Danas sam sjedio čekajuči pred zgradom u kojoj sam radio valjda oko dva desetljeća. Nije bilo baš nikakvih emocija, jedino sam se nadao da će to čekanje što prije završiti, nije ipak ugodno. Prvi put primječujem, i ti grafiti, pogotovo noviji, su uglavnom besmisleni, odgovaraju duhu vremena u kojem živimo i u koji se i škola u stvari dobro uklopila.
I inače ovdje na blogu mi je zanimljivo čitati te nostalgične postove, meni je baš žao što i nemam nekih emocija prema "boljoj prošlosti", nije sporno al ni utjeha da se bolje živilo.
Život jeste lijep, ali usprkos okolnostima, ovdje je zbilja uhvatilo korijena ono punkersko "no future". Malo se u prošlom postu spomenuta povremena blogerica znakovitog nicka Mocvara iznenadila da me nije barem razvedrilo da postoji za izbore stranka u kojoj su i Rudanica i meni simpatičnija Ella Dvornik, ne znam kako bi to trebalo razveseliti nas stare anarhiste (eto sjetih se kako mi je frend i studentski cimer, sad arhitekt, karikaturist i uopće ilustrator, prorokovao, da takvi kao ja postanu poslovično u starosti žestoki vjernici i desničari), e žestoko se zeznuo, mene malo i žalosti da svoja osnovna politička uvjerenja nisam mijenjao, ni kao pirat, ni sad kao pristalica Varoufakisovog sveeuropskog Diem25 pokreta.
Zašto redovito izlazim glasovati na izbore mi je enigma, kad mi je loše bilo i kad sam sam sudjelovao s kim sam sve u istoj stranci. Zapravo već sam mislim pisao na blogu, dojmio me se razgovor svojevremeno u Berlinu s ženom koja je nakon 20 godina izašla iz zatvora uvjerena da su imali dobre analize društva, samo krivu procjenu da će ljudi razumiti ono za što se bore i da shodno tome imaju svoju šansu. Uvjerila me da je sve što je pisalo o njima kao plaćenicima tajnih službi ordinarna glupost i da je zanimljivo koliko se kampanja zatupljivanja javnog mijenja toliko usavršila dok je ona izbivala iz stvarnog života.
I zbilja, evo čitam, u Dubrovniku kažnjavaju oskudno odjevene te turiste s psima, oke, golaći ih podsjećaju na potisnutu seksualnost, no što su im psi krivi.
|