O lijepa, o draga, o slatka slobodo!
Dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je do.
Uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove dubrave!
Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvojoj čistoj ljepoti!
Evo upravo je završio prijenos otvorenja 58. Dubrovačkih ljetnih igara. Ne znam jeste li gledali ili niste, znam da ja jesam i da sam uživo ko nikad do sad, možda zato jer sam tako daleko od Grada i nedostaje mi previše. Još bi i više uživo da onaj mutavi reporter nije čitavo vrijeme trabunjo gluposti i ponašo se ko da je izbjego s Vrapča. . .
Svidio mi se spoj tradicije i povijesti te modernog vremena ispunjenog brzom zaradom i lakomošću. Nažalost, moram se složiti s glumcima i potvrditi kako se Grad pretvorio u turističko izletište gdje možete čuti tisuću i jedan jezik i dijalekt, sve osim predivnog starog dubrovačkog govora. Jako mi je žao što se u mene doma nije više inzistiralo na upotrebi arhaizama koji i ne bi bili arhaizmi da hi se više koristi! Ali ne sviđa mi se reporterova usporedba Dubrovnika s kulom babilonskom. . . Iako ima istine u njoj. Graditelji babilonske kule gradili su tu nakaradnu građevinu ne bi li svojom arogancijom dosegnuli Boga u visinama. I zato im je Bog pomutio jezike, čineći da se više nikada međusobno ne razumiju.
A danas, kao što su djeca prikazala, ne možete proći Stradunom da ne čujete valjda svaki jezik koji postoji na ovom planetu. A što je još gore, ovi što hitaju strance po Stradunu i gone hi u svoje restorane paraju ko da znaju baš sve te jezike. Pare, to je ono što pokreće Grad danas, gledaju đe će što bolje zaradit, kako će koga opljačkat, ko će kome uvalit. . . Među milijun jezika, izigravamo Boga. Pa je veoma logično očekivat što će nam se dogodit ako ovako nastavimo. . . Jeste li čuli sada već isklišejiziranog Vojnovićeva Vuka? Kad ga je gospar (tj. njegov ćaća, ali Vuko to nije zno) pito što bi on s ogromnom kućerinom, kućom kao Sponza? U skladu s modernim vremenima, pametno kopile Vuko bi je dao u koncesiju! Ne bi je više prodo, ne, naučio je Vuko da nema koristi ako nešto prodaš jer si se onda s nekretninom pozdravio zauvijek! Ali ako je daš u koncesiju, onda tek imaš i ovce i pare! Pametan Vuko s još pametnijom porukom. . .
Jeste li čuli Sorkočevića na početku? Simfonija u D-duru, broj 3, II. stavak. . . To vam je onda melodija sukojom je svojevremeno počinjo dječji obrazovni program na HRT-u. Obožavam taj stavak, najdraži mi je dio, uz Albinonija, klasične glazbe uopće. . . Možda zato jer ima direktne veze sa Gradom jer je Sorkočević odozdo. . . A možda zato jer melodija naprosto predivno odjekuje između mira.
Moji su trenutno poviše hotela Belveder, ne znam kako se to piše na francuskom. . . Gledaju tradicionalni vatromet. . . Ja sam svake godine išao na taj vatromet, u pravilu pješke (jedno 6 km) po uzbrdicama i nizbrdicama, u mrklom mraku uz rub magistrale. . . Ali vatromet je spektakularan, svake godine sve bolji i bolji. . . Ne znam kakav je bio ove godine, pitat ću svoje. . . A znate čega mi je najviše žao? Toga što već 20 godina živim dolje, a NITI jednom nisam bio na otvaranju Igara, NIKAD! Uvijek bi slušao svoje koji su mi govorili da nema smisla ići u svu tu gužvu na Stradunu, da neću viđet ništa, bolje mi je da sjedim doma i gledam sve lijepo na televiziji. . . Nisam se nikad prepiro s njima ali uvijek sam ćeo doživjet taj osjećaj kad si doli među ljudima, glumcima i među povijesti. . . Dogodine, ako se zateknem u Gradu u ovo vrijeme, obavezno idem na otvaranje, što god mi govorili. . . Baš me briga. . .
A znate koji mi je najdraži dio, dio koji mi je izmamio suzu jer me uvijek dirne? Upravo Gundulićeva „Himna slobodi“. . . Dajte samo pogledajte lica tih glumaca, onijeh starijeh glumaca koji su valjda bili na svakom otvaranju dosad. . . Legendarni Miše Martinović, moj nadraži glumac Niko Kovač, pa Milka Podrug-Kokotović. . . Te svi ostali koji su tako iskreno gledali u Libertas dok se uspinjo na Orlanda. Nazovite to glumom, taj njihov izraz lica, ali čisto sumnjam da su glumili. . . Pravi glumac cijeni ono što predstavlja ceremonija otvaranja. Slobodu. Danas je sloboda veoma relativan pojam, uvjetovana tisuću i jednom stvari, individualna, svatko je doživljava na svoj način, a najgore je što je nitko ne cijeni!! I prije je sloboda bila relativna stvar, ali su je stari Dubrovčani toliko cijenili, toliko su bili opsjednuti slodobom da je Dubrovačka Republika cvjetala zahvaljujući brizi svojijeh stanovnika. Nitko u svijetu nije imao tako razvijenu diplomaciju! Divim se dubrovačkoj diplomaciji, diplomaciji koja je sputala dvije velike sile toga vremena, Mletačku Republiku i Otomansko Carstvo. . . Jedne su vješto držali daleko od sebi, drugima su plaćali ogromne svote da hi puste na miru. . . I uspijevalo im je. . . No nažalost, dogodilo im se što se valjda dogodi sa svime na ovom planetu. . . Pojeli su sami sebe; dekadencija vlastele je uzrokovala urušavanje iznutra, što je vražji Napoleon vješto i iskoristio. . . Da su samo imali nekoga pametnog tko bi ih svjetovo i vodio, uvjeren sam duboko da bi se Republika održala barem do Prvog svjetskog rata. . .
Sloboda. . . Glumci su je onda znali cijeniti. . . Dubrovački puk ju je znao cijeniti, a znali su i uživati u životu, što je, je. . . Ne znam koliko je vas gledalo prijenos ali vi koji jeste, jeste li kojim slučajem primjetili izraze lica visokih dužnosnika poput onog Biškupića, ili Mesića, ili one kuje Šuice? Naspram lica glumaca koja su bila istinski dirnuta, njihova lica su bila poput kamena, kamena koji se dosađuje. . . Eto u kakvim je rukama naša sloboda danas. . . U rukama ljudi koji ne cijene ono što nam je Bog podario. . . Uopće ih nije dirnula himna niti njena poruka. . . Poruka koja glasi: „Čuvajte slobodu koju vam je Višnji dao, čuvajte je svojim životima, to je ono što krasi vaše postojanje!“
A baš se odužujemo predivno i Bogu i ljudima koji su se borili za našu slobodu na ovakav način. Prodajemo sve, pa i đedove trule kosti, trčimo za zaradom. . . Ne znam postoje li tri velike kompanije koje su u stopostotnom vlasništvu Hrvatske. . . Je li išta naše? Hoće li nas na kraju kupiti neki šeik i hoćemo li onda naučiti ljubiti slobodu koju smo unovčili? Hm? Ili ćemo se zadovoljiti uvjetnom slobodom, prividom onoga što smo nekoć imali a izgubili. . . ? Ma dajte molim vas. . .
Ovo nije trebo bit politički post ali se u to pretvorio. . . Ne znam koliko vas uopće podnosi Grad. Slažem se s vama da je današnji puk od Grada napravio ruglo. . . Ali ono što je Grad nekoć značio, oduvijek što je značio, ono što je značio prije vražje EU u koju tako očajnički želimo. . . To je neporecivo. . . A toga više nema. . . Mislim da se sva vlastela, svi dramatičari, komedijografi i pjesnici staroga Grada sada okreću u svojim grobovima dok gledaju što činimo od svoga naslijeđa. . .
Heh. . . Još jedan afekt koji je izletio iz mene!
Post je objavljen 10.07.2007. u 22:19 sati.