Sjedim. . . Ko bi reko. . . Inače pišem postove stojeći na nogama. . .
No, kako rekoh, sjedim. . . Upravo sam se spremao na faks ali Bogu hvala da sam nazvao dragog prije koji mi je rekao kako u 2 ima usmeni, a ne ujutro kako sam ja vjerovao. . . Mislio sam otići i biti „moral support“ ali sada neću, not yet anyway. . .
Trebao bih i u referadu prijaviti ispit iz anorganske. Ali danas je prvi dan upisa, za one „privilegirane“ do 60. mjesta. Bit će strahovita gužva, vražji brucoši :)) No, i sam bijah jedan pa onda razumijem. Kad budem na 4. godini, onda neću razumjet (AKO BUDEM!). . .
Odbrojavam dane do povratka u Grad i ujedinjenja sa svim onim kokošima koje dolje kljucaju u prazno. . . U subotu ćaća dolazi po mene, idemo doma u ponedjeljak ili tako nešto, a samo zato jer trebamo Pepicu zamotat i predat Intereuropi, City Expressu ili inom prijevozniku koji će je doteglit do Župe. Jer gospoja ne može fitnut u auto naš. . .
Dani sporo prolaze, užasno se dosađujem u Dubravi, dolazim u napast da jedem. Svaki put kada krenem prema frižideru, pobjegnem iz kuće i sjednem na biciklu. Jučer sam proveo sat vremena jurcajući po Maksimiru. Nisam imao pojma da postoji čitava šumetina iza onih jezera, sviđaju mi se staze, kao da voziš po planinama. . . Jedino korijenje nije bilo oduševljeno mojom vožnjom pa mi je u par navrata odlučio razdrmati ionako razdrman volan. . . A jednom sam skoro i na nos odletio kada sam zakačio grančurinu nasred staze. . . A bilo bi zanimljivo i pasti jednom. Hehehe. Kada počne druga godina i kada se Ulfuz vrati (i kad ja sredim svoju biciklu), nagovorit ću je na jedan mountain run po maksimirskim puteljcima. . .
Da, ćaća mi je rekao kako će on „srediti biciklu“ jer ja, kao, „ne znam čuti ležaj“, „ne kužim kad nema masti“, „mehanika mi nije jača strana“. . . Dobro, ima čovjek pravo. Ne znam čuti ležaj ali zato jako dobro čujem metalno nešto koje cvili ko svi crni vrazi kad nagazim lijevu pedalu. Nešto što cvili upravo prijeteći. . . Nekidan, prije nego je Ulfuz pasala za Rijeku, trebali smo se ići vozit ali sam odusto kada sam skoro osto bez prijenosa. I nije kriv HRT nego faking pedala koja odbija suradnju. Ostavivši je preko noći da razmisli o svojim postupcima, sutradan je sve bilo K.O. Krasno. Zadnje što mi treba je svojeglava bicikla. . .
A baš se veselim što idem doma! Čekaju me i društvena i tehnološka poboljšanja. Točnije, ova prva čekaju mene, ova druga moju Drenky (čitaj: laptop). Naime, dok ja budem uživao u Gradu s kokošima, moja Drenky će dobivati 1 GB RAM-a. Da, raznim kombincijama i preradama, doradama, varenjem i brušenjem, u njoj će na kraju biti 1280 MB RAM-a, što znači da ću konačno moći podignuti i grafiku na 128 i onda malo ležernije pogoniti raznorazne igre i igrice koje su cotale na dosadašnjoj brzini. A čeka me i novi fotoaparat, koji je moj ćaća velikodušno nabavio za svog sina i njegove „terenske“ potrebe. . . I imam memorijsku karticu od 2 GB za moj mp4, koji će od kraja srpnja posjedovati sveukupno 3 GB memorije. . . Zamislite koliko muzike stane na 3 GB! Puno više nego na jedan!
No. Eto, entuzijazam raste, jedva čekam kad ću doma. . . Ubija me ova anatomija i fakat mi se ne da više učiti, a što je najgore, kraj je daleko od kraja. . . Moram preživjeti taj pismeni kako bi mogo na usmeni, a onda se još moram mučit s onim mutavim profesorom iz ekologije na usmenom. . . Divota. . . Nikako da se taj horizont, na kojem se nalazi kraj, primakne. . .
Idem sada radit nešto konstruktivno dok me dragi ne zazove i naredi mi kad i gdje da se pojavim. . . A ja, ko poslušan i ne tako mali rob, trzam na svaku njegovu i trčim glavom bez obzira. . . Puseki, javim vam kako je prošla anatomija, naravno, IMA da bude pozitivna! Inače padaju glave, kotule i ostalo. . .
|