Marketing
Jankovac 2011
Kartu ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Ako Vam se ne da čitati slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Kasno proljeće, ljeto a i ranu jesen obično ostavljam za prikupljanje materijala koje ću u kišnim, prohladnim jesenjim, i hladnim zimskim danima, polako, temeljito opisivati, slike obrađivati i sve to s guštom informatički pripremati, na blogu objaviti, da bi svatko koga to (manje-više) zanima mogao čitajući i gledajući uživati. Tako to teorijski, i u mojim željama izgleda. I tako su, manje-više, izgledala prošla dva ljeta. Ali ovo treće u nizu dobrano je podbacilo. Razloga tomu je pregršt, od ispunjenja obiteljskih obaveza, preko „gospodarske krize na koju ni naša zemlja nije imuna“ a time ni moj novčanik, da bi na kraju još dobio i upalu zuba, odnosno njegovog komadića kojeg zubarica proljetos nije mogla izvaditi. Obzirom da se ovaj blog, kojeg upravo čitate, ne zove „Kako biti dobar i sa familijom i sa sobom“, niti „Vi i vaše financije“, niti „Vi ivaše zdravlje“ već „Pero i njegov bicikl“, sve ostalo ćemo ostaviti sa strane i usredotočiti se na bicikl i bicikliranje.
Jankovac je izletište na sjevernoj strani Papuka sa velikim planinarskim domom i kao takvim oduvijek bio i ostao privlačan planinarima i ostalim izletnicima. Među ovim „ostalim izletnicima“ znao sam se utrpati prije 7-8 godina i posjetiti ga biciklom, pa ta mi je „ludost“ nakon duljeg vremena opet pala a pamet. Uspio sam pridobiti još dvojicu prijatelja pa su tako jednog sunčanog subotnjeg jutra trojica jahača na biciklima krenuli „nekako i nekuda“.
Isprika pisca ovih redova koji mora još malo odgoditi sami opis puta, da bi čitaocu podrobnije predočio grad i okolicu u kojoj se priča događa.
Požega se smijestila između sjevernih obronaka Požeške gore i rijeke Orljave u Požeškoj kotlini, ili, kako si domaći tepaju, Zlatnoj dolini, jer su je tako još stari Rimljani zvali (Vallis Aurea). Ta dolina se ispružila u pravcu istok- zapad. sa istoka ju ograđuje Krndija, sa juga Dilj-gora i Požeška Gora, sa sjevera Papuk i sa zapada Psunj (malo uprošćeno i ugrubo, ali otprilike tako nekako – koga više zanima neka (pre)lista karte). Sa južne strane, između Dilj-Gore i Požeške Gore Orljava si je napravila prolaz prema Savi. Da toga nema umjesto Zlatne doline bilo bi Zlatno jezero.
Kao da je Orljava taj prolaz napravila Požegi i Požežanima iza leđa jer ga oni ne vide, jer kuda se god okrenu bliže ili dalje se vide brda. Gledajući iz grada ravno na sjever navedeni žitelji, među kojima je i vaš narator, udaljen nekih 15-tak km vide najveću i najvišu od navedenih brda –Papuk. Obzirom na najveći vrh od 930 mnm to je već prava planina, pogotovo uzevši u obzir da je sam grad Požega na 165 mnm.
I tako su tog navedenog jutra navedena trojica jahača biciklima krenuli put sjevera da bi se prelaskom Požeške doline došli do udaljenog Papuka. Tek što smo izašli iz grada, a valjalo je savladati uzbrdicu dužine oko pola kilometra. Na vrhu uzbrdice zastali smo da bi bacili pogled na jug prema gradu i šumovitom brdu ispod kojeg se smjestio.
U nastavku slijedi 15-tak km ceste koja je samo na prvi pogled ravna. U stvari stalno se blago penje tako da neupućenom pada napamet upitna tehnička ispravnost kočnica ili guma. To zato što se stalno ima osjećaj da nešto koči na biciklu. Tek kad bi se biciklom okrenulo nazad prema lakoći vožnje bi se zaključilo da je s biciklom sve u redu, već je problem u podmuklom putu i njegovoj neprimjetnoj uzbrdici.
Mi biciklisti podnosimo i bitno veće nedaće od ovog neprimjetnog ali podmuklog uspona, pogotovo kada promatramo plodne njive kraj ceste na kojima je žito, kukuruz, i ostali ratarski asortiman sa posebnim naglaskom na vinograde. Čini mi se da svaki vinopija u svojoj vinopijskoj memoriji ima zapis okusa, izgleda i mirisa bar jednog od vina koja se dobivaju iz ovih vinograda koje sada prolazimo.
Ugodno ljetno jutro koje obećeva lijep i topao dan (po mom mišljenju nešto najljepše što se u toku godine može doživjeti od meteorologije – jutro toplog, ljetnog dana) učinilo je ovaj prijelaz preko Zlatne doline tek ugodnim zagrijavanjem pred „ono pravo“ što je pred nama. Ispred nas je polako, ali uporno Papuk postajao sve veći i veći. Sa smo već lijepo vidjeli valovite njive i kuće razbacane na njegovim donjim dijelovima padine dok je iznad njih dominirala tamno zelena boja šume. Tokom vremena čovjek je znao naći pravu poziciju, pa je tako i crkvu sela Stražeman stavio na jednu od njih. Lijepo uređena crkva sa visokim tornjem se stvarno vidi i izdaleka, pa putnika samo polako, nijemo ali uporno mami da joj se približi pa da bolje razgleda detalje. I crkve a i okolice.
Uzbrdica sad već postaje znatna i itekako uočljiva. Navedenu Stražemansku crkvu ostavljamo sa desne strane udaljene tek par stotina metara, a mi nastavljamo kratkom nizbrdicom ispred impresivnog Papuka. Onda opet neka uzbrdica, pa pogled na dolinicu gdje se smjestila Poljanska. Oguštali smo gušt spuštanja, i to po asfaltu, jer nakon Poljanske slijedi makadamska uzbrdica kroz pustih 3 km.
Moja dvojica suputnika su odmaglili daleko naprijed ostavivši mene samog. Razlog tomu je bilo počesto moje zastajkivanje u cilju upotrebe foto-aparata, nepodudarnosti filozofije vožnje ( njihova nalaže vožnju svuda i u svim uvjetima, a moja kaže da na ovoj uzbrdici i na ovom makadamu je puno ljepši i lakši „špacirung“ (o ukusima ne raspravljati)), a kad bi htio mogao bi se izvlačiti i na razliku u godinama koja je +15 za mene.
I tako sam ja sam (ali ne i usamljen) polako šetuckao uzbrdo promatrajući okolinu. Uglavnom je bilo zeleno raslinje ali su se počeli pojavljivati i odroni koji su imali svoju osobnu kartu. Na njoj je putniku-namjerniku , radoznalom i kojem se ne žuri (takav sam!) opisano što je to što on vodi svojim očima. Zanimljivo je bilo i riječima, lijepo znanstveno, nazvati ono što vidimo laičkim očima. A sve to zato što smo zašli u područje „Parka prirode Papuk“ pa su se ljudi iz navedene ustanove potrudili da viđeno podignu na višu razinu.
I tako neki usputni prizor koji za trenutak privuče pažnju, uglavnom rijetkog, prolaznika i pri tome potroši svoju snagu vizualne atraktivnosti , pa trenutak slijedeći potrošen u pogledu prolaznika ustukne pred novim prizorom koji se isto tako kao i prethodni, upro i napuhao iz sve snage ne bi li ih usrećio naš pogled prema njemu. A ja u ovom slučaju kao prolaznik, dokono šaram očima i gutam jedan po jedan od tih prizora, blaziran njihovim izobiljem jedva da se sjećam onog i ostalih prethodnih, zastanem pred pločom na kojoj je netko nešto napisao o nečemu što vidim, i pročitam napisano. I sad se događa nešto čudno, ne u svijetu oko mene nego u svijetu u meni. Dok si misao može dopustiti, i to obilato, luksuz apstraknosti i nekakve zamućene fluidnosti, mutnosti, riječ je u svojoj konkretnosti oštra kao ledena voda ili kao oštrica koja neumoljivo, odlučno i, možda čak i brutalno grubo, konkretno razdvaja granicu između da-ne, ovoga-onoga.
Tako sada neka padina sastavljena od stijena, odrona i par grmića koji, prkoseći gravitaciji i vremenskim (ne)prilikama žive ili preživljavaju, u tom djeliću vremena dok uđu u naš pogled u nama pobude nešto i nekakvo,neku misao (često lijepu čak), sjećanje, asocijaciju, koje pobuđuju novu misao, sjećanje, asocijaciju i tako se formira dinamičan, zanimljiv, a često ugodan i veseo tok svijesti. A sad zbog te ploče i tog natpisa, potiskuju sve to doživljeno u mojoj svijesti i nesvijesti, i postaju to konkretno, nepokolebljivo i neupitno što već piše na toj ploči.
Nakon izdaleka uočene ploče sa natpisom prvo se u meni javlja osnovni pokretač– radoznalost. Zatim je tu koncentriranost na konkretne riječi-informacije dok ih čitam. Na kraju čitanja slijedi tren neke rekapitulacije, povezivanja u cjelinu tog pročitanog, da bi se tren iza, ne uvijek ali ipak često, pojavila blaga žalost za onom apstraknom, misli, onim mutljavim tokom svijesti kojom sam razgledavao sve prizore do ovog, pa i ovaj, dok nisam ugledao ploču s natpisom. Često se dogodi da se ne mogu točno ni sjetiti kakva je i o čemu bila ta misao, ali znam da je izazvala u meni struju ugodnih, lijepih, čak i blaženih („glava u oblacima“) osjećaja koje su, izazvane prizorima, razvili se u mojoj duši. A sad ih više ne mogu nazad vratiti. Rasplinule su se nestale. A umjesto njih imam suhu intelektualističku informaciju o stručnom nazivu pojave i vremenskom razdoblju kad je nastala.
Što zaboravim već dvije sekunde nakon nastavka puta.
Srećom, prepuštam svome duhu ponovnu slobodu lutanja, a on sav ushićen i radostan polako me odvodi u slijedeće mutno plavetnilo misaonih pretakanja izazvanih prizorima koje mu moje oči dostavljaju.
I opet sam sretan. Mada si ne mogu objasniti zašto. A i zašto bi !?
I dok ja sam sa sobom pretačem, dosadašnja šikara, koju bi teško mogao šumom nazvati, se razrijedila i pustila mojim očima širi pogled na okolinu. Par stotina metara ispred mene su se nazirale prve kuće sela Vrhovci, a ispred njega bila je neka omanja građevina ispred koje su bile lansirne rampe protugradnih raketa. Neke jače tuče (grada, leda) u ovom kraju nije bilo već odavno, pa sad jer to zbog dobre volje Svevišnjeg ili zbog pravovremene upotrebe ovih lansera, ne znam.
Biće da lanseri imaju neke skrivene moći i na situaciju na zemlji, a ne samo na nebu, jer upravo pokraj njih prestaje makadam i počinje asfalt. A i cesta je smanjila nagib uzbrdice pa sam nakon dužeg truckanja i šetanja makadamom, blaženo uživao u tihoj, laganoj vožnji asfaltiranom cestom.
Vrhovci su u prošlim ratnim danima bili raseljeni pa je pustoš dosta dugo ostala i iza rata. Tako se sjećam vremena zadnje vožnje prije7-8 godina kada u selu nije bio nikoga. Pod dojmom tog sjećanja iznenadio sam se živosti u selu. Istina, i dalje je bilo dosta porušenih i napuštenih kuća, ali uz njih je bilo dosta i obnovljenih, pa čak i novosagrađenih.
Kraj takve jedne sam prvo ugledao bicikle mojih suputnika, a malo dalje i njih same kako pijuckaju hladni gemišt u očekivanju mog nailaska. Netko od dvojice mojih suputnika je od ranije poznavao domaćina, i riječ po riječ pade poziv na hladnu pijaču što je biciklistima, naročito nakon uzbrdice, dar božji.
Nakon lagane vožnje kroz selo ponovno smo zašli u šikaru i ponovo smo na makadamu. Ali zato nakon par stotina metara cesta je polako a potom sve strmije i strmije prelazila u nizbrdicu. I to uglavnom u hladovini.
Nakon par kilometara truckanja po makadamskoj nizbrdici, konačno smo izašli na asfaltnu cestu i skrenuvši desno, te nastavili blagom uzbrdicom prema Zvečevu. U stvari smo izišli na najzapadniju od tri ceste koje vode preko Papuka. Ona se u Kamenskoj odvaja od ceste Požega – Pakrac i preko Papuka dolazi do Voćina a dalje u Podravskoj Slatini izlazi na podravsku magistralu. Ne znam zapravo zašto, možda zbog visine prijevoja od 525 mnm, možda zbog povećeg broja kilometara koje treba prijeći do već navedene Podravske magistrale, ali ova cesta sa ovim prijevojem uglavnom nije pretjerano popularna među vozačima. I to onim koje voze aute, a o kamiondžijama da ne govorim.
Šteta i sreća.
Šteta za njih (vozače) jer propuštaju priliku ugođaja prekrasnog okoliša, a sreća što tu priliku nesmetano ostavljaju nama, biciklistima, da je detaljno, polako i temeljito guštamo.
Prijevoj preko Papuka je kod mjesta Zvečevo na visini od 525 mnm, pa iako je relativno visok do njega se relativno lagano dođe. Po konfiguraciji bi mogao reći da je prijevoj simetričan, jer se i sa ove Požeške, južne, strane, kao i sa Voćinske, sjeverne, strane radi o dolini potoka pa tek kilometar- kilometar i pol pred prijevojem je neka „prava“ uzbrdica.
Na navedenu cestu smo izašli negdje nakon 10 sati, sunce je još uvijek bilo relativno nisko, a jutarnja svježina, pojačana okolnom šumom još uvijek je odolijevala dnevnoj vrućini. cesta se blagom uzbrdicom provlačila između padina brda vukući se i uz potok koji je veselo i razdragano žuborio. Obzirom na blizine tih padina brda, i šume na njima, veći dio cesta je bio u hladu.
I sad pustite si maštu mao na volju pa zamislite prizor sastavljen od slijedećeg : krivudava cesta sa blagim usponom + raspjevani veseli potok + gusta šuma oko vas + hladovina + jutarnja svježina šume +nedostatak prometa = Raj na zemlji. Uživancija u kojoj nema mjesta za stres, brige, tjeskobe i strepnje . Ostajete samo vi i okolina stopljeni u jednu cjelinu. Jasno da su ona moja dvojica odavno već otišli naprijed, pa su mene ostavili samog da nesputano guštam punim kapacitetom, na što sam im zahvalan, jer njihovim izostankom je izostao nužan obzir prema suputnicima koji ponekad zna (obzir, a ne suputnici) sputavati gušt uživanja trenutka i sredine u kojoj se nalazim. Ovako sam vozio koliko mi se vozilo i zastajkivao koliko mi se zastajkuje.
Nakon 5-6 km vožnje cesta je postupno izlazila iz hladovine, manje zbog sunca koje je postajalo sve više i više na nebu, a više zbog okolne šume koja se postupnu udaljila od ceste.
I dalje sam prolazio pored ploče sa natpisom o nekom geološki značajnim lokalitetom, no ovaj put sam pored njih prolazio sa smanjenom radoznalošću, ne želeći prekinuti inače nedefiniran, ali izuzeto ugodan, tok svijesti.
I konačno se cesta, kao probuđena iz dubokog sna, počela izvijati u visinu napuštajući potok kao suputnika. Uzbrdica je bila znatna, hlada nigdje, a sunce je najzad imalo priliku grijati me maksimalnom snagom, valjda zbog toga da me sada konačno može obasjavati jer nema više šume da me od njega štiti.
Ako je bilo i strmo nije bilo pretjerano dugo, pa nakon kilometar i pol stigoh na prijevoj, gdje u hladovini pokraj ceste ugledah svoje suputnike.
Osnovni biciklistički postulat pri vožnji kroz brdovite predjele nalaže obaveznu (dulju) pauzu na prijevoju i smatra krajnje bogohulnim nastaviti put bez trunke iskazivanja obzira, kao i poštovanja, i prema prijevoju, i prema sebi, a i prema biciklu. A kako je broj biciklista na pauzi na prijevoju veći od jedan, onda se pauza obaveznu rastegne u (pre)dugi odmor, pa se, tek zastavši nijemo u nemogućnosti pronalaženja nove teme za razgovor, sjetimo tko smo, odakle i kuda idemo i da je već krajnje vrijeme da se krene dalje.
Možda je razlog izostanka žurbe da se nastavi put i u spoznaji da nakon manje-više mukotrpnog penjanja slijed blaženi užitak u spustu. I krenuli smo put tog užitka znajući da je Voćin negdje dolje ispod nas i da do njega treba prekotrljati 12-tak km nizbrdice. Uglavnom vijugave, uglavnom uz potok i često u hladovini. Ah divote!
A onda nesvakidašnji prizor borbe čovjeka i prirode u kojoj ova druga pobjeđuje. Barem trenutno. Potok koji je u vrijeme kiša dobio na obujmu pa umjesto sadašnjeg bezazlenog žuborenja postao prijeteća sila koja nosi i ruši pred sobom, postupno je potkopavao cestu da je skoro pola nje nestalo. Cestari su privremeno riješili problem znacima koji vozače upozoravaju da je cesta invalidna (sakata). I to je sve. Nigdje nikakvog znaka barem dobre volje da bi se nastala šteta trebala popraviti. Valjda čekamo neka bolja vremena (zimu možda!?).
A tek stotinjak metara dalje vidim kako treba izgledati cesta imuna na ćudi potoka – podzidana kamenim zidom kojoj vodena bujica ne može ništa.
Geološki lokalitet Rupnica koji je iznenada banuo ispred mene iza jedne od krivina, uspio mi je svojom veličinom privući pažnju. Posljedica je bilo intenzivno kočenje, parkiranje bicikla, uzimanje foto-aparata i dokona šetnja u stilu bogatih njemačkih turista. Jedino je izostajala turistička gužva. Naime, bio sam sasvim sam.
Radilo se o stijenama koji su u obliku manje-više pravilnih prizmi izbijale iz tla. Naravno da je tu bila ploča sa znanstvenim objašnjenjem. Piše o nekom ohlađenju magme koja izlazi van pri kojem se formiraju četverostrane, peterostrane i šesterostrane prizme promjera osnovice od par centimetara do nekoliko decimetara i dužine do desetak metara.
Nije mi se dalo mučiti mozak shvaćanjem i razmišljanjem o opisanom mehanizmu nastajanja ovog pred očima. Radije sam se iskreno (po tko zna koji put) divio prirodi na njenoj maštovitosti. Eto ovaj put kao da je ona preuzela nešto od čovjeka. Jer, dok je o prirodi sve nekako ukrivo, talasasto i grbavo, a čovjek to nastoji napraviti ravnim i glatkim, evo primjera gdje se i priroda poigrala ravnim oblicima. I baš zbog toga bilo je zanimljivo i to vidjeti.
Voćin bi uvrijedili kada bi rekli da je selo, a opet bi mu neopravdano laskali kad bi mu rekli da je grad. Dakle nešto između. Razvukao se uz dolinu Voćinskog potoka, onog istog uz koji sam se spuštao s Papuka, tako da su se smjenjivali zelenilo i kuće. I sve nekako mirno tiho i usporeno. Dolaskom do nečega što bi se zbog dvije-tri birtije i isto toliko trgovina moglo nazvati središtem mjesta (eto, izbjegao sam tu dilemu selo/grad), na terasi jedne od birtija ugledah onu dvojicu mojih suputnika koja praktično postaju to samo na pauzama vožnje.
slijedi poduži odmor uz hladno pivo i topli razgovor.
I opet smo pričali i pričali (toplo) pili pivo (hladno), i opet nam je za trenutak ponestalo teme za razgovor da bi se, i opet sjetili da je, i opet, već krajnje vrijeme da se krene.
Prvo smo u obližnjoj trgovini obnovili zalihe (hladnog) pića, a zatim bacili pogled na novoobnovljenu crkvu, uništenu u zadnjem ratu. Moram priznati da mi je crkva impresivno i dostojanstveno lijepa.
Obzirom da na plećima nosim više od pola stoljeća življenja (a dosta često i životarenja) većinom me zahvata konzervatizam a manje liberalizam što se suda i mišljenja tiče. Pa tako veći dojam na mene ostavljaju stare crkve klasičnog oblika nego nove koje često zbunjeno, pa čak i nerazumljivo promatram pokušavajući proniknuti, pronaći što je to pisac (odnosno u ovom slučaju graditelj) mislio reći. A ova Voćinska crkva je zadržala stari, tradicionalni izgled.
Nastavak puta smo, na moju inicijativu, odlučili ostvariti prečicom kojom bi uštedjeli, osim koji kilometar, i jedan (istina manji, ali ipak) prijevoj. Ostaje upitno oko tog kilometra skraćenja, mada tako izgleda gledajući na karti, no što se tiče prijevoja njega smo „otplatili“ gore-dolikanjem u prvom dijelu te prečice, pa bi se reklo da baš puno nismo profitirali.
A jesmo.
Jesmo prvo zato što je ta prečica više uski sokak nego cesta, ali ipak asfaltirana. Uz malo mašte, ces, pardon sokak, se pretva u biciklističku stazu, možda malo raskošno preširoku, al' ne smeta. Ovako zamišljam samostalne biciklističke staze u „trulom“ zapadu (u Njemačkoj ili Švicarskoj recimo). Dobro, okoliš uz tu moju „stazu“ ne pripada tom ambijentu, priznajem.
Drugo, treće i ostalo zbog čega smo dobili ovom prečicom je izostanak prometa i poseban ambijent kroz koje put vodi. Promet je stvarno minimalističkog karaktera, tek toliko da čovjeku razbije strah da je, kao Pale, sam na svijetu. A ambijent je u prvom dijelu, onog gore-dolikanja bio šikara na prijelazu guste mlade šume vijugavo i lijevo-desno i gore-dolje tako da sam se jedva uz sunce kako-tako orijentirao.
U selu dobrog imena Dobrić naišao sam na, recimo tako, mlađu baku, ili, stariju ženu i pita je da li sam na putu za Sekulince (slijedeće veće selo). Zastala je kao ukopana vidjevši mene zadihanog (upravo savladao jednu od uzbrdica), potpuno mokrog od znoja (sunce je dobrano naplaćivalo jutrošnju hladovinu) i sažaljivo me pitala kako mi se da, jesam li se umorio. Ma kakav umor, odmahnuo sam rukom, tek sam na pola puta, na što mi je ona uzvratila:
- „Lako je tebi kad si mlad!“
Sav sam se rastopio od takvog komplimenta, odavno već ne dobivenog i zamalo ne zaboravih zašto sam, u stvari, zastao. Ponovio sam pitanje i dobio potvrdan odgovor, pa sam, pozdravivši, nastavio put ispraćen ganutim, sažaljivim pogledom. Kao da se pitala koja me muka tjera po ovom suncu ovako voziti. Još bi joj možda i uspio objasniti da nije muka u pitanju, no nisam siguran kako bi joj objasnio užitak.
Užitak!? Po ovakvom suncu!?
Već nakon 20-tak metara, gledajući ovih par razbacanih kuća bez ljudi oko puta, zaboravio sam na sugovornicu. Možda Dobrić i jest dobro selo ali je malo i pusto. Ili su svi pobjegli negdje gdje je hladnije i sjenovitije nego na ovoj osunčanoj vrućini. Svi osim nas na biciklima.
Došli su i ti Sekulinci, pa osim malo većeg broja kuća, situacija je bila ista kao u Dobriću, izuzev činjenice da nisam nikoga sreo u selu. Ni ljudi, ni žena ni djece. Jedino me je mrkim pogledom ispratio jedan pas na lancu, za trenutak u dvojbi dali da zalaje, ili da ne zalaje, no ja sam već bio dovoljno odmaknuo, pa sad on sretan može nastaviti tamo gdje sam ga prekinuo – u dremuckanju u pasjem popodnevu.
A poslije Sekulinaca – pustinja. I to ona u duši, teška, sumorna, tmurna, zlokobna. Ne znam ni sam odakle mi i zašto ovaj dojam.
Uski asfaltni put se provlači kroz gustu šikaru tako da ograničava pogled lijevo – desno. A i kada naiđe neka čistina, opet se dalje od ceste vidi šikara. Sve zapušteno i divlje zaraslo. Nigdje na vidiku bilo kakva kuća, šupa, štala, bilo što što daje znak prisutnosti čovjeka. samo put i šikara oko njega.
Vozio sam predjelima koji su bili daleko divljiji od ovog. Iako surova, ta divljina mi je bila prirodna, to je bila divljina u kojoj vladaju zvijeri i divlje životinje i u koju čovjek rijetko kad i bojažljivo naiđe, ili u nuždi ili neki od entuzijasta kakvi su planinari ili biciklisti.
Ali ova divljina je bila drugačija. Kao da se uskoro treba dogoditi neka kataklizma, potop, atomska bomba, super-nova ili što ti ja znam, pa je sav živi pokretni svijet, i ljudi i životinje, davno već otišao, pobjegao negdje na sigurnije mjesto. A ja, naivac ,ne znajući što slijedi, eto zalutao u centar budućeg smaka svijeta, koji se treba upravo sad dogoditi, i zbunjeno promatram pustoš oko sebe.
Takav dojam me drži 5-6 km puta, da bi se šikara postupno povlačila i oslobodila mi pogled na sjeverni dio Papuka. Pa sada nije bilo puno bolje. Možda zbog dojma o južnim obroncima ove planine koja se završava u Požeškoj dolini, krcate kućama, obrađenim njivama, vinogradima i (najzad!) ljudima, a ovdje i dalje slijedi pustinja što se tiče čovjeka i civilizacije. Samo šikarom zarasle valovite njive ispred udaljenog šumovitog Papuka.
Ni izlazak na „glavnu“ cestu koja je sada dobila na širini i čak crtu po sredini nije ublažio dojam tjeskobne pustinje. A taj dojam mi je kasnije bezuspješno pokušala popraviti električnom žicom ograđena farma sa štalama u kojoj nije bilo ni ljudi ni životinja. Ta pustoš na njoj (bez živog stvora a sagrađena je za nekog živog), samo je još više pojačala kod mene gore opisani dojam o predapokaliptičnom trenutku. Neki znak, ili nada možda, da će se nešto promijeniti i razvedriti ovu tjeskobu, predstavljao mi je šumoviti, iako iz ovog ugla gledanja isto tako pust, Papuk koji bi je bio sve bliži i bliži a time i sve veći i veći.
Zahvaljujući ili bolje reći „zahvaljujući“, kilometrima kojima prolazim ovo područje, a koji su davno prešli brojku 10, i vremenu vožnje u toj tjeskobnoj samoći(daleko više od pol sata), ta tjeskoba mi je postajala sve težom za podnositi, pa sam, i sam ne znam zašto, i što očekujem, odahnuo ugledavši tablu mjesta u koje ulazim – Slatinski Drenovac.
A i to mjesto kao da je dio sustava kroz koji sam do tada vozio. Jest da ima kuća, ali ljudi opet ni od kuda, sve mir, tišina i pustoš. Jedan pas me je pozdravio lajanjem i tako konačno načeo dugo očekivani raspad tjeskobe u mojoj duši i unio tračak nade i vedrine. Ipak je pas čovjekov najbolji prijatelj, iako u ovom slučaju ja nisam bio taj čovjek ovom psu. Ili je i u njegovoj duši ista pustoš, pa je radostan nailasku bilo koga i bilo kad !?
Na izlazu iz mjesta pogledom sam pozdravio i mjesnu crkvu koja se svojim izgledom potpuno uklapala u dosadašnji tjeskobni dojam. U derutnom stanju, početak rušenja zvonika, okolo zarasla trava, sve skupa daje dojam da Bog već odavno u njoj nije prizivan.
Putokaz na koji sam naišao nijemo mi reče da imam još 5 km do planinarskog doma na Jankovcu, a iz iskustva sam znao da su ti kilometri uzbrdo, makadamom.
Konačno se rastadoh a asfaltom i pozdravih prašinu, mog slijedećeg suputnika za duže vrijeme. Da sve nije tako crno pokušavala me je uvjeriti dobrodošlica Parka prirode Papuk koja mi je velikom tablom ukazala da upravo ulazim u njega.
I malo po malo, usprkos uzbrdici i makadamu, u moju dušu se vraćala vedrina, toplina i oduševljenost okolinom. Uzrok tomu je bila ugodna i svježa hladovina krcata miomirisima šumskog kisika, krivudava cesta, bolje reći sokak kojim se pentruckam, a na kraju i veselo razigrani potok koji me je žuborenjem bistre vode konačno povratio tamo gdje volim i trebam biti – sa ove stranu vedrog , oduševljenog, fasciniranog, blaženog, sve u svemu, jednom riječju sretnog (a da i sam konkretno ne znam zašto).
Eto, da mi je netko rekao da ću se toliko oduševiti prijelazom sa asfalta na prašnjavi i truckavi makadam, ne bih mu vjerovao, a vidi sad. Bilo, kako bilo, bitno je da sam opet „onaj dobri stari“.
Naizmjenična sam vozio i išao pješice. Kad sam se u vožnji dobrano zadihao, onda sam šetnjom smirivao disanje i rad srca. I tako naizmjenično. Uzbrdica je postajala sve strmija i strmija tako a sam sve više šetao a sve manje vozio. Iako je hladovina bila prilična ipak se radilo o popodnevu vrućeg dana („pasjem popodnevu“) tako da mi bi dobro došlo osvježenje. I tu se nesebično i širokogrudno ponudio moj sadašnju suputnik – potok, pa sam na mjestu gdje je cesta tek metar-dva od potoka parkirao bicikl i s guštom se obilato umio do pasa sa bistrom i osvježavajuće hladnom vodom. E, ovo umivanje je konačno iz moje duše istjeralo i zadnji trun „one tamo“ tjeskobe i konačno sam se svim srcem i svom dušom prepustio užitku mjesta i vremena u kojem sam bio. Usprkos makadamu.
Osvježen izvana, razdragan iznutra, nastavio sam polako ali odlučno i uporno dalje. Zrake sunca sa sjenom drveća su dodatno šarali po prašini ceste. Znao je po koji put i neki auto proći, pa čak i jedan autobus (!!!), koji su me zaprašili od glave i pete. Lutajući dušom u ugodnoj mutnini blaženstva,oduševljenosti i euforije, nisam ovim prolaznicima pridodavao neki značaj dok mi uho nisu zagolicali zvuci neke glazbe za „široke narodne mase“, odnekud iz nekih zvučnika. Dakle prvi znaci civilizacije, što znači da cilj (Jankovac) nije daleko. Dodatno oduševljen nagovještajem blizine cilja, potisnuo sam u stranu zrnce sumnje koje se bori s pitanjem o smislenosti veze između planinarskog doma i glasne vašarske glazbe.
A to zrnce sumnje će kasnije likovati koliko je bilo u pravu.
Uslijedili su znaci u blizino odredišta kojim stremim. Prvo je to bila serpertina na cesti, za koji od prije znam da nije daleko od planinarskog doma. Zatim sam preko puta ponora ugledao čuveni Jankovački slap, pa konstrukciju pješačke staze koju ću kasnije detaljno obići da bi konačno došao do skretanja prema domu. Slijedio je konačni uspon pa izlazak na veliku livadu na kojoj je bio cilj – planinarski dom na Jankovcu.
A na livadi masa starog svijeta , sve valjda 60+ godina, a ona glazba koja je iz daleka bila i podnošljiva, čak i simpatična, treštala je sa izobličenjem koje para uši imalo profinjenog ljubitelja dobrog zvuka. Plus svemu tome, repertoar pjesama u stilu
„Ja je volim, a ona mene neće,
što da radim kada nemam sreće“
panično me tjerao da se probudim iz ovog košmara.
Pa što je ovo!?
Očekivao sam raj zemaljski kao točku na i svih dosadašnjih muka, koje sam sa maksimalnom strpljivošću, ustrajnošću i nastojanjem da to prebrodim sa pozitivnom energijom, prošao i prebrodio, da bi na kraju došao u košmar koji bi mogao biti slika i prilika vratima pakla.
Pronašavši u tom košmaru slamku spasa u obliku dvojice mojih suputnika koji su se stisli u jednoj maloj hladovini sa strane , panično sam ih upitao što je ovo a oni mi odgovoriše smirenošću onoga koji je prebrodio šok u kome se ja sada nalazim „Godišnji skup dijabetičara!“
A oni su uglavnom bili u dobrim godinama tako da sam svojih 50 plus bio za njih balavac kojeg bi prezirno gledali s visine da ih godine, a i bolest nisu stisnule. A ovdje su, valjda uz osjećaj pripadnosti grupi kojoj po godinama i zdravstvenom stanju odgovaraju i pripadaju, nakon tko zna koliko godina želje i čežnje, dali srcu i duši oduška, pa razuzdano tulumare, neki u tom stupnju kao da im je sutra pogreb. A da neki od njih u tom tulumu ne pretjeraju sa fatalnim posljedicama, tu je, za svaki slučaj bila ekipa prve pomoći sa ambulantnim kolima.
I sve to se događa jednom godišnje. A od prošlogodišnjeg ovakvog tuluma prošla je točno godinu dana.
Eto što ti je sreća.
Ah, ništa što je tu je, postupno sam vraćao mir u svojoj duši. Tome je dobrano pomoglo hladno pivo koje sam ispijao u već spomenutoj hladovini, opet pretakajući sa dečkima, koliko nam je glazba to dopuštala.
Nakon odmora i smirenja živaca slijedio je pješački obilazak znamenitosti mjesta. Bicikle smo pakirali iza doma, više radi sebe ih zaključali, uzeli sa sobom novčanike a ja i foto-aparat i krenuli u obilazak.
A slijedio je obilazak nečega što ću nazvati „Plitvice u malom“.
Prvo je pred nama bila klasična planinarska staza poširoka i dobrano utabana, koja nas je vijugavo vodila kroz šumu dosta strmom nizbrdicom. Kao kuriozitet, ostavljeno je jedno oboreno drvo iznad staze pa su se prolaznici morali provlačiti ispod debla.
Strma staza je postajala još strmija, njena podloga od zemljane se preobrazila u stjenovitu a stotinjak metara dolje se nazirao slap koji je svoje postojanje skromno objavljivao tihim i skrušenim šumom.
I konačno smo se našli pred jednom od glavnih Papučkih atrakcija – slap visine 16m. U svom kratkom igrokazu pred našim očima prvo je elegantno preletio svoju visinu, da bi zatim u obliku veselo žuborećeg potoka trčkarao kako po strmoj glatkoj stijeni tako i ispod naših nogu koje su u kompletu s nama bile na drvenom mostu, da bi se na kraju izgubio negdje dolje u gustoj Papučkoj šumi.
Zanimljivo kako inače neživa stvar, kao što je voda, u okolnostima svoje čistoće, bistrine i žuborenja, ne samo da nam izgleda živo, nego izgleda živo živo, lepršavo živo, veselo živo, nestašno živo, hitro živo ….i kakvo još ne. Pa zbog tog (psihološkog, valjda) efekta brdsko-planinski potoci, slapovi i vodopadi oduvijek su fascinirali nas, dvonožni živalj. Pored racionalnog objašnjenja (voda teče i to je to- što se sad o tome ima raspravljati!?), ono emotivno, što prizor kojeg čujemo i vidimo izaziva u našoj duši, koči nas, primorava, paralizira, da ostanemo, osluhnemo, bacimo (još jedan) pogled, i ostanemo tako duži dio mjerne jedinice za vrijeme, sa nesvjesnim osmjehom na licu pri čemu (iz)gubimo pojam osobnog indetiteta, jer u tom trenutku opčinjenosti ne znamo, ni tko smo, ni odakle smo, ni zašto smo. Ostaje jedna, jedina težnja, želja, nada svedena u jednu jedinu mrvicu pod imenom „JOŠ MALO!“. Daj još malo, da osluhnem, daj još malo da škicnem, daj još malo da OSJETIM.
A što to!? Pa, ne znam ni sam. Svaki put kad se sjetim tog, tako jednostavnog, pitanja, zbunjeno pokušavam dokučiti bilo kakav, ma koliko mutan, obris odgovora, ali badava. Ne ide! Zbunjeno pokušavam s jedne, pa onda s druge strane pronaći koju riječ kojom bi započeo odgovor, ali ništa. Onda se okanim ćorava i besmislena posla, pa se prepustim užitku bivanja pred slapom ili sjećanja kako sam to bivao. Izgleda da neke (i to one najljepše) stvari u životu se ne daju objasniti.
Nama uz inat!
Pa dobro, neka!
Prihvaćam to, i bez grižnje savjesti se prepuštam emotivnoj opijenosti užitka koje ne znam, ili ne umijem, objasniti. Samo neka traje!
Konačno smo skupili nadljudsku snagu volje i uspjeli se „osloboditi“ okova opčinjenosti slapom, te nastavili dalje stazom.
A staze, da nije bilo čovjeka, ne bi ni bilo, jer vodi kroz uski prolaz izdubljen u stijeni nekom veselom igrom nekog drugog potoka u neko vrijeme davno prije i jednog čovjeka na zemlji. A sada su ljudi bukvalno objesili stazu koja vodi iznad nečega i kroz nešto. I tako imamo simbiozu nečega davno napravljenog od strane prirode i ovog sadašnjeg od strane čovjeka koje zajednički djeluju na prolaznika, tako da on (prolaznik) šutke (iz poštovanja i prema jednom i prema drugom, valjda) prolazi stazom zaokupljen da mu nešto ne promakne. A to nije lako jer treba istovremeno gledati i lijevo, i desno, i dolje i gore. I zbog svega toga posjetioci , kao hodočasnici, koji su prešli teški višednevni trud putovanja pa konačno došli na svetište, hodaju u dostojanstvenoj tišini s dubokim poštovanjem prema nekomu ili nečemu opijeni prizorom koji proživljavaju.
A naši neimari, graditelji staze, pored zavidne konstrukcije koja stazu drži u zraku, posjetioce su dodatno nagradili i šetnjom po kamenim stubama uklesani u stjenoviti kanjon. Prolazeći njime, dodatni utisak dobivamo ovaj put preko nosa, jer njime osjetimo miris vlage i plijesni.
I na kraju se, kao probuđeni iz nekog sna, ili ponovo teleportirani sa neke planete nazad na zemlju, vraćamo do planinarskog doma, livade oko njega, metuzalemske gužve staraca i starica i glazbe koja neugodno, čak i bolno para uši. Eto dva svijeta, tako različita a tako blizu jedan drugom. Uz zrnce žalovanja za doživljajima i osjećajima u duši koje smo imali šetajući stazom oko slapa, javila nam se panična želja da pobjegnemo iz ovog bučnog košmara u strahu da nam on ne zagadi nevinu čistoću sjećanja na slap i oko njega.
Predložio sam nastavak planinarskom stazom, no moj prijedlog je rezolutno odbijen, pa sam morao popustiti demokratskoj većini i blago nevoljko nastaviti prašnjavom cestom dalje uzbrdo.
Sada ću svoju priču podijeliti u dvije alternative. Prva je alternativa opis nastavka ovog sadašnjeg putovanja, a druga je opis puta preko planinarske staze. Naime, svojim suputnicima sam bezuspješno pokušavao ukazati na atraktivnost daljnjeg puta planinarskom stazom, nekih 40-tak minuta, kojom bi izbili na potok Veličanke i cestom uz njega došli do Velike. Bezuspješno, kažem, jer su me ova dvojica sumnjičavo gledali (biciklom po planinarskoj stazi !?), da bi se usprotivili toj mojoj ideji i predlagali nastavak cestom kojom smo došli. Obzirom sa sam bio demokratski preglasan (2:1 protiv moje ideje) , nije mi bilo druge nego popustiti.
Ali popustiti samo u ovom putovanju, dok ću u ovom izvještaju sa putovanja čitaocu opisati obe alternative puta – i klasičnom cestom, i planinarskom stazom.
ALTERNATIVA PRVA
Vratili smo se na cestu kojom smo došli i nastavili uzbrdo prema jugu. Ne trebam ni napomenuti da su me suputnici ostavili samog bez obzira što sam demokratski prihvatio volju većine.
Nezahvalnici jedni!
Ali moj je gnjev bio tako sitan i mali, da je nestao i prije nego se mogao u išta razviti, a tren poslije zamijenila ga je plovidba već spomenutom „glavom u oblacima“ jer sam se, polaganom šetnjom/vožnjom uzbrdo kroz deeebelu hladovinu kasnog ljetnog poslijepodneva, postupno prepustio dojmovima okoline kroz koju vozikam, da me polako preuzimaju i odnose nekud i nekamo.
S takvom okolinom kao suputnikom i s takvim mutljavim, nedefiniranim, ali milim i blaženim mislima, dokotrljao sam se do blizu prijevoja gdje me je, na moje iznenađenje , ležeći na drvenoj klupi (odakle sad klupa!?) sačekao Hrvoje. Prijevoj kao prijevoj (dobro, nismo baš na prijevoju, ali smo mu blizu) , a još i društvo, dakle slijedi obavezna pauza koja se, kao i uvijek, razvuče u (pre)dugački odmor. Od Hrvoja saznadoh da je Denis otišao naprijed da nam u poznatoj Veličkoj birtiji sačuva mjesto u hladovini (iako nje gužva).
U nastavku slijedi tandrkanje po makadamskoj nizbrdici. Neki u tome možda i uživaju, no ja ne. Ne samo zbog mog bicikla koji nije baš za off-road, nego sam po sebi ne volim makadamsku nizbrdicu. Možda nije ekološki, ali asfalt je zakon. Bar za mene
Umjesto neke od prvih kuća kao znak civilizacije u obliku mjesta Velika, dobrodošlicu nam je poželio kompleks kamenoloma sa svom svojom infrastrukturom. Najimpresivnija je bila traka po kome je kamen s jedne strane ceste transportiran do pogona na drugoj strani ceste. Ta traka/elevator je bila/bio daleko iznad nas i po svojoj visini uočljiv iz daleka.
I dok smo iz tog „iz daleka“ gledali „heavy metal“, kao posljednji pozdrav prirode koju napuštamo u obliku miga uputio nam je jedan skromni izvor pokraj ceste.
U Velikoj i u već spomenutoj birtiji smo našli Denisa i polako, strpljivo, na detalje popili pivo za rastanak, stavili završnu točku na i ovog prekrasnog dana i na ovu prekrasnu vožnju, te se spustili u Požegu blaaagom nizbrdicom koja (Požega, a ne izbrdica) je bila ispred nas nekih 14-ta km. Pri tom spuštanju sam uočio vrelinu sunčevih zraka, bitno drugačiju nego onu u šumi, iako je bilo već prošlo 6 sati poslije podne.
ALTERNATIVA DRUGA
Ako nakon livade na kojoj je planinarski dom na Jankovcu slijedimo planinarski putokaz za Duboku, prvo će se ispred nas ispriječiti vrlo strma uzbrdica kojom guramo, a na momente čak i nosimo bicikle. Ta uzbrdica traje relativno dugo, nekih 20-tak minuta, tako da mučeći se s biciklom, zapuhanošću i obilnim znojem, zapitamo li se da li je odluka da se krene ovim putem bila pametna. A kao i svaki put kad zagrizemo pa osjetim opor, kiseo i neočekivano loš okus, nema drugo nego sažvakati zagriženo, otrpiti pogrešnu procjenu i naučiti nešto za ubuduće (drugi put ću pametnije!), tako nam ni sada vlastita taština nije dala prostora za priznanje pogrešne procjene, nego što je tu je, guraj do kraja!
I kad stvarno izguramo i sebe i bicikl do kraja , slijedi manje više ravna, iako krivudava, staza po kojoj se može sasvim fino voziti. Pogotovo kada se naiđe na tepih opalog lišća, pa vožnju čini dodatno mekom, dobiva se dojam da ovo nije ništa lošije nego onim makadamom. Naprotiv!
Iznenadne gudure, kojekakvi stršeći korijeni i ostale zamke za bicikl i bicikliste ne dozvoljavaju opuštanje koje si možemo dozvoliti cestom, pa bila ona i makadamska. Ipak je ovo prvenstveno planinarska staza. Tako se vožnja svodi na duboku racionalnu koncentraciju stanja metar-dva ispred bicikla i vješto izbjegavanje zamki koje bi mogle zaustaviti bicikl a biciklistu pustiti da nastavi dalje.
Nakon pola sata takve vožnje, staza postaje sve strmija i strmija da bi se na kraju pretvorila u traktorski put sa dvije duboke brazde u blatu.
Nije samo da od vožnje NA biciklu nema više ništa, već nema ništa ni od šetnje PORED bicikla. Valja uzeti stvar u svoje ruke, tj bicikl, i dugim koracima pokušat ne ostaviti patiku u blatu.
Srećom to ne traje dugo, i izlazim na čistinu, neku vrst okretišta i parkirališta, na kojoj ima dosta parkiranih, ne vozila već lijepo složenih drva koji čekaju prijevoz ne neke od peći.
Zastajem radi odmora i hvatanja daha jer me cik-cak borba sa blatom malčice umorila, i uživam u miru i tišini predvečerja. Pogledom dokono lutam po okolini i zastanem na svojevrsnom putokazu. Planinari su jedno stablo iskoristili kao nositelja obavijesti kamo i kako ići, a ujedno se može saznati ime mjesta gdje se nalazimo i njegova visina nad morem.
Šest sati je odavno bilo prošlo, a obzirom na vožnju ovim područjem u kasno ljeto, sunce je već bilo nisko, tako da su sjene okolnih drveća polako pripremale šumu na noćni počinak. Taj posao se radi u posebnoj tišini i miru koje vjetar, pa bio on i najmanji povjetarac, iz dubokog poštovanja, ne želi remetiti. Ako se u takvoj sredini i za vrijeme tog posla nađe zalutali pripadnik ljudskog roda, kao ja u ovom slučaju, biva upleten u mrežu satkanu od iznenađenja, zbunjenosti, poštovanja, tihog oduševljenja i na kraju sjetnog žaljenja što, s jedne strane od svih prethodnih dana, mjeseci i godina nije ranije došao, a s druge strane bi opet najradije zastao i ostao u ovom trenutku koji bi razvukao do beskonačnosti.
Dok slušam mir oko sebe, mir koji je u metričkim jedinicama manje od 20 kilometara udaljen od mog životnog prebivališta, a izgleda mi kao 20 000 svjetlosnih godina dalek. Osjećam se kao svemirski putnik koji je lutanjem po beskrajnim prostranstvima prostora slučajno, a nezasluženo, došao do samih vrata raja i to kao skroman smrtnik, da, onako preko reda, osjeti ljepotu i blaženstvo neshvatljivo našoj mahnitoj svakodnevnici. Postajem samom sebi smiješan zbog nedostatka inicijative da prekinem ovu čudnu opijenost ničim u ništa, jer je tako bilo oko mene. Ništa se ne čuje, ništa se ne giba, ništa se ne događa. Kao da je cijela šuma zaustavila dah i zamrznula svoje pokrete. Pa onda i ja, uvučen u ti njenu igru, ukočen mirujem, ne trepćem očima, ne dišem. A osjećam u sebi struju mira, spokoja i blaženstva, čiji je osnovni zahtjev, ne diraj! ne talasaj! ne prekidaj!
Da ljudi znaju učinak ovog predvečernjeg mira u šumi, potrošnja antidepresiva i psiho stimulansa toliko bi opala da bi farmaceutske tvrtke proglasile „ozbiljne teškoće u poslovanju“ i zatražile pomoć „šire društvene zajednice“ radi savladavanja tih teškoća itd, itd, itd…A ovako farmaceutske tvrtke se šire i rastu, proizvodnja i potrošnja je sve veće i veća a ljudi sve više depresivniji, razdraženiji i u konačnici sve više nesretniji.
A trebalo je samo u predvečerje otići u šumu.
I nakon sto godina mira, mirovanja i stapanja sa stanjem oko sebe, prekinuh taj, uvijek prekratak, ma koliko dugačak bio, trenutak i nastavih vožnju. Istina nastavio sam je polako i (pre)sporo opravdavajući to rupama na cesti a u stvari jedan dio mene je pokušavao dokučiti još koje zrnce mira i spokoja šume, kao kad odlazimo od stola sa obilnom hranom pa, onako u prolazu, stojeći u usta trpamo zadnji zalogaj.
Cesta, ili bolje rečeno uski sokak omeđen gustom šumom s obe strane, je slijedećih par sto metala išla blagom nizbrdicom, da bi se na kraju spojila sa lijeve strane sa pravom, asfaltnom cestom.
Skrenuo sam lijevo vozeći ravno nekom malom dolinom u društvu bistrog potoka s desne strane koji je veselo žuborio i nakon par stotina metar došao do velike katnice sa lijepo uređenim okolišem. Kuća je bila „Nastavni pokusni objekt“ Šumarskog fakulteta iz Zagreba, kako je pisalo na tabli. Tu studenti šumarstva tulumar. , pardon, imaju terensku nastavu.
Preko puta kuće, na potoku Dubočanka bila je sagrađena nadstrešnica sa pecalom na vodenički točak gdje se može uz vatru okrenuti prasence ili janješce koje će se nakon završetka posla, onako vruće, u slast pojesti i kasnije o tom činu pričati kao o dobrom provodu u prirodi (ili o terenskoj nastavi).
Pedesetak koraka iza zgrade je izvor Dubočanke, potoka koji iz stjenovite rupe polako curi na svjetlo dana. Ambijent je kao iz vilenjačke priče. Takav dojam je pojačavao već opisani mir uz odsustvo ljudi i ostalog življa, a tu je i efekt sutona sa sve slabijim i slabijim zrakama sunca negdje daleko od mene jer je izvor bio na istočnoj strani stijene.
Nastavio sam vožnju vraćajući se putem kojim sam i došao , prošao s desne sokak kojim sam se spustio od „onog mirnog“ parkirališta i nastavio blagom nizbrdicom u društvu potoka koji mi je sada s lijeve strane. Uska krivudava cesta, potok uz nju, šuma okolo, promet apsolutna nula, mir u sutonu, i kao šlag na tortu, asfalt, jednom riječju milina!
Tu milinu mi je prekinula – rampa, koja nije puštala veća vozila od bicikla d prođu u suprotnom smjeru od koje sam ja vozio. Tu je sad na vidjelo izašla sva fleksibilnost i prilagodljivost bicikla kao prometala. Jednostavno sam stao, podigao bicikl, zaobišao rampu, i nastavio vožnju bez većeg remećenja tokova koji su mi sviješću i dušom strujali.
Iz razloga poznat samo lokalnim moćnicima, asfalt je iznenada nestao i ponovo sam se pojavio na makadamu. Iako meni, naivcu, ova cesta izgleda jednako, neko je tu negdje povukao, nama običnim smrtnicima nevidljivu, granicu pa su jedni, dok je „njihova“ , cestu asfaltirali, a drugi, gdje cesta sad postaje „njihova“ umjesto asfalta su našli opravdanja zašto ga nema.
Bilo kako bilo, slijedi tandrkanje po makadamu, srećom, nizbrdo. Potok je sada, valjda osjetivši promjenu „nadležnih organa“, promijenio stranu pa mi je sada bio sa desne strane. Nisam imao ništa protiv ove promjene njegove „stranačke pripadnosti“, jer mi je prelaskom na desnicu bio bliži oku i činio mi je putovanje dodatno zanimljivim. A ja i onako, po sili Zakona o sigurnosti u prometu, predstavljam „umjerenu desnicu“ jer stalno moram voziti desnom stranom.
A onda je potok odlučio otići u „ekstremnu desnicu“, pa se od mene udaljio i u desno i dolje. Bilo mi ga je milo promatrati ovako superiorno, s visine.
Da se potok pretjerano ne strmoglavi, ljudi su mu napravili barijere u obliku malih vodopada-slapića od kojih sam najvećeg i zabilježio foto-aparatom. Obzirom na već poodmaknuti suton, što je uzrokovalo nedostatak svjetla, automatika foto-aparata je bila primorana izabrati (po)dužu ekspoziciju, dužu od veselog žuborenja vode. Na kraju je to rezultiralo maglovitim, mističnim i nerealnim prikazom toka nečega što je u stvarnosti obična voda.
A onda opet asfalt (“Igre bez granica“ se nastavljaju). Od sada , pa sve do kuće sam imao „onu pravu“ podlogu na cesti. Nizbrdica je i dalje bila prisutna, a novo pridošli asfalt je samo pojačao njen ugodni efekt.
Sa lijeve strane počeli su se smjenjivati izletišta Požeških firmi, koja su za većinu žitelja pojam odlaska u prirodu, gdje se „odlazak u prirodu“ poistovjećuje sa pretjeranom konzumacijom jela i pića.
Dok sam još u posljednim ostacima Papučke šume, skrenuo sam desno s svog puta i popeo se do velikog planinarskog doma na Lapljaku. Kraj njega je , kao i kod svakog bitnijeg planinarskog doma, stup sa planinarskim putokazima
Kroz krošnju drveća oko doma nazire se kompleks Veličkih bazena dolje ispod i ceste kojom
ću ubrzo nastaviti putovanje.
Ulaskom u Veliku konačno sam napustio Papučku šumu, a u samom mjestu prošao sam pored upravne zgrade Parka prirode Papuk, centra onoga što je bila tema ove priče.
Na kraju, kao neka točka na i, neka vrst katarze na ovo putovanje. posebnu draž tom putovanju daje činjenica da je kompletno izvedeno biciklom. Dakle, nije bilo potreba za nekom vožnjom autom, ili nekim drugim prijevoznim sredstvom. Odmah po izlasku iz stana uslijedila je „prava“ vožnja i povratak je bio ravno kući. To je prednost provincije, malih gradova u odnosu na metropolu u kojoj se na razno razne načine treba truckati dobar dio vremena da bi, konačno, napustili gužvu civilizacije i našli se u miru prirodnog okoliša.
I još jedna napomena: ova vožnja se može shvatiti kao jedna od Priča iz Požeškog kraja koja u toku jedne sezone može biti ponavljana (vožnja, a ne priča) iz manje ili veće izmjene – kao što je slučaj u završnici i ove vožnje/priče sa prvom i drugom alternativom.
Sad kad ste sve pročitali, ove i ostale slike možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 17.10.2011. u 15:18 sati.