Marketing
Ružica Grad 2011
Ako Vam se na da čitati, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Krug iz ove priče je standardna obaveza vožnje (barem) jedanput u sezoni. Kao okorjeli ljubitelj brdskih tura, ali ipak i asfaltiranih, vožnja ovim krugom pričinjava čisti užitak iako pri njemu bude proliveno dosta znoja. Obično to bude tako da se autom dovezem do Kutjeva, a onda biciklom Kutjevo – Orahovica – Našice – Kutjevo. Ukupan iznos na kraju vožnje je oko 70 kilometara. Ostaje jedino dvojba izbora smjera. Ova navedena je jutarnja verzija, jer uzbrdica iznad Kutjeva ide sa obroncima brda sa desne strane, a kako nam cesta ide na sjever, ujutro je sunce na toj istoj strani. Posljedica svega toga je deeebela, jutarnja, svježa hladovina.
No ako izaberem popodnevnu verziju onda je boji izbor suprotan smjer, jer tada se predvečer penjem iz Orahovice u smjeru juga. I tada mi bude situacija kao gore opisana, dakle, s desne strane i obronci brda , kao i sunce, tako da prolijevanje znoja zbog uzbrdice bude manje jer to prolijevanje opet bude u hladovini.
Istini za volju, valja mi priznati da se na ovom krugu savladavaju dva prijevoja, no jedan je bitno veći, duži, i kao takav, na većoj nadmorskoj visini, a to je ovaj između Kutjeva i Orahovice (preko Papuka), dok je onaj drugi, jugozapadno od Našica (preko Krndije), bitno niži. A zbog toga što je bitno niži, on je i dio magistralne ceste koja je i kod vozača prihvaćena kao takva i radije njome voze, na radost nas, biciklista, koji u miru Božjem uživamo u onom drugom prijevoju.
To je razlogom što se u odluci o smjeru vožnje, kao zvijezda vodilja, uzima činjenica koja govori o uzbrdnoj vožnji po većem prijevoju i položaju sunca pri tome.
Ovaj put je sve to palo u vodu, jer sam se u Kutjevu našao točno u podne u sred vrućeg kolovoza jednog od najdužih vrućih ljeta.
A evo kako je to bilo.
Naum pri ostvarenju ove vožnje mi je bio da je u kompletu izvezem, dakle bez vožnje autom do Kutjeva (umjesto 70, na kraju je bilo nešto više od 110 km). A kako se radilo o 15.08., dakle blagdanu Velike Gospe, neradnim danom i državnim praznikom, uz već napomenuto toplo vrijeme, moja uvijek ljepša, a nekad i pametnija, polovina me je odlučila ispratiti prvih 25 km, što iznosi taman od Požege do Kutjeva. Konfiguracija terena je njoj isto tako taman po volji, dakle, bez velikih, teško premostivih prijevoja, u prvom dijelu dana kada je svježina prisutn(ij)a i kada izostaju nepodnošljive žege. Po tko zna koji put, usprkos mojim godinama od kojih bi trebao dobiti neku mudrost i pronicljivost, kao oduševljeni mladac, pao sam u zamku uvjeravanja svoje suputnice da prava kvaliteta današnje vožnje i njen glavni gušt slijedi tek iza Kutjeva pri prelasku Papuka. Ona je ostala nepokolebljiva u svom izboru dužine današnjeg puta, možda i zbog toga što sam se navrijeme obuzdao u svome uvjeravanju (možda sam nesvjesno uočio neki tajni znak, mig, njenih očiju dok sam redao svoj EPP), pa sam prihvatio i ovo što mi se nudilo. Jer suputnika pronaći mi je kronični nedostatak mojih vožnji, tako da prihvaćam bilo koga i bilo koliko dugo.
A ona ipak nije bilo tko.
A prema vremenu koji nm je bilo potrebno za prelazak tih 25 km, prema broju zastoja, pauza i njihove vremenske dužine, i na kraju prema broju razmijenjenih riječi, mogu, dobronamjerno i bez „soljenja pameti“, savjetovati svim bračnim parovima u srednjim godinama bračnog staža – vozite bicikl.
Zajedno.
Jer tada konačno nađete vremena da u miru Božjem, lagano i opušteno, obradite one teme za koje u mahnitoj svakodnevnici nemate ni vremena, ni strpljenja, pa na kraju, ni volje. Ne moraju, brate, te tema sada biti teške, mučne i komplicirane. Ma kakvi! Iznenadite samog sebe kako opušteno i mirno, ali i, razdragano i oduševljeno, obrađujete neku temu (i sami ne znate otkud vam sada ona) izazvanu nekom hladovinom, nekim mirisom ili nekim prizorom. I tako, i toliko, vas drži ta razdraganost i oduševljenost, da se, tek djelićem vremena i djelićem svijesti, zapitate odakle vam sa to i kada ste nešto slično zajedno to zadnji put doživjeli, ali nema odgovora na ta pitanja, jer razgovor neumoljivo nastavlja dalje, pa bilo da ste u ulozi slušaoca ili u ulozi naratora. Bitno je da si uzajamno u očima vidite otvorenost duše i koncentriranost na jedno drugom.
Ali to ima svoju cijenu.
Kao i većina, tako je i moja supruga pored te titule, na svojim plećima još nosi oznake, činove („čvarke“ kako se to zvalo kad sam svojedobno bio u vojsci) majke, domaćice, susjede, prijateljice i još masu toga koje ja kao „rođeni i nepatvoreni“ muškarac, nikad neću shvatiti. Radi tih titula tu je masa posla i obaveza koje se moraju obaviti prije vožnje.Dosta, ako ne i većina tih poslova i obaveza, kao i nužno njihovo ostvarenje, mani su neshvatljivi i nepojmivi.
Pa zato blago, ali srećom kontrolirano, šizim jer se prvobitno dogovoreni termin za polazak, drastično krši. I uz najbolju volju, s moje strane prezentiranu i kao aktivna pomoć, polazak nije mogao biti ostvaren prije 9 sati. A iz Kutjeva sam, nakon rastanka, nastavio vožnju sam kada je zvono na crkvi otkucavalo sredinu dana. Dakle 25 km za tri sata. To smo mogli, skoro, i pješice. Ali nije mi(odnosno NAMA) bilo žao.
Slično kao u priči Jankovac 2011, valjalo je projezditi preko Požeške doline, samo u ovom slučaju u smjeru sjeveroistoka. I isto tako kao u toj priči, i ovdje ja cesta išla manjim ili većim gore-dolikanjem i to više gore nego dolje, jer je Kutjevo na većoj nadmorskoj visini od Požege. Te uzbrdice i nizbrdice nisu bile strašne ni svojom dužnom ni svojoj strminom. Tek toliko da vožnju učine dodatno zanimljivom i privlačnom.
Tek što smo izašli iz grada, počela je blaga uzbrdica kojim smo prošli kroz selo, ili ljepše rečeno prigradsko naselje, Eminovci, da bi uslijedio malčice strmiji spust. A kad smo sišli „dolje“ već nam se „tamo gore“ smiješio Jakšić sa svojom crkvom.
Slijedila je, opet, uzbrdica od parstotina metara, a prolaskom pored svojevrsnog centra mjesta/sela, u kojem je, naravno, i crkva, skrenuli smo prema Vetovu.
Dakle, prvih 10-tak km,od Požege do Jakšića, put nas je vodio prema s sjeveroistoku, da bi sada skrenuo ravno prema sjeveru gdje se u daljini nalazio ispriječeni Papuk.
Put je bio ravan kao strijela, a što se vertikale tiče, išao je blago uzbrdo.
Uzbrdica je bila minimalna, tako da nije bilo problem voziti, pogotovo obzirom na društvo i obzirom na teme koje smo pretakali. Žestina razgovora je uvjetovala pauzu, jer se neke stvari nisu mogle u vožnji razjasniti, pa smo stali u hladovini kod skretanja nečega što se zovu Ovčare.
Prvo da razjasnim pojam „žestina razgovora“. Nije to bila svađa.
Ma kakvi!
Naprotiv!
Tek zanimljivost teme, i onom tko ju priča ionom tko ju sluša, postupno traži sve veću i veću koncentraciju, koje biva sve manje i manje za vožnju, pa na kraju se staje na prvo kakvo-takvo privlačno mjesto, po mogućnosti ne prekidajući tok razgovora/slušanja.
Drugo, to „nešto“ što se zovu Ovčare prije oho-ho godina (možda i više od stotinjak) kada se poljoprivreda cijenila bitno više nego danas i kad je pristup ratarstvu bio drugačiji nego danas, na ovom mjestu su prvo bile sagrađena građevinska zdanja za spremanje strojeva i alata za obradu zemlje. Lokacije je bila pravo zgodna za to, jer je bila, nekako, u sred srede oooogromne njive. Postupno se uz te zgrade za ostavu formirala kućica za kućicom, jer je nekima bilo zgodnije/praktičnije odmoriti si i prespavati zajedno sa strojevima/alatima, jer je ujutro slijedio nastavak posla od danas. I tako su postupno nicala zdanja, istina mala i sićušna, za ljude pored ovih, velikih, za strojeve. I malo po malo, ovih za ljude je bilo sve više i više, tako da bi se jednom, iako se nitko ne sjeća kad je to točno bilo, ova zdanja za strojeve počela ili rušiti ili prepravljati za žive strojeve – ljude. Na kraju, danas imamo tipično selo/zaselak kao svako drugo.
Na ulasku u to selo/zaselak je hladovina u kojoj smo zastali. Hladovina nam je trebala, ne zbog naše oštre vožnje, već zbog sunca koje je već odavno otjeralo jutarnju svježinu obećavajući pakleni današnji dan.
Kad se razgovor malčice stišao, promatrali smo okolicu u kojoj smo se našli. Kontrastna je bila ravnica sa obrađenim njivama i sa cestom ravnom kao strijela u udaljeno šumovito brdo. Kao da je netko povukao usku i oštru granicu između tih dvoje.
Zahvaljujući tehnici narodu, ovaj put u obliku zuma fotoaparata, privukao sam selo čije ime govori o njegovoj lokaciji – Podgorje Požeško. Prema razmještaju kuća, uočljivo je da selo datira iz vremena kada je obradiva zemlja bio osnovni pojam bogatstva, jer su kuće (većinom) smještene u šumi na brdu a njive su ostale netaknute.
U nastavku našim strelovito ravnim putem sa lijeve i desne strane su bile neprekidne njive osnovne čovjekove potrebe. Sa jedne strane su bile neprekidna polja kukuruza koji se daljnjom obradom u svinjcima pretvaraju u kulene i kobasice, a sa druge strane su neprekidna polja duhana, jednom od dvije legalne droge koje se uzgajaju u ovim krajevima a služe za duhovnu hranu potrebnu za lakše trpljenje svakodnevnice.
A druga legalna droga je vino i ostali proizvodi od vina i vinskih sirovina. A tu vinsku sirovinu dobivamo (čak i od) grožđa. Proizvodnja vina u Požeškom kraju ima višestoljetnu tradiciju, a za dobro vino ipak su potrebni dobri vinogradi.
Ta višestoljetna tradicija proizvodnje vina ( a i opijanjem s njime) je i cesta koja ide smjerom istok zapad paralelno obroncima Papuka nazvala Vinskom cestom. Na nju smo sa one naše „ceste ravne kao strijela“ izašli u mjestu Vetovo.
Vinska cesta je manje-više jednako ravna kao i ona do Vetova, samo ide blago, ali stvarno blago, dore-dolje.
I konačno dobrodošlica u Kutjevo. Bilo je negdje pola sata prije podneva, za moju ljepšu polovicu vrijeme za kavu, a meni bi jednako tako prijalo hladno pivo. Svratili smo u hladovinu jednog od Kutjevačkih kafića i privodili naš razgovor kraju jer se vrijeme današnjeg rastanka primaklo.
Zadovoljna ovi što je danas dosegnula, moja se supruga srdačno rastala od mene i uputila se nazad kući. A ja sam, malčice tužan i nesretan zbog samoće, nastavio svoje putešestvije sam žaleći „što i ona nije tu“ (citat iz neke pjesme, ne mogu se sjetiti koje), obzirom na ljepote koje me čekaju na putu, a u kojima ću morati uživati sam.
Kutjevo, „grad vina“, smješten je na južnom obronku Papuka, pa glavna cesta vodi ravno na sever i to uzbrdo. Uzbrdica je znatna ali ne i velika, pa se i dalje može bez problema voziti
U borbi grada sa šumom , a koju grad postupno gubi što više idem na sjever, na kraju grada ostalo je tek toliko mjesta da se smjesti stari Kutjevački dvorac. Uz taj dvorac su stari vinski podrumi, a uz sve to je smještena proizvodnja čuvenih Kutjevačkih vina – Vinarija Kutjevo. Na kraju krajeva i ta proizvodnja vina u Požeškom kraju ja i krenula u podrumima Kutjevačkog dvorca.
A dvorac, iako star, lijepo je uređen i dotjeran, pa bi bilo prava grehota proći, a ne obazirati se na njega.
Iza dvorca me posljednje Kutjevačke kuće pozdravljaju i ulazim u područje šumovitih obronaka parka Papuk Geopark čija mi neka vrst table želi dobrodošlicu. Cesta se vijugavo provlači između obronaka, a u tom provlačenju joj društvo čini potok, u ovom slučaju je to Kutjevačka rijeka.
Od nešto više od 10-tak km koliko ima do prijevoja, prvih sedam je blaža uzbrdica, pa je vožnja manje-više moguća. Šume oko ceste mijenjaju svoju gustoću i vrstu drveća tako na jednom dijelu ima i crnogorice, koja osim na oči, blagotvorni dojam ima i na nos, što mozak, uz posebni dojam tišine i mira, spaja u jedan duboki osjećaj ugode.
Nakon prijeđenih 7 kilometara uz podnošljivu uzbrdicu, ali uz vruće popodnevno sunce koje je okolna šuma tek dijelom ublažila, dolazim do prometnog znaka koji mi kazuje da je ovo do sada bila mila majka od ravne ceste, a da (tek) sad slijedi opasna uzbrdica. Eto ti ga na!
Cesta oštrim zavojem napušta potok i kreće uzbrdo bitno oštrijom uzbrdicom. Pa ako je cesta, zajedno sa uzbrdicom, oštra, oštra je i moja zadrtost, pa sam, cesti uz inat, nastavio voziti kao i do sad. Dobro, baš ne potpuno kao i do sad, jer je disanje dobilo na učestalosti, znojenje se također pojačalo, a o srcu i njegovom radu da ne govorim. Pa da svu tu uzbunu smirim i svedem u podnošljive okvire, često sam se zaustavljao i nakon kraćeg odmora opet nastavljao vožnju dok nisam stigao na spasonosni prijevoj.
Od ranije znam da sa prijevoja puca prekrasan pogled na ravnice sjeverno od Papuka, no nešto novo što nisam znao je da su dečki iz Geoparka Papuk napravili povišenu osmatračnicu za veći gušt pri promatranju okoliša. a ti je još bila i lijepa hladovina sa kamenim zidom, pa tko se sad ne bi (malo duže) zadržao!?
Nakon smirivanja svojih životnih funkcija (puls, disanje, znojenje…) i nakon konzumiranja fine, hladne, osvježavajuće tekućine iz termos boce (ne, ovog puta nije pivo u pitanju, već 100% sok od naranče, bez dodanog šećera, ako je vjerovati onomu što piše na ambalaži), popeo sam se na tu osmatračnicu i uputio pogled prema sjeveru.
Za razliku od situacije iznad Kutjeva, gdje se nakon obronaka Papuka, u smjeru juga pruža Požeška dolina, ne baš ravna, ovdje, sa sjeverne strane kao da postoji izrazito oštra crta između brda i ravnice. A ta ravnica je ravnica u pravom smislu te riječi, ravna k'o tepsija. Kruže priče da se sa ove osmatračnice, u slučaju dobre i daleke vidljivosti, može vidjeti čak i Mađarska. Vjerujem u to jer, osim vlage i zraku, oku nema nikakve prepreke da pogledom dokuči sjevernog susjeda.
Malo zbog (povećane) vlage u zraku, a malo i zbog svojih očiju koje mi, zbog godina života moga valjda,a i zbog svega dosad viđenog za vrijeme tih godina, ne daju oštrouman pogled kao nekad, spustio sam pogled malo bliže na šumovite brežuljke ispod sebe koji su mi ličile na neku afro frizuru, samo ovaj put zelene umjesto crne boje. Prava tvornica kisika i onog nečeg u tragovima za koje ne znamo što je to, ali osjećamo da povoljno djeluje na naše raspoloženje – nešto kao prirodni antidepresiv. za razliku od onih sintetičkih, potpuno je bez negativnih nus pojava, a isto tako i potpuno bezopasan u smislu predoziranja. Naprotiv! Što duže ostajete u toj atmosferi to je efekt „napunjenih baterija“ naše duše dugotrajniji.
U tom moru zelene boje nalazi se mrva crvene nastale zbog krovova pravoslavnog manastira Svetog Nikole.
Već 15-tak godina vozikam se ovim prijevojem i svaki mi se put, kad (po)gledam ovaj prizor ispod sebe, javi poriv da svratim do tog manastira. I sve dosad to ne učinih. Zbog lijenosti, priznajem. Jer pri guštu duuuugog spusta (do Orahovice je skoro 11 km) uvijek budem lijen zakočiti i skrenuti uskom makadamskom cestom do manastira.
Ali ovaj put sam svladao tu lijenost, zakočio kad je trebalo i slijedio originalan putokaz prema manastiru. Vožnja se nastavila uskom cestom, takorekući sokakom, kroz guuustu šumu. Nizbrdica, koja je u početku bila blaga, postajala je sve strmija i strmija. Iako je gore na putokazu pisalo da slijedi tek jedan kilometar, truckajući se i tandrkajući, nekako mi se taj kilometar razvukao.
Možda zbog zebnje da mi valja nazad istom ovom cestom ali uzbrdo, što će po ovom suncu biti malčice zahtjevnije. Ta zebnja je u meni sve više rasla, dok se, konačno, nakon lakat krivine nije pojavila čistina u šumi, proplankom da ga nazovem, u kojoj je bio manastir.
Prizor je bio stvarno impresivan, prema kojemu bi rijetko tko ostao ravnodušan. Kompleks manastira, koji čini zvonik, crkva i (valjda) manastirska zgrada, bio je zaokružen masivnom ogradom sa velikom (zaključanom) kapijom. Preko puta tog kompleksa bio je betonski plato koji ima ulogu vanjskog oltara, pretpostavljam jednom godišnje, kada je crkveni god manastira ikad se skupe hodočasnici. A iznad svega toga, gore daleko na horizontu naslućivala se osmatračnica na prijevoju sa koje sam osmatrao i fotografirao okolicu zajedno sa ovim manastirom.
Naslonio sam bicikl na ogradu i polako, bez žurbe počeo razgledati. U dvorište nisam mogao ući jer je kapija, rekoh već, bila zaključana, no s druge strane manastira jedna druga kapija ne sam da nije bila zaključana, nego je bila širom otvorena.
Kroz nju se ulazilo u jedno drugačije dvorište za nekoga drugačijeg od stanovnika ovdašnjih (ako ih, ovog trena uopće bilo, jer za cijelo vrijeme mog boravka nigdje žive duše). Prošavši kroz kapiju prvo sam ugledao nešto nasvođeno, recimo nešto kao sjenica, ispod čijeg krova je bilo lijepo uređeno cvijeće na obješenim saksijama. A svod je bio tu da, valjda, štiti drveni kanal kroz kojeg je veselo žuborila kristalno čista voda. Nisam probao, a nisam imao ni koga pitati, ali sam skoro siguran da je voda bila pitka, iako sam pogledom pokušao pronaći odakle voda dolazi. A dolazila je potokom iz gustiša šume, tako da nisam vidio izvor. Pored saksija, ispod svoda je bila ikona Bogorodice sa djetetom i tabla sa porukom svakom prolazniku da s mirom u duši nastavlja slijediti svoju vjeru.
A iza svega ovoga bile su klupe i stolovi u deeebeloj hladovini na kojima, kao pri svakom hodočašću, hodočasnici nakon izravnavanja računa s bogom i pronalaženja mira svojoj duši, mir i spokoj tijelu nalaze okrepom hranom i pićem.
Završivši obilazak manastira u miru i spokoju i svoje diše i svoga tijela, jer cijelo vrijeme mog boravka nigdje nikoga. Zanimljivo da nisam ni trenutka osjetio nemir i zebnju zbog usamljenosti ovdje, u srcu Papuka i njegove šume, izvan svih tokova i putova. Dapače, svuda oko mene kao i u meni neki pozitivni mir. Možda zbog blizine Božjeg doma, ma koje vjere bio. Uostalom Bog je jedan, samo su se ljudi podijelili, tako bar kažu oni koji malo više poznaju Božje i ljudske putove.
Nemir, barem maleni, unijela mi je spoznaja da preda mnom slijedi kilometar drndavog makadama. I to još uzbrdo. Tren poslije te spoznaje, umom mi prostruji jedna druga, da je jedna od osnovnih crta religije, bilo koje, trpljene i sposobnost spokojnog podnošenja „križa svoga“. E, sad, ne bi bilo pošteno kad bi ovu svoju vožnju (a i sve ostale) nazvao „križem mojim“. Točno, ima i muke, ali one slatke, za koju znate da prethodi užitku, pa stoga nije muka životnim nedaćama nametnuta, naprotiv, već se, zlobnici bi rekli mazohistički, na neki način veselim veličini muke jer će poslije i užitak biti veći.
Sad sam u ovom svom pretakanju došao do nečeg što zbunjuje racionalne praktičare (one zlobnike iz prethodne rečenice), koji muku iz zadovoljstva svrstavaju s onu stranu zdravlja, ovaj put mentalnog, te u toj svojoj zbunjenosti proglašavaju me psihijatrijskim slučajem. Istina, onim dobroćudnim i bezopasnim, tako da se ne moram (bespotrebno) braniti, pokušavajući (često uzaludno) objašnjavati i dočaravati čemu i zašto to činim.
A i ja bih mogao naći koji primjer upitnosti i njihovog zdravlja! Tu bi oni ozbiljno podigli jednu obrvu (kako se usuđujem!?) pa bi se razvila diskusija sve žešće i žešća, jer razgovaraju dvojica koja se ne razumiju, iako govore istim jezikom.
Ovako, mahnem rukom, suzdržim se (opet ono trpljenje!), osmjehnem se i okrenem, te nastavim svojim putem, a on(i) svojim.
I mir i meni i njima (eto, ona poruka iz manastira je u meni ostala duže nego što mi se u prvi mah činilo).
I dok ja ovo pretakanje u sebi pretačem, odjednom se pojavih na asfaltnoj cesti. Ono mrsko penjanje po makadamskoj uzbrdici, prošao sam mehanički, onako, usput, kolika mi je okupiranost mislima bila intenzivna. I bi mi drago, ne zbog nekog velebnog misaonog pretakanja njegovog zaključka, već zbog činjenice da sam uspio okupirati um da ima što raditi, pa da mi ne žvoca zbog teškog uspona.
A sada slijedi nastavak spusta u Orahovicu i užitak koji on pruža. No, nisam dugo uživao, tek par stotina metara, kad sam zakočio i stao da snimim Orahovicu i okolicu dolje negdje ispod mene. Pogled na grad je bio impresivan, tako da nije bila šteta zaustaviti vožnju. Koji je ionako lako, brzo i jednostavno nastaviti.
Sve što je lijepo, kratko traje. Ovaj put me na to upozorila tabla mjesta Duzluk ispred mene. Cesta, koja je do sada, idući nizbrdo, blago krivudala, nakon ove table zaokrenula je oštro i strmo u desno, da bi potom skrenula u lijevo u obliku serpertine. I to dosta strme. I valjda potrošivši, ovako spektakularno, svoju strmoću, cesta je blagom, ali vrlo blagom nizbrdicom nastavila kroz mjesto.
Duzluk je malo mjestašce, tek zaselak, ili, da ne budem grub prema njegovim mještanima, pa ću ga nazvati predgrađem Orahovice. A u Orahovicu se skreće desno na raskrižju na kraju zaselka, pardon, predgrađa, pa se krivudavom nizbrdicom sjuri u pola kilometra udaljenu Orahovicu. Tako se ova dugačka nizbrdica od one osmatračnice na prijevoju okonča u pravom brzinskom stilu.
Vozeći tako neke od prošlih ljeta tom strmom krivudavom nizbrdicom prema Orahovici odjednom ispred mene na sredini pune linije ugledah – mačku kako sjedi. Prođoh kočeći pored nje, zaustavih se u škripu, pri čemu me je lijeno, i nekako, superiorno-podcjenjivački pogledom pratila. Pri tome si je zavrnula glavu za cijelih 180°, pa sam za trenutak pomislio kako bi bilo zgodno obilaziti oko nje, da vidim koliko će si vrat zasukati. No umjesto toga samo sam je ovjekoličio fotićem. Pa ako i nije više među živima, ostade, eto, jedna uspomena na mačku sa čudnim smislom na ruski rulet.
Vratimo se mi sada nazad u Duzluk, točnije na njegovom izlazu, gdje na onom raskrižju ovaj put ne idem provjeriti da li mačka još uvijek proučava punoću pune linije, već idem ravno slijedeći čak tri putokaza koji pokazuju isti smjet i za Ružicu Grad, i za Orahovačko jezero, kao i za Park Prirode Papuk.
Malo me zbunio prometni znak iza tih pompoznih putokaza da je slijedećih 600 metara zabranjen bilo kakvi promet. Kako onda sljedbenici trostrukog putokaza preskoče tih 600 metara !? Teleportiranjem !? Ili kao ja čistim ignoriranjem znaka, pogotovo što je iza tog znaka, tek možda desetak metara, što je u svakom slučaju bitno manje od 600, slijedeći znak koji mi kaže da sam faca u prometu u odnosu na one koji mi dolaze u susret. A iza njega još jedan znak!? Pa ovdje je stvarno neko bio pripit kad ih je postavljao!
Provlačio sam se između kuća Duzluka, za koji sam mislio da je već iza mene, uskom gore-dolikajućom cestom, da bi prvo ispred sebe vidio more parkiranih auta na parkiralištu, koja bi, bez tih auta, tek livada bila, a zatim iza tih limenih ljubimaca ugledao jezero sa gužvom i vrevom mase kupača. Sjetio sam se da je danas državni praznik, pa tako i neradni dan, a obzirom na ovu vrućinu, jezero je logičan izbor.
Jezero je umjetno, od ljudske ruke stvoreno, izgrađenom branom. Oko jezera je bio betonski pojas za sunčanje kao i za ulazak/izlazak bez zablatnjivanja nogu, dalje od jezera teren malog nogometa i odbojke na pijesku, a iznad svega toga, preko puta kojim prođoh, u hladovini Papučke šume sklonište u hladovini za one kojima sve ovo nabrojano, uz vrele sunčeve zrake, ne odgovara.
Pored svega nabrojanog prošao sam hladno „kao pored Turskog groblja“, tek za tren koji put zaustavši se radi fotografiranja, da bi tek s druge strane jezera ugledao nešto što mi je posebno privuklo pozornost. U debeloj hladovini Papučke šume smješteni su stolovi i klupe od debelih, grubo ispljenih, dasaka, kao dio cjeline koja se zove birtija.
A u birtiji što !?
Hladno pivo!
Točno!
Ljeto, pa bilo ono i žestoko vruće, volim i zbog užitka pri pijenju hladnog piva konzumiranog iz orošene boce ili čaše. To nije brzopleto sipanje tekućine u grlo, onako usput, već ritual koji ne trpi nikakvu žurbu. Svaki gutljaj tekućine u trenutku kada uđe u usta, svojom hladnoćom i svojim okusom ispuni usta. Tu se mačice zadrži, da se ugrije na račun topline usta, zbog čega ona budu blaženo rashlađena i obogaćena osjećajem posebnog okusa (a istovremeno hlađenjem usta, tekućina se ugrije stupanj dva, tek toliko da grlo ne strada) . Potom se, polako tekućina proguta, s posebnom pažnjom i dubokom koncentracijom na osjetila koja prate tekućinu do želuca. Na kraju, svojim dolaskom u želudac, taj gutljaj piva izazove onaj uzvik „Aaaaa!“ kao posljedica nakupljenih užitaka u tijelu i duhu, koji moraju nekako izaći van, pa svoj odušak vide u tom uzviku. Ponekad se otme i podrig koji dodatno povećava opći gušt, iako je socijalno neprihvatljiv (mada je u nekim sredinama podrigivanje izraz poštovanja prema domaćinu i njegovoj kuhinji).
Zatim se napravi pauza, pa, opet polako, slijedeći gutljaj.
I na kraju, kada se boca, ili čaša, isprazni, a tijelo i duh se napuni posebnom okrepom, pa tjelesni umor i duševnu malodušnost zamjenjuje osjećaj nove tjelesne snage u duševne volje, koje pokreću prema nastavku puta.
Ali ovaj put nisam znao kuda nastaviti put!
Nakana mi je bila sada, pri vožnji ovim krugom, skrenuti sa uobičajene rute i obići ovo Orahovačko jezero, kao i stari Ružica Grad koji je bio „negdje iznad Orahovice“, kako su mi rekli planinari kad sam se ranije za njega raspitivao. Pa tko ne zna, taj pita! I tako sam, pri plaćanju piva, pitao birtijaša na što bi mi on odgovorio da „tamo gore“ ima neki put kojim terenci mogu proći do tog starog grada.
Tako sam se nastavio penjati „tamo gore“ i stvarno pronađem razrovani sokak kojim skrenuh i dalje uzbrdo. Jezero je ostalo duboko dolje ispod mene, pa ga je bilo zanimljivo promatrati s visine.
Prije nego sam se izgubio u gustim šumama Papuka, na mjestu kada je uzbrdica za trenutak ostala bez daha, pa je teren bio manje-više ravan, naišao san na neku vrst nedovršenog betonskog zdanja kojemu, uz najbolju volju, koncentraciju, razmišljanje, nisam mogao (pro)naći svrhu. Zidovi, bilo sa su betonski na prizemlju, bilo oni od opeke na katu, bili su tako debeli, kao da su za obranu od nuklearnog udara. Taj dojam pojačavali su majušni prozori čiju svrhu,kao i cijelog zdanja, nisam mogao dokučiti. A sve što je sagrađeno kao da je sagrađeno još za vrijeme „one“ bivše, sada više ne postojeće države.
Osjetivši da nepotrebno gubim vrijeme, razbijajući glavu o smislenosti ove besmislenosti, mahnem rukom i nastavim dalje svojim putem zaključivši da je jedino smisleno ova besmislenost truda, energije i novca pri nedovršenoj gradnji „ovoga“ (ne znam više ni kako da ga nazovem).
Dok mi je u svijesti bljedila slika neshvaćene građevine, put, koji me je uveo u (pra)šumu, toliko se suzio i toliko se ustrmio, da je dobio novo imenovanje pod pojmom planinarska staza (dokaz: planinarske markacije na usputnim stablima). Istini za volju, oni krajnji biciklisti koji sebi pripisuju latinsko oblik te riječi – ekstremni, bi rekli da je to prava staza za bicikliranje. Svaka njima čast, ali ja sam,već dobrano u znoju lica(a i tijela) svog, uspuhan, zadihan i uzlupanog srca, gurao svoj bicikl koji mi je na toj uzbrdici i po grbavom terenu bio sto puta teći nego inače.
A da može biti i gore, pokazao mi je nastavak puta u obliku stepeništa jer je nagib toliko strm da se dalje ne bi moglo na „normalni“ način. Dok sam zbunjen stao, pitajući se kakva je to (neslana) šala, u susret su mi naišla dvojica šetača veselog i nasmijanog lica (kako ne bi bili nasmijani kada idu dolje) koje sam za trenutak prekinuo u njihovoj vedrini pitajući kliko još ima do Grada.
„Nema puno, nekih 150 metara!“
I odoše, ostavljajući me zbunjenog. Pokušavao sam, pogleda uprtog u šumu iznad sebe procijeniti tu razdaljinu, ne bi li na njenom kraju ugledao kraj šume i početak proplanka, ako ne i taj stari grad kojim stremim (a uz sve to već mi se pomalo javlja sumnja da li mi je sve ovo baš trebalo). Ali od zelenila guste šume ništa od onog čime sam se nadao.
Nastavio sam se pentrati stepenicama gurajući bicikl pored njih, sa sve češćim i češćim pauzama na kojima sam hvatao dušu koja mi je već bila na nosu. Nakon smirivanja učestalosti disanja i rada srca, nastavio sam borbu sa uzbrdicom.
I kako to već biva u uzbudljivim pričama, kad sam pomislio da će ova uzbrdica trajati bar još tri dana, hladovina se iznenada povukla pred sunčevim zrakama, s njom i šuma, pa sam se našao, na svojevrsnom proplanku, iako istog uspona. Umjesto starog grada, s desne strane vidjeh osmatračnicu Parka Prirode Papuk kojoj sam se uputio.
Tek kad sam došao do osmatračnice, vidio sam iza sebe stari Ružica Grad.
Veeeliki kamen olakšanja mi je pao sa srca a s njim i sav umor koji me je već dobrano obuzimao gurajući bicikl. Sad kad sam došao do cilja, sva proživljena muka mi nije bila tako strašna. Čak što više, osjetih blagi stid zbog malodušja. Malo uzbrdice, pa tolika frka!?
Srećom, atraktivnost mjesta gdje sam došao vrlo je brzo moj samoprijekor uklonila u stranu.
Krenimo prvo od osmatračnice. Na nju sam se, jasno, popeo,kao svaki planinar na vrh planine. A tu osmatračnicu nisu bez veze tu sagradili, jer je pogled na Orahovicu kao i na ravnicu iza nje, beskonačnu i ravnu k'o tepsija, bio uistinu dojmiv i očaravajući. Stajao sam na toj osmatračnici i opčinjeno zurio u prizor ispred sebe, blokirane svijesti. To si ti rijetki trenuci kada, inače krajnje neumorna svijest koja non-stop, pretače, analizira, pretpostavlja, razvija, objašnjava, opravdava i tko zna što još. Ali ovaj put je i ona ostala bez riječi.
A i tijelo je konačno dočekalo (po)duži odmor nakon kojeg, za razliku od dosad, nema više teških napora.
I tako su mi i tijelo. i duša kao i svijest stajali u miru i tišini, šutke i nepomično, kao da bi svojim minimalnim pomakom prekinuli ovu beskrajnu čaroliju.
A čarolija je bila stvarno neizmjerna. Trebalo je pogledom prelaziti od jedne do druge strane, pa se opet vratiti iz početka i uočiti koliko toga je pri prvom prijelazu očiju promaklo pogledu, pa onda treći prijelaz, pa četvrti…
I tako stojim na toj osmatračnici skeniram teren ispod sebe kao neki ultra haj precizni skener, dok se konačno ne prenem iz te opčinjenosti i primoram sebe na pokret, mali ali ipak probuđujući. Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko trajalo, a, hvala bogu, kada jednu ljepotu smjenjuje druga, A ova druga ljepota, glavni cilj današnje vožnje, po kojoj je ova priča i dobila ime, bila je tek stotinjak metara dalje.
I eto me, konačno, do naslova ove priče.
Najveća od svih utvrda/starih gradova u Slavoniji, zauzima površinu preko 800 kvadrata, datira još iz 14-tog stoljeća. U njemu je još tisuću tristo i neke godine bio vodovod i neka vrsta centralnog grijanja. U početku se zvao Raholcha ili Rahowca što povjesničari i lingvisti smatraju korijenom nečega što se kasnije razvilo u Orahovica i Ružica (Grad). Eto, toliko o povijesnim činjenicama pročitanim sa panoa. Koga zanima detaljnije može pronaći na internetu
Iako je ruševina, ono što je ostalo nesrušeno, više nego dovoljno govori o veličini, a i raskoši grada što se vidi i iz crteža njegovog tlocrta.
Šetajući i razgledajući ga izbrojao sam tri, a na nekim mjestima čak četiri etaže
Jedan dio je uspio sačuvati i žbuku dnevne prostorije sa velikim otvorim za prozore u podebelim zidovima.
A žiteljima grada u trenucima dosade ili izostanka inspiracije, mogli su otići u sjeverne odaje te kroz prozor promatrati ravnicu ispod sebe i Orahovicu. Dobro, no pitanje je koliko su od Orahovice tada uopće vidjeli, barem u odnosu na ovu koju ja sada promatram.
Južni dio utvrđenog grada koji je, prema tlocrtu sa panoa u tvrdi, bio rezerviran za „gospodarske zgrade“, sada je krcato napunjen gustom visokom i neprohodnom vegetacijom, pa se može promatrati samo hodajući zidovima.
Bilo je već odavno prošlo tri sata kada sam se, uz veliki napor odlučnosti, primorao rastati se s gradom i nastaviti svoje današnje putovanje. A stvarno nije bilo lako, jer polako šetuckajući gradom i promatrajući njegove detalje, kao da je svako od tih detalja pričao svoju priču, koju racionalno, umom, nisam do kraja shvatio, ali sam osjećao, dušom, veliko poštovanje prema svakoj od tih priča.
U povratku sam si dao oduška tijelu i duši da probam vožnju niz strmu nizbrdicu nečega što je na pola puta između nekakvog sokaka i planinarske staze. i nije mi se naš dopalo. Stalno je bilo drndavo, koncentracija zbog rupa, granja i lišćem skrivenih zamkica morala je biti maksimalna . Kad sam uvidio da osim ceste ništa okolo ne registriram, smanjio sam putnu brzinu na minimum, a kada su mi se ručni zglobovi počeli buniti zbog grčevitog kočenja, nastavio sam i pješice. Jest, priznajem, biciklirati nizbrdo šetnjom pored bicikla nije baš na ponos i diku bicikliste. Ali nije mi se dalo izazivati sudbinu, a i mogu se ponekad sakriti iza svojih godina opravdanjem da me je mladalačka ludost prošla.
Kako se jednostavno može napraviti vikendica a da izgleda simpatično i zanimljivo pokazale su dvije sačinjene od željezničkih vagona. Sad, kako su ti vagoni došli ovamo, jer se pruga nigdje ne nazire ne znam. a bolnije, barem za moju dušu, od nedostatka odgovora o načinu njihovog dolaska je izgled tih, odavno već, napuštenih vikendica. A to je priča koja ne priča o ovim vagonima-vikendicama, već o ljudima koji (više) nemaju vremena, volje i upornosti da dođu u ovaj zeleni raj, svojevrsne zračne toplice, zaliječe svoje, u prvom redu, duševne rane. Danas je to jednostavnije, praktičnije, i što je najvažnije, brže i isplativije učiniti farmaceutskim preparatima.
Konačno mi se počeo osmjehivati asfalt na cesti(ci), bolje rečeno sokaku (ali ipak asfaltiranim) kojim sam i došao do ovog skretanja.
A sada, kas sam sve ovo obišao, uočio sam i putokaz za biciklističku stazu.
A ova uska cesta, je uska zbog strmog brda kojim ide, i projektirana je kao jednosmjerna, kojom će se svi oni silni auti parkirani na ulazu do jezera, na kraju dana vratiti kućama svojim.
Tek je prošlo tri sata poslije podne, pa sam tom cestom koja vodi nazad u grad bio usamljen. Auti su čekali smiraj dana. A cesta kao da vodi nazad na Papuk a ne u grad. Prvo je išla uzbrdo, a kad se od toga umorila i nastavila manje-više ravno. napustili smo i zadnje kuće, pa sam se vrteći oko sebe na sve strane, pokušao naći tragova ljudi i njihovih nastambi, ali nigdje ni k od kuća. Tek nakon desetak minuta vožnje, skrenuvši oštro desno i spojivši se s lijeve strane sa nekom drugom cestom, počeo sam prolaziti pored prvih kuća Orahovice.
Onda je granula i poduža nizbrdica da bi se konačno na kraju našao u centru grada pored autobusne stanice. A odmah uz nju je bio svojevrsni spomenik nekim prošlim Orahovačkim vremenima – lokomotiva Gutmanove željeznice čiji je zadatak bio odvoz drvenih trupaca iz Papuka do još i danas žive drvne industrije u Đurđenovcu.
Za one kojima je svijet željeznice zanimljiv napomena da je ova željeznica imala neuobičajeni razmak tračnica od jednog metra, dosta rijedak na ovim područjima. Dakle, ni „ćiro“ (760 mm) ni željeznica „normalnog“ kolosijeka(1435 mm).
Odmah uz tu lokomotivu Orahovčani su napravili lijepu šetnjicu u hladovini, a uz nju je žuborio veseli potok koji je krenuo negdje sa Papuka na svoj dugački put do Crnog mora. Uz ti šetnjicu bili su drveni kipovi Trenkovih pandura (tako su barem meni izgledali), izrađeni u stilu naive. U svakom slučaju lijepo za prošetati u smiraj ovog vrućeg dana, izvan dosega motornih prometala. Mi u Požegi, iako se dičimo trgom koji malo tko ima, užitak šetnje po njemu smo prepustili parkiranju naših limenih ljubimaca.
Vrijeme za ručak, i bez mjerača vremena, osjetio je moj želudac i počeo s buniti. Njemu se pridružio i ostali dio tijela, još uvijek nedovoljno odmoreni od planinarenja na Ružica Grad. Nije bilo druge, već naći neku birtiju sa ugodnom hladovinom, obzirom da je zbog državnog praznika, sve ostalo bilo zatvoreno.
Kad sam se zgodno smjestio u ugodnoj hladovini i naručio hladno pivo, posegnuo sam za rezervama hrane i pojeo neku hrenovku u lisnatom tijestu i drugu sirnicu. Prva je otišla gore
na jezeru. Kad sam to pojeo, imao sam neki šantavi osjećaj, ni gladi a ni sitosti. Odlučih nekako se dovući do Našica, a tamo se častiti nekim većim obrokom u nekom restoranu.
Prije polaska zamolio sam ljupku konobaricu da mi napuni termos boce vodom. Valjda sažalivši se nada mnom, ponudila mi je i kockice leda što sam oduševljeno prihvatio. Biće da mi je zbog te geste ostala u tom ljupkom sjećanju.
I krenuo sam dalje s vožnjom, teških olovnih nogu ovog teškog, vrelog, pasjeg poslijepodneva. Grad pust, težak, svi su se zavukli u neke hladovine, samo munjeni entuzijasti, kao ja na primjer, nastavljaju svoju nakanu, istina poljuljanog samopouzdanja, kojeg već pomalo nagriza sumnja o smislenosti i potrebitosti ove i ovakve vožnje.
Na izlasku iz grada skrećem desno u vrlo strmom uzbrdicom pješačim gurajući bicikl. Uzbrdica nije dugačka, vidi joj se kraj, ali je žestoko strma, pa kad konačno dokučim njen kraj, koji je srećom u hladovini, dobrano sam se oznojio i nadisao. Stajem na tren da smirim metabolizam, promatrajući nekakvu ustanovu Crvenog križa ili tako nešto iznad sebe.
Znao sam što me čeka, pa sam potisnuo svu muku ove žestoke uzbrdice ovog žestokog vrućeg dana. A slijedila je krivudava bllaaaga nizbrdica, bogata hladovinom i mirom.
Nakon podužeg uživanja vožnje u hladovini koja bi uvijek mogla trajati oš duže, hladovina sa povlači da bi ustupila mjesto usnulom selu imena Nova Jošava, ali blaga nizbrdica je još tu.
Ova vožnja ovom nizbrdicom je konačno okrijepila i duh i tijelo, uklonila olovnost iz nogu, pa kad sam izašao na, uglavnom ničim zanimljivu Podravsku magistralu, propičio sam kroz Feričance i ostala sela, dok se nisam pojavio pred Našicama. Glad, umor i opća olovnost me prošla, a uz glatki asfalt Podravske magistrale, moj je bicikl dobio poseban poticaj, tako da sam ovaj, krajnje neinteresantni, dio današnjeg putovanja ostavio iza sebe. Na ulazu u Našice, iz prigradskog naselja Martin, pruža se interesantan pogled na crkvicu iznad jednog od glavnih raskršća ovog grada. Posebno ju je zanimljivo promatrati noću zbog osebujne rasvjete.
Na tom raskrižju, ispod te crkvice desno se putuje za Požegu, no, to sam odložio za neko kasnije vrijeme, a sada sam skrenuo desno prema centru Našica.
U trenutku ovog skretanja u grad želje mi je bila obnoviti rezerve tekućine, a možda u hrane. No ovo sa hranom mi je bilo zbunjujuće jer sam se sada osjećao fino sitim, sitijim nego što sam bio dva sata ranije u Orahovici.
Dok sam u sebi razmišljao bil' što jeo ili ne bi, popeo sam se uzbrdicom i ušao u centar grada a kad tamo…
Gužva na kvadrat!
Šest sati je već prošlo, sjene su se počele ubrzano izduživati a s njima je vrućina počela popuštati, a obzirom da je dvostruki, praznik, i državni i vjerski (Velika Gospa) ljudi su se lijepo odjenuli, tko je imao uzeo djecu za ruke, i izašli, malo, u grad.
Ispred robne kuće su se smjestili licitari kojima su ona djeca stremila vukući sad ona za ruke starije koji su malo ranije njih na isti način izvlačili iz kuća. Uglavnom gužva, dječja cika i graja i žamor odraslih.
Iako mi je ovo što vidim nekako logično, naviknuvši se na dosadašnju žegu i vrućinu koja je sve živo rastjerala sa ulica, bio sam iznenađen. Odmah poslije tog iznenađenja slijedilo je odobravanje, pa sam na kraju ipak bio zadovoljan pojavom ljudi.
U budici (trafici) pored te gužve, za koju sam odahnuo vidjevši da je otvorena i da ima hladnjak pića kraj sebe, kupio sam pijaču. Ovaj put mineralnu (1 lit) i kolu (isto 1 lit). Piva mi je za danas bilo dosta (da se ono ne uvrijedi), a pri kraju ovakvih dana prija mi kola, valjda zbog šećera koji postaje tražena roba mojih mišića.
U blizini nađoh klupu u hladovini i častih se, pored pijače, i podužim odmorom.
Opušteno, bež žurbe, uživajući u trenutku odmora, dokono promatrah okolicu i pogled mi se zadržah preko puta svojedobno izguljen i polomljen čekao prijevoz za Požegu (detalje možete saznati na vožnji pod naslovom "Petal Trinaesti").
A to je bilo uz ogradu velikog parka u kome je glavna Našička znamenitost – dvorac obitelji Pejačević, u koji se danas smjestila knjižnica i Zavičajni muzej (oboje u vrijeme ove moje posjete zatvoreno).
Oko dvorca su ogromna stabla sa istom takvom krošnjom pa je i hladovina bila isto takva. Iako mi je hladovina u načelu prihvatljiva i simpatična, ovaj put mi je to sa stablima bilo malo pretjerano, jer nikako nisam mogao cijeli dvorac strpati u kadar a da mi se u njega ne ubaci neko radoznalo drvo, ili dio njegove krošnje.
I tako sam polagano zujao po parku i pogledom prelazio sa jednog zanimljivog prizora na drugi, još zanimljiviji, dok snimajući centralni dio dvorca, iznad glavnog ulaza, nisam primijetio da sat nijemo informira svekoliko pučanstvo, koje ga trenutno gleda, da je točno osam sati. Do kuće imam 50-tak kilometara, pa bi bilo krajnje vrijeme da se krene. Jasno mi je da kući neću doći za dane, no to me nije pretjerano sekiralo. Naprotiv, malo noćne vožnje, nakon ovog vrelog dana, moglo bi biti zanimljivo.
Vraćajući se nazad preko glavnog trga, pozdravio sam Franjevačku crkvu u Našicama, nedaleko od tog trga. Svojedobno, kad sam bio u njoj, podsjetila me je na Požešku katedralu, samo je bila manja. Očigledno da obje potiču iz iste vremenske epohe. Za trenutak poželjeh svratiti do nje, no, kako sam sam, pojavio mi se složeni problem ostavljanja bicikla bez ikakvog nazora (slijepo i grčevito se držim pravila da na mome biciklu mora biti barem jedno od moje guze, moje ruke ili mog pogleda – iako objektivno ne vrijedi mnogo (bicikl, a ne ovo troje), za mene je neprocjenjiv). A i pitanje da li je crkva sada i otvorena. Ma da budem iskren, osam je već prošlo, nije da mi se žurilo, ali mi se nije više dalo razbacivati s vremenom. U Našice biciklom navraćam svakog ljeta, često i više puta, pa biće prilike jedan drugi put za posjet crkvi.
Sjurih se onom uzbrdicom kojom sam se pentrao kada sam ulazio u grad, te na onom raskrižju nastavih u smjeru prema Požegi. Ugoda večernje svježine nakon vrućeg, ljetnjeg dana u početku se stidljivo pojavljivala, ali joj je upornost bila na visini, tako da je milina pri vožnji postajala sve veća i veća. Negdje oko sela Gradac, tik uz cestu, nalazi se izvor kojeg sam posjetio više radi rituala nego zbog toga što sam bio žedan. Ipak sam se umio i napio a potom, osvježen, malčice i odmorio.
Sunce je bilo dosta nisko,a sjene dosta dugačke, kada sam napustivši zadnje kuće Gradca, nastavio blagom uzbrdicom, cestom koja vijuga pored šumovitih obronaka.
Slijedilo je savladavanje prijevoja na Krndiji.
Ovaj dan, krcat događanjima i zanimljivim obilascima, neočekivano završava na jedan od nenadanih, pa možda zbog toga i najprekrasnijih načina. Sunce se sprema na počinak, totalni, potpuni okolni mir, tako svojstven sumraku, guste šume oko mene, potpuni nedostatak prometa, tako da klizim polako uzbrdo. Imam osjećaj da oko mene nema nigdje nikog, kao da sam sam na svijetu. Sam ali sigurno ne i usamljen. To su ono prekrasni trenuci kada čovjek uživa u samoći. A uživancija je bila neizmjerljiva. Impresioniram svim nabrojanim, čak je i moj duh ostao bez daha, pa je i on, zajedno samnom, potpuno se posvetio upijanju domova i nastojao što manje od ovoga oko mene propustiti. A propuštalo se dosta toga, toliko puno da čovjeka uhvati pravi očaj koliki mali dio nekako doživi, upije a koliki, bitno veći dio, ostade neiskorišten.
A što ćeš! Bolje išta nego ništa.
Savladavajući krivinu po krivinu, potpuno šutke u miru, sa nekim neodređeno tupim, ali istovremeno blaženim i jedva izdržljivim osjećajem ugode, popeh se na prijevoj.
Već opisani mir sumraka i dalje ja bio prisutan. Opet mi za trenutak ponovo pade na pamet kao sam sam i daleko od ljudi, i opet spoznaja o potpunom izostanku usamljenosti, tjeskobe ili straha zbog samoće. Naprotiv!
No već slijedeći trenutak umom mi nije strujala nikakva konkretna misao već sam se nastavio prepuštati, i duhom i tijelom, miru, tišini.
Popio sam zadnje od tekućine, prišao biciklu i nastavio put.
A s prijevoja put može nastaviti sam nizbrdo. E sad sve ono, gore opisano pri penjanju na prijevoj pomnožite sa jedan iza koje je punu, puno, ali zaista puuuuuno nula i dobiti ćete tek približan osjećaj kako je to u sumrak ovakvog dana spustiti se niz ovaj prijevoj.
Ma, badava vam pričam. Ostaje vam jedina mogućnost da to i sami probate pada se uvjerite da ne pretjerujem u svome oduševljenju.
Stvar je u tome da me je ovaj ambijent preko Krndije iznenadio. Ma, vozi sam ovuda stotinu puta, ali nikad ovako pri kraju dana koji je bio ovako vruć. Eto, to me je (ugodno) iznenadilo.
Dolaskom u Požešku dolinu, koja s ove strane nije baš ravna, čak bi mogao reći da je prilično grbava, slijedilo je gore-dolikanje pri prolasku kroz sela.
Kad sam do kuće imao nekih 16-17 km, sunce je, umorno od današnjeg dana koje je udarnički grijalo, izgubilo strpljenje i tiho mi zaželjevši laku noć , otišlo na počinak.
Valja mi nastavak puta voziti bez njega. Ipak je za sobom ostavilo svježinu ljetnje večeri tako da mi se uopće nije žurilo
Otprilike sat kasnije dobrodošlicu su mi zaželjeli svjetla moga grada.
Sada, kad ste pročitali, ove, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 26.11.2011. u 18:04 sati.