Marketing
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
DAN DRUGI
Kartu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako nam je to bila želja da se domaćinu prije odlaska toplo zahvalimo na gostoprimstvo, ujutro nigdje nikoga od naših domaćina. Jest da su sinoć napomenuli, ukoliko se ujutro ne vidimo, da tiho zatvorimo vrata za sobom i nastavimo put, ali ipak zbog ugodno prospavane noći i ugodnog osjećaja u jutro pred put, javljala nam se želja da se barem zahvalimo domaćinima na toj okrijepi duše i tijela. No dobro, što je, tu je!
Prije samog kretanja, napravili smo jedan naš portret, na kojem se, kao suprotnost onom jučerašnjem snimku iz picerije, vidi ozarenost i spremnost duše i tijela za nastavak.
Kao pravi ovisnik, moj brat je prije nastavka putovanja obavezno morao konzumirati jutarnju dozu kofeina. To znači natrag u centar grada od sinoć, gdje smo izabrali jedan od kafić i na njegovoj terasi zasjeli, i sjedili, i sjedili i sjedili. I sjedili dok više nismo mogli uteći suncu koje nas je sve toplije i toplije zagrijavalo, pa smo si konačno priznali da je vrijeme da se krene. Zahvaljujući blagodati digitalne fotografije, dozvolio sam si (besplatan) luksuz snimanja istih objekata i prizora od sinoć, samo sada osvijetljenih sunčevim zrakama iz drugog kuta.
U nastavku putovanja nije bila potreba više ni za kakvim vraćanjem, nego smo nastavili krstariti gradom prema izlazu za Zagreb.
Kako bi bilo doći u Rim a ne vidjeti papu, tako bi bilo doći u koprivnicu a ne vidjeti Podravku. Prvo smo prošli kraj nove upravne zgrade sa pijetlom, zatim smo ovo putovanje začinili žličicom Vegete, da bi na kraju prošli pored starog pogona Podravke, primjerom stare industrijske arhitekture.
Polako smo napuštali centar Koprivnice, a i veći dio grada kojeg je željeznica tek blago dodirivala najzapadnije njegove dijelove. A kako je naša cesta za Zagreb bila još zapadnije od željeznice,trebalo je preći preko ili proći ispod te magistralne željezničke pruge Zagreb - Madžarska . Cesta, kojom smo išli iz grada, je vijugala negdje desno, a mi smo ispred sebe vidjeli neku vrst pješačkog pothodnika kojim smo prošli ispod željeznice
Odmah iza pothodnika, uz samu željeznicu, došli smo do putokaza za Zagreb i krenuli prema jugu i to podužom biciklističkom stazom koje je postojala i dalje iako smo odavno napustili Koprivnicu.
Kuća je oko nas bilo sve manje i manje a cesta je išla, u početku malom, a zatim sve većom i većom uzbrdicom. Savladavali smo neki mali prijevojčić preko zapadnih obronaka Bilogore. Kad smo se popeli na vrh, ili nam je, kako će se kasnije pokazati, ono što smo vidjeli izgledalo vrhom prijevoja, skrenuli smo sa ceste te u jutarnjoj hladovini ispod nekog drveta na podmetaču/karimatu improvizirali trpezu, pa iznijeli ono što smo jutros u gradu kupili, te počeli „prvi i najvažniji“ dnevni obrok.
I opet je pauza, ovaj put za doručak, prešla sve moguće vremenske okvire i opet smo zaključili da bi „malo trebali i voziti a ne samo pričati“ i opet sam shvatio, vidio, zaključio da mi je putna brzina najveća kad vozim sam. Ali sam i opet vidio da je najbolji gušt voziti s nekim, da se s tim nekim najbolje ispričam kada vozim bicikl, i da takvo vrijeme provedeno u vožnji s tim nekim smatram najljepšim trenucima života svoga.
A osim toga nismo pred sobom imali neku strašnu kilometražu, jučer je bio najduži dan u godini, pa imamo dnevno svjetlo sve do pola deset navečer. A do toga valjda ćemo doći u metropolu.
Kao što već napomenuh, suprotno očekivanju, cesta je još neko vrijeme išla uzbrdo što našim punim stomacima i dugim odmorom umrtvljenim mišićima, nije baš odgovaralo. Srećom nije trajalo dugo, pa se sve pretvorilo u kraću nizbrdicu a zatim je uslijedilo naizmjenično gore-dolikanje.
Naizmjenično smo prolazili šumovito bespuće i sela. jedno od njih je bilo zanimljivog imena – Carevdar (pisano kao jedna riječ mada je možda u početku bilo dvije).
Što se sunca i njegovog grijanja tiče, počelo je opet pržiti kao i jučer, no pojavio se ugodni sjeverac koji je imao dvostruko pozitivan učinak. Prvo, učinio je temperaturu zraka manjom a tile i žegu podnošljivijom, a drugo, obzirom da smo danas vozili uglavnom put juga, puhao nam je u leđa.
A onda dobrodošli u Križevce!
U obliku table kraj ceste.
Iako sam u ranijim planiranjima upisao obavezni obilazak centra ovog grada, sada me prošla volja za tim. Priznajem da me je jučerašnja vožnja, gadna i po kilometrima i po žezi, iscrpila iznad očekivanja, pa se dio umora prenio i na današnji dan. Bilo mi je više nego dovoljno društvo s kojim danas vozim i stalno, slabije ili jače, verbalno pretakanje, tako da me prošla volja za dodatnom egzotičnošću.
Neka me Križevčani izvijeste što sam propustio zaobilazeći jezgru njihovog grada.
A ako nisam bio u centru, ne znači da baš ništa nisam vidio od Križevaca.
Prvo smo se strmoglavili kratkom, ali vrlo strmom nizbrdicom u grad kojeg smo promatrali s visine.
Zatim se moj brat sjetio da nema novaca na računu mobitela i da negdje treba kupiti bon. Valjda je Onaj gore, koji upravlja usudom svih nas ovdje dolje, ispred nas postavio Merkatorov veliki trgovački centar. Kojemu ni najmanje nije smetalo što je danas nedjelja, pa je radio punom parom (nije ovo „onaj“ omraženi socijalizam u „onoj“ državi kada je nedjeljom bilo sve zatvoreno). A ispred Merkatora veeeelika hladovina, ona od jutros, dakle još ne obasjana današnjim sunčevim zrakama pa stoga vrlo svježa, a u toj hladovini (opet) veeeelika klupa (u ovom putovanju stalno mi se javljaju klupe u kladovini).
Ja, kao čovjek od povjerenja ostadoh čuvati bicikle i rekoh bratu da prvo meni donese pivo a onda nek' se unutra zadržava kol'ko 'oće!
I sjeduckam ja tako dokono i pijuckam orošeno pivo, zvjerluckam okolo po ljudima i prizorima, kad mi pažnju privuče balkon na zgradi preko put sa raskošnim cvijećem. Toliko me je to cvijeće dojmio da sam istog trena posegnuo za foto-aparatom.
U nastavku je opet uslijedilo gore-dolikanje, zbunivši me jer prema mojoj interpretaciji terena kakav je prikazan na karti ovdje bi trebala biti ravnica. Ostaje mi nejasno jesam li ja pogriješio ili karta, ali srećom uzbrdice nisu bile ni strme ni dugačke, a poboljšavale su dojam o krajoliku.
Kao u nekoj bajci, ispred nas se pojavi – dvorac. i to lijepo uređen sa lijepom alejom ispred njega. sve pod crtu. na ulazu smo saznali da se radi o dvorcu Bratovštine Sveti Vinko.
U opustjeli Vrbovec smo ušli oko dva sata tog vrelog poslijepodneva. Da je bilo vrelo kazuje i termometar mog ciklokompjutera, a i moj fotoaparat koji je tu sliku napravio valjda pomućenog svog umjetnog uma zbog te vrućine.
Jedva smo našli birtiju sa hladovinom po mjeri,a kad smo je našli dali smo se istjerati tek nakon dvije ture.
A zbog te vrućine, a i zbog blizine Zagreba, sve ćešće svraćali u birtije u kojima smo sve duže bivali. Sa piva smo prešli na nešto bezalkoholno, ali su nam jezici bili jednako neumorni. Općenito taj dan su oni jedini bili u pravoj formi.
Dolaskom u Sesvete ušli smo u Zagrebačku gužvu koju ni vrelo vrijeme ne može ublažiti. Prepustio sam se bratu da me vodi po metropoli, ipak je ovo njegov grad. Kad je bio pravi trenutak za to, rastali smo se. On svojoj kući a ja sinu u stan
Kod sina je slijedio već ustaljeni postupak odmaranja, tuširanja i presvlačenja, da bi navečer Father and Son izašli na tradicionalno pivo.
Skor današnjeg dana je skoro 103 km. Osnovna značajka njegova nisu krajolici usputni, ni događaji zanimljivi, već dugo očekivani i zbog razno-raznih razloga odgađani fini, lagani, spori, nesputani razgovor dvojice starih prijatelja koje ni činjenica da su braća ne sputava da to budu.
DAN TREĆI
KArtu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Iako je ovo ljeto višestruko pretjeralo sušom, žegom i dužinom, ovo moje tradicionalno putovanje nije moglo proći bez prijetnje o kiši koja će „noćas zahvatiti najzapadnije krajeve a do jutra će se proširiti na cijelu zemlju“. Gledajući situaciju na Internetu, to nije bilo tako zlokobno kako su preko radija i televizije najavljivali, pa se nisam previše ni brinuo. Osim toga, već sam tradicionalno navikao da ovakvih problema pri ovakvom putovanju imam, manje-više, svaki put. Zato sam mirno, skulirano, ustao oko pola sedam, tiho se iskrao iz stana da sina i njegovog cimera ne probudim, i odpedalirao petnaestak minuta do glavnog kolodvora po oblačnom, ali još uvijek, suhom vremenu. Kupio kartu za sebe, uz napomenu blagajnice da ću za bicikl platiti u vlaku i ušao u zadnji vagon koji, ni on a ni ostali, nisu imali ništa posebno gdje bih ostavio bicikl. Uz blagu nervozu, u strahu kako će kondukter primiti ovo moje prijevozno sredstvo, čekao sam polazak. No, umjesto polaska došao je kondukter koji mi je blago, skoro prijateljski, savjetovao da bicikli prebacim naprijed, najbolje tik do lokomotive, jer ova dva zadnja vagona idu samo do Novske (!).
Nakon polaska vlaka fino, uljudno mi je naplatio standardno paušalnih 30 kn za bicikl. Po, nama običnim smrtnicima zbunjujućoj i nerazumljivoj, odluci Vrha (sa velikim V) Hrvatskih željeznica, njima je potpuno svejedno vozi li se moj bicikl od Zagreba do Sesveta ili od Zagreba do Splita. Cijena prijevoza je ista. Pa sad, tko razumije shvati će. A ako takvih ima neka mi elektronskom poštom pošalje objašnjenje jer ja, i pored svoje akademske obrazovanosti, to ne razumijem. Možda ne razumijem zbog svojih godina, tko zna?
Dolaskom u Novu Gradišku, sunce je već rastjeralo pola oblaka na nebu, tako da je uslijedila igra mačke i miša između njih. Čas je oblak prekrio sunce, a čas me je sunce obasjalo.
Pa iako nije pala kiša, temperatura zraka je pala, pa je vožnja postala fest ugodna, bez obzira što iz Gradiške slijedi duga uzbrdica, srećom dovoljno blaga da se može voziti.
Kako je vrijeme za vožnju postalo ugodno, a bilo je tek pola jedanaest ujutro, odlučio sam da ovaj treći dan ovog putovanja ne bude smo puki povratak kući.
Prvo sam svratio u Cernik, mjesto veće od sela ali ipak manje od grada, tik uz prve sjeverne kuća Nove Gradiške. Možda baš zato što se tijesno stisnuo uz svojeg južnog susjeda nikad nije do kraja izbistrio svoj status. A možda mu to nije ni bitno, nego mu je bitnije što je naširoko poznat po svom velikom franjevačkom samostanu. Kojeg sam odlučio danas posjetiti. Barem izvana.
Skrenuvši sa glavne ceste prema Požegi u usku ulicu, prvo sam zapazio zanimljivu malu kućicu koja je imala dva kućna broja. Manji valjda iz nekog davnog doba kada je tu bilo manje kuća, a veći kada su novosagrađene kuće unijele pomutnju poštarima, pa su sve, kako bi današnji informatičkim rječnikom rekli –resetirali, i podijelili nove brojeve.
I dok sam ja u sebi pretakao sudbinu koju je ovaj oronuli kućerak preživio, ispred mene se pojavio mali trg sa kupolicom pokraj kojeg je bila crkva sa samostanom.
Ostavio sam bicikl u hladovini da se odmara, pa sam snimio vanjski izgled crkve i samostana kao i raskošnu unutrašnjost barokne crkve. Odao sam priznanje domaćinima crkve što su glavna vrata crkve ostavili otvorenima, a zatvorili su slijedeća, staklena, kroz koje se lijepo mogla vidjeti unutrašnjost crkve. Tako su slučajnom putniku-namjerniku, kao što sam ovaj put bio ja, ostavili priliku da odmori dušu promatrajući unutrašnjost i po želji u miru malo s Bogom popriča. A mir je bio svuda oko mene. Tek jedva negdje iz daleka dopirali su glasovi ljudi, tiho de mi ne smetaju, a opet dovoljno glasno da se ne uplašim samoće.
I nakon dužeg vremena koje je u ovakvim slučajevima kontemplacije, mira i odlutanosti u nekim svojim mislima, uvijek prekratko, prisilio sam se na nastavak puta.
Drugi razlog zbog kojeg ovaj povratak kući nije samo povratak kući je Strmac. Iako će te vidjeti da postoji tabla mjesta kraj ceste, teško da ima par kuća, ali je zbog smještaja u gustu Psunjsku šumu od davnina bio svojevrsno lječilište za plućne bolesnike.
Cesta prema Strmcu, to i putokaz kazuje, odvaja se od ove glavne i blagom uzbrdicom vodi slijedećih 6 km do tog mjesta. A dalje ništa, bolje rečeno nastavlja se u obliku nekog razrovanog šumskog sokaka čija je isključiva namjena izvlačenje drva sa Psunja. To znače da je neizvodljiv nikakav krug nego se jednostavno mora tih 6 km gore, a zatim dolje. Dobro, ovo dolje i ne bude tako strašno, ali ovo gore…
Ma, u stvari i to gore nije da se ne može. Naprotiv, ako se čovjek ne žuri, odveze sve to bez problema, istina s malom zadihanošću, jer se ipak penjemo prema Psunju. Zanimljivo je ispred sebe promatrati zeleni Psunj kojem se postupno približavam. Usput su tu i seoske kuće sela Šumetlica Cernička. Iza tog sela, kada polako zalazimo o sve bližu i bližu šumu, uz cestu žubori potok koji se zove Šumetlica.
Cesta počinje sve više i više vijugati, praktično prolazi kroz šumu da mi iznenada iskrsnula tabla sa dobrodošlicom u mjesto Strmac. A istini za volju to mjesto čini tri, kako se stručno kaže, građevinska objekta.
Prvi od ta tri, prema kronologiji na kako sam vozio, je – napušten. A radi se o ogromnom zdanju na kojem se ispred glavnog ulaza, gledajući u dobrano izblijedjela slova, može pročitati Hotel Strmac. Odavno već taj hotel ne dočekuje goste. I njega je iznijeto ama baš sve, svi prozori su poskidani, tako da je postao jad i bijeda nečega što je nekad bio. Ako netko od rijetkih prolaznika još i zastane, kao ja sada, onda mu ovi, mogu slobodno reći, posmrtni ostaci nijemo ispričaju o nekim pravim, starim, dobrim vremenima, kada se ovdje od silne gužve neprekidno čula cika, graja i smijeh. A sada trune i raspada se daleko od bilo kojih, a kamo li glavnih putova, pa se za trenutak štrecne i probudi kada eto netko, pa bio to i biciklist, navrati do njega poklonivši mu zajednički tren vremena.
I protiv svoje volje osjetio sam kako mi se grlo steže, gledajući tu oronulost u ovoj zelenoj oazi mira i tišine. U ovo mahnito današnje doba ljudi će si, možda, i dozvoliti trenutak predaha i odmora, ali samo ako je to usput, da ne dangube previše. A otići ovako 10-tak km od centra Gradiške, da bi se oko sebe samo šuma promatrala – e to se ne isplati!
Nastavio sam dalje asfaltom cestom da mi neki slijedeći prizori otjeraju sumorne misli koje su mi se motali po glavi dok sam nijemo razgovarao sa onim što je ostalo od hotela. A taj slijedeći prizor je bio lijepo ozidani izvor koji se rasipno razbacivao hladnom bistrom vodom čežnjivo se nadajući da će netko nekad, kao ja sad, zastati i uzeti kap dvije koje neće nepovratno otječi na putu prema Crnom moru, već će sada, ovog trenutka, gašeći tom nekom žeđ, u tom nekomu izazvati puna usta zahvale za ugodno sad tek proživljene trenutke. Nažalost ovom izvoru, takvi su trenuci veoma rijetki.
Kao potpuni kontrast dosadašnjoj pustoši, ispred mene se pojavila raskošna dvokatnica sa ogromnim dvorištem. Taman kada sam pustio na volji svojemu oduševljenju da sa rasplamsa, na ulazu sam pročitao da je ovo što vidim Samostan Bolničkog reda od boga.
Treći, istovremeno i zadnji, građevinski objekt je to u punom smislu riječi. Čini ga ogromna, novosagrađena bolnica za psihijatrijske slučajeve.
Zar to nije ironija. Ovakav rajski mir i tišina u ovoj kisikom i ostalim za dušu ljekovitoj atmosferi, postao je utočiše onima čija duša se nije mogla pomiriti sa okrutnom stvarnošću.
Ponekad i sam sebe vidim takvog, a da i ja ovim štićenicima ne pravim društvo, između ostalog, pomaže mi ovaj bicikl i ovakve vožnje.
I na samom, stvarnom, kraju ovog putovanja ostalo mi je vratiti se onih 6 km, sada lijepom blagom nizbrdicom, na glavnu cestu i već znanim putem, dopedalirati se do kuće.
Današnji skor je bio skromnih, ali ipak zanimljivih, 52 km.
Sada, kad ste sve pročitali, ove, a i druge, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 08.11.2011. u 20:29 sati.