Dunkve, moje nebitno biće se konačno vratilo u brlog iz kojeg je pobjeglo... Lady leži preko pola kreveta i živčano mlati repom (jer joj smeta zvuk tipki dok kljucam po njima), Pixieju rep visi s prozora već tri sata. Odmara se živina, cijelu noć je bio vani, lumpovo... Mater obescrijevljuje 6 kilograma srđela i jednu, kilogram i tries pet dekagrama tešku, palamidu, sve to što pojes ćemo u sljedećih nekoliko dana... Ćaća se odmara, vozio je čitavim putem nase (odbijao pomisliti da mi prepusti volan, čak i po metropoli; ali svesrdno je prihvatio moju navigaciju, umjesto Natašinu).
Rekao mi je, dok smo još bili u Zagrebu kako „vjeruje on meni ali ipak želi stići živ doma“... Stoga sam ja sjedio pored njega i diktirao put. Osjećao sam se kao ponovo u autoškoli. „Na ovom semaforu idemo lijevo...“, „sada smo u Zvonimirovoj...“, „prestroji se desno...desno...DRUGO DESNO!“ I tak...
Pitate se kako je moj predak pronašao mene u bespućima Dubrave?? Pa, ako se sjećate iz prethodnog posta, dok sam ja stajao u redu i Konzumu, priklješten između police s kondomima i neke babe koja je kibicala iste, pater meum et rodica moja su se vozili predivnim zagrebačkim ulicama uz pomoć satelitske navigacije s milozvučnim ženskim glasom koji je pripadao stanovitoj Nataši... Moram ženi poslat cvijeće, samo ako je ikad pronađem... No, Nataša nije baš inteligentna kao što joj ime ne sugerira jer je izvrtila oca moga na rotoru jedno trideset i dva milijuna puta kao da su na ringešpilu, zatim ih je vodala po Savskoj, pa kroz centar svim onim jednosmjernim uličicama gore-dolje... Ona joj je pukao film pa ih je strovalila na Vukovarsku, otamo na Heinzelovu te tek nakon sto pedeset godina samoće, uputila prema Dubravi. Kad mi je ćaća ispričao kuda su išli, tresoh se od nijemog smijeha ali šutah iz pristojnosti.
Sad, autocesta je sama po sebi blago monotona, još pogotovo kada ne možete upaliti neku muziku jer je auto star skoro 6 godina pa je popustila sva ona predivna zvučna izolacija i buka od kotača je doslovno za rezati živce... Ali nekako sam pojačao cd, samo da nije monotono. No, problem je u tome što mom ćaći smetaju bilo kakvi nepotrebni zvukovi dok vozi jer on „želi čuti auto“. Stoga sam mogao zaboraviti na muziku sve dok nismo stigli do Ploča kada mi je konačno puko film i upalio sam si In Flamese. Nakon pola pjesme, ćaća mi je sugerirao da to „nije njegova vrst muzike“, da ga „čini živčanim i da se „ne može koncentrirat“... OK... Jedna pjesma....! Pola jedne...
No prije toga veliki problem je bio pronaći tu neku cestu za jebeni Vrgorac, jer je moj predak odlučio provjeriti „alternativni pravac“ jednom kada siđemo na Šestanovcu, bez da se prethodno posavjetovao s onom good-looking kartom ispod sica. Stoga mi je, dok smo jahali po cesti koja je bila ravna ko leđa tisuću osadeset i dvije deve poredane u karavanu, naredio da napalim Natašu i pitam je za put. Palim ja Natašu, ona frigidna... Zaledila se kuja i ne da mi da uđem i dobijem ono što mi treba... I ćaći pukne film te stane negdje pored prve kuće na vidiku (što je bio savršen uspijeh, budući bijasmo usred faking NIČEGA!) i zatrči se za nekim tipom koji je taman ušao u kuću... Izvadio ga vani i pitao gdje je Vrgorac.
Ćaća: „Oprostite, možete mi reć jel ovo put za Vrgorac?“
Tip: „aaaaaaga, aaaaaga gjljujaga bljeeee!“
Ćaća: ???
Tip: „ljeeeeeest, iiiiimlkklja trljiiiiiidješljeeeeeet kiljoooooooometrljaljaljaaa!“
Ćaća: „Aha, fala, adio...“
Od svih ljudi na ovom planetu, od svih mogućih stvari koje vam se mogu dogodit, zamislite koliko POSRANI morate bit da usred pripizdine naletite na gluhonijema čovjeka! What are the odds??? Nije on bio retard, samo gluhonijem!
Moram li napominjat da sam umirao od smijeha čitavim putem doma? I umirao bi i dalje da nam u Slanom nije izletila cisterna pred nas i onda vozila ostatak puta (cca 50 km) ispred nas 30 km/h. How lovely...
Sada evo kuham se, na more neću još jer su Trebinjci tamo pa mi se gadi (nije da su šporki ljudi, to je čisto iz nacionalnog ponosa...). Navečer možda odem na bicikli... A sada mi ostajte zdravo, idem ručat malo ribe i onda ću viđet što ću... Eh, viđu da ima neke nove čeljadi ovuda... Savršeno... Samo se vi množite...
Kad smo već kod množenja, saznao sam da je moj rođak iz sedmog razreda, rođak koji je sin onog maminog brata koji je posvađan s cijelom obitelji i koji je, blago rečeno, šupak od čovjeka, prohodao s jednom malom koja živi poviše mene, malom koja ide s njim u razred i malom koja je STRAVA, koja je toliko zla da sam je još odavno prozvao „Luciferov podmladak“. Reče mi susjed da ih je vidio u ulazu od zgrade u dva ujutro nekidan kako se žnjaraju ko mahniti, samo što se nisu prasnuli... Ja si pomislih: „Divota... čisto...divota... Samo se nadam da se to dvoje neće razmnožavat jer svijet nije spreman na toliko zlo...“. A i pomislih si da je bolje da sam solo nego da žnjaram Čisto Zlo samo zato da bi reko kako mogu... Ili mi se posrećilo...
No... Ćaća je upravo uletio u sobu dok sam minimizirao post i rekao mi je: „Neću ti ja gledat što pišeš!“, glasom koji je govorio upravo suprotno, istežući vrat i bacajući pogled na ekran sa strane. Zašto, kvragu, moram imat kvalitetan ekran na laptopu, jedan od onih što imaju širok kut gledanja??? I još mi je u Wordu zoom teksta na 150% jer inače ne vidim ona sitna slovca... Damn... Idem prestat dok nije bilo većeg zla... Pusek...
|