Ugasi me.... Zar ne vidiš da gorim?!
Anyhow. . . Ovu nedjelju smo Ulfuz, Miško et moi proveli u Tuhelju. Iako ne znam kojim čudom smo tamo dospjeli, budući da se dragi nije sjećao/nije znao/zaboravio put/a. Sreća naša pa se Miškov ćaća pokazao izuzetno susretljiv pa nam je (čak) i kartu nacrtao. . .
...znate onaj osjećaj kada nekome nešto objašnjavate i on ne kuži i onda vama pukne film pa kažete: „Oćeš da ti nacrtam, idiote??“ E pa u ovom slučaju niti crtež nije pomogao, tj. idiotizam je bio mamutski. . .
Naime, Ulfuz i ja smo stigli tamo (tamo=kod Miška doma) oko (koliko je ono bilo, Ulfuz?) 9 i 45 ujutro, recimo. I onda smo prvo proveli jedno (tj. Ulfuz je provela) 20 minuta nagovarajući mladog gospara Julijana (=Miškovog brata) da nam se pridruži. . . Taman kada je bila na dobrom putu da mali popusti pod njenim gestapovskim metodama uvjeravanja, oglasio se tata Golub i rekao da mali smije i može ostat sam doma do popodne kada im stiže rodbina iz Metkovića. Mene je zapala dužnost da odem gore i prekinem seansu nagovaranja. Zatekao sam je kako djetetu ispire mozak kojekakvim obećanjima i lažima, pod uobičajenom prijetnjom komadanja šurikenima. . . No mali nije pušio. Nije bilo pepeljare.
Prekinuvši to, siđosmo dolje i onda čekasmo jedno eon i tristo pedeset i dvije godine dok se princeza Miško napudrala, navukla najlonke, stavila maskaru, spremila kuferčić stvari za nositi, pronašla ključ od kočije na koji je zgodno nalijepila znak „VW Lupo“. . . Kada se sinjorina udostojala sići iz svojih odaja, čekali smo da Miškov ćaća dovrši masterpiece od karte koju nam je crtao. Problem je iskrsnuo (kada smo KONAČNO krenuli, usput se zaustavivši u butizi, kako ne bismo dehidrirali usred milijun litara vode) kada je trebalo pratiti kartu. Naime, ćaća mu je to crtao iz neke svoje xyd perspektive i onda nam to smotao i dao. Ulfuz je sjedila naprijed i navigirala. Pokušavala, točnije, jer osim što nema osjećaja za lijevo i desno, furt je okretala kartu u rukama, tako da smo (po karti) čas išli naprijed, čas natrag, čas kroz jutra kukuruza. . . Dohvatio sam kartu i pokušao se orijentirati ali ni meni nije bilo jasno točno kuda moramo.
Stali smo na prvom ogromnom raskrižju. Znali smo da trebamo ići u smjeru Krapine. Ali previše mostova smo preskočili dotad, a karta je ukazivala na samo JEDAN. Nažalost, niti jedan putokaz nije „putokazivao“ pravi put za nas. Ugledao sam, ispred nas i okrenut nam stražnjom stranom, putokaz u obliku strjelice koji je svesrdno upirao „lijevo“, naše lijevo, njihovo desno. Nikome se nije dalo otići pogledati što na njemu piše, iako sam ja bubnuo (I POGODIO) da na njemu piše „Krapina“. Vođa puta/kormilar odlučio je da idemo ravno, umjesto lijevo. Odosmo ravno. . .
Još kukuruza. . .
Općina „Donja Bistra“ ostala je u prašini naših guma dok smo jahali preko brda i dolina, tražeći neki smjer, orijentir, nešto osim Miškovog mobitela kojim je pokušao nazvati oca. Njet signal. . .
Općina „Jakovlje“. . .
Faking kukuruz. . .
Općina „Donja Bistra“. . . Zašto? Miško je uspio dobiti ćaću, ćaću koji je blago popizdio što troje debila ne može pratiti bolno jednostavnu kartu. Vraćamo se natrag i sada na onom velikom raskrižju idemo desno, put Krapine. . .
Miško vozi posred ceste. . . Nema kamiona, kao u američkim filmovima. . . Samo kolona auta. . .
Kukuruz se penje uzbrdo, prateći liniju krajolika. . .
Stižemo do kružnog toka za koji nam je Miškov stari IZRAZITO naglasio da pazimo jer moramo izletit s njega na drugom izlaziću (izlaziću, jer je kružni tokić veličine moje mrežnice). HA! Da smo pratili kartu završili bismo tko bi znao gdje, iako bi „u kukuruzu“ bio veoma točan i nadasve moguć ishod. Naime, trebasmo i izađosmo na ČETVRTOM izlaziću. . .
Kuda mi ono idemo? Aha, Tuhelj. Znači, NE KRAPINSKE TOPLICE, MIŠKO! Tako. . .
Put nas vodi gore-dolje, lijevo-desno, po-šu-ma-ma i go-ra-ma. . . Nakon neodređeno mnogo vremena, kada sam s Miškom diskutirao koliko bi nam trebalo vremena da se vratimo pješke doma, nazreli su se prvi tragovi znakovlja za Tuhelj. Kewl. . . A zašto smo razmišljali o povratku pješke? Zato što je njemu pala na pamet ideja da Ulfuzicu i mene ostavi tamo i pobjegne. . . Pitao me je što bih napravio (njemu). Rekoh da bi mu to bila zadnja stvar u životu koju bi za mene učinio jer bi ga u sljedećem trenutku moje nježne ruke stegle u ne tako nježan stisak. . . oko njegovog kokošjeg vratića. Čim bi prvi put nakon njegovog dezertiranja moje smeđe oči pale na njegovo apolonsko lice. . .
Došli smo u Tuhelj, jedva našli mjesto za ostavit Lupića, nismo „lupili“ niti jedan auto parkirajući se. . . Iskašljali 60 kuna svaki za ulaz i krenuli tražiti mjesto da se usidrimo. . . Da, zaboravih napomenuti da se princeza naša Miško najdulje presvlačila. Tko li zna što je radio u onoj kabini. . . Mirta, ja bih se zabrinuo. . . Ustvari ne bi, zvao bi valjda i mene onda. . . :))))
Našli smo si mjesto na travi (porodica Poaceae, ne Kanabis), poskidali se i otpuzali u bazene . . .
Iskreno, očekivao sam da će biti gore jer imam neku odbojnost prema bazenima, još otkad sam u Njemačkoj, za vrijeme rata, sjeo na faking pčelu koja se davila u kapljici vode. Imao sam 3 i po godine. Otad nisam bio na bazenima, što je i logično jer imam vražje MORE na pet minuta pješke od stana! Ispravak: bazenu. Jer je samo jedan u Dbk, ako se ne varam, neću brojati one hotelske koji su strogo off limits!
Svidio mi se Tuhelj iako je bilo malo previše ljudi. . . Srećom, klor se nije tako jako derao, veoma slabo ustvari. A što da vam kažem, brćkali smo se, šlatali, ševili u bazenu (zna se tko), spuštali niz ogroman vodeni tobogan (nemreš doć na red od vražje djece!), plutali u olimpijskom bazenu gdje me je neki klinac opizdio nogom po ruci taman kad je moja malenkost odlučila kraljevskom manirom započeti kraul. Needless to say da sam odustao. . . I kapacitet pluća mi se smanjio, valjda zajedno s ostatkom mene. . . A možda i zato što je onoj vodurini u kojoj smo se kvasili falilo jedno TONU SOLI!!! Kao da se u sudoperu kupam. . .
Nakon nekog vremena otišli smo se malo sunčati. . . HA! Zajeb. . . Samo ću reći ovo: Ulfuz trenutno ne može hodati ni sa čim platnenim na sebi jer je neopisivo boli. . . Stavljala je jogurt ali ne pomaže više. Mene peče desno rame i jedan mali komad leđa + djelovi trbuha. Miška leđa. Meni nije neki bed, nije mi prvi put da pocrvenim, prođe za dan-dva i ostane lijepa boja čokolade s puno mlijeka. Ali iskreno, ne znam kako će Ulfuz profunkionirati, hihihihihihihihihihihihi. . . . . .
Jeli smo u self-serviceu i platili MASNO nemasnu hranu. . . Složili smo se da je osjećaj isti kao u SC-u, s tom razlikom da u studentskoj menzi nisi praktički gol. . . Zatim smo uživali u vodenom baru, sjedeći za šankom koji je uronjen u bazen. Definitivno najbolji bar na svijetu. . . A zatim smo shvatili da smo mogli komodno na fast-food: najeli bismo se, pojeli nešto konkretno i vrlo vjerojatno još i uštedjeli. . . Nema veze, znamo za drugi put. . . Couple of idiots. . . And one idiotess.
Još smo se malo bacakali po vodi, pokušavajući jedno drugo potopiti. . . Miško nije bio fer, iskorištavao je moju škakljavost u svoju korist, time me uvijek uspješno odbijajući od sebe. . . Stoka mala, zato sam ja viši od njega, HA!!! Hihihihi. . .
Nažalost, došlo je vrijeme da se ide doma, ima se posla i tako. . . Da, prije toga je zvala draga Myrtus koja NAŽALOST nije mogla s nama jer se žena spremala za veoma važan ispit koji je danas (bio. Vidiš, moram je pitat kako je bilo). Ali eto, bila je s nama barem kratko :-D
Idemo doma, princeza se opet presvlači kao da skida zmijsku kožu sa sebe. . . Sjedamo u auto, ja probavam temperaturu vode koja je ostala unutra u nekoj bočici. . . Da, da mi je bila vrećica čaja. . .
Dragi opet vozi krivom stranom ceste. . .
Gle, ne bi čovjek reko, KUKURUZ! Neka mi samo netko spomene da uvozimo kukuruz, nabit ću ga na glogov kolac! Pa pogledaj koliko toga sranja raste uokolo, idioti. . .
Spektakularno fulavamo put i završavamo na zaobilaznici, što se pokazalo kao korisno faljivanje jer smo ovako stigli u Prečko, bolje to nego Črnomerac. Dragi nas ostavlja i ide doma, Ulfuz pizdi, kuka i stenje dok je sve boli i peče, ja muški trpim (???) i smijem joj se. . . Ona izlazi na Savskom, ja nastavljam do trga gdje i mijenjam munjovoz. I došao sam doma. I danas je ponedjeljak.
Nema kukuruza, slava Bogu. . .
Post je objavljen 09.07.2007. u 18:55 sati.