Just as I predicted... Svi mi govore kako sam „šlank“, pa čak i babina vaga koja je obveseljeno pokazala da je njen opteretitelj lagan samo 95 kilograma. Što je 6 kilograma manje od sistematskog pregleda koji je bio negdje krajem lipnja. Još nisam bio kod tetke ali pretpostavljam koji će oduševljeni vriskovi izvirati iz njenog grla, tim više što ću joj ostaviti svu svoju staru robu u koju stanem i malo previše puta.
Ali... Medo se odrekao, ima već stotinu godina, večera (osim ako sam cijeli Božji dan bio u gradu i nisam stigo jest...), odrekao se kruha (osim u sendvičima jer ne možete jesti sir između prsta, jel da?), odrekao se lonca ispred sebe i jede ko ptić... Mami sam pokušao to objasniti ali ne uspijeva. Sjećam se veoma bistro kako mi je prije godinu i po dana, taman kada se bližio kraj četverogodišnjeg robovanja u Klasičnoj, ispirala mozak svojom teorijom da ću smršavit ako se odreknem večera. Samo to, tvrdila je, i bit ću mršaviji enormno puno. A ne imah snage volje za takvo nešto.
Sada, kada je Medo zbacio sa sebe 26 kilograma i kada je sav sretan i zadovoljan sam sobom, mater ne može pojmiti ideju da ja više ne večerivam!! „Pa ajde barem feticu kruha, ajde barem komadić salame... Pa nisi ništa za ručak pojeo, ne možeš se izgladnjivat...“. Borim se svim silama ali svejedno nije lako. A kad odem u tetke i kad dođe vrijeme večere, mislim da će me ubit. Jer tamo se večera sastoji od nekoliko vrsta mrtvih krava i kokoši, nekoliko vrsta vimenskih proizvoda u raznim oblicima i agregatnim stanjima te mnogo, mnogo kruha, s ili bez cjelovitog sjemenja. Prije je Medo uživao u takvim stvarima, davio se zajedno s ostatkom šire obitelji u takvom kolesterolu i trigliceridima. Ali više neće, jer Medo ne želi vratiti natrag sve one kile. Jasno mi je da će to biti unaprijed izgubljena bitka ali samo ako dopustim da me nagovore. I ovako idem svaki dan poslije objeda na more da potrošim barem malo svih tih kalorija koje akumulirah tijekom dana. A nikako da naučim mater da ja više nisam onaj stari ja i da mi ne stane toliko puno hrane u želudac. Mater se prebacila na staro i kuha li ga kuha! Strawa, čestitat ću sam sebi ako se vratim u Zg sa samo nekoliko kila više.
Nego, najavio sam babi da će Miško doći ovo ljeto kod mene i da ćemo spavati kod nje. Prva stvar koja je prešla babi preko usta je pitanje jel Miško Srbin. Baba i đede, kao i ostatak moje obitelji (uključujući i mene donekle) koji je bio doslovno na fronti rata tu u Župi, doji strašnu nacionalnu netrpeljivost prema našim istočnim susjedima. Trebat će stotine godina da to ishlapi. A jbga, što ćeš. Babu sam tek uspio smiriti kada sam joj rekao da je Miško bio u sjemeništu određen broj godina. TO može, to super. Ajde fala Bogu, iako mislim da je nisam razuvjerio. U svakom slučaju, rekla je da će ga ona „naučit pameti“, što god to značilo, tako da mislim da mu neće biti lako. Hehehe, da vidimo kako će on izać na kraj s mojom familijom i tim živcima koji pršte svuda uokolo. Mislim da nisam upoznao živčaniju familiju od moje! Al mene to strašno nasmijava, iako je za plakat više...
Nema te stvari koji moji doma mogu pokušati riješiti mirnim tonom i pri tom uspjeti. Danas su brojili sitniš koji sam dopotezo iz Zagreba, kovanice od po 5, 10, 20 i 50 lipa i skupilo se 40 kuna i nešto kusura preko. Mama broji desetice, skupi ih deset i kaže „sto!“. Tata zatim popizdi na nju da kako sto, pa što sto, odakle joj sto, što to ona govori, pa jel ona normalna, samo ga zbunjuje. Na to je mater otpilila kako nije uopće njemu govorila nego je sebi bilježila konto. I nakon toga su se automatski smirili. A ja umro od smijeha iza njihovih leđa...
Iako mi se čini da se sve više svađaju, a to mi se ne sviđa. Mama je strašno otišla na živce i svaki je racku naživcira. Tata je ispalio glavom i ima pamćenje ko zlatna ribica, 30 sekundi. Sve živo zaboravlja, daje triput sućut istim ljudima, ide triput na iste sprovode, zaključava vrata deset puta... Mamu živcira tatino zaboravljanje, tatu živcira mamino živciranje...Oboje bi trebali provesti malo vremena kod doktora ali ajd ti to mom ćaći objasni! „NIJE MENI NIŠTA!!!!“, izdere se tata kad mu predložiš neurologa, a onda traži ključe od auta deset godina, a oni mu vise za pasom... I tako... Nadam se da neće previše lajat jedno na drugo dok sam ja tu jer ću im reć da se glupavo ponašaju za svoje godine; umjesto da uživaju u životu, živciraju se oko svake sitnice.
A što ću, to valjda s godinama dolazi... A kad smo već kod godina, pitali me momci kada će druga godina, pitali oni šutim ja, godina je moja skrivena.... Što hi ima bit briga...
Idem ovo objavit dok mi je privacy neugrožena i onda idem na more da istrošim kalorije od današnjeg ručka. Mislim da ću danas ić sam jer je jučer bilo hladno i mojima se sigurno neće dat izlazit samo da se prigaju na suncu. A ja ću konačno zaradit malo samoće... Navikao sam se na samoću u Zg.
Post je objavljen 27.07.2007. u 13:38 sati.