu sa moćnim graditeljima ceste izborilo za svoj opstanak .

Preživjelo prkos-stablo u borbi s graditeljima ceste

Nakon tog prkos-stabla cesta, ova nova bira blažu krivinu za spust u dolinu ispred nas, a s lijeve strane ostavlja komadić stare ceste čija je sadašnja uloga jedino podsjećanje putnika-namjernika kako je to nekad izgledalo.
Nekadašnja stara krivina pri spuštanju u dolinu gdje se smjestio Sovski Dol

Sadašnja, nova, blaža i stara, oštra, krivina pri spuštanju u Sovski Dol

Spuštam se u dolinu u gdje se smjestio Sovski Dol, u kojemu imam opciju putovanja za skretanje lijevo na makadam koji me nakon 4 km uzbrdice vodi do Sovskog jezera, nastalog, navodno, kao ostatak Panonskog mora. Iako sam tamo bio par puta autom, ovu opciju da ga posjetim biciklom još nisam iskoristio. Možda jednog dana.
Dolazak u Sovski Dol nekad davno . . .

. . . i danas

Dakle, produžujem ravno i opet se počinje penjati. Bacam pogled iza sebe na selo, kao i na cestu s druge strane doline kojom sam došao. U sred doline, među obrađenim njivama nalazi se usamljena kuća sa okućnicom, skromnom kakva i ona jest. Uvijek mi maštu razbuktaju te izdvojene kuće izvan zajednice sela. Kao da se čovjek zbog tko zna kakvih razloga posvađao sa selom i, dosljedan (ili kapriciozan) kakav jest, napravio svoje izvan sela, na svom i na svoj način bez obzira na ono „Što će selo reći!“
Nakon prolaska kroz selo slijedi uzbrdica. Pogledom unazad još jednom pozdravljam selo

Izdvojena kuća i cesta iza nje kojom sam se spustio u Sovski Dol

Ovaj put je uzbrdica duža nego ona prva, ali je šuma bliža cesti, pa se veći dio uzbrdica prolazi hladovinom, što je u svakom slučaju olakšanje. Bar malo.
Krivudava uzbrdica kroz hladovinu

Nakon vrha, nazovimo ga i nekom vrst prijevoja, spust ceste je sa bitno blažim krivinama nego prilikom uzbrdice, čak ima i podužih ravnih dijelova, pa je spuštanje prava divota. Čini mi se da, kao što čovjek mora osjetiti muku gladi da bi potpuno i na pravi način uživao u jelu, tako se treba malo namučiti uzbrdicom da bi se svojski i potpuno uživalo pri vožnji na nizbrdici.
Manje-više ravno spuštanje

Wellcome to Paka nekad . . .

. . .i danas

Paka. Mjesto, selo ili što već, pojam zabitosti Požeštine (da mi Pačani ne zamjere) dolaskom asfalta postalo je simpatično, mirno, tiho mjestašce, dušu dalo za one koji drže do sebe da kupe kuć(ic)u u kojoj će preko vikenda pobjeći od svega što u gradu ne valja
Paka Centar nekad . . .

. . . i danas

Nakon Pake ulazimo u tihu dolinu kroz koju cesta blago nizbrdo klizi, a okolo nigdje znaka od čovjeka. Samo mir i tišina. Istina to tako sada izgleda. Prije je to bila uska prašnjava cesta stisnuta bujnom vegetacijom od koje nisam mogao puno što vidjeti osim prašine.
Cesta nakon Pake nekad . . .

. . .i danas (prethodni snimak je nekad davno uslikan pokraj šumarka ispred nas)

Ta tiha dolina i cesta kroz nju traje nekih 4-5 km da bi pri kraju bilo neobilježeno skretanje u selo Imrijevci.

Interesantan putokaz

Ako je Paka slijepo crijevo Požeštine, onda su Imrijevci crvuljak slijepog crijeva. Istina, asfalt je stigao i do njega kao i do Pake, ali ostalo je ostalo manje-više ne promijenjeno. Meni je impresivno da do njega se putuje putem kojim se vrlo rijetko ide i još s njega treba skrenuti. Nakon kilometar i pol tog najsporednijeg od svih sporednih putova konačno ugledam kuće Imrijevaca. Mirno, tiho, kokoši šetuckaju po sred ceste, svojim prolazom uzbunjujem seoske pse iznenađeni nepoznatim likom, jer vjerojatno u selu svako svakog zna, pa bili to ili ljudi ili životinje.
Od vremena prije asfalta sam snimio situaciju u selu, a iz asfaltne vožnje, moju i mog fotoaparata, je privukla građevinska improvizacija sanacije odrona temelja kuće.
Imrijevci nekad

Današnji detalj iz Imrijevaca (koliko je san u ovoj kući spokojan!?)

Vratio sam se nazad na „glavnu“ cestu (koje li časti nju nazvati glavnom ) skrenuvši lijevo i nakon stotinjak metara penjajući se usponom. Ovo je treći u nizu uspona i najduži. Ta dužina ga izdvaja od ostala tri dok je zavojitost ceste više-manje slična. Nakon penjanja na vrh prijevoja pruža se vidik na dolinu u koju se trebamo spustiti i selo konspirativnog imena čije vrijeme spominjanja još nije došlo. Spuštanje je dosta strmo i vrlo, vrlo zavojito. Neke krivine su skoro pod 180°. Uz potrebni pojačani oprez i ovakvo spuštane se može provesti s velikim guštom
Pogled na dolinu s mjestom konspirativnog imena

Prilikom spuštanja neke krivine su toliko oštre da bi se čovjek mogao porezati

Završetkom spuštanja dolazimo do tog konspirativnog imena – Slobodna Vlast. Vrlo neobično ime za naselje.
Sloboda Slobodne Vlasti nekad . . .

. . . i danas

Sada slijedi 14-tak kilometara relativne dosade, jer cesta manje-više bez uspona krivuda dolinom. Novog asfalta više nema, zamijenio ga je stari, uski s puno, puno ožiljaka vremena u obliku rupa, zakrpanih a i nezakrpanih. I sela kroz koje vozim ne odišu pretjeranom, modernom živošću, već se nekako polagana i usporena.
U Konriću skrećem desno prema jugu. Nakon par stotina metara cesti se ispriječilo poveće brdo koje valja savladati usponom i to oštrim, tako oštro strmim da, već pomalo umoran, silazim s bicikla i polako pješačim kao na korzu kroz hladovinu visokog drveća što su se stisnula s obe strane ceste.
Lagano pješačenje uzbrdo hladovinom

Pomalo neočekivano, dolaskom na prijevoj šuma nestaje a zamjenjuje je čistina sa raskrižjem s nekom lokalnom cestom koja dosta nepregledno izlazi na „glavnu“ pa su smjestili „televizor“ – svojevrsni retrovizor na stupu u kojem ovi „sporedni“ imaju pregled situacije kod „glavnih“.
Autoportret u retrovizoru

Odmah iza tog raskrižja dobrodošlicu mi želi tabla s natpisom Trnava. To je veliko selo ili manji gradić, sa bogatim kućama i okućnicama, bitno bogatijim i raskošnijim nego ona sela pri prolazu ona tri prijevoja.
Wellcome to . . .

Nakon prolaska kroz Trnavu, bacam pogled unazad na to mjesto i brdo preko kojeg sam se penjao

Nakon Trnave oko ceste su nepregledne obrađene njive a prolazim i pored kompleksa poljoprivrednih zgrada u čijem ogromnom dvorištu je ogromni pokriveni kompost .
S desne strane ogromni kompost, a ravno iza njiva je šumarak u koji ću zaći u nastavku puta

Još jedan pogled unazad – zajedno s njivama u prvom planu je kompleks poljoprivrednih zgrada ( gdje se onaj kompost s prethodnog snimka), a daleko iza uz brdo je mjesto Trnava

I iza tog komposta opet nepregledne obrađene njive da bi konačno izašao iz ove poljoprivredne raskoši i (opet) ušao u šumu.
Opet smirujuća, osvježavajuća hladovina

Prolaskom šume slijedi blaga po nagibu ali poduža nizbrdica i prolazom kroz Novo Topolje ulazim u Staro Topolje i na cestu Vrpolje – Slavonski Brod. Sada valja odvoziti ravnicom istočnog Brodskog posavlja u kojemu su sela koja bi trebala biti oličenje Slavonije kao lijepe, ravne i bogate.
Wellcome to. . ., i Slvonsku ravnicu

Bogatstvo je dobilo svojih 5 minuta da se pokaže u Garčinu jer je baš ovaj put, kad prolazim kroz njega, bio seoski kirvaj (dernek, kirbaj, dan sveca kojem je posvećena seoska crkva). Garčin je tipično ravno, slavonsko selo, što znači da su kuće zbijene jedna uz drugu ali su od ceste udaljena 10-ak metara tako da cesta izgleda kao aleja sa travnatim površinama s obe strane, iza kojih su redovi kuća. Ovaj put su te travnate površine bile krcate parkiranim autima. Očigledno svatko tko je imao nekog svog u Garčinu, danas mora doći ovdje.
Gužva u Garčinu

U sredini Garčina, kao i kod ostalih ovdašnjih sela, je neka vrsta centra mjesta sa crkvom i trgom ispred nje. Ovaj put je trg bio krcat licitarima i ostalim štandovima jeftine plastike oko kojih su se muvala mala djeca vukući za ruke svoje odrasle pratitelje da im ovi kupe nešto od te plastike.
Općenarodno seosko veselje u centru Garčina

Razlog mog svraćanja na ovaj trg nije bilo zbivanje povodom kirvaja, već nešto drugo. Za razliku od ostalih sela, na ovom Garčinskom trgu ima nešto posebno i to svaki dan, a ne samo u vrijeme kirvaja. Arteški bunar. Bolje rečeno izvor jer iz jedne vodoravne cijevi oko metar iznad tla virilo je više kratkih okomitih cijevi iz koje je curila voda – mlaka i posebnog, zanimljivog mirisa. Stariji Brođani, u koje i sebe ubrajam, sjećaju se da je na starom željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu bilo nešto ovako slično. Sjećam se kada sam, kao klinac, jednog ljutog zimskog dana , ljutog zbog velikog mraza, na putovanju u Zagreb vidio nešto posebno. Voda je curila na sve strane, oko vode ogromna para koja se dizala u vis, a par desetaka centimetara izvan glavnog toka vode debeli led. Para, voda i led tako blizu jedno drugom.
Arteški bunar u Garčinu (uz zahvalu seoskoj ljepotici koja mi je uljepšala kompoziciju fotografije)

Umor me već dobrano uhvatio, ne samo tjelesni, već i onaj drugi, jer do Broda a i dalje do Pleternice, nema nešto tako izuzetno zanimljivo, možda i zbog činjenice da taj put pređem godišnje barem 1o-ak puta biciklom, a autom još i više. Tek u suton sam zastao u selu Grižići, 10-tak km prije Pleternice gdje cesta savladava omanje brdo. Selo je smješteno uz južnu padinu brda a na samom prijevoju seoska crkva sa pogledom na Požešku dolinu.
Umorni ja u sutonu kraj Grižičke crkve

Eto krenuh priču sa svojim gradom a završih ju s vožnjom izvan njega.

Sad, kad ste pročitali, ove, kao i ostale slike možete vidjeti ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv