Nachtfresser

Ustajanja u pet i ljudska glupost me ponovo počinju lagano iscrpljivati, stvar spašava jedino da one ljuče protivnice na radnom mjestu, koje me smatraju neradnikom, uglavnom ne borave na istom, imaju valjda još turiste, tako da se družim s onim uglavnom inteligentnijima, budući da je primjećeno da čitam Žižeka o Lacanu, malo smo se zakačili oko međuodnosa žudnje i tjeskobe, meni se sviđa ta teza da, ne žudnja, nego nedostatak žudnje uglavnom dovodi do tjeskobe, mlada kolegica se dohvatila onog poznatog kvarenja priče, da je najprije potrebno definirati žudnju, ipak zabavno je to ping ponganje pojmovima, kad smo već kod ping ponga, druga mlada kolegica me pitala znam li što znači igrati se ping ponga u Tajlandu, ja sam naravno pogodio da je nešto u vezi sa seksom no ovaj put sam otišao u pogrešnom smjeru.
Sve se to događa, da ne bude zabune, u stankama između obavljanja besmislene administracije i čekanja da završe predugi ispiti državne mature, naime u jesenskom roku su pospajani i utrpani u po jedan dan ispiti iz hrvatskog i stranog jezika, tako da su nesretnici koji su jučer pisali, ostali zajedno s nama iz povjerenstva, od ujutro do 13.15, danas nešto kraće.

Budući da sam sljedećih dana od rane zore na maturama danas sam odredio dan za odvjetnika i tržnicu, jednostavnom logikom, nakon odvjetnika, kad shvatim da jbga ne možeš ništa nasilnicima koji te stavljaju pred gotov čin, smirivanje na tržnici. Nikad ništa ne ispada kad treba, odvjetnika nije bilo pa sam mu, nakon što smo se čuli, dokumente ubacio u novi sandučić, na tržnici sam se iživcirao. Moja teta je još na godišnjem i vrlo brzo sam shvatio, da mi je druga žena uvalila, iako po 20 kuna kg. i dva neupotrebljiva kivija, ipak sam već bio predaleko, guštaju naši u prevarama.
Naranče su joj dobre, al teške za nositi, pa sam tao stao kod pekare s desnom rukom iza leđa, kad eto mi bivšeg učenika, kaže, što više ne fotkate. Nasmijao me, a gdje mi je ruka. I tako prošetasmo, do poziva mobitelom za ručak, nakon dužeg vremena ponovo one lignje, i one su po prvi put bile preslane, loš dan. Kaže učenik prije rastanka, samo nemojte reći dok smo šetali da ste snimili neku fotku za blog, pokazujem mu, on neskroman kaže, pa mogli ste malo i zumirati.

Ne znam kad je knjiga izdana, znam da je predstavljanje bilo i da sam je ja dobio 29. kolovoza 2015. u Europskom domu u Zagrebu te mi je taj datum mjerodavan. Fućka mi se za obljetnice no kad sam taj detalj već primjetio, u sad kod mene neobično uredno složenoj arhivi fotki u dokumentima, evo par riječi.
Bilo je dosta zločestoče oko izdavanja knjige no eto, Sjedokosi, Lastavica i Siniša su uz pomoć tadašnjeg urednika Ribafisha i tko zna još koga uspjeli ideju finalizirati. Od 39 autora, koliko je meni poznato, ravno polovica, njih 19, više ne piše na blogu, meni iskreno fali Mayday, te troje uključujući Neverina, više manje.Ipak jako mi je drago da je knjiga izdana.
Tkz. promocija je bila jako dobro organizirana, najviše je naravno vukao Sjedokosi, a među voditeljima je bila i Decy, čija je druga fotka ovog posta. O toj večeri sam napisao dugačak post, bilo je skoro 40 komentara, post je među izdvojenima sa strane na mom blogu.
Imali smo vremena za druženje i upoznavanje, nekolicina nas je imala posebne razloge zašto je želila ovu knjigu, među njima i bloger Mrvičak. Ispočetka mu je bila kod upoznavanja simpatična ta poslovična blogerska površnost, poslije, čini mi se baš i ne toliko, naime, dok sam ja bio prisutan, baš svi su ga miješali s Draženom, uostalom i ja sam upoznajući se upitao :"Dražan ili Dražen?!"
On je doputovao iz Austrije, gdje je živio, i izrazito emotivno čitao pjesmu majci posvećenu. Meni je bilo važno da se ukoriči jedan davni, ne baš uspjeli, ali istinit, blog post o smrti. Eto na godišnjicu mi je prva asocijacija bila da Dražana Mihića više nema, al knjiga je tu, u više navrata sam je uzimao u ruke, u stvari uopće nije loše ispala, šteta što je tiskana u samo 200 primjeraka, no ovdje više zbilja brojevi nisu važni, kao što su bili važni u pripremi.

Lijepo, zbilja lijepo, da smo i to uspjeli ostvariti.

Sve rjeđe putujem vlakom, nije to više to, nekad se pilo, pušilo, družilo, ružilo, preskakalo ili prespavalo odredišta, nestala subkultura putovanja, propali vagon restorani, toaleti su doduše bili prljaviji. Zahvaljujući jeftinim mjesečnim kartama prošlo se i dosta Europe praktično živeći u vagonima.
Ipak često posjećujem kolodvore, zadržali su mi neku mistiku odlazaka u nepoznato. Jedan od rijetkih u koje nisam doputovao, onaj praški, jako mi se npr. svidio kad sam boravio prije par godina kod prijatelja koji je stanovao u blizini, po jutarnja peciva ne bih odlazio u Spar u centru, nego u Billu na kolodvoru, i Jinu se sviđala okolica.
Za rata sam pisao i objavljivao na netu isključivo na njemačkom jeziku, no usput malo i učio korienski i slične hrvatske. Za naše željezničke postaje ipak bolje paše starohrvatska riječ "kolostaj" od ove koji su svi prigrlili "kolodvor", opet odlutah od onoga što sređeni blogopuk naziva temom posta.

totalno lud zbog nereda u državi
ja iskonski anarhist navikao na
malo rezona i logike
razmišljam kako konačno razumijem
jedan film s michaelom douglasom mislim
koji koka li ga koka
upadam tako u red u supermarketu
polako vadim fotić iz prednjeg džepa
pritišćem
i pucam li pucam

Mi koji nemamo neku misiju ili barem čvrsto zacrtani put remetimo sklad društvenog poretka. Zijevanjem provociramo budne, dosadom rastrčane. Jaja nisu loša ako su prirodna, ne serijski uvećana. Blogerica s talijanskim prebivališten, koju sam sreo, zbunjena, tek poslije skužio da više ne fotkam, a od mene se to očekuje. Jebiga, treba me podsjetiti, ja bih to napravio, unuka joj je baš simpa.

Protratih prije podne s administracijom, nisam uspio sve riješiti, e matica neobjašnjivo šteka. Većine još nema u gradu, i to onih koji sve mjere i broje, najgore mi što im ne zavidim i što ću već sutra zaboraviti da sam radio, oni nikad ne bi.
Dobio prijetnju ovrhom ako ne platim ogromnu svotu za stan pokojnog starog koji je okupirala njegova lešinarka, smjestila kći s djetetom, promijenila bravu i očito ništa ne plaća. U panici sam jer znam u kako idiotskoj državi živim, odvjetnik ne odgovara na poruku.
Jin se sva tri tjedna u Berlinu, gradu odvezanih pasa, nije potukao, ovdje stalno prijete okršaji, ima problema s probavom, danas nije srao.
Ljudi nemaju tih problema osim par meni bliskih, u birtiji bal pripitih ratnika. Jedan, inače ratni zapovjednik, sjeda bez pitanja za moj stol, konobarica zbunjeno gleda, kimam joj da je sve u redu, pitam gdje mu je Be.. i velim da je super pas, on kaže, misliš na mog Bo.., miješam ta američka imena, no ne dopuštam da mi se plati piće, dajem stotku, konobarica zbunjeno, samo za jeger, da, potvrđujem, kao obično.
Drugi, prepoznajem ga kao učenika prijeratne škole u kojoj sam radio, potpuno pijan objašnjava da sam bio, iako tako ne izgledam, najspretnijin i najbrži ratni izviđač, i on bi svima platio turu. Smješkam se, kažem griješiš, al ne ulazim u priču, rat se nakon toliko godina potpuno promijenio, a oni su se zbilja borili.
Reagiram kad mi spomene bivšeg frenda kojem je bio nadređen, kažem znam ga iz prošlog života i da si mu bio dobar, omogućavao mu umjetnički rad, on skreće temu, svašta sam poslije proživio, a nikog nisam ubio, moj umjetnik je nakon rata otputovao u Indiju, kad se vratio nije me prepoznao, sjećam se u sebi, nitko nikog kao ubio nije.
Kaže mi, često mi djeluješ kad te vidim u parku nezadovoljan, čak i napušen, mimika prošlog vremena, objašnjavam, nitko me naravno ne čuje, dolazi novi heroj i svi ga srdačno prekidajući svoje priče pozdravljaju, Jin je popio svoju vodu, ja svoj jeger i neprimjećeni odlazimo s devedeset kuna u džepu.
p.s.
Depresivan dan, napravio samo jednu fotku izvanrednog crnog rižota pripremljenog doma, a vama prilažem ostatak krčkih, imam osjećaj da mi se neće dati naknadno objavljivati. Netko sređen bi najmanje tri posta napravio od toga.
p.p.s.
Post je u stvari posvećen tipu kojeg sam u ono vrijeme slučajno čuo u birtiji, nakon Vukovara je imao teoriju, da samo treba biti razuman i onda si teško ranjiv, pretpostavljate završetak...

Na Krk smo se uputili na dva tri dana, nisam ni punjače nosio ni išta suvišnog, u posljednji moment sam stavio i Haffnerove "Bilješke o Hitleru". Ispostavilo se da mi je knjiga bila karika koja nedostaje u razumijevanju jednog vremena i eto pomogla mi u razumijevanju i svladavanju indoktrinacije kojoj sam i ja bio, koliko god se trudio nezavisno razmišljati, sustavno izložen. Knjiga mi nije promijenila mišljenje o luđaku i psihopati što je Hitler bio, ali mi je razjasnila kako je bilo moguće da se tako nešto dogodi.
Znao sam i to smo učili da je Njemačka poražena 1918.godine i da joj je nametnut ponižavajući mir te da je ostala bez nešto teritorija, al ja osobno nisam znao da je veliki dio Nijemaca smatrao i prihvatio jasno pogrešnu tezu Hitlera, političara u usponu, da Nijemci ne bi izgubili rat da im njemački socijalisti nisu zabili nož u leđa pokušavajući 1918. iskoristiti metež pretećeg poraza i pokušavajući izvesti socijalističku revoluciju.
Slijedi još detalja koje nisam znao, između ostalog razlike u odnosu prema kapitalizmu nacionalsocijalizma i fašizma.
Nameće se misao da je netko 1938. likvidirao Hitlera, u trenutku kad je mirnim putem već vratio njemački izgubljeni teritorij i iskorijenio nezaposlenost (bilo je 6 milijuna nezaposlenih kad je došao na vlast), ostao bi zabilježen, bez obzira na idiotsku retoriku, kao jedan od najuspješnijih vladara u povijesti. No ludost, kad joj se da prilika, teško je zaustaviti.
Budući da smo u Krku ostali duže nego planirano, našao sam tamo u policama i nepročitani Wagnerov "Moj život". Wagner mi je uz Liszta uvijek bio omiljen kompozitor, a kao student germanistike sam sudjelovao u polemici oko prijevoda Nietzscheove knjige "Der Fall Wagner", kod nas, a i po Europi prevođenoj kao "Slučaj Wagner", polemiku smo naravno izgubili mi što smatramo da to nije baš potpuno ispravno ni precizno, a knjiški moljci su nas i podučili da ne znamo ni upotrabu genitiva. U knjizi se naravno radi o Wagnerovom padu, a on se može dobro pratiti čitajući njegovu biografiju.
Iako nisam imao pojma o Wagnerovoj mladosti i prvom braku, osobno me pogodilo što sam čitajući nepogrešivo pogađao nadolazeća događanja, ne volim to, znači da sam zaista star i oboružan iskustvom, te što sam osjećao da je u stvari teško što moglo ići drukčije. Jedino nepredvidiv mi je od početka bio njegov odnos s psom, do kojeg je došao čudnom igrom slučaja, koji je njega i prvu ženu pratio na izuzetno riskantnom ilegalnom putu za Pariz, bio s njima u trenucima najvećih pariskih kriza te nestao kad su dospjeli u dužničku krizu i doživili dno dna.
Tu je mnogo toga nejasno, radi se o velikom psu koji je stalno bio odvezan, Wagner je tumačio da mu je ukraden, no otprilike godinu dana nakon toga on jedno maglovito jutro sreće psa za kojeg je uvjeren da je njegov nestali, ovaj ga navodno prepoznaje, stalno izmiče i na kraju ipak pobjegne, Wagner to tumači sjećanjem na neka kažnjavanja kojima ga je svojevremeno podvrgnuo.
Slike krčkog odmora ne prate baš post, i selekcija prilično nasumce vršena, nisu samo dobre tu. Na predzadnjoj se baš ne vidi, radi se o redu za plažni vece, al se vidi ono što mi nije bilo jasno pa sam fotkao, učinilo mi se da vidim ženu bez gaća. Inače zbilja nikad nisam vidio meni gluplji modni trend, ovo, malo jesu, ali baš i nisu tange.
p.s.
Jedna fotka dokumentira da ima poduzetnih muškaraca s frizurom identičnom mojoj

Vidili ste već kakav sam "meštar" od trgovine, moj zbilja predivan sat od tri eura sam vam već predstavio i bio je čak na blog naslovnici, privlačniji od teta koje su se besramno sunčale. Spomenuo sam već i vojničku jaknu s buvljaka od 7 eura, evo je sad i na fotki, još se lufta na balkonu i luftat će se, dugo je bila konzervirana, proć će još koje pranje al je prava. Na Kreuzbergu postoji dućan obuće sa savršenom robom i cijenama, zasad sam kupio samo te crnobijele tenisice za 15 eura, što bih ja rekao, najbolje na svijetu, ne mogu se naravno mjeriti s drugaričin nešto skupljim cipelama s prve fotke. No zato me ona šije s torbicama od 1 euro, super su, kupila je i hrpu knjiga, ja to iz principa više ne radim, neću ih čak ni fotografirati, ja sam doma pak donio ogroman besplatni berlinski telefonski imenik kojeg su upravo izašlog dijelili prvog kolovoza ujutro, nema što nema unutra, meni najvažnije, web adrese svega i svačeg. U Berlinu tradicionalno kupujem i torbice koje nosim o ramenu, ona vojničkih šara je pet eura, ova druga savršena s motivom brandenburških vrata i poznatog auta nešto skuplja. Ženski kaput iz Desiguala još je na promišljanju, bio je već kupljen, no onda se uspostavilo da se cijena na blagajni ne slaže s onom ne etiketi, pa smo se naljutili i zasad ostavili, nekad bi Nijemci u takvom slučaju priznali cijenu s etikete, no došla su druga vremena, a i firma je, čini mi se, ne zanimam se previše tim stvarima, španjolska.
Jako je zahladilo, mi smo jučer bili u zimskim jaknama i tenisicama, pa je eto i shopping za razliku od ranijih godina došao na red za post. Naravno zaboravio sam sigurno neke kupljene stvari, najviše smo se namučili tražeći privjesak za ključeve, oboje smo strgali gazdine, na kraju smo ih našli po cijeni već jednom spomenutoj u ovom postu.
p.s.
Opet sam prekrdašio vrijeme za post, moram hitro do Alexa, noge su mi već bolje.
p.p.s
Za mobitel sam dao 19.50 eura, tu sam se najviše dvoumio, između ovog bijelog i crvenog više damskog s preklopom s druge dućanske fotke.