|
|
Učahurena stvarnost
30.07.2007., ponedjeljak
Departure...
dosadno mi je i vruće...
„Dakle, kao što pokušah reći prije prekida, imali smo praktikum“, nastavila je Ulfuz polako, glasom koji je sveudilj drhtao zbog nagle i neželjene promjene izgleda. „I Miško je kasnio. Javio je bio to jutro kako na Kaptolu čeka bus, a javio je čitavih 5 minuta prije početka vježbe!!! Ajde da mu je to prvi put, pa bi čovjek reko, ali šesti...“
„ŠTO si to promrmljao, dragi Medo?“, pitalo je Vuolka glasom koji je odavao zabavljenost situacijom, iako je oko njih još uvijek ležalo previše udova vražjeg krda. „Mislim da sam čuo spomen jednog od dijelova ženskog rasplodnog sustava!“
„Ma ne, samo. . . Nije bitno. Ustvari“, nastavio je Medo u opreznom tonu, „učinilo mi se da sam vidio nešto čudno dok smo Ulfuz i ja čekali bus ranije tog jutra. Ne znam kako opisati tog čovjeka ali nije mi baš djelovao previše homosapientistički“.
„Misliš, primjetio si rogove i osjetio nesnosan tračak smrada, a kada si se okrenuo da bolje pogledaš, nisi vidio ništa osim neke bakice koja je jurila na bus ali joj je pobjegao?“, ispalilo je Vuolka rafal pitanja dok je Medo začuđeno promatrao anđela, pitajući se kako pobogu on čak i detalje zna. „Da, dobro si vidio, bio je to Durlom!“
Anđeo se očito nadao da će njegova posljednja, teatralno izrečena rečenica ostaviti troje prijatelja bez daha, šokirati ih, možda čak i onesvijestiti. Na njegovu posvemašnju žalost, te na Mihaelovo nervozno odmahivanje glavom da se požuri, anđeo je snuždio krila te ponudio objašnjenje, vidjevši da su svo troje ostali hladni kao izrazito kiseli krastavci na spomen Durloma.
„Durlomi su zlodusi iz Pakla. . .“
„E bilo bi malo čudno da su iz vaše domovine, ne bi li?“, oglasio se sardonično Miško dok mu je Mihael kimnuo glavom, očito sretan što je Miško uspio spustiti Vuolki.
„. . . koje Lucifer koristi kada mu je izrazito lijeno obaviti neki glupavi posao ili kada mu je samo dosadno pa hoće razbibrigu.“, nastavilo je Vuolka, ne obazirući se na uvrjedljivi prekid. „Durlomi su poznati po svojoj trapavosti, a neobično su smotani i obično im sve krivo pođe za rukom, osobno ne znam zašto Luccy koristi te beštije kad nikad ništa ne naprave kako treba...“
„Miško, da ti kojim slučajem ne skrivaš negdje svoje roge, hmmm?“, pitala je kroz smijeh Ulfuz. „Ovo mi djeluje kao tvoj savršeni opis!“
„Nije bitno to sada, bitno je to da je jedan Durlom uzrokovao Miškovo kašnjenje.“, sada se ubacio Mihael koji je očito odlučio pospiješiti stvar, vidjevši da će Vuolki trebati stotinu godina da završi pripovijedati. Ujedno je desnom rukom odvukao Miška podalje od Ulfuzina vrata, boreći se svim silama da ga tamo i zadrži. „Pokušao je gurnuti već spomenutu bakicu pod bus koji je došao i u koji je Miško trebao ući. I uspio je ali ne u potpunosti tako da je bus samo okrznuo bakicu i nastavio nakon 15 minuta svojim putem. Nažalost, bakičin anđeo čuvar se u tom trenutku natezao s drugim Durlomom koji ga je strateški okupirao i ne dopuštao mu da pohita babi u pomoć. Kada je anđelu konačno pukao film i kada je izbo Durloma svojim bodežom, baba je već pala ispred busa. A znamo sve to jer se odvijalo ispred katedrale na kojoj i ovoga trena sjedi jedno dvjesto izvidnika i promatra okolicu, dan i noć. Mislim da sam odgovorio sada na sva vaša pitanja koja jeste ili niste mislili postaviti. Možemo li sada nastaviti konačno??“
Mihaleov glas odavao je krajnje nestrpljenje. Medo je primjetio da je arkanđeo promijenio svoju osobnost u veoma kratkom roku, kao da je netom saznao lošu vijest. Čak je i opazio kako se arkanđelovo predivno biserno lice jedva primjetno mršti prije nego je ispalilo tiradu na račun Durloma. Dok se Medo pitao što li se dogodilo s Mihaelom, Vuolka se oglasilo svojim piskutavim glasom; njemu je, pak, promjena raspoloženja svog nadređenog prošla nezapaženo pored vlastite zabavljenosti situacijom.
„Meni i dalje, Mihael, nije jasno zašto je Pakao izabrao njih troje. Mogli su uzeti bilo koga. A najviše mi nije jasno ZAŠTO su uopće to sve i radili! Pa čemu sve to? Ja vjerujem da je sve to samo Luccyjev hir, a ovo troje su osvojili zgoditak na nastranoj tomboli, to je to, Mihael, jedino objašnjenje. Mihael?“, upitno je završilo svoju misao Vuolka, primjetivši da se arkanđeo naglo ustao, trljajući svoje bijelo čelo jednako bijelim, dugim prstima.
„Nije dobro, Vuolka. Izvještaj sa sjevera Europe. Fides mi se upravo javilo. Pronašlo je Angelus, teško je ranjena, i to Sentinexovom strijelom. Mar i Seln nisu tamo gdje bi trebali biti, a i stražarnica je srušena. Nešto se dogodilo u veoma kratko roku, čim njih dva nisu stigli reagirati. Idemo!“, završio je arkanđeo te povukao Vuolku za sobom, usput se obraćajući Medu, Ulfuz i Mišku. „Vas troje sjedite tu i čekajte, uskoro stiže mali odred mog kontingenta koji će vas odvesti prema Raju. Ne razumijem vašu povezanost s čitavim ovim slučajem, možda je i nema, možda je sve to samo slučajnost, tko zna osim Njega!“
„Znači li to da je Rajarizacija prošla bez problema?“, pitao je u nevjerici Miško Vuolku, ne usuđujući se obratiti Mihaelu. „Idemo k Njemu?“
„Rajarizacija??? Kako odvratan naziv za nešto tako sveto i predivno!“, zgrozilo se Vuolka, tresući glavom kao da mu slova te riječi zveckaju po aureoli. „Da, idete gore, ipak ste samo djeca, iako zločesta, nema smisla niti razloga da dobijete `plač i škrgut zuba`, kako vi to slikovio prikazujete, hihihi. Zbogom, vidimo se Gore!“
Prije nego što su njih troje mogli postaviti pa i jedno dodatno pitanje, a imali su ih i previše, arkanđeo i njegov pobočnik su nestali uz jedva čujni „plop“. Jedino što je sada stvaralo buku na groblju, osim glasnog disanja triju mrtvih pluća, bila je sjenica na obližnjem čempresu koja je živahno žvrgoljila sa svojom susjedom na grani poviše. A trenutak poslije, uz tri još tiša „plopa“, pojavila su se tri umorna i prljavosiva anđela, svaki noseći mali srebrni medaljon oko vrata.
„A tko ste sad pak vi?“, pitala je Ulfuz iznervirano. Očito su joj pošli na živce svi ti anđeli koji se samo pojavljuju i nestaju oko njih. „Što ste nam harfe donijeli?“
„Vaši smo Anđeli Čuvari.“, odvrati jedan od njih, otvarajući svoj medaljon i pokazujući Ulfuz njenu sliku koja je bila skrivena unutra. „Sada vam se smijemo pokazati jer idemo zajedno na isto mjesto. Jest da sam bio uvjeren ako ću provest barem 70 godina na Zemlji ali i 20 je dovoljno. Idemo!“
Rekavši to, svaki anđeo je povukao svog čovjeka.
„Mislim da sranja tek počinju...“, oglasio se Medo cinično, iskorištavajući posljednju priliku da kaže svoju zadnju poluprostu riječ prije nego mu prišiju krilca i tutnu harficu u ruke.
„You got that one right“, odvratio mu je Čuvar, širokim zubatim osmjehom.
|
27.07.2007., petak
Utijavanje na hladno
Just as I predicted... Svi mi govore kako sam „šlank“, pa čak i babina vaga koja je obveseljeno pokazala da je njen opteretitelj lagan samo 95 kilograma. Što je 6 kilograma manje od sistematskog pregleda koji je bio negdje krajem lipnja. Još nisam bio kod tetke ali pretpostavljam koji će oduševljeni vriskovi izvirati iz njenog grla, tim više što ću joj ostaviti svu svoju staru robu u koju stanem i malo previše puta.
Ali... Medo se odrekao, ima već stotinu godina, večera (osim ako sam cijeli Božji dan bio u gradu i nisam stigo jest...), odrekao se kruha (osim u sendvičima jer ne možete jesti sir između prsta, jel da?), odrekao se lonca ispred sebe i jede ko ptić... Mami sam pokušao to objasniti ali ne uspijeva. Sjećam se veoma bistro kako mi je prije godinu i po dana, taman kada se bližio kraj četverogodišnjeg robovanja u Klasičnoj, ispirala mozak svojom teorijom da ću smršavit ako se odreknem večera. Samo to, tvrdila je, i bit ću mršaviji enormno puno. A ne imah snage volje za takvo nešto.
Sada, kada je Medo zbacio sa sebe 26 kilograma i kada je sav sretan i zadovoljan sam sobom, mater ne može pojmiti ideju da ja više ne večerivam!! „Pa ajde barem feticu kruha, ajde barem komadić salame... Pa nisi ništa za ručak pojeo, ne možeš se izgladnjivat...“. Borim se svim silama ali svejedno nije lako. A kad odem u tetke i kad dođe vrijeme večere, mislim da će me ubit. Jer tamo se večera sastoji od nekoliko vrsta mrtvih krava i kokoši, nekoliko vrsta vimenskih proizvoda u raznim oblicima i agregatnim stanjima te mnogo, mnogo kruha, s ili bez cjelovitog sjemenja. Prije je Medo uživao u takvim stvarima, davio se zajedno s ostatkom šire obitelji u takvom kolesterolu i trigliceridima. Ali više neće, jer Medo ne želi vratiti natrag sve one kile. Jasno mi je da će to biti unaprijed izgubljena bitka ali samo ako dopustim da me nagovore. I ovako idem svaki dan poslije objeda na more da potrošim barem malo svih tih kalorija koje akumulirah tijekom dana. A nikako da naučim mater da ja više nisam onaj stari ja i da mi ne stane toliko puno hrane u želudac. Mater se prebacila na staro i kuha li ga kuha! Strawa, čestitat ću sam sebi ako se vratim u Zg sa samo nekoliko kila više.
Nego, najavio sam babi da će Miško doći ovo ljeto kod mene i da ćemo spavati kod nje. Prva stvar koja je prešla babi preko usta je pitanje jel Miško Srbin. Baba i đede, kao i ostatak moje obitelji (uključujući i mene donekle) koji je bio doslovno na fronti rata tu u Župi, doji strašnu nacionalnu netrpeljivost prema našim istočnim susjedima. Trebat će stotine godina da to ishlapi. A jbga, što ćeš. Babu sam tek uspio smiriti kada sam joj rekao da je Miško bio u sjemeništu određen broj godina. TO može, to super. Ajde fala Bogu, iako mislim da je nisam razuvjerio. U svakom slučaju, rekla je da će ga ona „naučit pameti“, što god to značilo, tako da mislim da mu neće biti lako. Hehehe, da vidimo kako će on izać na kraj s mojom familijom i tim živcima koji pršte svuda uokolo. Mislim da nisam upoznao živčaniju familiju od moje! Al mene to strašno nasmijava, iako je za plakat više...
Nema te stvari koji moji doma mogu pokušati riješiti mirnim tonom i pri tom uspjeti. Danas su brojili sitniš koji sam dopotezo iz Zagreba, kovanice od po 5, 10, 20 i 50 lipa i skupilo se 40 kuna i nešto kusura preko. Mama broji desetice, skupi ih deset i kaže „sto!“. Tata zatim popizdi na nju da kako sto, pa što sto, odakle joj sto, što to ona govori, pa jel ona normalna, samo ga zbunjuje. Na to je mater otpilila kako nije uopće njemu govorila nego je sebi bilježila konto. I nakon toga su se automatski smirili. A ja umro od smijeha iza njihovih leđa...
Iako mi se čini da se sve više svađaju, a to mi se ne sviđa. Mama je strašno otišla na živce i svaki je racku naživcira. Tata je ispalio glavom i ima pamćenje ko zlatna ribica, 30 sekundi. Sve živo zaboravlja, daje triput sućut istim ljudima, ide triput na iste sprovode, zaključava vrata deset puta... Mamu živcira tatino zaboravljanje, tatu živcira mamino živciranje...Oboje bi trebali provesti malo vremena kod doktora ali ajd ti to mom ćaći objasni! „NIJE MENI NIŠTA!!!!“, izdere se tata kad mu predložiš neurologa, a onda traži ključe od auta deset godina, a oni mu vise za pasom... I tako... Nadam se da neće previše lajat jedno na drugo dok sam ja tu jer ću im reć da se glupavo ponašaju za svoje godine; umjesto da uživaju u životu, živciraju se oko svake sitnice.
A što ću, to valjda s godinama dolazi... A kad smo već kod godina, pitali me momci kada će druga godina, pitali oni šutim ja, godina je moja skrivena.... Što hi ima bit briga...
Idem ovo objavit dok mi je privacy neugrožena i onda idem na more da istrošim kalorije od današnjeg ručka. Mislim da ću danas ić sam jer je jučer bilo hladno i mojima se sigurno neće dat izlazit samo da se prigaju na suncu. A ja ću konačno zaradit malo samoće... Navikao sam se na samoću u Zg.
|
25.07.2007., srijeda
Lassie se "popiknula"...
Dunkve, moje nebitno biće se konačno vratilo u brlog iz kojeg je pobjeglo... Lady leži preko pola kreveta i živčano mlati repom (jer joj smeta zvuk tipki dok kljucam po njima), Pixieju rep visi s prozora već tri sata. Odmara se živina, cijelu noć je bio vani, lumpovo... Mater obescrijevljuje 6 kilograma srđela i jednu, kilogram i tries pet dekagrama tešku, palamidu, sve to što pojes ćemo u sljedećih nekoliko dana... Ćaća se odmara, vozio je čitavim putem nase (odbijao pomisliti da mi prepusti volan, čak i po metropoli; ali svesrdno je prihvatio moju navigaciju, umjesto Natašinu).
Rekao mi je, dok smo još bili u Zagrebu kako „vjeruje on meni ali ipak želi stići živ doma“... Stoga sam ja sjedio pored njega i diktirao put. Osjećao sam se kao ponovo u autoškoli. „Na ovom semaforu idemo lijevo...“, „sada smo u Zvonimirovoj...“, „prestroji se desno...desno...DRUGO DESNO!“ I tak...
Pitate se kako je moj predak pronašao mene u bespućima Dubrave?? Pa, ako se sjećate iz prethodnog posta, dok sam ja stajao u redu i Konzumu, priklješten između police s kondomima i neke babe koja je kibicala iste, pater meum et rodica moja su se vozili predivnim zagrebačkim ulicama uz pomoć satelitske navigacije s milozvučnim ženskim glasom koji je pripadao stanovitoj Nataši... Moram ženi poslat cvijeće, samo ako je ikad pronađem... No, Nataša nije baš inteligentna kao što joj ime ne sugerira jer je izvrtila oca moga na rotoru jedno trideset i dva milijuna puta kao da su na ringešpilu, zatim ih je vodala po Savskoj, pa kroz centar svim onim jednosmjernim uličicama gore-dolje... Ona joj je pukao film pa ih je strovalila na Vukovarsku, otamo na Heinzelovu te tek nakon sto pedeset godina samoće, uputila prema Dubravi. Kad mi je ćaća ispričao kuda su išli, tresoh se od nijemog smijeha ali šutah iz pristojnosti.
Sad, autocesta je sama po sebi blago monotona, još pogotovo kada ne možete upaliti neku muziku jer je auto star skoro 6 godina pa je popustila sva ona predivna zvučna izolacija i buka od kotača je doslovno za rezati živce... Ali nekako sam pojačao cd, samo da nije monotono. No, problem je u tome što mom ćaći smetaju bilo kakvi nepotrebni zvukovi dok vozi jer on „želi čuti auto“. Stoga sam mogao zaboraviti na muziku sve dok nismo stigli do Ploča kada mi je konačno puko film i upalio sam si In Flamese. Nakon pola pjesme, ćaća mi je sugerirao da to „nije njegova vrst muzike“, da ga „čini živčanim i da se „ne može koncentrirat“... OK... Jedna pjesma....! Pola jedne...
No prije toga veliki problem je bio pronaći tu neku cestu za jebeni Vrgorac, jer je moj predak odlučio provjeriti „alternativni pravac“ jednom kada siđemo na Šestanovcu, bez da se prethodno posavjetovao s onom good-looking kartom ispod sica. Stoga mi je, dok smo jahali po cesti koja je bila ravna ko leđa tisuću osadeset i dvije deve poredane u karavanu, naredio da napalim Natašu i pitam je za put. Palim ja Natašu, ona frigidna... Zaledila se kuja i ne da mi da uđem i dobijem ono što mi treba... I ćaći pukne film te stane negdje pored prve kuće na vidiku (što je bio savršen uspijeh, budući bijasmo usred faking NIČEGA!) i zatrči se za nekim tipom koji je taman ušao u kuću... Izvadio ga vani i pitao gdje je Vrgorac.
Ćaća: „Oprostite, možete mi reć jel ovo put za Vrgorac?“
Tip: „aaaaaaga, aaaaaga gjljujaga bljeeee!“
Ćaća: ???
Tip: „ljeeeeeest, iiiiimlkklja trljiiiiiidješljeeeeeet kiljoooooooometrljaljaljaaa!“
Ćaća: „Aha, fala, adio...“
Od svih ljudi na ovom planetu, od svih mogućih stvari koje vam se mogu dogodit, zamislite koliko POSRANI morate bit da usred pripizdine naletite na gluhonijema čovjeka! What are the odds??? Nije on bio retard, samo gluhonijem!
Moram li napominjat da sam umirao od smijeha čitavim putem doma? I umirao bi i dalje da nam u Slanom nije izletila cisterna pred nas i onda vozila ostatak puta (cca 50 km) ispred nas 30 km/h. How lovely...
Sada evo kuham se, na more neću još jer su Trebinjci tamo pa mi se gadi (nije da su šporki ljudi, to je čisto iz nacionalnog ponosa...). Navečer možda odem na bicikli... A sada mi ostajte zdravo, idem ručat malo ribe i onda ću viđet što ću... Eh, viđu da ima neke nove čeljadi ovuda... Savršeno... Samo se vi množite...
Kad smo već kod množenja, saznao sam da je moj rođak iz sedmog razreda, rođak koji je sin onog maminog brata koji je posvađan s cijelom obitelji i koji je, blago rečeno, šupak od čovjeka, prohodao s jednom malom koja živi poviše mene, malom koja ide s njim u razred i malom koja je STRAVA, koja je toliko zla da sam je još odavno prozvao „Luciferov podmladak“. Reče mi susjed da ih je vidio u ulazu od zgrade u dva ujutro nekidan kako se žnjaraju ko mahniti, samo što se nisu prasnuli... Ja si pomislih: „Divota... čisto...divota... Samo se nadam da se to dvoje neće razmnožavat jer svijet nije spreman na toliko zlo...“. A i pomislih si da je bolje da sam solo nego da žnjaram Čisto Zlo samo zato da bi reko kako mogu... Ili mi se posrećilo...
No... Ćaća je upravo uletio u sobu dok sam minimizirao post i rekao mi je: „Neću ti ja gledat što pišeš!“, glasom koji je govorio upravo suprotno, istežući vrat i bacajući pogled na ekran sa strane. Zašto, kvragu, moram imat kvalitetan ekran na laptopu, jedan od onih što imaju širok kut gledanja??? I još mi je u Wordu zoom teksta na 150% jer inače ne vidim ona sitna slovca... Damn... Idem prestat dok nije bilo većeg zla... Pusek...
|
22.07.2007., nedjelja
Final tribute....
Predragi moji, bliži se vrijeme kada će Medo napustiti ovu Hellhole once and for all...
Digresija:
Upravo mi je u sobu uletio novi cimer! „Dečko“, reče moj fantomski gazda nekidan, „jedan se uselio gore u praznu sobu, iz susjedstva, ok je...“.
„Posljednji put sam čuo te riječi u rujnu prošle godine“, pomislih zgađeno, s neopisivom željom za povraćanjem tankog cijeva, „pa su `dečki` ispali stariji od Božje brade“. Needless to say, ovaj „dečko“ je tu negdje. Možda koju dlaku mlađi. Rukovao se sa mnom, zove se Goran. Savršeno, sad imam dva Gorana za cimere. Freaky... Iako mislim da mu upoznavanje neće ostati u najboljem sjećanju, budući da sam po cijeloj desnoj šaci imao raspoređene bijele mrlje. Uostalom baš me briga, nije mi se svidio u licu, izgleda ko reinkarnacija Jasmina Stavrosa, oštećena u transferu...
Kraj digresije
I dok ovo pišem, moj otac, zajedno s rodicom Boženom huji negdje Malom Kapelom, megaultrahiperbrzom autocestom, čitavih 50 km/h. Stižu oko 4. Rodica ide u Sloveniju na ljetovanje. Da dobro ste čuli, provest će dva tjedna u Sloveniji kod obiteljskih prijatelja u Kranju, dok čitav svijet hrli glavama bez obzirova u Dubrovnik i okolicu... Neću je zbog toga prestat prcat eonima.
No, nije svako dobro bez trunke zla. Naime, ti frendovi dolaze pokupiti Boženu u Zagrebu, a ne snalaze se baš najbolje po gradu. Moj plemeniti predak je poznat po besramnom nesnalaženju po metropoli tako da ga ne smijem pustit da luta uokolo jer će raznijet tramvaj, koje je sreće. Stoga ti Kranjevci dolaze u Dubravu. Da. A Hellhole izgleda baš kao što joj i ime sugerira: kao da je Lucifer prdnuo pa zapalio. Stoga je Medo proveo zadnja dva sata ribajući sve kuhinjske horizontalne i vertikalne površine, napadajući žestoko skorenu mast i tragove preminule kave. Otkrio sam i nešto u jednom kuhinjskom elementu što je umrlo još za vrijeme AVNOJ-a. Mislim da je mast konačno kapitulirala kada sam je izrešetirao Permetalom. Otuda bijele mrlje na mojoj desnoj ruci, za vas koji ste se zgrozili na rečenicu nebitan broj redova poviše...
Sada sam dobio naređenje iz High Commanda da odem u Konzum i pokupujem sve hladno što se popiti može jer će putnjaci biti suhi ko kostur šukundjeda Frana kada stignu u Đubravu. I „neki keks“, mamin izraz koji znači „nemoj kupit Domaćicu, al kupi Domaćicu“. I četku za kosu... Vidite poveznicu? Ne? Ja da, rodica je zaboravila svoju... Veoma logično, wouldn`t you agree?
Nastavak slijedi jer ćaća gleda preko ramena....
|
17.07.2007., utorak
Killing me hotly...
Dosada:
-kognitivno stanje i raspoloženje u kojem prevladavaju doživljaj zasićenosti i bezvoljnosti te gubitak zanimanja za zbivanja u okolini...
Poslovi kod kojih se javlja dosada :
-jednolični, repetitivni, kojima nedostaju promjena i raznovrsnost = poslovi koji se sastoje od usitnjenih, jednoličnih, jednostavnih zadataka koji se stalno ponavljaju...
-radniku nisu zanimljivi = poslovi koji radnika ne motiviraju dovoljno ili ne postavljaju dovoljne zahtjeve u odnosu prema njegovim sposobnostima (da, učenje ove ekologije vrijeđa moje „ja“)
1. Monotona situacija = ona koja izaziva dosadu, a nju karakterizira jednoličnost
2. Monotonija = stanje ili doživljaj dosade, zasićenosti, nelagodnosti i smanjene motivacije za rad koji se pojavljuje pri jednoličnom i repetitivnom radu (tell me about it...)
POSLJEDICE:
• smanjenje radnog učinka
• variranje učinkovitosti rada
• fluktuacija radnika zbog averzije prema poslu
To sam iščupao iz nekog rada o pospanosti, dosadi i monotoniji na radnom mjestu... Toliko mi je dosadno da sam tražio definiciju dosade. Zabrinjavam se...
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Jeste li ikada, bolje rečeno, koliko ste puta, morali trpjeti i trpjeti, stezati mjehur koji prijeti da će se razlećet u četiri pm, molite sva moguća božanstva, počevši od Boga pa preko Alaha, Bude, Višnu, 333 milijuna kućnih hindu bogova pa do Baala i starozavjetne kompanije, da se asistent konačno najaji dati vam ispit, A ON NEĆE?
I trpite vi, trpite. Prozove vas unutra, prozove sve biologe prvo. Pa ih razmješta po klupama. Igra šah, a biolozi mu figure. Kraljica odbija sjesti tamo gdje joj je Master odredio jer tu ne može prepisivati. Lovac i konj organiziraju desant na ispitne papire ne bi li saznali što se u njima krije. Master ponovo unosi nered na ploču kada premješta jednog topa na sasvim drugi kraj učionice. Kraljica se konačno smirila jer sada ima od koga prepisivati. Kralj sjedi pored jednog idiotskog pijuna i nabacuje se asistentu....
Taman kad bi čovjek pomislio da je kralj-mrtav, onda asistent uvede bijelu ekipu na scenu i počne njih razmiještati... Profesorski smjer, ako se ne varam. Fajt! Bijela kraljice zaskače crnog kralja i flertuje, dok crna gleda iz prikrajka i oštri sjekiru. Pikova dam... uh, čekaj, krivi film! Dakle, jato bijelih konjeva navaljuje i harači prednjim klupama, tjerajući sada kraljicu u paničan bijeg. Asistent ponovo mobilizira topovnjače iz posljednjih redova i šalje ih na frontu. SREĆOM nije bilo molekularaca (ili ako ih je bilo, dobro su se maskirali kao šahovska polja), inače bi to bio sraz tisućljeća...
Ispit je trebao početi u deset... Zahvaljujući asistentovim ekshibicijama i nenadmašnoj logistici, počeli smo tek u jedanes. S tim da nas je upozorio da NE GLEDAMO pitanja prije početka jer će nam uzeti test ali će nas prvo pustit da deset minuta pišemo, kako bi nam ulio lažnu nadu. Nacist.
Počelo je. Sada kada smo konačno smjeli okrenuti list s pitanjima, uzdah se proširio Pločom jer smo shvatili da su pitanja ista kao i prošli put, čak i iste gramatičke pogreške u vidu ije, je i zareza sam našao, što će reć da je samo hitnuo „print“ na kompu. Nacist.
Moj predragi sjedi kraj mene i imamo ista pitanja. Ja počeh pisati teoriju, dragi nakosio glavu i izgleda ko performans Kosog tornja. Asistent se pravi nevješt, iako mu zločeste oči lete na Miška non stop i smješak mu titra gnjusobnim usnama. Nacist. Ali nije ga niti jednom opomenuo.
Miško prepisuje li prepisuje, ja molim Boga da barem pišem točno. Ima moj dragi i tajni arsenal pod hlačama, da. Priprem... MISLIO sam na šalabahtere! Naime, prilijepio si ih je nekoliko selotejpom na svoje veoma dlakave noge (ne moram ni napominjat kakve je vriskove poslije ispuštao dok si je to u WC-u skido, a ja bio samo jednu kabinu dalje:))) ) ali nije ih obilato koristio, nije bilo potrebe kad je Medo piso mamutskim slovima koje bi valjda i oni s Međunarodne svemirske postaje pročitali bez problema, samo da je asistent otvorio škure na prozorima.
Došle su na red skice. Jel vas zanima što trebadosmo nacrtat? Ne? Puca mi pucavac, svejedno ću napisat. Dakle, morali smo shematizirano prikazat poliarhnu žilu i označiti, zatim građu dikotiledonske stabljike i u primarnoj i u sekundarnoj građi. Crta Medo, Salvador Dali mu nije ravan po krivinama koje izvodi, crta li crta... Dragi se nakosio, samo što mi u krilo ne upade... Ali ne smije se previše naginjat, iako znam da želi, ali vidjet će ga nacist pa će bit plinovito!
Polako se figurice ustaju, papa ih vrijeme... Nestaju netragom iza vrata. Kraljica u prvom redu uzdiše, konj se oznojio... Nacist strijelja pogledom ko mašingeverom, smješka se, a kosa mu ko kraci gnjile hobotnice visi niz odvratna leđa. Uskoro Matej meni iza leđa uzdiše i nakašljava se, shvatim da kibica moju stabljiku. Ja ga podignem malo da bolje vidi. Reče kako je moja ista ko i njegova, s nekoliko parvus razlika. Like I care. Toliko mi se pripišalo, mjehur urla od punine (uistinu, napisao sam punice prvi put...), pitao sam Mateja da mi ostavi svoju bocu kad dokrajči colu. Čovjek umre od smijeha, nacist posumnja i posadi se pored nas ko erektirana bandera, neće da ode.
Ne znam kako se zove sloj stanica ispod epiderme kod dikotiledona u sekundarnoj građi. Ostavio sam neoznačeno, bolje to nego da dam nacistu povod da umire od smijeha. Jer postoji realna šansa da će ostat živ. A to ne želim; biti tako blizu, a yet tako daleko. No... Dragi precrtava stabljiku moju, zaboravio na svoju žilu pa ga blago pripominjem. Učinilo mi se da je nacrtao triarhnu umjesto poliarhnu ali sad je gotovo.
Sedmo pitanje nemam pojma. Biljna slonovača, što je po kemizmu i gdje je nalazimo... Znao sam za to, vidio sam to dok sam vadio bilješke ali nisam zapamtio jer sam bio uvjeren da nas asistent neće zatrpavati nepotrebnim glupostima. Nacist. U zadnjih trideset sekundi, netko mi je šapnuo da su to hemiceluloze, derivati pentoza i heksoza. Kewl.
Ostalo je svega deset figurica u igrici. Zanima me živo čime se boji derivat galakturonske kiseline i njenih soli, aka pektin. Na izmaku snaga, skoro pa upišan, napišem „rutenijskim crvenilom gdje daje crveno [nemreš bilivit] obojenje“ i predam test. Dragi izlazi nakon dvije sekunde, silazimo kat niže i pišam, dok on depilira bedra. Vrišti.
Izlazeći s Kemijsko-tehnološkog fakulteta gdje je na nesreću smješten Botanički zavod Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (to sam sve napiso jer smo ovaj primjer uvijek imali na gramatičkim testovima iz hrv. u srednjoj, u vezi velikih i malih slova; mislim da sam ih sad konačno sve dobro napiso), ogovaramo nacista, moje parijentalno oko prekasno uočava i šalje informaciju svom rezigniranom vlasniku da dotični hoda iza nas i sluša svaku riječ, upija ko spužva u sapunici. Portugalskoj. Baš nas briga. Još kad nam imena ne bi znao, bilo bi nas manje briga ali jbga...
Doma sam i kuham se, 33,3 stupnja su u sobi, kaže termometar. Ventilator radi ali nema efekta, mogo sam si i fen pustit da me hladi, jednak je učinak. Kompjuter me grije još više. Žedan sam, ne da mi se ić ni po što hladno u butigu jer ću vani poginut pod Celzijusom. A nije Nives. Ne bi ni pod njom htio poginut, radije pod Pauley Perrette.... No, nije bitno.
Šah-nije mat, nego veoma nemat!
|
16.07.2007., ponedjeljak
Cardiac arrest, charge to hundred and fifty. . . CLEAR!
Jel ja to imam dva posta u jednom danu??? Ok, kupujem život, može i polovni. Šifra: HITNO!!!
Danas sam shvatio koliko sam zapravo jadan. . . Dok je čitav PMF na godišnjem odmoru, ja doma učim (a znači ovako izgleda učenje? kewl. . . ) anatomiju, a u biti čitavo vrijeme čitam arhivu vlastitog bloga... I što je najtragičnije, umirem od smijeha. Eto, kronično je postalo, mislim da idem na Vrapče sutra, umjesto na ispit, da mi dijagnosticiraju neki rijetki oblik tumora koji izjeda moj usnuli mozak. . . Kad pogledate malo stvari, ti tumori nisu baš pretjerano pametni, zar ne? Mislim, ok, napadaju, razaraju i razmnožava se na taj način, širi se uokolo. Ali ubije onoga ko mu dom i život dava! Pa idiot! Ne kaže džabe poslovica: „Ne grizi ruku koja te hrani!“ ili nešto tako. . .
Danas je 16. pa mogu slobodno na internet. . . Skidam si klasiku danas, uželio sam se malo „kulturne i pristojne“ glazbe. Ali ne mogu više razmišljati. Čitam što skidam i kažem sam sebi: „Super, skinuo sam si od Albinonija adagio u g-molu za VIOLINU I GUDALO!“ Ma ko bi reko, inače se violina jezikom svira. . .
A skinuo sam si i Cancan. I NARAVNO da sam pokušao dizati svoje bajne noge i vitlat suknj. . . ovaj, majicom, ali skoro sam skršio vrat pri toj ekshibiciji jer se oklizoh na nešto odvratno na podu, mislim da je posrijedi bila neka buba. Ili poponedjeljku. . . Tko će ga znat. . . No, idem se nastavit bavit anatomijom. . .
|
Coffee break... Actually, rather tea break... No, wait! Let˙s simply call it "the break". . . Or not. . . Can˙t decide. Or can I?
Sjedim. . . Ko bi reko. . . Inače pišem postove stojeći na nogama. . .
No, kako rekoh, sjedim. . . Upravo sam se spremao na faks ali Bogu hvala da sam nazvao dragog prije koji mi je rekao kako u 2 ima usmeni, a ne ujutro kako sam ja vjerovao. . . Mislio sam otići i biti „moral support“ ali sada neću, not yet anyway. . .
Trebao bih i u referadu prijaviti ispit iz anorganske. Ali danas je prvi dan upisa, za one „privilegirane“ do 60. mjesta. Bit će strahovita gužva, vražji brucoši :)) No, i sam bijah jedan pa onda razumijem. Kad budem na 4. godini, onda neću razumjet (AKO BUDEM!). . .
Odbrojavam dane do povratka u Grad i ujedinjenja sa svim onim kokošima koje dolje kljucaju u prazno. . . U subotu ćaća dolazi po mene, idemo doma u ponedjeljak ili tako nešto, a samo zato jer trebamo Pepicu zamotat i predat Intereuropi, City Expressu ili inom prijevozniku koji će je doteglit do Župe. Jer gospoja ne može fitnut u auto naš. . .
Dani sporo prolaze, užasno se dosađujem u Dubravi, dolazim u napast da jedem. Svaki put kada krenem prema frižideru, pobjegnem iz kuće i sjednem na biciklu. Jučer sam proveo sat vremena jurcajući po Maksimiru. Nisam imao pojma da postoji čitava šumetina iza onih jezera, sviđaju mi se staze, kao da voziš po planinama. . . Jedino korijenje nije bilo oduševljeno mojom vožnjom pa mi je u par navrata odlučio razdrmati ionako razdrman volan. . . A jednom sam skoro i na nos odletio kada sam zakačio grančurinu nasred staze. . . A bilo bi zanimljivo i pasti jednom. Hehehe. Kada počne druga godina i kada se Ulfuz vrati (i kad ja sredim svoju biciklu), nagovorit ću je na jedan mountain run po maksimirskim puteljcima. . .
Da, ćaća mi je rekao kako će on „srediti biciklu“ jer ja, kao, „ne znam čuti ležaj“, „ne kužim kad nema masti“, „mehanika mi nije jača strana“. . . Dobro, ima čovjek pravo. Ne znam čuti ležaj ali zato jako dobro čujem metalno nešto koje cvili ko svi crni vrazi kad nagazim lijevu pedalu. Nešto što cvili upravo prijeteći. . . Nekidan, prije nego je Ulfuz pasala za Rijeku, trebali smo se ići vozit ali sam odusto kada sam skoro osto bez prijenosa. I nije kriv HRT nego faking pedala koja odbija suradnju. Ostavivši je preko noći da razmisli o svojim postupcima, sutradan je sve bilo K.O. Krasno. Zadnje što mi treba je svojeglava bicikla. . .
A baš se veselim što idem doma! Čekaju me i društvena i tehnološka poboljšanja. Točnije, ova prva čekaju mene, ova druga moju Drenky (čitaj: laptop). Naime, dok ja budem uživao u Gradu s kokošima, moja Drenky će dobivati 1 GB RAM-a. Da, raznim kombincijama i preradama, doradama, varenjem i brušenjem, u njoj će na kraju biti 1280 MB RAM-a, što znači da ću konačno moći podignuti i grafiku na 128 i onda malo ležernije pogoniti raznorazne igre i igrice koje su cotale na dosadašnjoj brzini. A čeka me i novi fotoaparat, koji je moj ćaća velikodušno nabavio za svog sina i njegove „terenske“ potrebe. . . I imam memorijsku karticu od 2 GB za moj mp4, koji će od kraja srpnja posjedovati sveukupno 3 GB memorije. . . Zamislite koliko muzike stane na 3 GB! Puno više nego na jedan!
No. Eto, entuzijazam raste, jedva čekam kad ću doma. . . Ubija me ova anatomija i fakat mi se ne da više učiti, a što je najgore, kraj je daleko od kraja. . . Moram preživjeti taj pismeni kako bi mogo na usmeni, a onda se još moram mučit s onim mutavim profesorom iz ekologije na usmenom. . . Divota. . . Nikako da se taj horizont, na kojem se nalazi kraj, primakne. . .
Idem sada radit nešto konstruktivno dok me dragi ne zazove i naredi mi kad i gdje da se pojavim. . . A ja, ko poslušan i ne tako mali rob, trzam na svaku njegovu i trčim glavom bez obzira. . . Puseki, javim vam kako je prošla anatomija, naravno, IMA da bude pozitivna! Inače padaju glave, kotule i ostalo. . .
|
10.07.2007., utorak
Neka uđu. . . ?
O lijepa, o draga, o slatka slobodo!
Dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je do.
Uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove dubrave!
Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvojoj čistoj ljepoti!
Evo upravo je završio prijenos otvorenja 58. Dubrovačkih ljetnih igara. Ne znam jeste li gledali ili niste, znam da ja jesam i da sam uživo ko nikad do sad, možda zato jer sam tako daleko od Grada i nedostaje mi previše. Još bi i više uživo da onaj mutavi reporter nije čitavo vrijeme trabunjo gluposti i ponašo se ko da je izbjego s Vrapča. . .
Svidio mi se spoj tradicije i povijesti te modernog vremena ispunjenog brzom zaradom i lakomošću. Nažalost, moram se složiti s glumcima i potvrditi kako se Grad pretvorio u turističko izletište gdje možete čuti tisuću i jedan jezik i dijalekt, sve osim predivnog starog dubrovačkog govora. Jako mi je žao što se u mene doma nije više inzistiralo na upotrebi arhaizama koji i ne bi bili arhaizmi da hi se više koristi! Ali ne sviđa mi se reporterova usporedba Dubrovnika s kulom babilonskom. . . Iako ima istine u njoj. Graditelji babilonske kule gradili su tu nakaradnu građevinu ne bi li svojom arogancijom dosegnuli Boga u visinama. I zato im je Bog pomutio jezike, čineći da se više nikada međusobno ne razumiju.
A danas, kao što su djeca prikazala, ne možete proći Stradunom da ne čujete valjda svaki jezik koji postoji na ovom planetu. A što je još gore, ovi što hitaju strance po Stradunu i gone hi u svoje restorane paraju ko da znaju baš sve te jezike. Pare, to je ono što pokreće Grad danas, gledaju đe će što bolje zaradit, kako će koga opljačkat, ko će kome uvalit. . . Među milijun jezika, izigravamo Boga. Pa je veoma logično očekivat što će nam se dogodit ako ovako nastavimo. . . Jeste li čuli sada već isklišejiziranog Vojnovićeva Vuka? Kad ga je gospar (tj. njegov ćaća, ali Vuko to nije zno) pito što bi on s ogromnom kućerinom, kućom kao Sponza? U skladu s modernim vremenima, pametno kopile Vuko bi je dao u koncesiju! Ne bi je više prodo, ne, naučio je Vuko da nema koristi ako nešto prodaš jer si se onda s nekretninom pozdravio zauvijek! Ali ako je daš u koncesiju, onda tek imaš i ovce i pare! Pametan Vuko s još pametnijom porukom. . .
Jeste li čuli Sorkočevića na početku? Simfonija u D-duru, broj 3, II. stavak. . . To vam je onda melodija sukojom je svojevremeno počinjo dječji obrazovni program na HRT-u. Obožavam taj stavak, najdraži mi je dio, uz Albinonija, klasične glazbe uopće. . . Možda zato jer ima direktne veze sa Gradom jer je Sorkočević odozdo. . . A možda zato jer melodija naprosto predivno odjekuje između mira.
Moji su trenutno poviše hotela Belveder, ne znam kako se to piše na francuskom. . . Gledaju tradicionalni vatromet. . . Ja sam svake godine išao na taj vatromet, u pravilu pješke (jedno 6 km) po uzbrdicama i nizbrdicama, u mrklom mraku uz rub magistrale. . . Ali vatromet je spektakularan, svake godine sve bolji i bolji. . . Ne znam kakav je bio ove godine, pitat ću svoje. . . A znate čega mi je najviše žao? Toga što već 20 godina živim dolje, a NITI jednom nisam bio na otvaranju Igara, NIKAD! Uvijek bi slušao svoje koji su mi govorili da nema smisla ići u svu tu gužvu na Stradunu, da neću viđet ništa, bolje mi je da sjedim doma i gledam sve lijepo na televiziji. . . Nisam se nikad prepiro s njima ali uvijek sam ćeo doživjet taj osjećaj kad si doli među ljudima, glumcima i među povijesti. . . Dogodine, ako se zateknem u Gradu u ovo vrijeme, obavezno idem na otvaranje, što god mi govorili. . . Baš me briga. . .
A znate koji mi je najdraži dio, dio koji mi je izmamio suzu jer me uvijek dirne? Upravo Gundulićeva „Himna slobodi“. . . Dajte samo pogledajte lica tih glumaca, onijeh starijeh glumaca koji su valjda bili na svakom otvaranju dosad. . . Legendarni Miše Martinović, moj nadraži glumac Niko Kovač, pa Milka Podrug-Kokotović. . . Te svi ostali koji su tako iskreno gledali u Libertas dok se uspinjo na Orlanda. Nazovite to glumom, taj njihov izraz lica, ali čisto sumnjam da su glumili. . . Pravi glumac cijeni ono što predstavlja ceremonija otvaranja. Slobodu. Danas je sloboda veoma relativan pojam, uvjetovana tisuću i jednom stvari, individualna, svatko je doživljava na svoj način, a najgore je što je nitko ne cijeni!! I prije je sloboda bila relativna stvar, ali su je stari Dubrovčani toliko cijenili, toliko su bili opsjednuti slodobom da je Dubrovačka Republika cvjetala zahvaljujući brizi svojijeh stanovnika. Nitko u svijetu nije imao tako razvijenu diplomaciju! Divim se dubrovačkoj diplomaciji, diplomaciji koja je sputala dvije velike sile toga vremena, Mletačku Republiku i Otomansko Carstvo. . . Jedne su vješto držali daleko od sebi, drugima su plaćali ogromne svote da hi puste na miru. . . I uspijevalo im je. . . No nažalost, dogodilo im se što se valjda dogodi sa svime na ovom planetu. . . Pojeli su sami sebe; dekadencija vlastele je uzrokovala urušavanje iznutra, što je vražji Napoleon vješto i iskoristio. . . Da su samo imali nekoga pametnog tko bi ih svjetovo i vodio, uvjeren sam duboko da bi se Republika održala barem do Prvog svjetskog rata. . .
Sloboda. . . Glumci su je onda znali cijeniti. . . Dubrovački puk ju je znao cijeniti, a znali su i uživati u životu, što je, je. . . Ne znam koliko je vas gledalo prijenos ali vi koji jeste, jeste li kojim slučajem primjetili izraze lica visokih dužnosnika poput onog Biškupića, ili Mesića, ili one kuje Šuice? Naspram lica glumaca koja su bila istinski dirnuta, njihova lica su bila poput kamena, kamena koji se dosađuje. . . Eto u kakvim je rukama naša sloboda danas. . . U rukama ljudi koji ne cijene ono što nam je Bog podario. . . Uopće ih nije dirnula himna niti njena poruka. . . Poruka koja glasi: „Čuvajte slobodu koju vam je Višnji dao, čuvajte je svojim životima, to je ono što krasi vaše postojanje!“
A baš se odužujemo predivno i Bogu i ljudima koji su se borili za našu slobodu na ovakav način. Prodajemo sve, pa i đedove trule kosti, trčimo za zaradom. . . Ne znam postoje li tri velike kompanije koje su u stopostotnom vlasništvu Hrvatske. . . Je li išta naše? Hoće li nas na kraju kupiti neki šeik i hoćemo li onda naučiti ljubiti slobodu koju smo unovčili? Hm? Ili ćemo se zadovoljiti uvjetnom slobodom, prividom onoga što smo nekoć imali a izgubili. . . ? Ma dajte molim vas. . .
Ovo nije trebo bit politički post ali se u to pretvorio. . . Ne znam koliko vas uopće podnosi Grad. Slažem se s vama da je današnji puk od Grada napravio ruglo. . . Ali ono što je Grad nekoć značio, oduvijek što je značio, ono što je značio prije vražje EU u koju tako očajnički želimo. . . To je neporecivo. . . A toga više nema. . . Mislim da se sva vlastela, svi dramatičari, komedijografi i pjesnici staroga Grada sada okreću u svojim grobovima dok gledaju što činimo od svoga naslijeđa. . .
Heh. . . Još jedan afekt koji je izletio iz mene!
|
09.07.2007., ponedjeljak
Condition: RED ALERT!
Ugasi me.... Zar ne vidiš da gorim?!
Anyhow. . . Ovu nedjelju smo Ulfuz, Miško et moi proveli u Tuhelju. Iako ne znam kojim čudom smo tamo dospjeli, budući da se dragi nije sjećao/nije znao/zaboravio put/a. Sreća naša pa se Miškov ćaća pokazao izuzetno susretljiv pa nam je (čak) i kartu nacrtao. . .
...znate onaj osjećaj kada nekome nešto objašnjavate i on ne kuži i onda vama pukne film pa kažete: „Oćeš da ti nacrtam, idiote??“ E pa u ovom slučaju niti crtež nije pomogao, tj. idiotizam je bio mamutski. . .
Naime, Ulfuz i ja smo stigli tamo (tamo=kod Miška doma) oko (koliko je ono bilo, Ulfuz?) 9 i 45 ujutro, recimo. I onda smo prvo proveli jedno (tj. Ulfuz je provela) 20 minuta nagovarajući mladog gospara Julijana (=Miškovog brata) da nam se pridruži. . . Taman kada je bila na dobrom putu da mali popusti pod njenim gestapovskim metodama uvjeravanja, oglasio se tata Golub i rekao da mali smije i može ostat sam doma do popodne kada im stiže rodbina iz Metkovića. Mene je zapala dužnost da odem gore i prekinem seansu nagovaranja. Zatekao sam je kako djetetu ispire mozak kojekakvim obećanjima i lažima, pod uobičajenom prijetnjom komadanja šurikenima. . . No mali nije pušio. Nije bilo pepeljare.
Prekinuvši to, siđosmo dolje i onda čekasmo jedno eon i tristo pedeset i dvije godine dok se princeza Miško napudrala, navukla najlonke, stavila maskaru, spremila kuferčić stvari za nositi, pronašla ključ od kočije na koji je zgodno nalijepila znak „VW Lupo“. . . Kada se sinjorina udostojala sići iz svojih odaja, čekali smo da Miškov ćaća dovrši masterpiece od karte koju nam je crtao. Problem je iskrsnuo (kada smo KONAČNO krenuli, usput se zaustavivši u butizi, kako ne bismo dehidrirali usred milijun litara vode) kada je trebalo pratiti kartu. Naime, ćaća mu je to crtao iz neke svoje xyd perspektive i onda nam to smotao i dao. Ulfuz je sjedila naprijed i navigirala. Pokušavala, točnije, jer osim što nema osjećaja za lijevo i desno, furt je okretala kartu u rukama, tako da smo (po karti) čas išli naprijed, čas natrag, čas kroz jutra kukuruza. . . Dohvatio sam kartu i pokušao se orijentirati ali ni meni nije bilo jasno točno kuda moramo.
Stali smo na prvom ogromnom raskrižju. Znali smo da trebamo ići u smjeru Krapine. Ali previše mostova smo preskočili dotad, a karta je ukazivala na samo JEDAN. Nažalost, niti jedan putokaz nije „putokazivao“ pravi put za nas. Ugledao sam, ispred nas i okrenut nam stražnjom stranom, putokaz u obliku strjelice koji je svesrdno upirao „lijevo“, naše lijevo, njihovo desno. Nikome se nije dalo otići pogledati što na njemu piše, iako sam ja bubnuo (I POGODIO) da na njemu piše „Krapina“. Vođa puta/kormilar odlučio je da idemo ravno, umjesto lijevo. Odosmo ravno. . .
Još kukuruza. . .
Općina „Donja Bistra“ ostala je u prašini naših guma dok smo jahali preko brda i dolina, tražeći neki smjer, orijentir, nešto osim Miškovog mobitela kojim je pokušao nazvati oca. Njet signal. . .
Općina „Jakovlje“. . .
Faking kukuruz. . .
Općina „Donja Bistra“. . . Zašto? Miško je uspio dobiti ćaću, ćaću koji je blago popizdio što troje debila ne može pratiti bolno jednostavnu kartu. Vraćamo se natrag i sada na onom velikom raskrižju idemo desno, put Krapine. . .
Miško vozi posred ceste. . . Nema kamiona, kao u američkim filmovima. . . Samo kolona auta. . .
Kukuruz se penje uzbrdo, prateći liniju krajolika. . .
Stižemo do kružnog toka za koji nam je Miškov stari IZRAZITO naglasio da pazimo jer moramo izletit s njega na drugom izlaziću (izlaziću, jer je kružni tokić veličine moje mrežnice). HA! Da smo pratili kartu završili bismo tko bi znao gdje, iako bi „u kukuruzu“ bio veoma točan i nadasve moguć ishod. Naime, trebasmo i izađosmo na ČETVRTOM izlaziću. . .
Kuda mi ono idemo? Aha, Tuhelj. Znači, NE KRAPINSKE TOPLICE, MIŠKO! Tako. . .
Put nas vodi gore-dolje, lijevo-desno, po-šu-ma-ma i go-ra-ma. . . Nakon neodređeno mnogo vremena, kada sam s Miškom diskutirao koliko bi nam trebalo vremena da se vratimo pješke doma, nazreli su se prvi tragovi znakovlja za Tuhelj. Kewl. . . A zašto smo razmišljali o povratku pješke? Zato što je njemu pala na pamet ideja da Ulfuzicu i mene ostavi tamo i pobjegne. . . Pitao me je što bih napravio (njemu). Rekoh da bi mu to bila zadnja stvar u životu koju bi za mene učinio jer bi ga u sljedećem trenutku moje nježne ruke stegle u ne tako nježan stisak. . . oko njegovog kokošjeg vratića. Čim bi prvi put nakon njegovog dezertiranja moje smeđe oči pale na njegovo apolonsko lice. . .
Došli smo u Tuhelj, jedva našli mjesto za ostavit Lupića, nismo „lupili“ niti jedan auto parkirajući se. . . Iskašljali 60 kuna svaki za ulaz i krenuli tražiti mjesto da se usidrimo. . . Da, zaboravih napomenuti da se princeza naša Miško najdulje presvlačila. Tko li zna što je radio u onoj kabini. . . Mirta, ja bih se zabrinuo. . . Ustvari ne bi, zvao bi valjda i mene onda. . . :))))
Našli smo si mjesto na travi (porodica Poaceae, ne Kanabis), poskidali se i otpuzali u bazene . . .
Iskreno, očekivao sam da će biti gore jer imam neku odbojnost prema bazenima, još otkad sam u Njemačkoj, za vrijeme rata, sjeo na faking pčelu koja se davila u kapljici vode. Imao sam 3 i po godine. Otad nisam bio na bazenima, što je i logično jer imam vražje MORE na pet minuta pješke od stana! Ispravak: bazenu. Jer je samo jedan u Dbk, ako se ne varam, neću brojati one hotelske koji su strogo off limits!
Svidio mi se Tuhelj iako je bilo malo previše ljudi. . . Srećom, klor se nije tako jako derao, veoma slabo ustvari. A što da vam kažem, brćkali smo se, šlatali, ševili u bazenu (zna se tko), spuštali niz ogroman vodeni tobogan (nemreš doć na red od vražje djece!), plutali u olimpijskom bazenu gdje me je neki klinac opizdio nogom po ruci taman kad je moja malenkost odlučila kraljevskom manirom započeti kraul. Needless to say da sam odustao. . . I kapacitet pluća mi se smanjio, valjda zajedno s ostatkom mene. . . A možda i zato što je onoj vodurini u kojoj smo se kvasili falilo jedno TONU SOLI!!! Kao da se u sudoperu kupam. . .
Nakon nekog vremena otišli smo se malo sunčati. . . HA! Zajeb. . . Samo ću reći ovo: Ulfuz trenutno ne može hodati ni sa čim platnenim na sebi jer je neopisivo boli. . . Stavljala je jogurt ali ne pomaže više. Mene peče desno rame i jedan mali komad leđa + djelovi trbuha. Miška leđa. Meni nije neki bed, nije mi prvi put da pocrvenim, prođe za dan-dva i ostane lijepa boja čokolade s puno mlijeka. Ali iskreno, ne znam kako će Ulfuz profunkionirati, hihihihihihihihihihihihi. . . . . .
Jeli smo u self-serviceu i platili MASNO nemasnu hranu. . . Složili smo se da je osjećaj isti kao u SC-u, s tom razlikom da u studentskoj menzi nisi praktički gol. . . Zatim smo uživali u vodenom baru, sjedeći za šankom koji je uronjen u bazen. Definitivno najbolji bar na svijetu. . . A zatim smo shvatili da smo mogli komodno na fast-food: najeli bismo se, pojeli nešto konkretno i vrlo vjerojatno još i uštedjeli. . . Nema veze, znamo za drugi put. . . Couple of idiots. . . And one idiotess.
Još smo se malo bacakali po vodi, pokušavajući jedno drugo potopiti. . . Miško nije bio fer, iskorištavao je moju škakljavost u svoju korist, time me uvijek uspješno odbijajući od sebe. . . Stoka mala, zato sam ja viši od njega, HA!!! Hihihihi. . .
Nažalost, došlo je vrijeme da se ide doma, ima se posla i tako. . . Da, prije toga je zvala draga Myrtus koja NAŽALOST nije mogla s nama jer se žena spremala za veoma važan ispit koji je danas (bio. Vidiš, moram je pitat kako je bilo). Ali eto, bila je s nama barem kratko :-D
Idemo doma, princeza se opet presvlači kao da skida zmijsku kožu sa sebe. . . Sjedamo u auto, ja probavam temperaturu vode koja je ostala unutra u nekoj bočici. . . Da, da mi je bila vrećica čaja. . .
Dragi opet vozi krivom stranom ceste. . .
Gle, ne bi čovjek reko, KUKURUZ! Neka mi samo netko spomene da uvozimo kukuruz, nabit ću ga na glogov kolac! Pa pogledaj koliko toga sranja raste uokolo, idioti. . .
Spektakularno fulavamo put i završavamo na zaobilaznici, što se pokazalo kao korisno faljivanje jer smo ovako stigli u Prečko, bolje to nego Črnomerac. Dragi nas ostavlja i ide doma, Ulfuz pizdi, kuka i stenje dok je sve boli i peče, ja muški trpim (???) i smijem joj se. . . Ona izlazi na Savskom, ja nastavljam do trga gdje i mijenjam munjovoz. I došao sam doma. I danas je ponedjeljak.
Nema kukuruza, slava Bogu. . .
|
07.07.2007., subota
Standing still . . .
Ode cijeli post. Napisao sam ga i obrisao jer mi se nije svidila niti jedna riječ u njemu. Napisat ću nešto kada se dovoljno isfrustriram anatomijom, za sada sam samo letargičan, a to nije zanimljivo opisivati... Zabavljajte se arhivom malo, što ću vam, na godišnjem sam . .
|
|
|