Marketing
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Ako Vam se na da čitati, slike možete pogledati ovdje..
Poslovica kaže da je prvi put slučajnost, drugi put podudarnost a treći put navika. Ja bih dodao da je četvrti put tradicija.
Eto, već četvrtu godinu za redom putujem u metropolu lijepe naše k potomstvu, dakle stvarno provodim tradiciju, što mi je bila i namjera prije četiri godine.
Sad mi već pomalo postaje problem pronalaženja putova od Požege do Zagreba a da se, što je moguća manje ponavljaju. Tako sam ovaj put izabrao putovanje prvim danom preko Voćina i Virovitice do Koprivnice a drugi dan od Koprivnice preko Križevaca do Zagreba. Treći dan potpomogao sam se vlakom, kao i prijašnjih godina, do Nove Gradiške, a za promjenu od tih prijašnjih godina, pri povratku kući iz Nove Gradiške skrenuo sam u Strmac.
Eto, to bi bio opis puta u par rečenica, a u nastavu slijede detalji.
DAN PRVI
Kartu prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako sebe ne smatram (pretjerano) fotogeničnim, već u skladu sa tradicijom ovog putovanja, volim foto-aparatom sebe uhvatiti u društvu razdraganosti jutarnjih zraka sunca na početku putovanja. Tako je bilo i ove subote nešto prije 7 sati.
Pozdravio sam svoj usnuli grad, odnosno njegove puste ulice. Valjda pritisnuti jurnjavom preko radog tjedna , dolaskom vikenda ljudi su ljepotu vedrog, osunčanog, ugodno svježeg, ljetnog jutra vrlo rado mijenjali za snove u svojim krevetima i za čvrsto držanje jastuka ispod svojih glava. A da je to jutro pored već opisanih epiteta bilo i ljetno, kazuje kalendar, jer sam na ovaj put krenuo prvog dana ljeta.
A ljeto je ove godine požurilo u naše krajeve daleko ispred kalendara, tako da je taj šesti mjesec do tog svog dvadeset i drugog dana već dobrano bio vruć (ne topao nego VRUĆ) a kiša se pri toj žurbi negdje izgubila, pa je ta vrućina bez kiše u trenutku ovog mog puta davala dojam sred sredine ljeta a ne njegovog prvog dana.
Pa ako će ovaj dan biti vruć, pa neka će. Prije te vrućine biti će ugodna jutarnja svježina, naročito ako prolazim kraj šume. A obzirom da mi se na putu ispriječio Papuk šume će biti oho-ho!
No prije Papuka i njegovih šuma prvo moram prozujati kroz Požešku dolinu i sela u njoj. Put vijugavo se blago penje sa jedva primjetnim usponom. To je jedan od onih uspona koje primjećujemo prije po otežanoj vožnji i sumnji da nam nešto nije u redu s biciklom, nego po očiglednosti uspona na cesti. Ovaj put nisam osjetio nikakvih, pa ni najmanjih, poteškoća u vožnji, mada ne znam da li zbog činjenice da sam ovim putem i ove godine prošao već više puta, ili zbog omamnjujuće ugode ljetnog jutra.
Selo imena Vilić Selo izdvajam iz ostalih baš zbog imena. Još nisam do kraja saznao odakle mu takvo ime. Mene ono podsjeća na zbunjujuću nelogičnost upotrebe stranih riječi, kao na primjer Servisna služba, jer bi ime ovog sela mogao napisati kao Village Selo.
Papuk mi postaje sve bliži i bliži, zajedno sa svojim šumama, tako da se polako naslućuje njegov(Papuk) i njihov(šume) miris. Sunce je još uvijek relativno nisko, pa su sjene dugačke što obećava debelu hladovinu u tim šumama.
Do sela Orljavac Požeška se dolina kako-tako borila da sačuva bit i oblik doline, a nakon njega obronci brda su se stisnuli uz cestu koja se zajedno sa sve užom i užom Orljavom provlačila između tih obronaka. Taj ulazak između stiješnjenih obronaka je tako radikalan da se događa takoreći odjednom, odmah nakon prolaska Orljavca.
Korijenje u Požegi puštam još od 1987 godina kada sam kao Brođanin došao u ovaj grad „trbuhom za kruhom“. I onda sam čuo priču da bi se na ovom mjestu trebala graditi brana čime bi dobili jezero dostatno za opskrbu pitkom vodom cijelog Požeškog kraj a ostati će još i za okolicu. Eto i danas, nakon 20 i kusur godina ta priča je još uvijek na statusu priče, a kako izgleda ostati će takva još dugo. U međuvremenu naselja malo višlje i malo dalje od Požege u vrijeme vrućih i sušnih ljeta žeđaju preko dana, čežnjivog pogleda u suhe česme. A takva su ljeta iz godine u godinu sve duža.
Nakon sat i nešto vožnje od Požege, zastao sam na mostu preko Orljave radi odmora i slikanja mosta, kad mi zazvoni mobitel. Javi mi se šogorica (bratovljeva supruga) koja mi reče da i njih dvoje bicikliraju od Zagreba do Čazme gdje će moj brat nastaviti preko Bilogore da bi se nas dvojica negdje na Podravskoj magistrali susreli. Nakon ovog razgovora, pa do konačnog susreta, nas dvojica smo se slušali preko mobitela vazdan puta, dok se konačno nismo i ugledali. Tehnika narodu, u ovom slučaju u obliku mobitela.
Bi mi drago da ovo putovanje neću (u cijelosti) provesti sam, mada sam im napomenuo da najljepše današnjeg dana ipak prolazim sam – prijevoj preko Papuka.
Nekih pola kilometra nakon mosta slijedi par usamljenih kuća na okupu koja čine mjesto Kamenska, u kojoj je raskrižje. Istini za volju bolje reći skretanje desno što se mog današnjeg nauma tiče, jer cesta pravo nastavlja preko Bučja za Pakrac. Taj nastavak ide preko prijevoja koji je neka granica između Psunja i Papuka i koji će biti temom nekog od slijedećih putopisa.
A sada se vratimo na skretanje desno u smjeru putokaza za Voćin i Zvečevo.
Ni do sada nije bila neka gužva na cesti ali od sada je nedostatak prometa bio uočljiviji. Možda je takav dojam pojačan okolišem. Dosadašnje obrađene njive koje su pravile društvo cesti kroz Požešku dolinu sada je zamijenila šikara, šuma i obronci brda, u svakom slučaju ono gdje su posljedice ljudske ruke su bile slabo uočljive a dojam divljine sve veći i veći.
Asfalt je bio dobar, uzbrdica podnošljiva tako da sam u tom od ljudi zaboravljenom miru (pro)nalazio i neki ugodan, svoj unutrašnji, mir.
Da se pretjerane ne uplašim nedostatka ljudi i njihovih djela, pobrinulo se izletište Striježevica. Istini za volju, moram priznati da sam putokazom, još dolje na raskrižju u Kamenskoj, upozoren, obaviješten, informiran ili kako god bilo, putokazom o takvom nečem. Pa ipak, valjda sam, zato što sam „pustio mozak na pašu“ i prepustio se vrludanju misli u glavi, zaboravi na taj putokaz.
Dakle, ispred mene, ili bolje rečeno sa moje lijeve strane, iskrsnula je velika ograđena, pokošena i lijepo uređena livada sa sjenicom, čak je imala i uređenu stazu sa osvjetljenjem (!). Uz tu livadu bila je i nekoć bara, isto kao i livada očišćena, uređena i dotjerana, tako da je sada stvarno ličila više na jezero nego na baru. Takav dojam je pojačavao i okrugli, kamenom obrubljen, otočić do kojeg je vodio mali pješački drveni mostić. Sve u svemu prava idila. A sve to je napravljeno da bi, preko radnog tjedna umoreni, srednja klasa vikendom i/ili praznicima došla ovdje i „zdravo“ provela vrijeme „u prirodi“ uglavnom roštiljanjem i zalijevanjem proizvoda tog roštilja vinom ili pivom. Prije nego što me poklonici ovakve ljubavi prema prirodi ne napadnu, moram priznati u svoju obranu, da se tu nalaze i tereni za kakvo-takvo trošenje sa roštilja konzumiranih kalorija (prije bih rekao kilokalorija). To mogu biti igrališta za tenis, rukomet i/ili odbojku, a jezero kao takvo je neodoljiv izazov za ribiče (mada je upitna količina kalorija koji oni (po)troše prilikom te svoje „naporne“ aktivnosti).
A da sve to bude u skladu sa civilizacijskim tekovinama čovječanstva, u taj „raj“ se ne može ući kako tko i gdje god tko zaželi. Ma neeee! Nego ti je tu lijepo ulazna kapija sa lijepo ozidanim portalom (radi pojačanja dojma da se ulazi u nešto posebno, nešto kao „Vrata Raja“) gdje se lijepo plati ulaznica (nego što! nema džabe ni kod stare babe!) pa se onda prođe, odnosno uveze, unutra sa svojim limenim ljubimcem s kojim smo dovde dovezli iz grada - sa autom, naravno, pa nećemo se valjda dovde patiti sa biciklom!?
I nakon provedenog dana „u prirodi“, pred večer se s tim svojim limenim ljubimcima vraćaju nazad u civilizaciju gdje im je prebivalište, sa slatkim isčekivanjem sutrašnjeg prvog radnog dana u tjednu, kada će gorki okus odvratnog ponedjeljka (sjećate li se pjesme „Zašto ne volim ponedjeljak!?“) ublažiti, a možda čak i neutralizirati, prepričavanjem ludog nedjeljnog provoda „u prirodi“.
A mi, od gore opisane socijalne skupine prezreni i neshvaćeni, a često i ismijavani, biciklisti koji (a budaaalaa!) vozimo bicikl od tog grada pa skroooz dovde, sa uzvraćenim, ali suzdržanim i pritajenim, prezirom prema njima, nastavit ćemo vožnji dalje. I to biciklom (ili kako bi „oni“rekli BICIKLOM!!??)
A u nastavku se neka dobra duša sjetila tradicije i putnika namjernika, pa je uredila izvor, koji je u ovoj jutarnjoj, još i hladovinom pojačanoj, svježini skoro bio i suvišan da nije psihologije. Barem moje. A ona me upozorava na moju obavezu iskazivanja dužnog poštovanja prema toj instituciji zvanoj „Izvor“ koje trebam prikazati trenutnim prekidom razmišljanja prilikom vožnje i mentalnom koncentriranošću na prizor preda mnom, što je minimum. a najpoželjnije je stati, parkirati bicikl i vidom, sluhom i ostalim čulima osjećati i upijati prizor upriličen izvorom i njegovom okolinom. Što sam i učinio.
I dok ja, tako u tišini, pretačem sa izvorom, iznenada se zaustavlja jedan kombi iz njega izlazi vozač sa svojim putnicima- njih osam iste generacije (kasnije ću saznati da su učenici osmog razreda). Nakon pozdrava i par razmijenjenih općih, ali i uljudnih, fraza rekoh sugovorniku kuda putujem sa nakanom svraćanja u neko selo pored Virovitice do jednog mladog svećenika (detaljno objašnjenje slijedi u daljnjem tekstu). Kad to ču, čovjek se ozari vedrim osmjehom, od uha do uha, sa zamolbom da pozdravim dotičnog jer on je „taj i taj“ (istog trena zaboravih, mada sam se svojski trudio da bude suprotno). Eto, on iz Davora vozi omladinu do Voćina na neku vrst jednodnevnog izleta. I dok sam ja u svojoj glavi kreirao kartu sa putem i mjestima koja je on morao proći na tom svom putu, na brzinu me pozdravi, okrene se djeci i reče im „Idemo!“, na što oni (svih 8) poslušno, disciplinirano i brzo, se potrpaše u kombi i prije nego je ona karta u mojoj glavi dobila kakve-takve jasne obrise, uz pozdravni zvuk sirene, munjevito izgubiše u smjeru kojim ću ja, kad se povratim u realnost i kad mi se bude dalo, nastaviti.
I dok sam ja zbunjeno gledao u slabašni oblak prašine koju je kombi ostavio za sobom, iz smjera odakle smo ja i kombi došli, pojavi se, i kraj izvora zaustavi Yugo čudnih zvukova i krajnje upitne pouzdanosti u kojeg je vozač izgleda, iako meni ne shvatljivo, imao puno povjerenje. Iz vozila, obzirom na izgled na i na zvuke iz njega teško bi se mogao autom nazvati, izađoše dvojica visine blizu dva metra a težine svaki po bar stotinjak kila. Za trenutak me spopade luda misao da su dečki, da bi se smjestili u Yugić, morali izvaditi prednja sjedišta. Nisam se usuđivao provjeravati tu svoju misao jer su ova dvojica, osim što su bili, kako bih rekao, markantni, i svojim stilom odijevanja pokazivali su neku osobnost/originalnost. Biće da su imali veze s prošlim ratom jer su bili odjeveni u hlače i košulju maskirnih boja a na nogama su imali visoke, blatnjave, Adidas patike/cipele koje su dušu dale za dugotrajno hodanje po terenima gdje ljudska noga rijetko kroči. I dok su se u meni počeli javljati prvi znaci zebnje i nelagode prema „ovima i ovakvima“. „Ti i takvi“ ugledavši moj bicikl sa bisagama, okrenuše se prema meni i vedra i prijazna pogleda toplim glasom me uljudno pozdraviše a potom zapitaše kuda i kamo putujem. Eto dovoljan je jedan vedar pogled i topao glas pa da onaj zebnja nestane kao rukom odnijeta. Naprotiv, ta zebnja sad mi zamijeni sitni osjećaj stida jer sam, eto, po ko zna koji put, usprkos svojim godinama iza koje bi trebalo stajati životno iskustvo, ljude procjenjivao na prvi dojam.
I malo-po-malo razveže se razgovor tokom kojeg mi ova dvojica postajaše sve simpatičniji i simpatičniji. Njihova iskrena ozarenost i toplina koja je zračila razumijevanjem, sve više je i više rasla, dok sam ja objašnjavao kuda putujem i kako to namjeravam učiniti. A na moje pitanje „Kuda vi?“, rekoše mi da su stali da se opskrbe rezervama vode, jer će „tu gore“ ostaviti auto i kroz šum preko brda do Sirača i nazad. Kad su napunili boce vodom, pozdraviše me (toplo i prijazno), sjedoše u Yugo i uz čudno-sumnjive zvuke koji su dopirali iz auta (ili „auta“) nastaviše put.
I ja ostadoh (konačno) sam, obrćući naizmjenično dvije teme u svojoj glavi. Prvu mi je potakao zvuk Yuga, zbog kojeg sam,kao strojarski inženjer koji se još uz to bavi amaterskom automehanikom, pokušavao procijeniti uzroke tog zvuka i životni vijek auta uz ovakvu „kroničnu bolest“.
A druga je, kao dosadna i nestrpljiva mušica, pokušavala ovu prvu misao pomaknuti u stranu i sebe nametnuti kao glavnu i najbitniju, jer mehanika je bitno poštenija i lakša za shvatiti, što se nikako ne može reći za ljudsku psihologiju. A što se nje tiče, u relativno kratkom vremenskom intervalu, prvo sam se osjećao samim i napuštenim od ljudskih ruku i njihovih djela (nakon Kamenske), zatim sam, kao potpuna suprotnost tomu, sreo uređeno izletište i sebe proglasio nepriličnim i neprilagođenim u odnosu na „onaj“ tip pučanstva koje tu i na taj način provodi vikende. Nakon toga sam opet bio sam, možda i usamljen, u vožnji tim pustim subotnjim svježim jutrom, da bi ovdje na izvoru, umjesto mirne i tihe kontemplacije u kratkom roku prozborio dva brza razgovora čiji su se odjeci čuli u mojoj duši višestruko duže od samog svog trajanja.
Možda i iz straha da opet netko ne svrati do izvora sa, opet, nekim (za moju dušu) posebnom razgovorom, sjeo sam na bicikl i nastavio vožnju. Dok vozim onda sam uglavnom sam i neometan u svojim unutrašnjim pretakanjima. U početku iz daleka, a potom sve bliže i bliže, i sve jasnije i jasnije, kristalizirao se zaključak da ima mjesta za sve i da je dobro što smo tako različiti. U tome se, uostalom i razlikujemo od životinjskog svijeta. I tako ću ja nastaviti svoj današnji naum, a svi oni i „oni“ do sada spomenuti neka nastave svoj. I Bog te veseli! Jer, kao što rekoh ima mjesta za sve.
A tog mjesta barem za ovakve kao što sam ja, dakle bicikliste, a i za onu dvojicu (čudnih) planinara koji namjeravaju kroz šumu do Sirača, ima oho-ho, a obzirom na tendenciju da će se ljudi sve više i više grupirati (a i gužvati, gurati) po gradovima, tog prostora za nas, već spomenute, mjesta će biti sve više i više.
Pa zbog svega navedenog, krajnje je vrijeme da se okanim jalovog pretakanja samim s sobom pa da vidim (i osjetim) kuda putujem.
Put putuje blago uzbrdo uz potok koji veselo žubori u suprotnom smjeru. Uzbrdica je očigledna, ali i blaga, tako da se, uz odabir adekvatnog prijenosa, može voziti bez neke veće zadihanosti. Ako sam se zaustavljao, to nije bilo zbog umora (dobro, možda malčice i zbog toga) već zbog zanimljivih prizora. Vijugava cesta, sa istina malo ispucanim, ali još vijek prihvatljivim, asfaltom, zajedno sa već spomenutim potokom se vijugavo probijala između, ponekad dosta strmim, obroncima brda. Ti obronci su bili bogato šumoviti, što je imalo za posljedicu bogatu hladovinu na cesti, obzirom da je još uvijek jutro, mada možda već kasno.
Sa desne strane mom daljnjem putovanju pridružio se uski, neasfaltirani sokak, i to ne bilo koji. To je onaj sokak kojim sam, zajedno s suputnicima spusti se od Vrhovaca i nastavio prema Voćinu, kojemu i sad stremim. Priču o ovom dijelu ceste ću ubrzati jer je ona detaljnije opisana u priči „Jankovac 2011“ ( za detalje vidi ovdje), uz jednu malu iznimku. Naime prošli put nisam slikom prikazao zadnjih kilometar i pol ovog uspona do prijevoja. Cesta se tih zadnjih dužinskih jedinica odvojila, odtrgla, od potoka i od šume, pa sa usponom pažnje i poštovanja vrijednom, digla se u visine, ne bi li valjda tako prije dosegla vrh. A ono šume koja se i onako udaljila od ceste, ljudi su krčenjem dobrano prorijedili. I kad sve mu tome dodamo da je deset sati odavno već prošlo, sunce je grijalo tako da je kazaljka moje unutrašnje temperature bila u narančastom polju, a i crveno nije bio daleko. Disanje i znojenje je također bilo na visini, ali na istom nivou je bio je i inat. Zadrto sam nastavio voziti ne obzirući se na sve i oko sebe, te na prijevoj uletio munjevito koliko je to munjevito moglo biti), kao na fotofinišu.
Nakon podužeg odmora (klasika na prijevoju) sjurio sam se nizbrdo, ne obzirući se na atraktivnosti, prepustivši se zujanju vjetra oko mene. Iako je trajalo, objektivno gledajući dosta dugo, čak 12-tak km, ipak sam osjetio blagu razočaranost ugledajući tablu mjesta pred ulaz u Voćin. Što ćeš, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
U Voćinu, u istoj birtiji kao nedavno, svratih na hlađenje duše i tijela hladnim pivom. Nakon obavljenog hlađenja obavih jednu snimku centra mjesta i krenuh u potragu skretanja ka nastavku puta.
To skretanje, koje sam tražio, bilo skoro na izlazu iz Voćina i usmjeravao me na desno skretanje prema mjestu Hum. Odmah nakon skretanja, cesta je vijugavo nastavila podosta strmom uzbrdicom, toliko strmom da sam dio puta propješačio gurajući bicikl. I ne samo to, kad sam se već zaustavio da smirim dah i puls, usput sam se s fotoaparatom okrenuo unazad i ispred sebe ugledao idiličnu ljepotu mjesta pod obroncima Papuka. To mi je toliko bilo simpatično da sam u daljnjem putu, počesto, češće nego su disanje i puls to zahtijevali, zastajao, istina na kratko, tek toliko da fotoaparatom snimim prizor iza sebe.
Nakon te strme uzbrdice, cesta je nastavila blagim gore-dolikanjem. Nakon zadnjih kuća neko kratko vrijeme cesti su društvo pravile obrađene njive, da bi poslije ustupili mjesto zelenom šikarom a ponekad i pravom šumicom. Nailaskom na jaču, ali ipak kratku uzbrdicu, koja je ovjekovječena i prometnim znakom „veliki uspon“, prešao sam neku vrst prijevoja.
Nakon prijevoja strmoglavio sam se nizbrdicom koja je, osim što je bila strma, išla je sa lakat krivinama (serpertinama) na kojima je ravnomjerno bio prosut – šljunak (!!!). Priznajem da sam bio i iznenađen i zatečen, a obzirom da su još bila svježa sjećanja od prošlogodišnjeg pada (vidi „Petak Trinaesti“), čvrsto sam držao upravljač, sav se ukočio i produžio ravno do komadića asfalta sa manjom količinom šljunka i jače zakočio. Uspio sam brzinu vožnje dovoljno smanjiti da bih dovoljno zakrenuo bicikl, čime izbjegoh kanal i nastavih ravnim asfaltom vožnju osjetivši blagu drhtavicu i trnce kroz leđa, tipične reakcije nakon preživljene frke. Po ko zna koji put sam samom sebi potvrdio životnu filozofiju „Žuri polako!“, zbog koje sam nizbrdicu prolazio relativno sporo, prvenstveno u želji da mi ne promakne zanimljivi okoliš, i da stignem zvjerlati lijevo-desno. A ta polagana vožnja mi je na kraju dala vremena i prostora da se iz iznenadne frke izvučem bezbolno i bez posljedica.
A prosuti šljunak na dušu onog koji ga je prosuo. Vjerojatno će ga Bog, usud ili što već drugo, u što vjeruje, jednog dana kazniti nečim lošim u životu, pa će se zbunjeno pitati „Kud baš mene?“ i „Kud baš sad?“
Dok mi je živčanu napetost u meni postupno popuštala, spuštajući se nizbrdicom (još sporije nogo do tog šljunka) u šarolikoj daljini kolaža kojeg je činila mješavina zelene livade i isto tako zelene šumice, ugledao sam par crvenih krovova koji su ni nagoviještali mjesto Hum.
Nakon spuštanja u ravnu dolinu, dobrodošlicu u selo mi je poželjela tabla s imenom mjesta.
Bilo je nekih 11sati, sunce je već prešlo sa „grijati“ na „pržiti“ , pa uz izostanak ljudi, a i vjetra, imao sam utisak, klizeći kroz selo, kao da klizim kroz neku plahovitu, nježnu, tišinu koju će i najmanji šum nepovratno pretvoriti u ništa, kao maksimalno nježni dodir kažiprsta i balončića od sapunice. Ni sam si ne znam objasniti zašto, ali ta tišina mi nije bila ni najmanje zlokobna i prijeteći pusta. Naprotiv!
Poseban neki ugođaj, na granici ganute simpatičnosti, dobio sam vidjevši zanimljivo dvorište sa lijepo pokošenom travom, u kome je osim bunara i neke natkrivene šupice, bilo i nešto između (još jedne) šupe i kuće. Nešto kao klijet ili kijer. Istina, bili su tu i jedva vidljivi ostaci temelja neke građevine, kuće, prave valjda. Obzirom na moj unutarnji patetični mir izazvan mirom ovog mjesta, mašta mi se odmah razbuktala, pa sam zamišljao krajnje skroman ali i spokojan život u ovom miru i u ovoj skromnoj kući(ci). „Mala kuća tri sa tri, a što u nju staviti!?“
Koliko me sjećanje (još uvijek) služi, negdje iza Huma trebao bih skrenuti lijevo sa ove „glavne“ ceste, koja inače vodi do Slatine. (Tek toliko da se zna, iako se taj grad neće više spominjati u ovoje priči).
Prvo je bio neki sokak, istina asfaltirani, ali mi je bio preuzak i bez crte po sredini. a zatim sam sliku koju sam malo dalje vidio, poklopio sa slikom u sjećanju i uočio male, male, male razlike, što znači da sam stigao do mjesta gdje treba skrenuti desno. To je to!
Cesta je veselo krivudajući između obrađenih njiva i drveća krenula ispočetka blagom, a zatim sve strmijom i strmijom uzbrdicom. Podne je već odavno prošlo a sunce, sada već dobrano visoko, počelo je dobrano pržiti. Usput i napomena da je taj šesti mjesec po količini sunčevih zraka, njihovoj temperaturi, kao i obilnom izostanku kiše, izgledao kao sred-sredina ljeta koje će se, ovako opisano, ove godine razvući tako sve do polovine jeseni. Suho i vruće.
A zbog te vrućine moja su se stopala, onako uskuhana u patikama, počela buniti, pa sam na jednoj od uzbrdica stao u najbližu hladovinu i napravio „promjenu guma u boksu“ kao na utrkama Formule 1 – presvukao sam ih (stopala a ne Formulu) u sandale, na što su mi prsti razdragano uživali na okolnom povjetarcu uz povike „Konačno slobodan!“ kao zatvorenici kada izađu na slobodu nakon dugogodišnjeg zatvora.
Nastavljajući tako rasterećen, bar što se stopala tiče, popeo sam se na vrh prijevoja na kojem je bilo selo koje, kao da se nekada zvalo Lijevi novac, a sada mi je ime Levinovac. Dobrodošlicu, i to u stvarnom takvom obliku, poželio mi je stup sa zanimljivim natpisom.
Selo kao da se podijelilo u dva zavađena tabora, jer jedan dio je bio „gore“, a drugi nakon pređene dvije lakat krivine, „dolje“. Meni su oba dijela bila jednako simpatična, sa onako razbacanim kućama na brdovitom terenu, po kojemu su bile pored kuća nasumično razbacane njive i šumarci. Oduševljeno opčinjen razbacanim kućama i prizorima oko sela, već opisanim, zaboravih nekog od mještana zapitati nešto o porijeklu ime njihovog sela. A i nije ih bilo baš puno, vjerojatno zbog ove, izuzetno vruće, subote.
Zujajući vijugavo, uglavnom lijevo-desno, jer je bila blaaaga nizbrdica što se okomite ravnine tiče, stigao sam na T raskrižje. Sa (moje) lijeve strane cesta je dolazila iz Daruvara i Đulovca, a ja sam skrenuo desno prema Pčeliću i Virovitici. Nakon skretanja društvo mi je pravila željeznička pruga s lijeve strane ceste koja je, valjda iz želje da me pobliže vidi, ubrzo prešla cestu i nastavila meni, bliže ili dalje, s desne strane.
Kao sin željezničara, kola mi u venama privrženost prema takvom načinu putovanja kao i posebno neko unutrašnje oduševljenje njime. No, istovremeno sam svjestan činjenice, da je u ova današnja vremena, željeznica u velikoj krizi, i kod nas a i u svijetu. U ovo današnje doba bezobzirnog trenutnog profita, opće mahnitosti, relativno jeftinog benzina (u odnosu na željezničke karte), većina se razmazila putujući u svojim limenim ljubimcima. Jer je jednostavnije i brže, sa posebnim naglaskom na ovo „brže“. I sad, država kao vlasnik željeznica ne zna zapravo što bi s njom. Najradije bi sve to raspustila, razvalila i prodala, no što kasnije. Ovakvo stanje neće do vijeka trajati (već se javljaju naznake opće krize). A kad cijene goriva odu nebu pod oblake, a plaće budu tako sitne da će se njihov iznos povećalom čitati, ljudi će se sjetiti stare dobre romantike u obliku gužvanja na peronima i u vlakovima kada je svako putovanje ostavilo nekog traga u našim dušama, za razliku od danas, kad samo sjednemo u auto, daj gas, i kada je bitno samo što prije stići.
Dok ta (zlosutna, Bože mi oprosti) vremena ne dođu, na ovakvim putovanjima, kakvo je ovo moje, nailaziti ćemo na željezničke tračnice, dobro održavane, tako reći nove, ali zahrđane kao sa znakom da po njima već odavno vlak nije prošetao. A ove tračnice čine vezu Podravske željeznice preko Virovitice, Daruvara, Pakraca, gdje u Banovoj Jaruzi sa glavnom željezničkom žilom-kucavicom Hrvatske – Zagreb-Vinkovci.
Zlosutno razmišljanje o mračnoj željezničkoj (a i mojoj) budućnosti, prekinula su mi imena mjesta koje sam prolazio. Prvo sam propustio skretanje za Rodin Potok koji mi je bio negdje sa strane, dok sam prošao pored par kuće sa zajedničkim nazivom Pčelić. Nekako mi je iz dubine uredno spremljenog i zatvorenog pamćenja iz djetinjstva odjednom iskrsnula Pčelica Maja. Ona valjda ovdje nakon svojih avantura, svraća do svog Pčelića Pave greškom u tom crtići nazvanog Bumbar Pavo.
Do Virovitice sam imao ispred sebe 12-stak kilometara, koje sam izvozio sporednom cestom, paralelom sa kilometar-dva udaljenom Podravskom magistralom.
Za trenutak ću pričo o ovom putovanju prekinuti da bih čitaoca upoznao sa jednim Mihaelom, mladim svećenikom koji je na školi, na kojoj i sam radim, predavao vjeronauk. U vremenu odmora, između nastavnih satova, u zbornici, polako i postupnu, riječ po riječ, sastali smo se na temi biciklizam, te na kraju i dogovorili jednu vožnju po Požeštini. I kada sam pomislio da sam dobio novog, vrijednog suputnika, po odluci Biskupovoj, moj novopečeni subiciklist je dobio premještaj u mjesto Turnašica. No ako ne u realnom svijetu, nastavili smo ostvarivati kontakte u onom drugom, virtualnom, tako da smo ostali u vezi sa elektroničkim poštom. I tako, kad je saznao da ću biciklirati ovim krajevima pozvao me je na ručak.
Bilo je nekih dva sata kad sam se pozdravio sa tablom koja mi je zaželjela dobrodošlicu u Viroviticu. Taman pomislih da bi ručak kod Mihaela mogao malčice sačekati, pa da mogu malo detaljnije obići Viroviticu, zazvoni mi mobitel, i javi se nestrpljivi Mihael, koji mi reče da obavezno malo požurim, jer čovjek ima poslije podne nekakve druge obaveze osim dočekivati oznojene, gladne i žedne bicikliste. Još mi napomenu da od Virovitice od njega ima 15-tak kilometara i da on to pređe za pola sata. Možda i pređe ali samo onda kada nema iza sebe pređeni put kojeg sam ja imao. a ni godine koje su meni na plećima (kad ne mogu drugačije, izvlačiti ću se na račun svojih godina).
A ništa, slijedi munjeviti prolazak kroz Viroviticu i mahnita vožnja po ovom žarkom suncu.
Pa, ako je vožnja kroz Viroviticu bila mahnita, ne mora takva biti ova priča o tom putu.
A priču ćemo, kao i do sada, polako i na tanane.
Nakon prolaska kroz centar grada, i slikanih par usputnih prizora, poseban trenutak pažnje i poštovanja sam učinio prema Franjevačkom samostanu.
A evo zašto.
Prije dvije godine imao sam čast prisustvovati državnom natjecanju učenika automehanike, jer sam, kao mentor, vodio i jednog svog učenika. Dečki, koji su bili domaćini natjecanja, su se potrudili da nam u sjećanju ne ostane samo samo natjecanje, nego su nas proveli u šetnju po Virovitici u okviru koje su organizirali i posjet Franjevačkom samostanu.
Nakon obilaska barokne crkve, tipične za Slavoniju tog doba (od prije dva-tri stoljeća), poseban doživljaj za nas „obične smrtnike“ bio je obilazak i prostorija samostana u kojim a franjevci žive svoje viđenje života.
Uz neku opći dostojanstvenu tišinu koja nas je pratila hodnicima,obišli smo zanimljive odaje kao prostoriju u kojoj se svećenici preoblače za misu sa zanimljivim drvenim regalom (ili kako ga već nazvati), njihovu blagovaonicu u kojoj se jede i pije, njihovu prostoriju za vježbanje pjevanja i na kraju malu, skromnu kapelicu u kojoj i oni, kao i mi u crkvi, imaju priliko popričati sa Bogom.
Da se sada vratimo mahnitosti na cesti u kojoj sam za malo još i zalutao. Srećom u pravi čas je naišla teta u godinama koje joj nisu smetale da iskrenim osmjehom izrazi simpatije prema jednom izbezumljenom i oznojenom biciklistu, koji se usprkos svijetlom sunčevim zrakama polako gubio kao magare u magli. Navedeni osmijeh me je dodatno osokolio, pa sam je pitao da li se put kojim idem poklapa sa putem kojim bih išao. Ne poklapa. Valja nazad. Srećom tek stotinjak metara.
I konačno skrenuh sa prometne Podravske magistrale na lokalnu,a li ipak asfaltiranu cestu. Čak je imala i crtu u sredini. A pored crte imala je i ime, zvala se Put Paprike, ako je vjerovati tabli.
No pored egzotičnog imena, više sam pažnje posvećivao vjetru koji mi je počeo puhati u lice, pa uz blagu uzbrdicu, učinio mi je moje noge otežalim i olovnim. Brzina vožnje se dobrano smanjila, a disanje i puls povećali. I kad sam već bio na izdisaju snage i na naumu da prekinem ovu nepravednu borbi jednog umornog bicikliste sa okrutnim vjetrom, ispred mene su se nazirale kuće nekog mjesta sa tablom ispred. Nakon nekog vremena na tabli sam uspio pročitati mjesto gdje me nestrpljivo očekivao moj ručak – Turnašica.
Dolaskom u mjesto uputio sam se prema orijentiru najvidljivijem od svih – tornju mjesne crkve. Oko crkve deeebela hladovina još i sa klupama. Sjeo sam na jednu od njih da uhvatim dah, te nazvao Mihaela koji je tu negdje blizu, samo ga ne vidim. I stvarno, pojavio se ispred jedno od kuća oko crkve. Naime, crkva se ovdje nalazi na svojevrsnom trgu od kojeg idu 4-5 ulica na razne strane.
I dok je Mihael pripremao ručak, ja sam se u kupatilu, koje me je već očekivalo, tuširao hladnom vodom da sperem znoj i snizim tjelesnu temperaturu. Nakon mog uspješnog povratka među „normalne“ ljude, od onog bjesomučnog bicikliste u kojoj sam se pojavio pred Mihaelom, slijedio je ručak u kojemu me je najviše dojmila juha. Nakon tuširanja i ohlađenja, više od gladi sam osjećao žeđ. A znam već odavno i iz iskustva da u slučaju ovakve vožnje, kakva je bila ova današnja, više od bilo kojeg pića bi mi prijala jedna dobra topla (ne prevruća) slana juha. A Mihael je napravio juhu tako jednostavnu a opet toliko dojmljivu, da sam jedva izdržao i par dana poslije primijenio istovjetni recept pri likom kuhanja juhe mojoj životnoj suputnici. A recept je bio slijedeći : U kipuću vodu od proizvoljne količine isto tako proizvoljno sasuti mješavinu isjeckanog na kockice i duboko smrznutog povrća i kuhati 10-tak minuta. prije serviranja dodati soli u ovisnosti o broju prijeđenih kilometara i o količini oznojenog znoja pri tomu. A prema dodanoj soli ja sam tog dana oznojio oho-ho znoja. a tek sam prešao pola današnje puta.
Ostatak vrlo ukusnog ručka sam na inzistiranje mog domaćina i kuhara zalio čašicom misnog vina. Bilo je stvarno nekakvog posebno ugodnog okusa iako sam po uvjerenju pivopija. Pa ipak sam prešao na pivo, uz ispriku domaćinu. Nikako u sebi nisam uspijevao ugasiti žeđ, a ako je budem vinom ugasio bojim se da će ostvarenje današnjeg plana puta ozbiljno doći u pitanje.
Miheal se pomirio sa sudbinom sažaljivo me gledajući kako s guštom gasim žeđ Tuborgom umjesto NJEGOVIM vinom ali je samodisciplinirano prihvatio gosta ovakvog kakav jest, žaleći možda tek sekundicu, što njegov gost nema profinjenu crtu suptilnog ljubitelja plodova grožnja umjesto ove nezasitne bauštelske žeđi. Dodatno je svoju širokogrudnost pokazao darivajući mi 4 limenke hladnog navedenog piva „da se nađe na putu“. Kao pravi uljudni, gost sa kulturom na dostojnom nivou, odbijao sam ponuđene orošene limenke tek toliko koliko je red, da bi ih umotao u svoju rezervnu odjeću i stavio u bisage da svoju temperaturu sačuvaju što je moguće duže.
Nakon obilaska prebivališta mog domaćina, i razgovora za koje je ovih sat-dva bilo tek kap u moru i za koji bi trebalo vrijeme mjereći u danima a ne u satima , obzirom da se nismo vidjeli dvije godine, rastalo smo se uz čvrsto obostrano obećanje ponovnog viđenja. Još sam i za kraj učinio zajednički snimak nas dvojice.
Prema Mihaelovoj uputi nastavio sam cestom prema Pitomači izbjegavši općenito mrski povratak cestom kojom sam došao. Bilo je simpatično skrenuti sa magistralne ceste i vidjeti kako život izgleda izvan glavnih tokova i puteva.
U centru Pitomače pozornost mi je privukla kućica Turističke zajednice Pitomača napravljenu u stilu ovdašnje tradicionalne arhitekture.
Kućica je s jedne strane bila kraj crkve a s druge kraj debele hladovine u kojoj su se hladile, kao u Turnašici, prazne klupe. Jasno da sam prvobitnu nakanu zadržavanja samo zbog snimanja kućice višestruko produžio odmorom u hladovini. Odmarajući se tako i smirujući dah i puls, sjeto sam se brata te ga nazvao da procijenimo gdje ćemo se spojiti. A brat je upravo napuštao Bjelovar i najavio naš susret u Đurđevcu. Bio sam malčice skeptičan jer meni je cesta ravna, dok on ispred sebe ima Bilogoru. Ali opet znam da je moj brat odlučniji, brži i zadrtiji pri bicikliranju od mene.
Trenutno su mi veći problem stvarali ona piva u bisagama. Bilo me je malčice stid prema samom sebi jer sam prešao tek 15-tak kilometara a već ožednio. Ručak je, očigledno, bio pravi a i ova paklena žega ovog popodneva bila je prešla sve granice. Pa tko ne bi ožednio!? I tako umiren ovim retoričkim pitanjem, uzeo sam jednu limenku, prekrasno hladnu i s guštom je ispraznio u svoje, danas nezasitno, suho grlo.
Nastavio sam svoje putovanje koje je vodilo, otprilike, prema zapadu pa je sunce postupno od grijanja moje desne strane tijela, prelazio ispred mene sijajući mi ravno u oči. Negdje u Kloštar Podravskom sam primijetio pomladak od tri mlade, ali već dobrano poodrasle rode kako se gužvaju u tijesnom gnijezdu. Pa gdje još u gnijezdo stanu i roditelji koji su vjerojatno u standardnoj potrazi svih roditelja bilo kojeg živog bića – za hranom.
Ode još jedna limenka Tuborga. Tješio sam se da su ostale još dvije koje ću podijeliti s bratom kad se nađemo u Đurđevcu.
Negdje pred Đurđevcem na ravnoj podravskoj magistrali u ravnoj Podravini zastao sam u jednoj od hladovina da u obližnjem kukuruzištu obavim jednu sitnu, malu fiziološku potrebu. Tek kad sam ušao među stabljike vidio sam koja je to suša. Listovi kukuruza su se bili zgužvano skupili, valjda da smanje gubitak tekućine isparavanjem, a tlo je bio čisti ispucali beton. A tek je druga polovica šestog mjeseca.
Đurđevac! Konačno!
Vrućina je poprimila Saharske oblike . Pržilo je i pržilo. Svako normalan je našao neko sklonište od vrućine tako da sam vrlo rijetko sretao ljude ili neki drugi živi svijet.
Prema mojoj karti koja me navodi na pravi put, ovo mjesto mogu mirne duše nazvati gradom. A ako je grad možda u svom centru ima nešto zanimljivo i starijeg datuma. Nekako sam stava da dušu grada čini stara jezgra dok su stambena naselja manje-više slična bez obzira o kojem se gradu radilo.
I tako prolazim kroz puste ulice kroz koje slučajno zaluta neki prolaznik ili auto i dođem do nečega to bi trebao biti centar. Tu je poveća crkva oko koje su kuće starijeg datuma izrade ali sa uređenom i dotjeranom fasadom. Tu je i spomenik palim borcima u antifašističkoj borbi (!) kao i drveni kipovi nekoga što radi nešto, izrađeni u stilu naive. A što je meni trenutno najvažnije, ti je hladovina sa (ne bi ste vjerovali) klupom. Jasno da mi je ta hladna klupa produžila odmor.
Nazvavši brata zaključismo da se ipak nećemo sresti ovdje već tek u 6 kilometara daljem Virju. Nakon završetka razgovora i spremanja mobitela, dvojba u meni je trajala nekih sekundi i pol a onda sam dokrajčio preostala dva Tuborga. Uživajući u još uvijek dovoljno hladnom napitku pokušavao sam svoju savjest umiriti opravdanjem da sam, eto sve dovde čekao brata da s njim podijelim ova dva preostala piva. A ako ih još i dalje budem čuvao već se ugrijati da više to neće biti to.
Čitajući ovo retke i pri tome podižući obrvu na ovo moje ispijanje piva, čitalac bi se mogao upitati za buduće zdravstveno stanje moje jetre. No kasnije ću u ovoj priči pokrijepiti dokazom, u obliku snimka, koji kazuje da je dan poslije ovog bilo 38.6°C , što znači da je današnji dan paklena, ali PAAAAKLENA, vrućina . Jer sutradan je puhao sjeverac kojeg danas nema , pa je danas bitno toplije. A samog sebe sam slušao, i do sada uviđao da sam alkohol uspio sagorjeti u (uglavnom nožnim) mišićima prije nego mi uspije pomutiti pamet.
Iako nevoljko fotografiram ljude bez njihovog znanja, na odlasku nisam mogao izdržati, pa sam morao snimiti prizor sretne obitelji koja s troje djece prelazi ulicu. Pri tome svatko od tih troje djece vuče na svoju stranu a roditelji užurbano i s dubokom koncentracijom idu na četvrtu stranu. Pade mi na pamet da svatko kojeg muče teška filozofska pitanja kao ispraznost i besmislenost života, treba uzeti pod okrilje treba uzeti ovakva tri zvrka i brigu oko njih.
U nastavku vožnje. od sunca koji mi je sijao drito u lice, jedva sam primijetio tablu koja mi je pokušavala u ovom paklenoj vrućini zaželjeti dobrodošlicu u Virje.
Nakon razgovora sa bratom, saznao sam da sam došao prvi i da njemu treba još 10-15 minuta. U nešto što bi trebalo biti centar mjesta, preko puta birtije u hladovini stare, oronule i čini mi se napuštene, kuće sam sjeo na ivičnjak i odmarajući čekao svog daljnjeg suputnika. Hladeći se postupno primijetio sam da sunčeve sjene postaju sve duže i duže. Iako je to prije sat- dva izgledalo nemoguće, vrućina je polako, ali ipak sigurno i s mojim olakšanjem, počela popuštati.
Isčekivajući brata, pažnju mi je privuklo veliko rodino gnijezdo preko puta. Iako je krov ispod gnijezda bio „uneređen“ zbog produkata stanovnika u gnijezdu, prema količini materijala kojim se gnijezdo dograđivalo moglo bi se zaključiti daje ovo gnijezdo ovdje već dugi niz godina. Biće da se iz nekog, meni nepoznatog razloga, nisam dopao ukućanima gnijezda, pa su mi ni s prezirom pozirali okrenuvši mi leđa.
I dok sam ja snimio gnijezdo sa takvim ukućanima kakvi jesu i pomalo gubio strpljenje, stigao je moj brat.
Odmah smo otišli u birtiju preko puta sa lijepom, debelom hladovinom na piće. Ovaj put sam odbio pivo (ako jesam pivopija ipak nisam pijanac) i popio kolu s mineralnom.
Priča se odužila izvan svih mogućih procjena, i kada smo (konačno) krenuli u ovo, sada već zajedničko, putovanje sunce je već dobrano stremilo ka zapadu koji je bio točno ispred nas. A to opet znači da je sunce sijalo ravno u lice i oči, pa nam je dojam o svijetu kroz kojeg prolazimo bio nekako nadrealistično preosvjetljen. Sve je bliještilo oko nas a mi smo žmirkali kao upravo probuđeni iz podužeg sna.
Imali smo još par kilometara do našeg današnjeg cilja, Koprivnice. Valjalo je, dakle, odtrpiti ovu torturu blještavog svjetla i izgurati finiš današnjeg dana. Nagovještaj kraja mukama nam je dala dobrodošlica u Koprivnicu u obliku table sa imenom grada. Konačno ćemo napustiti ovu cestu koja kao da je vodila ravno u blještavu zvijezdu, pa nadvožnjakom preko te ceste okrenuti na sjever prema gradu. Ma u bilo kojem smjeru osim prema suncu!
Sada slijedi točka na, šlag na tortu, kec na desetku, i ne znam koju izreku još upotrijebiti da bh objasnio da slijedi najljepša od svih mogućih završnica ovakvog dana. U nama je ostalo dovoljno snage, pred nama je ostalo dovoljno dana do noći (bilo je nešto iza pola osam) da polako mirno i opušteno prozujimo po centru grada i na kraju se još častimo i večerom. A Koprivnica je ipak dovoljno veliki grad da ima dovoljno veliku i dovoljno zanimljivu staru jezgru u kojoj je, kao i u svakom gradu koji drži do sebe, pješačka zona. A kroz ti pješačku zonu, za razliku od ostalih prometala, mi biciklisti možemo polako vozikati.
Možda je grad stvarno lijep i zanimljiv, a možda sam ja zbog ostvarenog puta, ostvaren usprkos paklenoj vrućini, bio blagonaklon prema bilo kojoj okolini na cilju, uglavnom ovaj dolazak u centar grada mi je ostao u vrlo lijepoj uspomeni.
Polako se vučemo n biciklima, okrećem se lijevo-desno, što mi se učini posebno zanimljivim, škljocnem fotićem, kojeg stalno držim u ruci.
Tako sam primijetio da Koprivnica (oš uvijek) ima kino kojeg, na primjer Požega odavno nema iako je županijsko središte kao i Koprivnica.
Kao što Zagreb na Zrinjevcu, tako i Koprivnica ina meteorološki stup sa svim potrebnim vremenskim podacima.
Tu je i poseban znak, uočljiv iz daleka, o biciklističkim stazama u bližoj i daljoj okolici.
A prvo, zadnje i u sredini je najimpresivnija veličina te pješačke zone , nešto kao korzo po kojemu su mnogi ostavili lijepi dio donjih dijelova svoje obuće praveći kilometre šetnje gore-dolje. Barem je tako bilo u mojoj mladosti na Brodskom korzu. Čini mi se da današnja mladež nema kondicije za toliku šetnju već radije hvata dah u kafićima koji su okupirali pola današnjeg korza.
Zanimljivo da na toj šetnjici/korzu nema ništa za pojesti. Samo kafići u kojima se samo pije. Morali smo otići u neku pokrajnju ulicu gdje smo pronašli piceriju i dobrim jelom i pićem (pivo) proslavili završetak ovog dana.
Ostalo nam je pronaći našeg domaćina kod kojeg ćemo se prvo s guštom istuširati, a potom isto tako s guštom zaspati. Ovom prilikom posebno se zahvaljujem pateru Kruni Pačalatu, župniku župe Blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici,koji je ugostio dvojicu umornih i iscrpljenih biciklista da do jutra taj umor i ta iscrpljenost nestane.
Ukupni skor današnjeg mog puta je 166 kilometara. Malo puno, naročito obzirom na paklenu vrućinu. Sutradan nas čeka ipak bitno manja kilometraža. S tom mišlju zaspao sam tek sekundu i pol nakon što mi je glava dodirnula jastuk.
Za nastavak ove priče pritisnite ovdje.
Post je objavljen 08.11.2011. u 10:30 sati.