Marketing
Kentridge u Berlinu
Zbog njegove izložbe u Gropius građevini je Berlin trenutno središte svijeta ljubitelja umjetnosti koja trenutno uživa kultni status. Priznajem da do planiranja Berlina nisam ni čuo za tog tipa, mlada frendica s boravištem u Zagrebu nam je rekla da se sprema doletiti do Berlina samo na tu izložbu, ona prati te najnovije trendove i zna. Drugarica je čula za umjetnika iz još izvora i čitala o njemu pa je bilo jasno da će se nešto morati poduzeti. Malo sam guglao tipa i u stvari shvatio da to mene ne zanima, u tom uvjerenju me učvrstila i cijena ulaznice od 11 eura, uvijek se sjetim one od Bukowskog da nijedno dupe na svijetu ne vrijedi više od deset dolara, ovdje bi vrijedilo, nijedna izložba na svijetu ne vrijedi više od 8 eura. Nas dvoje imamo sreću da u ovim šminkerskim muzejima ne puštaju pse unutra, tako da sam se ja odrekao ulaska (inače siguran sam da bi se Jinu svidjela izložba s filmićima kao što mu se svidio filmić o rudarskom štrajku koji smo gledali u Labinu, ja sam htio dalje, on se ukopao). Vani sam upoznao obitelj koja je zbog izložbe i arhitekture Sony centra, Mercedesa, DB-a (njemačke banke) i Bundestaga doletila na dva dana iz Australije, vidio sam i ekipu mladih, neurednu, neuglednu, prljave kose s isusovkama na nogama koja se jednostavno ušetala i valjda platila taj doživljaj.
Izložba mi je ipak bila suđena. Drugarica se vrativši oduševljena raspitala, iako trgaju ulaznice na ulazu one vrijede cijeli dan i možeš se vratiti, onda je neki tip potrošenu bacio i to je bilo to. Kentridge uopće nije loš, dapače izvrstan je, vjerojatno po tim tkz. objektivnim kriterijima, jedan od najboljih. Teško je opisati što se unutra događa, fotografirati nema smisla (zabranjeno je, ali ne bi bio nikakav problem da sam htio). Crne siluete koje u zamračenoj prostoriji plešu po zidovima u ritmu odlične glaznbe da bi se gubile i pojavljivale u pokretima povezane za aparate na infuziju praćene valjda goničima robova nemoguće je zaboraviti, tehnički neprejebivo napravljeno, ljudi su se gužvali i uzdisali i uz neki film u drugoj prostoriji, bilo je i onih gledanja kao na vidikovcima kad ubaciš lovu, staviš oko pa gledaš uvećano, bilo je i ubačenih djela starih majstora pa sam se u trenu upitao da nisam, smotan kakav jesam, zagubio i skrenuo u pogrešnu prostoriju, svega je bilo, ali mene se više ne da odgojiti, a i jako teško me oduševiti, tako da sam razočarao drugaricu jer sam nakon 20 minuta bio gotov s posjetom, dvije njene cigarete predaha.
Opet prilažem par mutnih fotografija, probajte takve motive snimiti, posebno u autobusu, ako preživite mnoge stvari će vam biti jasnije
Post je objavljen 04.08.2016. u 08:02 sati.