Marketing
Heroji preskočiše Indiju
Protratih prije podne s administracijom, nisam uspio sve riješiti, e matica neobjašnjivo šteka. Većine još nema u gradu, i to onih koji sve mjere i broje, najgore mi što im ne zavidim i što ću već sutra zaboraviti da sam radio, oni nikad ne bi.
Dobio prijetnju ovrhom ako ne platim ogromnu svotu za stan pokojnog starog koji je okupirala njegova lešinarka, smjestila kći s djetetom, promijenila bravu i očito ništa ne plaća. U panici sam jer znam u kako idiotskoj državi živim, odvjetnik ne odgovara na poruku.
Jin se sva tri tjedna u Berlinu, gradu odvezanih pasa, nije potukao, ovdje stalno prijete okršaji, ima problema s probavom, danas nije srao.
Ljudi nemaju tih problema osim par meni bliskih, u birtiji bal pripitih ratnika. Jedan, inače ratni zapovjednik, sjeda bez pitanja za moj stol, konobarica zbunjeno gleda, kimam joj da je sve u redu, pitam gdje mu je Be.. i velim da je super pas, on kaže, misliš na mog Bo.., miješam ta američka imena, no ne dopuštam da mi se plati piće, dajem stotku, konobarica zbunjeno, samo za jeger, da, potvrđujem, kao obično.
Drugi, prepoznajem ga kao učenika prijeratne škole u kojoj sam radio, potpuno pijan objašnjava da sam bio, iako tako ne izgledam, najspretnijin i najbrži ratni izviđač, i on bi svima platio turu. Smješkam se, kažem griješiš, al ne ulazim u priču, rat se nakon toliko godina potpuno promijenio, a oni su se zbilja borili.
Reagiram kad mi spomene bivšeg frenda kojem je bio nadređen, kažem znam ga iz prošlog života i da si mu bio dobar, omogućavao mu umjetnički rad, on skreće temu, svašta sam poslije proživio, a nikog nisam ubio, moj umjetnik je nakon rata otputovao u Indiju, kad se vratio nije me prepoznao, sjećam se u sebi, nitko nikog kao ubio nije.
Kaže mi, često mi djeluješ kad te vidim u parku nezadovoljan, čak i napušen, mimika prošlog vremena, objašnjavam, nitko me naravno ne čuje, dolazi novi heroj i svi ga srdačno prekidajući svoje priče pozdravljaju, Jin je popio svoju vodu, ja svoj jeger i neprimjećeni odlazimo s devedeset kuna u džepu.
p.s.
Depresivan dan, napravio samo jednu fotku izvanrednog crnog rižota pripremljenog doma, a vama prilažem ostatak krčkih, imam osjećaj da mi se neće dati naknadno objavljivati. Netko sređen bi najmanje tri posta napravio od toga.
p.p.s.
Post je u stvari posvećen tipu kojeg sam u ono vrijeme slučajno čuo u birtiji, nakon Vukovara je imao teoriju, da samo treba biti razuman i onda si teško ranjiv, pretpostavljate završetak...
Post je objavljen 22.08.2016. u 21:14 sati.