Učahurena stvarnost
30.06.2007., subota
Here, put those unused braincells to good use. . . + UPDATE
|
Since I expect Ulfuz to provide you with multimedia and upload all the pictures from Thuesday, I`ll focus on text version. A text version of what, actually? You see, this week one of my penpals was visiting Zagreb, the kind of friend you write letters to, in which you write all kind of stuff, virtually you know each other pretty well but you haven`t yet met. Given the fact that she came to Zagreb to visit her friend who was preparing both for her prom night and for her admission exams for college, my friend, who`s name`s Ruth, asked me if I could take her to the zoo, because she`s an amateur zoologyst and she heard that Zagreb zoo has two new baby bears. . . And she wanted not to be in the way of her very busy friend she was staying at. I was, and still am, thrilled by this opportunity to meet someone from another country! And Ruth, being from Ireland, was the perfect candidate! Although it was kind of impossible to understand every word she was saying because she has a VERY strong Irish accent, plus she talks ultra-fast! But all in all, it was pretty good. Al least I haven`t embarassed myself as I thought I might. Of course, I musn`t forget to mention that my precious passed his driving test that very morning, so he was, shall we say, in a good mood and he decided to stay with us and visit the zoo. Either that, or his better half, otherwise know as Mirta The Wise, made him stay. I`m inclined to the latter, as a matter of fact, because I know him. If it hadn`t been for you, Myrtus, I doubt he would have stayed. But, who cares about him, at least we enjoyed, right? Or was it left. . . I can`t remember. . . So. First thing we did when we met with Ruth were coctails in Profil Megastore. I KNOW, it is not like me to go around and drink coctails, but it was a special occasion, you don`t meet with friends from different countries every feckin` day! Give me some slack, ok. . . .Me, so decent and shy, antialcoholic drinking single Jamaica Sun-something, I know, the world is about to come to and end, right? Yeah. Anyhow, coctails were the catalyst for the first argument between Ruth and yours truly. Somehow the conversation wandered to alcohol and stuff. If I recall correctly, Ulfuz asked Ruth just how many types of beers they have in Ireland (reported speech is not my strongest side in English grammar so have mercy). Then I sad that Ruth couldn`t possibly know that coz she wasn`t an alcoholic. And then Ruth snapped that she WASN`T an alcoholic. „Of course you are not, I`ve just said so!“, I replied, remembering only later that „of course“ phrase in English has an offensive connotation. Nevertheless, Ruth remained an alcoholic for the rest of the day. We decided to visit the Botanical garden first, while waiting for Myrtus to come. Unfortunately, the garden was closing at the time so we provided Ruth with a warp tour through the „unhappy grass“, as she called it, explaining how grass in Ireland is extremely happy, due to the constant rain and cold temperatures. Of course our grass is depressed when it grows on feckin 100 degrees! Would you be happy? Somehow I doubt. Since nice obese lady from the garden`s management (read: gardener with a paycheck just about enough to cover basic needs of transportation, unless she has a bunkbed somewhere on the Department of Botany) threw us out, we continued to the square to meet with Myrtus. And then we proceeded to the Zoo. Ah, yes. I`ve forgotten about the second argument I had with Ruth. In one of her letters she wrote that female hyenas have (pseudo)penises, when there are no males in the neighbourhood, then one female grows a penis and things are settled. Even then, I challenged her knowledge of penises in hyenas, making her angry enough so she doesn`t forget to mention that first time we meet. And we spend pleasent two hours discussing penises. . . She even got off the subject and involved bird penises. Actually, she told me how birds have no penises whatsoever! Each individual has a hole. That didn`t make any sense to me, how can you possibly mate if both of you have a hole? Nevermind, we told her she was obsessed with penises, which only resulted in a new avalanche of rage! Hihihihihi. . . . She even wanted to grab a duck while we were in Maksimir, just to prove me I was wrong and she was, naturally, right. Fortunately, the zoo thrilled her, althouh it is much smaller than Dublin`s. But lot of animals were not so interested in us, not as much as we were interested in them! They must be bored to death inthere. . . Poor them. Well, I belive Ulfuz described just how big the cages are. . . And that poor lion wasn`t to happy for that tiger next door, eyeing his woman. And the lioness was, shall we put it this way, frigid to both of them. At the end, lion just roared in despair, because he hadn`t got any! Hihihihi. And the tiger remained nervous as usual. Wolfs were feeding with something dead and disgusting when we arrived, something that smelled worse than my roommates shoes (and trust me, you don`t want to come nowhere near his shoes, especially not in the summer!!). We decided to let the wolfs feast in peace, since they began to measure the distance and wind direction, calculating how to reach us instead of that dead meat just lying in front of them. . . Oukey, nice little wolfies. . . Edge off, run away. . . Ulfuz and me were amusing what seems to be the oldes parrot in the zoo. The big white one, I can`t remember the species any more. Anyhow, we played with it (since bird have no penises, so we couldn`t tell whether it was he or she) for some time. Then it decided to allow us to pet it. And we did, although it had an enormous beak, the one that could easily chop your head of. . . But poor old parrot was just thirsty for some love, that`s all. . . Ruth was very enthusiastic to see the spiders, since she adores them, for a reason that keeps escaping me. I just can`t understand why would anyone love something so big, hairy and venomous! Freaky. And those spiders were HUGE. . . No thanks. . . When I told her how many I killed last year she almost killed ME. Look, I just don`t want to wake up dead one morning (although I don`t see how`s possible to wake up dead in a first place. . . ) thanks to a teensy little spider! What else did we see? Uh, wait! I forgot to mention that Ruth though us one Irish coarse! You know how nationalistic and proud Irish are about their language and country? And you know just how much they hate British, because the invaded them so many years ago? Good. Ruth told us, if we ever come to Ireland and see an Union Jack on a flag, we are to do the following: 1) Clutch our fist 2) Look at the flag 3) Wave with our clutched fist towards the Union Jack 4) Say: „7 hundred years of oppression! Feckin bastards!!!!! 5) Make a disgusted face expression, and spit, but that`s not mandatory. . . She says that, if we do all that, we will be in their mercy. But she did warn me not to do it in plain British accent, for example the one I posses. I am not to blame, I had an English teacher who insisted in British English and their accent! I then definitely must avoid Ireland coz I might end up lying dead in a gutter somewhere. . . Acutally, what I didn`t say to Ruth is that I find British accent pretty sofisticated and pleasent. Good for me I didn`t tell her that, she would have murdered me herself! She than spent half an hour trying to exorcise the accent out of me, but she was of no luck. I just can`t say „ken`t“, it always comes out like „kaaan`t“. Or „aaaas“, instead of „es“ for ass. And I tend to swallow my „r`s“ or „t`s“. For example mirror. She says „miror“, only with a strange accent. I say something like „mira“, just like I live in Oxford! Fuck it, I can`t get rid of it! Ok, enough about the accent. . . I don`t remember what else we did, except for watching otters play. You have a video on Ulfuz`s blog. . . I think they were trying to mate but in the end, the female wasn`t intereseted anymore. What a surprise.. . You see that I don`t mention my precious and his precious too much. . . That`s because they were making out somewhere in the background most of the time :))))) Just kiddin`. Actually, Miško even talked to Ruth, I was utterly surprised that he was able to produce a single, meaningful sentence in English, since he`s having problems with Croatian in a first place. Like I said, he suprised me. And Myrtus, naturally, made a pact with Ruth to (ah, I`m looking for a suitable word for „prcati“) ??? Miško all the time. And Ruth, being perverse as usual, accepted the game without any object! And Ulfuz fought her way through English pretty well. All those hours of us speaking English finally paid off, ha Ulfuz? :))))))) You needn`t have to worry, we will practise our English this summer, I promise you that! People, I`m getting tired, the sole reason I`m writing this in English is because I plan to „order“ Ruth to visit my blog and leave a comment. . . We`ll see. . . I only regret not seeing her again. Unfortunately, we parted pretty stupid. She was pushed in a tram, we waved at each other, agreeing that we must see each other before she leaves back home. Sadly, that didn`t happen. She sat on a bus this morning at 12:30, and she was busy entire Friday. We decided to call it an „Unfinished Chapter“, thus forcing me to visit Dublin and pay her a visit in return. . . Good, now I only have to mention that to my parents. . . Hehehehehehehehehe, I can`t wait to see their reaction. . . I must not forget to mention a small book about Irish language and culture I got from Ruth! Thank her a lot, now I can try to master Irish pronountiation, which is, in a lack of better word, un-understandable to mortals like me. . . And she got from me a T-shit of Croatian Biospeleological Society, with Croatian cave animals on the front, together with Latin names (she is an amateus zoologyst, with tendency to politics, after all! :)))))) ). We both liked our presents. And I`m looking forward to seeing her again! P.S. I do not apologise for all the grammar and likelike mistakes, I gently give a f***.. . . . . . . . . . . . UPDATE: ...koji je na hrvatskom jer je jedanes i po u noći i ne razmišlja mi se na eng. Kao što me Myrtus ljubazno napomenula, zaboravio sam jednu jaku provalu našeg dragog. . . Naime, promatrali smo veprove kako se love po svom staništu i jedan od njih je naglo stao, počeo gunđati te njuškom nespretno pokušavajući dohvatiti svoju rit koja ga je očito strašno svrbila. Gledajući vepra u panici, Miško je hladno konstatirao: "Da , znam kako mu je. To kad te svrbi guzica, a ti je ne možeš dohvatiti da je poljubiš!". . . Moram li napomenuti da smo Ulfuz, Myrtus i ja ostali blago !PAF!, pitao sam ga, doduše, jel on to svaki put ljubi svoju guzicu kad ga svrbi ili samo u specijalnim prilikama. . . Nije me udostojao odgovorom. Mislim da Ruth to nismo preveli, kao ni ovo sada. . . Ali smo se zato pošteno nasmijali!!! Da odgovorim kornjači: Imam 1 GB ali spiskam sve u pola mjeseca:))) I da, opet me zjbva kartica, evo danas cijeli dan nije radila i sad samo proradi, kada sam već počupao ovo malo kose od bijesa!!! Stoka. . . |
- 18:33 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (14) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
25.06.2007., ponedjeljak
Sjećam se... na vrhu moga jezika i u šalici za kavu, njegov nožni prst...
|
Evo ignorirajmo činjenicu da me Vodafone Mobile opet zjbva i da bi sada najradije otišao do VIP-a i zabio im je znate već kamo. Ali neću iz samo jednog razloga. Zato jer je danas Dan državnosti. . . Još jedan od tri veoma nepotrebna neradna dana u državi koja ima, vjerujem, najviše neradnih dana na svijetu. Ali ovaj trolist (Državnost, Nezavisnost i „Fala ti Domovino“) me nervira kao jež u guzici. Čemu sve to? A čemu ja to sve drobim tu? Ni sam ne znam, pretvaram se u jednog od onih đedova iz Muppet Showa što samo sjedi pred TV-om i komentira. E pa kako se ne bih do kraja metamorfozirao u njega, idem opisati proteklih 5 dana koji su bili veoma zanimljivi. . . Da vidimo, što je bilo prvo na repertoaru? Aha, bijah s Ulfuzicom na Bundeku na prvi dan ljeta. Otišli smo tamo poslušati „Carmina Burana“, poklon gradu od nekoga ili nečega. Bilo je previše ljudi za moj ukus i još su neke babe tako zanimljivo zauzele poze točno pred nama, blokirajući svojim omanjim glavicama ne samo vidno polje nego i sav zvuk koji je dopirao iz masivnih zvučnika. Dok je Ulfuz pjenila, ja moljah Boga da se maknu. I gle, Providnost me posluša jer su nestale nekud, kud baš me briga. A iza nas je sjedila gomila babaca i jedan đedac koji su bili lagano pripiti, samim time i glasni ko da su na rodeu a ne na kulturnom uzdizanju. Besplatnom kulturnom uzdizanju, naglašavam. . . I čekali su nekoga te im čuvali mjesta, navlačeći na sebe tako bijes ljudski i Božji jer je samo kraj njih bilo slobodno. . . Ja sam čekao Oktobarsku revoluciju povezanu s nedostatkom mjesta dok su se kor i orkestar gnijezdili na pozornici, kao da igraju šah. Kao da je važno ko đe sjedi (šalim se, naravno!). Izvedba pjesama mi se veoma svidjela, možda zato što su mi to prve „Carmina“ uživo, možda zato što je bilo na otvorenom i bilo je lijepog povjetarca i mnoštvo molekula kisika za udisati (čitaj: nismo se stiskali u nekoj minijaturnoj dvorani strahovito nalik na plinsku komoru. . . ). Zapališe vatre uokolo po „plaži“ tako da je ugođaj bio ekstremno romantičan, a i drveća u pozadini, obasjana diskretnom svjetlošću reflektora, pridonosila su ekstremu. Sve u svemu, veoma lijepa večer i baš mi je drago što smo Ulfuz i ja bili zajedno tamo. Poslije je njeno društvo upravo napadno inzistiralo da ostane s njima na Bundeku raditi što i ostala mladenačka svita radi na Bundeku uoči neradnog dana. Ali moja Ulfuz se nije dala, tako treba!! Shvativši sam, a i čuvši iz njene labrnje, kako ima nekih svojih unutarnjih problema, ostavih je da ode doma, ja krenuvši s istom namjerom prema Glavnom. Toliko o četvrtku. A petak je bio dan kada me je dragi probudio veoma rano i pitao hoću li se već jednom pojaviti kod njega ili ne! A taman me prekinuo u ugodnom znojenju u krevetu, koje je pak bilo uzrokovano meteorološkim prilikama, a ne ginekološkim, kako vi pomisliste. Eto, budući da me je dugo nagovarao (čitaj: 2 i po nanosekunde), spakirao sam se i otputio put Zaprešića. Plan je bio da ostanem do subote popodne i pokažem mu molekularnu jer njegova zgodna mala glavica can`t grasp the koncept sinteze mRNA i tih sranjca. Ali, kao što ćete u nastavku čitati, Her Highness, Myrtus The Wise, sredila je svog dragog (a i mene), tako da sam se doma iz Zaprešića vratio tek u ponedjeljak popodne, izbjegavajući Putina i ostatak Rusenjara po Zagrebu. Petak je bio dan rezerviran za učenje, to smo i odradili, iako ne onoliko koliko sam bio uvjeren da ćemo odraditi. . . Ali kad objašnjavate nešto onako zgodnom frajeru kraj vas, tko još razmišlja o uvrnutoj DNA; radije biste nešto drugo uvrnuli;) Ali ajde, uspjevši na jedvite jade natjerati single brain cell moga dragoga da se pozabavi malo biologijom, postigli smo kakav-takav napredak u odnosu na četvrtak kada mu to nije bilo uopće jasno. S tim da sam otkrio kako će prosvjeta profitirati samo ako mene bude držala dalje od katedre jer su moje metode podučavanja te obračunavanja sa zabušantima malo previše neortodoksne. Recimo samo da nemam živaca za tumačiti nešto nekome, a taj netko trenutno razmišlja o make-outu sa svojom dragom! Mislim stvarno, there`s a time and place for everything, a to nije bilo nijedno tada! :)) Nevermind. Navečer je moj, ispravak: naš:), dragi posudio filmove pa smo imali veoma kratki maraton (dva filma, „Ubojica mekog srca“ i nastavak istog). Ne znam ako je bilo tvome bratu, Myrtus, ali meni nije bilo ni najmanje neugodno sjediti pored vas dok ste se šlatali. Dapače, povremeno bi i meni nešto doletilo;)))) No u svakom slučaju, kada su filmovi završili, Pero i ja smo se morali blago izgubiti na nekih 20 minuta da par „odradi svoje“. Ne to svoje, ali ono drugo svoje što također zahtijeva određenu dozu intime, if you know what I mean. Pokupio sam se u krpe i posvetio se piljenju Onoga gore kako bi mi rodica što bolje maturirala u subotu. I eto, prošla je s 4. Hvala Njemu. Iz sobe do, pogađate već čije, dopirala su raznorazna gugutanja i hihotanja. Što su radili, zanima me izrazito živo ali nećemo se uplitati, jelte, nije fino. Ali fasciniralo me kada mi je Miško rekao kako je Myrtus morala provesti veći dio noći tu, vrata do mojih, jer ju je dragi brat ostavio van bez ključa. Hihihi. . . znači tome sva ona buka čitavu noć, a ja se pitao što to moj dragi čini da diže toliku buku! Mislio sam da je sam pa si dava malo oduška nakon napete večeri ;) Ali eto, nije imao potrebe, ustvari samo mu se pogoršao pritisak. . . U subotu se dogodila jedna kobna pogreška! Naime, dragi me je zamolio da mu napravim nešto za objed dok on „vježba“ sa svojim utegićima malo. Teška srca sam se odvojio od toga prizora te sa suzom u oku kuhao. A suza je bila tamo jer sam luk rezao. I mnogo toga rezah jer sam odlučio napraviti ražnjiće. Ali kako to obično kod mene biva, posvetivši svoj mentalni sklop drugim stvarima (od kojih je jedna dizala teške stvari na katu i uzdisala od napora), uopće nisam pazio što mi se događa u tavi. Tako da, kad je došlo vrijeme za jesti, moj jadni dragi je pokupio sve ražnjiće sa sirovim mesom! Ja ne znam zašto se bunio, pa meni su svi bili lijepo pečeni. . . Tužio se da se osjeća kao da žvače neku netom ubijenu životinju. Drago mi je samo što mu sirovo meso nije pobudilo životinjske instinkte, kao što mačke popizde ako ih hranite sirovim mesom. A ja umirah od smijeha dok mi je govorio kako će, sljedeći put kada poželi biti nestručno otrovan, pozvati mene i dati mi kuhaču. Hmmmm. . . Nakon tog nadasve delicijoznog banketa, dragom mome je pala ideja da opet pljačkamo njegovog susjeda koji nije zaštitio svoj Wireless router. Da, zaboravio sam napomenuti da imah „besplatan internet“ cijeli vikend? Da, jesam. Gledajte, znam da to nije lijepo, ali tip si je sam kriv što se nije zaštitio. A budući da mu se bežična mreža zove nešto tipa „XLZYX...“, kako da ja znam tko je to? Da ima ime i prezime, otišao bih i rekao mu da se zaštiti. A ovako, možda je netko to namjerno ponudio svojim susjedima jer je dobar u srcu. . . No u svakom slučaju, trebali smo skidati neke spotove od Dream Theatera. Kažem „trebali“ jer smo skidali nešto apsolutno drugo. Naime, moj dragi se polakomio za omnipotencijom interneta pa mi je naredio da skidam spotove tipa „cute gay teen poses in front of the mirror“, ili pak „sexy teen gay gets his first cock“ te ine naslove poprilično sličnog sadržaja u sebi. Myrtus, znam da si sumnjala ali sada barem znaš, na moju veliku radost, kakve su sklonosti tvog dragog! Hehehehehehe, naučit ćeš živjeti s time, ja već jesam ;) Rekao mi je dragi da mu uopće nije fora gledati cure u takvim filmovima ali kad dođe do uncut dečkića. . . Eto, proveli smo sat vremena proučavajući raznorazne istospolne poze, smijući se tim tipovima grohotom. Dragi je konstatirao kako su sve te gay zvjezice u takvim filmovima uvijek zgodni (kako to zna, te koliko ih je pogledao da to može zaključiti, nisam pitao čisto zato da sebi maštu ne budim:)))). Ali uistinu ga je šokirao jedan closeup snimak, well... „radnje“, kada je otkrio da tip koji „radi“ nema mošnje, skrotum, jaja, balls, nazovite vi to kako hoćete ali tip ih nije imao. Objasnio sam mu kako ih ima ali su se razvukle od naprezanja. Ne, on je ostao uvjeren da ih tip nema. Blago njemu. . . A sad za sve vas koji ste se zgadili nad ovim rečenicama, napominjem kako je naša perverzija PERVERZNA, za razliku od svih onih koji kažu da su perverzni ali kad dođe do perverzije, onda se pokriju po ušima, kukavice. Mislim da bi „Budaletina s novom forom“ strašno voljela biti u toj sobi s nama dvojicom dok se to vrti na ekranu, jel da, Iffy? Hehehehehe. A sad za one koje još nisam razuvjerio: nismo se potrošili, nismo (toliki) pederi, samo smo se smijali ljudskoj gluposti i nekim činovima kojima pripadnici našeg maloumnog spola podliježu. Ali istini za volju, dragi je pošao po ravnalo da provjeri koliko je to „13 inča“, jer se, naime, taj broj krio u jednom naslovu. Ustanovili smo da je to PREVIŠE, tip može komodno raditi na poziciji svrdla na nekoj naftnoj ili inoj bušotini. . . A to je, pak, potaklo mog dragog da mi ispriča koliki je hrvatski, a koliki europski prosjek u dužini, koliki je obujam. . . A nije mi rekao koliko on i u kojem predznaku odstupa od prosjeka;))) Ali ja bih to trebao znati, zar ne Myrtus? Hihihihihihihi . . . Nakon toga uslijedila je još jedna večer ispunjena akcijom (pod akcijom mislim na filmove, i isključivo na njih, i to one koji imaju radnju i zaplet, dakle ne na one iz branše koja se spominje poviše, ok?). Sutradan više se ne sjećam što smo radili tokom jutra i popodneva. Ali znam da sam išao na večernju misu tamo u Zaprešiću, poslušati, između ostalog, i predivni zbor mladih koji imaju. Predivna darima obdarena Myrtus je svirala violinu upravo graciozno, baš joj pristaje uz lice. Jedna cura je svirala flautu, jedan tip gitaru a ako se ne varam, još jedna cura je opsluživala sintesajzer. Myrtus, pjevate i svirate savršeno, sviđaju mi se neopisivo te vaše mise, pjesme su drukčije, nisu one tradicionalne (iako ja takve obožavam). A sviđa mi se ovakav način jer mogu onda aktivnije sudjelovati u misi i mogu pjevati zajedno sa zborom, a kad u katedrali zbor pjeva u tristo i jednom glasu onda je to malo nemoguće. . . U svakom slučaju, nakon mise posjedasmo u pastoralni. A onda je nazvala Ulfuz i pričala sa mnom. Potom sam je uvalio Myrtus i njih dvije su se baš fino nakokodakale! Uskoro ćete se i upoznati i onda je krug popunjen! Ah. A tu večer je opet bilo filmova (nemreš bilivit) i bila je fakat puna kuća ljudi. . . Uistinu sam bio uvjeren da neće sve dobro završiti i da će biti pijanih ali za divno čudo, svatko je popio jedno do dva piva (osim Miška [ako se ne varam], Myrtus i mene) i na tome je stalo. Ne znam jel to imalo kakve veze s mojim konstantnim nijemim ponavljanjem „Bože ne daj, ne dopusti, nemoj da to rade“ ili ne ali bitno je to da toga nije bilo. Niti je ikakav nered napravljen. Gledasmo prvo jedan hororac a potom izrazito glupavu i smiješnu komediju. Nakon filmova, ljudi su se masovno razišli, ostali smo samo nas trojica: ja (koji je oprao jedno milijun i dvadeset osam čaša, kao da je cijela falanga prijatelja bila mu u kući), Goran koji je sve te jadne čaše i brisao i mali gad. A kad samo zamislim da je dragi to htio gurnut u mašinu za suđe, pa ta lijenost nema granica!!! Anyhow, tek sam oko 3 zaspao, probudio se danas ujutro veoma odmoran iako već tri noći idem leć oko 3 (gle sve u znaku trojke. . . ). Cijelo jutro smo proveli na mobitelu s Ulfuz, a onda sam krenuo doma. Krenuh otamo u 10 i 45, doma sam stigao u JEDAN I PO!!! A sve zbog jbnog Putina! NIŠTA nije išlo preko trga, sve preko Glavnog, strahota, zastoji, smrad, vrućina, nervoza, boleštine, divlje zvijeri, Pigmejci . . . . . . Jedva preživjevši, dođoh doma i usisah, stavih dvije mašine robe, promijenih posteljinu, pojedoh Cronflakes, napisah ovo, prostrh robu, složih prethodno osušenu. . . Vidio sam da se cimeri nisu pretrgli od velikog čišćenja, dapače, maknuo sam peču nekog komada nečega ispod stola, izgledao je kao da tamo stoji još od subote. Zahod igleda kao Černobil, neću uopće trošiti vrške prstiju na to opisivati. . . Evo, još malo pa se idem naći s Ulfuz da se malo vozimo na biciklu, odmorimo. . . Sutra bih se trebao naći s jednom dopisnom prijateljicom iz Irske, Ruth, koja je tu u Zagrebu pa ćemo se upoznati i navjerojatnije otići u zoološki. . . Jedva čekam da je upoznam, pogađate, perverzna je poput mene, a ima i veoma seksi irski naglasak. . . Hehehehehe, ma nisam ja takav. . . Nisam! Kad vam kažem! Izvolte post, još nešto? To bi bilo samo 100 kuna po čitanju, molim . . .Plus porez na gubljenje vremena, dakle 568,76 kuna =) P.S. Hvala Ulfuzici što ga objavi za mene. . . :)))))) |
- 23:29 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
19.06.2007., utorak
Sistematski predivni pregled...
|
Današnji dan je počeo glupavo... Jer sam se budio u 5 kako bi stigao na još gluplji sistematski pregled... Nagomilavši se s ostatkom svoje unesrećene grupe u predavaonicu u Mirogorskoj, popunjavasmo neke listiće dok smo čekali da veoma nadarena doktorica konačno diplomira paljenje grafoskopa... Iz nekog, samo njoj dokučivog, razloga mislila je da je njezina smotanoća smiješna... Nažalost, jedino što je bilo smiješno to jutro su idiotska pitanja u onom listu koji dobismo... Popunjavam ja: 1. Koliko često pijete alkohol? - - ne pijem 2. Koliko puta si se napio? - - nijednom 3. Koja su ti najdraža alkoholna pića? - - koji dio glagola „ne pijem“ ne razumijete? Niječnicu možda??? 4. Jeste li imali spolni odnos? - - njet 5. Kada je bio zadnji put? - - joj ne sjećam se, kad sam zadnji put bio u wc-u? To sam htio napisati ali sam se suzdržao. 6. Koliko ste partnera/ica imali? - - Ma milijune, čovječe, milijarde! Roje se oko mene, jedva čekaju... 7. Jeste li bili na ginekološkom pregledu? - - Aha, dobila sam vaginalnu kremu i neku čudnu kapicu da si je tutnem unutra... 8. Jeste li (bili) trudni? - - Jooooooj! A fakat se ne mogu sjetiti! 9. Ako jeste kako je trudnoća završila? Porodom ili prekidom? - - Nisam ih udostojao odgovorom 10. Koja kontracepcijska sredstva koristite i koliko često? - - Stavio sam iksić na „redovito ne koristim ništa“. Jesam li slagao? Nisam. 11. Jedete li redovito kuhane obroke? - - Hahahahahahahahahahaha... Kako što? 12. Jeste li potišteni ili depresivni i koliko često? - - Nemoj da ti počnem... Stavio „povremeno“ 13. Mislite li da ste potpuni promašaj? - - Blago onome koji mene promaši. . . 14. Mislite li za sebe da vrijedite više? - - Naravno. . . Rekoše mi moji da bi me se dalo prodat kojem beduinu za tegleću marvu! 15. Imate li problema s koncentracijom, osjećate li da ne stižete sve na vrijeme učiniti? - - Ma kaki, samo stotinu i pedeset ispita odjednom.... Sve ja stižem, SVE! i tako dalje, i tako bliže... Zatim je uslijedilo predavanje o spolnim bolestima, popraćeno predivnim slikama muških penisa (kao da postoje ženski, jel da?) punih fascinantnih krastica i ranica od sifilisa... Zatim pitoreskne sličice (opet) penisa s herpesom... Pa penisi s gnojnim iscjetkom... A onda je uslijedila serija naopakih penisa jer je doktorica svaku sljedeću foliju naopako okrenula... Pravdala se kako je „amfidekstra“, što je samo stručni naziv za ne znati koja ti je lijeva, a koja desna strana... U svakom slučaju, nas dečke je nazvala rezervoarom boleština te rekla kako prenosimo svojim penisima stotinu i jednu bakteriju i to samo zato što smo lijeni posvetiti tom području dovoljno higijenskog vremena... I beg to differ! Zatim je prešla na sprječavanje neželjene trudnoće... Objasnila je kako da cure sebi računaju plodne dane... Ali je isto tako objasnila kako je veoma lako da nam partnerica ili partner (!!!!) ostanu trudni... „U redu“, rekoh si, „moram pitat svog `partnera` je li zatrudnio kojim slučajem!!!“. Strašno. A zatim je otela svojoj prijateljici neki strojček koji ti poput semafora govori jesi li plodna (CRVENO!) ili nisi (ZELENO = moš se jbt....). A najgore od svega je to što je mahala onim veoma intimnim dijelom tog strojčeka, držeći ga previše napadno za kraj koji inače ne ide u ruku, ali nema veze, ona je doktorica, ona valjda zna... Iz predavaonice smo se preselili u čekaonicu, gdje su ženske počele navaljivati da uđu prije jer su morale trčati u Botanički na dogovor s profom... I ja sam morao isto ali budući da nemam maternicu, nisam mogao preko reda... Nekolicina članova muške populacije je htjela bojkotirati sistematski jer nam je doktorica uveseljeno rekla kako nas čeka i proktološki pregled, kako bi se uvjerili da nam je prostata u redu... Hihihihihi... Sada sam vidio koliko su tough sve te muškarčine koje idu sa mnom na faks! Meni jedinom nije bilo bed doživjeti takav pregled, mislim, žena samo radi svoj posao, osim toga biolog sam, SVE za znanost! Nažalost, proktološkog pregleda ipak nije bilo :( Ali bilo je pregleda vanjskog spolovila... Sama ta riječ „spolovilo“ mi djeluje blago poluinteligentno. Kao nešto umjetno što oponaša život. Dakle, nekakav penisoid.... Reče mi doktorica da skinem majicu. Skinuo ja. Reče mi da skinem hlače. Ja ih skinuo i bacio na stolicu. „Mislila sam da ih samo spustite!!!“, reče ona. „Nisi ti to mislila ali nema veze“, pomislih i skinuh i ono malo gaćica što bjehu ispod. Stajati tamo u eksplicitnoj pozi nije uopće bio bed, jedino mi je pošlo na živce kada je doktorica zavrištala sestri: „Šaljite nekoga po elektronski mikroskop na institut, ja tu ništa ne vidim!!!!“. „IDEM!!!, pričekajte malog... ovaj malo...!“, čulo se iz druge prostorije... Ma bezveze, zašto Statističku službu Ministarstva zdravstva zanima jel moj penisoid čist ili nije? U svakom slučaju, kada je konačno našla stvar, rekla mi je da imam testise... Ma hvala ti na toj informaciji, stvarno sam se pitao što to dolje visulji.... Eto tako je (ne)slavno završio moj prvi sistematski u Zagrebu. Nakon mene, moj dragi je ostao „sam povlačiti kožicu“, jer doktorica je pristojna pa ona to neće.... A Ulfuz bila prva gotova... Jer gore obitavaše od 6 i nešto...Pusek! |
- 16:03 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (26) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
17.06.2007., nedjelja
Straža
|
Noć je teško nalijegala na gustu, crnu šumu negdje na sjeveru Europe dok je hladni vjetar tresao starim krošnjama, a njihovi vlasnici nemoćni škripjeli pod tim bolnim nasrtajima. Šuma bijaše stara, neprohodna; savršeno mjesto za stražu nad nečim što se ne skriva u tami drveća, nego u tami ljudskog srca. A to nešto upravo je smišljalo kako klisnuti neprimjećeno, kako prevariti dva para azurno plavih očiju koja budno motre sjenke u daljini. „Vidiš li što?“ „Samo par ševa koje izvršavaju opscene radnje jedna na drugoj.“ „Jako smješno.“ Visoko nad krošnjama uzdizala se mala stražarnica, načinjena od drva koje je tako suptilno zakrivljavalo ono malo svjetla oko sebe da je praktički bilo nevidljivo. A nevidljivost je upravo išla na ruku dvojici anđela koji su stajali unutra te motrili kvrgavo tlo šume. Krošnje im nisu smetale, jer njihove oči bijahu naviknute na život; tražili su ne-mrtvo, oblike koji bi ih, da su prisutni, zaslijepili, možda čak i zaboljeli. Tražiše svoju suprotnost. „Mislim da samo gubimo vrijeme, Mar, jasno je da se večeras Sentinexi neće pojaviti... Imali su savršeno dovoljno prilika dok je Mjesec bio u punom sjaju, tada ih sigurno ne bismo vidjeli tako dobro... A opet ništa.“, govorio je jedan anđeo, navirujući preko ruba jednog od nevidljivih prozorčića. „Seln! Daj molim te, nemoj tako blizu rubu, neka samo jedno tvoje pero proviri i odat ćeš naš položaj svemu u krugu od stotinu kilometara! Pazi malo...“, potiho je vrisnuo anđeo na svog prijatelja i povukao ga dublje u tamu stražarnice. „Naša zadaća je da sjedimo tu i promatramo okolicu. Preriskantno je popustiti u motrenju jer ako ta gamad klisne pored nas, Mihael će nas proždrijeti od ljutnje! Uostalom, gdje je on?“ „Negdje na Mediteranu“, odvrati Seln, „bavi se nekim grobljem na nekom poluotoku. Ukratko, nemam pojma, a čisto sumnjam da je nešto važno, vjerojatno je na godišnjem, jadnič...“ Seln je prekinulo sa svojom tiradom. Njegovo azurno oko primjetilo je na samom rubu šume kratki bljesak. Toliko kratak da je isprva pomislilo da mu se pričinja. Zatim još jedan. I još jedan. A zatim mrak... „Što je?“, pitalo je sada Mar, primjetivši da mu prijatelj nepomično pilji u jednu točku u daljini. „Tko je?“ „Pa, netko ili nešto jest, u svakom slučaju, ili moram kod okulista. Tri kratka bljeska, potom ništa više.“, odvratilo je Seln uzbuđeno, bez prestanka motreći mjesto na kojem je posljednji put primjetilo bljeskove. „Evo još jedan!“ „Daj da vidim!“, šapnuo je drugi anđeo i progurao se do prozorčića, držeći krila tako oštro spuštena da se grčio od napora pokušavajući ih tako i zadržati. „Gle stvarno! Bljeskovi... Ali ne razumijem poruku. Znaš ti Morseovu abecedu?“ „Ma daj molim te! Misliš da bi ili Raj ili Pakao komunicirao Morseovim znakovima?“, odvratilo je Seln, ne vjerujući da to čuje od svog prijatelja. „Uozbilji se, Mar, jer stvar je itekako ozbiljna. Netko je tamo, pitanje je jesu li to signali ili je taj netko samo strahovito neoprezan. Ili...“ „... ili je sve to samo jedna masna zamka“, dovrši Mar s trunkom straha u glasu. „Mislim da bismo morali poslati Angelusa. Za svaki slučaj. Evo, ja ću...“ Govoreći to, Mar je zavuklo svoju bijelu ruku u nabore svoje haljine te energično pročačkalo. Nešto se unutra počelo micati, očito svim silama izbjegavajući Marove prste. Nakon polminutne borbe, anđeo je konačno svladao stanovnika svoga džepa te ga izvukao na tamu noći. Bijaše to predivna bijela golubica koja se smirila čim ju je anđeo izvadio i pomilovao. Gledala ga je svojim crnim očima i čekala... „Angie, ljubavi, imam jedan zadačić za tebe“, šaputalo je Mar svojoj ljubimici dok je Seln iznervirano zakolutalo očima i posvetilo se promatranju daljine. „Odletjet ćeš prema jugozapadu ove šume, na sami rub i provjeriti tko je tamo. Dobro promatraj hoćeš li vidjeti bljeskove, u redu? Ako je netko naš, znaš što ti je činiti. Ako nije... Pa, pohitaj natrag, ljubavi. A sad idi, Bog s tobom!“ Rekavši sve svojoj ljubimici, Mar se polako odvuklo do prozorčića i rasklopilo šake. Golubica je poletjela, usput krilom nježno dodirnuvi Marovo bisernobijelo lice. „Hvala ljubavi, i pazi se!“, potiho je viknuo anđeo njoj u rep. „O Bože...“, čulo se s druge strane stražarnice ----------------------------------------------------------------- Na drugom kraju šume, na dalekom sjeveroistoku, jedan mladi srndać veselo je skakutao kozjom stazom i brstio. Bilo mu je drago što je konačno mogao izmaknuti roditeljima i poći u samostalno istraživanje. Čudio se zašto mu njegovi govore da je opasno lutati sam uokolo, pa nigdje nije bilo ni žive duše! Sveudilj se čudeći, zastao je pored jednog starog hrasta jer su ga strašno zasvrbjeli parošci koji su tek počeli nicati. Trljajući svoju glavu o naboranu koru drveta, uživao je u osjećaju koji ga je obuzimao. Jedva je čekao kada će postati snažan jelen s impozantnim rogovljem kakvo je posjedovao njegov otac. Svim srcem želio je natjecati se s ostalim svojim prijateljima jer već je dulje vrijeme promatrao na pojilištu jednu predivnu srnicu s preslatkim repićem i crnim, neodoljivim nosićem. Ali bijaše još premlad... Krc! Srndać je ustrašeno prestao s trljanjem glave i naćulio uši. Netko se kretao iza obližnjeg grma! Strah je govorio njegovom razumu da se okrene i vrati natrag u sigurnost krda ali njegovo mlado i neiskusno srce govorilo mu je da će ispasti mlakonja ako se ispostavi da ga je prepala jedna obična, ružna šumska vjeverica. Stoga je polako prišao velikom, čupavom grmu ribizla, uopće se ne obazirući na sočne plodove. Mišići su mu titrali od uzbuđenja, mislio je na svoju srnicu... A potom... Pokušao je riknuti i dozvati roditelje u pomoć! Nije uspjevao, jedino što je čuo, pored užasnih vriskova svojih živaca, bilo je grgljanje koje je izviralo, zajedno s potokom krvi, iz njegovog grla. Užasna, zasljepljujuća bol obuzela je njegovo mlado tijelo. Bilo je previše. Koljena su mu popustila i srušio se na tlo. Trzajući se u predsmrtnim mukama, primjetio je poviše sebe stvorenje kakvo nikad dosada nije vidio. Crno, ispunjeno dimom, na dvije noge. Čak je i rogove imalo, a nije bio jelen... Dok mu se život gasio, pozdravio je zoru, misleći na svoju odabranu... Tišina... „Hrughk! Dosta već jednom! Ako odaš naš položaj, prosut ću ti crijeva preko paklenih vrišina! DOSTA rekao sam! „Daj se smiri, Kr`Regh, u redu. To je samo glupi jelen. I ovako ih ima previše u ovoj šumetini.“, odvratio je Hrughk potiho hrapavim, ledenim glasom. Šutnuo je nogom srndaća u slabine, što je izazvalo novi živčani impuls među neumrlim stanicama srndaćevog tijela, te u konačnici trzanje njegova tijela... „Gle budalu, još se trza!“ „Hrughk, želiš mu se pridružiti? Ne? E onda začepi prokletu gubicu i reci mi... Diverzija je na mjestu?“ „Naravno ti jest, držiš me za budalu?“, odvrati Hrughk otrovno. „Ona dvojica idiota su tako nasjela da uopće ne promatraju ovaj kraj šume, uopće ne motre što se događa iza njihovih leđa. Čak su poslali i onu odvratnu ptičurinu da provjeri stanje. Kako mi je došlo da je skinem s kopljem... Ali ipak NISAM `jer bi to odalo naš položaj, bla bla...` jel da?“ „U redu. Javi ostatku da je sigurno početi s provlačenjem. Nadam se da je T`Gor modificirao portal, ne želim spektakl od toga nego stealth operaciju...“, odvrati sardonično Kr`Regh na Hrughkove riječi. „Stealth? Moram reći Luccyju da ti ukine HBO! Oh, jedva čekam da osobno onoj dvojici krilatih mamlaza počupam živce iz tih krila!... Dva Sentinexa nastavila su se prepirati dok je Angelus letjela u svoju propast... ...iako rekoh da neću ništa stavljati, promijenih mišljenje jer nemam vremena za čitav roman... ali tu i tamo mogu sebi dati oduška pola sata, jel |
- 15:54 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
16.06.2007., subota
Pjesmica i ništa više pametno...
|
Pozdravljam te, curo moga dečka, Izolda bijelih ruku... Myrtus communis, L. (iako ne tako communis:)... Vidiš što je čovjek od riječi! Reče da će doć i pojavi se (saznao iz ne tako povjerljivih izvora:), a ne ko onaj tvoj klipan, kumim ga i molim već stoljeće i frtalj da se pojavi, a on „nemam internet“ spiku svaki put nabaci! Ajde neka, draže mi je da mi njegova bolja polovica pristiže, ona pragmatičnija i rječita... Eto, nadam se da ćeš se zabaviti i da se nećeš obazirati na moje povremene ispade, ova gerijatrija tu sa strane je već naučila na moje mušice (iako i njih tu i tamo iznenadim, jel da vi ?)... A da pojasnim sada ostatku publike? Da se radi o ženi s kojom dijelim svoju ljubav, Miška, ženi s kojom sam na potpuno istoj valnoj duljini, čak se razumijemo i bez verbalnog komuniciranja... Tako... Jao si ga Mišku ako nas oboje naljuti!! :) Sinergično ćemo ga toliko isprcat, draga Myrtus, da će zaboraviti i ono malo riječi što ih je naučio u ovih 19 godina... Neka samo... Ja ću skupljati udarce, bez brige, ti ga samo muči, tebi ne smije ništa, inače neće biti „Antonio, vruće mi je! Auuuuuuu!“, jel da? Hihihi... Anyhow, hoće Nightmare nešto novo? Dobro, ostavljam anatomiju i bacam se na post da utažim glad vama Kerberima blogovlja... Nažalost, nemam ništa perverzno za prijaviti, not yet anyway... Trenutno čitam o diktiosomima i reći da uživam bila bi one big fat lie! A što se mora, nije teško... Yeah right... Tješi me sada novost (by Nightmare) kako ipak neću morati na pismeni iz morfologije (JEDAN BOD mi je falio za prolaz!!!) nego idem drito na usmeni i odgovaram samo na ovaj dio koji zasrah... Jipi ja je! Budući da je Ulfuz već pokrenula temu (čitaj: hvalisanje) o prolasku herbarija, mora i moja malenkost napomenuti kako je kolokvirala herbarij s 5... Profesorica mi se cijelo vrijeme smješkala, bila je zadovoljna i trenutno mi je najdraža profesorica jer nam je omogućila da ne moramo na pismeni... Baš je draga tetica... Evo slušam sada HKR. Nakon nekoliko sati veoma lijepe glazbe, počela je posljednja ovosezonska emisija „Zašto vjerujem“... Slušam starije ljude kako govore lijepe stvari... Ne znam koliko njih istinito govori, vjerujem svi jer nemaju razloga za lagati... Pa sam i ja sebe pitao „zašto vjerujem“. Heh... I moj je odgovor bio kratak... I svidio mi se... I sada je išao poduži post o koji je obrađivao gornji odlomak ali pobrisao sam ga upravo sad. Zašto? Zašto što ne želim postati jedan od onih koji sole pamet drugima... To je moja privatna stvar koju bih, doduše, volio podijeliti s drugima ali samo ako to oni žele... Zašto da vam sada pišem i objašnjavam sve kad vas (s pravom) ne zanima? Pa eto, oslobađam vas te tlake:) Ako ikad itko poželi razgovarati sa mnom o toj temi, veoma rado ću prihvatiti! Obećao sam vam, ako se ne varam, audio one pjesme od prošlog puta? Upravo se mučim s time i tražim povoljan upload site da to stavim na blog...Već sam uploadao na dva i popušio, ukratko... A što ću... Vraćam se starom dobrom boomp3.com, njime sam se već i služio. Vidim da je ovo jedan istrzan post ni o čemu, a što ću vam ja kad nemam niti vremena niti volje za piskaranjem... Niti ću imati sljedećih mjesec dana, osim kad mi pukne film pa se budem morao negdje istresti... Stress related behaviour disorder, SRBD... Idem, ne pitajte... Nemam kada otvarati tuđe blogove i sijati komentare, zamislite da jesam... Ako me želite vidjeti tj. čitati živa za mjesec i po dana... Da se ne bi obistinile one zanimljive moje pričice... Puseki u guzeke... Myrtus, ova uzrečica je nastala upravo nakon onoga što ti je dragi objasnio:) |
- 14:44 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.06.2007., ponedjeljak
Gdjegod bi trnje moglo rasti...
|
evo vam najbolje pjesme koju sam dosada čuo... Soilwork, metal... Stavit ću vam i audio čim dobijem nove megabajte.... Obratite pozornost na pojedine stihove :) Wherever Thorns May Grow I'm gaining trust for a lifetime, Wherever thorns may grow. Bleeding wounds turn into prosperity, With a disintigrated revolt. Better not fail with a guideline, Better not die with any seconds denied. Shelter runs by for the final time, Just take a step outside. Just stab the reason and make it bleed (stab it and watch it bleed) It's becoming one with the guilt that you feel. Better take a look inside, Will you ever realize? The greatest effort ever known.(Ever Known) Before you let the pain decide. Run back and you'll only find, Resurrection through it all. Better start to deal with your tension, Rather not fade as you've gone through it all. Shelter turns blank without redemption, You're destined to make the call. You think it's time to just give it away (giving it back as you've failed) Reconsider the vibe as you forget and forsake. I've got my mind made up, Shock, denial, anger, acceptance. I'll watch those demons drop, For my prescence, for my sake. |
- 19:33 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (16) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.06.2007., nedjelja
Antipost....
Vidim da me u zadnje vrijeme fakat ide ispričavanje: oprostite svi vi koji ste skočili skokom da se bacite pod moju salavu masu, kako bi se ona dočekala na mekano... Oprostite što je post izgledao kao da si držim nož pod vratom ali valjda i meni smije ponekad puknuti film? U svakom slučaju, priklanjam se „budaletini s novom forom“, mislim da ima pravo, ovo je sve radi ispita! Tako je, slažem se... Jedva čekam kada će ispiti proći da mogu s ponosom reći da sam prevladao prokletstvo prelaska na drugu godinu (if only...). I ovim putem pozdravljam „Little Angel“, prvu osobu koju sam malo detaljnije „upoznao“ s foruma mladih HBK (iliti Hrvatske Biskupske Konferencije) i koja se, evo, oglasila... Nadam se da ćeš nastaviti dolaziti! Forum toplo preporučujem svim onim koji se ne boje priznati da vjeruju u Boga, koji žele raspravljati o Crkvi, zabavi, glazbi... Koji žele forum bez psovki i uvreda, a pun pozitivne energije, druženja, molitve i ljubavi jednih za druge Ulfuz je pričala sa mnom, doduše preko mobitela, i rekla mi par stvari... I onda nastavila dosađivati svakih pet minuta, zvavši me dok mi se mobitel nije usijao, zajedno s mojim mozgom, od svih tih elektromagnetskih valova... Znate li da su Rusi uzeli dva mobitela, nazvali jedan drugoga, postavili mobitele na stol i između njih stavili jaje sirovo? I da se jaje nakon sat vremena skuhalo? Bilo je tako fino i ukusno... A što onda, ako imam završit ko jadno i nevino pile, so be it... Bolje to nego da me skrpi tramvaj nasred Vlaške... Ko je još vidio umrijet u Vlaškoj? Danas sam opet u zenu, počistio sam sobu, složio krevet kao da ide na Kraljevsku izložbu složenih kreveta u London (ustvari, duboko sam uvjeren da Britanci to imaju, začudilo bi me protivno), prebrisao prašinu sa svih horizontalnih i inih površina na koje se ta napast hvata... Softverski očistio kompjuter, defragmentirao ga... Dobro, nisam ja nego O&O Defragmenter (odličan program, za sve one koji znaju o čemu govorim... Zlica, mislim da bi tebi on veoma ubrzao stvari...), ali pustimo semantiku... I naravno, za moju paranoičnu virtualnu mamu: učio sam bakteriologiju u nekakvim fragmentima tokom cijelog jutra i popodneva... A onda sam odlučio napisati novi post tako da sve novopridošle ljude ne dočeka ona eksplozija od prošlog puta... Hvala svima na lijepim riječima (tebi spešl, Charlotte:), što ste reagirali tako da ste mi izrigali koncentriranu HCl u facu, tako treba! Ako opet nešto slično ponovim, slobodno me opet poklopite po ušima... Danas sam promatrao dječicu kako se igraju pod mojim prozorom... Nacrtali su si onu školicu na asfaltu i bacali kamenje... I prepirali se svaki put kada bi se nekome komadić krede kojim su igrali raspuknuo, uvijek je onaj komad koji bi se dočekao na pravi broj bio važeći! I promatrao sam kako se izmišljaju pravila „u hodu“, kako bi kome kada odgovaralo... Pokušao sam se sjetiti kada sam posljednji put ja igrao školicu... Ne mogu se sjetiti... To mi je bila veoma zanimljiva igra jer je puno nas moglo igrati. Puno zanimljivija od lovice, jer mi se nikad nije trčalo...niti mi se da nas trči... A ne mogu se sjetiti... To me ljuti... Zaboravljam svoje djetinjstvo... Sva ona večerja kada sam bio u dvorištu zgrada, s buljukom ostale djece, kada smo se igrali svega i svačega.... Škatule-batule... Uopće ne znam odakle taj naziv, tko je izmislio tu igru niti kako je do nas došla... Mislim da je sišla s Postranja dolje u valu... Radilo se o tome da netko zatvori oči i kaže: „Škatule-batule, pretvorite se u (npr.) fotelju“. I svi ostali bi se pretvorili u fotelje.. Onda bi taj netko koji je naredio metamorfozu, sjeo u svaku fotelju i odabrao najbolju... Onda je pobjednik ustao i rekao svoje... Npr. kip. Nije nikad bilo pobjednika, uvijek su svi bili najbolji... Podsjeća me na američku igru „Simon says“. A pravljenje logora u brdašcu poviše zgrada? Organiziranje klanova po logorima? A tek konstantna prepiranja nas „Srebrenaša“ (iz kompleksa zgrada u Srebrenom) i „Kuparana“ (iz vojnih zgrada u Kuparima), zatim „Kameni ratovi“ koji su se događali u pravilu jednom tjedno? Mi ih nismo podnosili jer su bili tako retardirani i imali glupe face (tada još nisam poznavao tebe, Helga, ok?:)) ... A tadašnji moj „najbolji“ prijatelj, za kojeg sam mislio da će me pozdraviti kad me vidi na ulici poslije u životu i za kojeg sam se prevario, Vicko, preselio se iz naših zgrada u kuparske... Ali ostao je vjeran nama, bio je naš špijun... Jedamput smo se posvađali on i ja i onda je prešao na njihovu stranu... Šteta... Voljeli smo ga jer je bio dovoljno glup da otrči naprijed prema neprijatelju, na prvoj crti bojišnice, nikad ne bi skužio da smo se svi mi sakrili i da sam trči... Svaki put bi pao na istu foru... Nikad nisam zaradio kamen... A pogodio sam i previše puta:)) A gdje su tek igranja raznoraznih serija i filmova? Jedno vrijeme smo svi bili Ninja kornjače! Bilo nas je masu pa smo onda izmišljali imena i pojase... Ja sam imao narančasti, mislim... Samo se sjećam da je „šareni pojas“ bio kazna za one koji su se oglušili o zapovijedi, ne sjećam se tko je bio ona štakorčina više... Nisam nikad zaradio šareni pojas... Onda smo se igrali „Baywatcha“, posebno ljeti... Tad su baš došle u prodaju one plutače, „original“ kakve su imali oni u seriji! Koliki je to bio hit! Sjećam se da sam ja bio „Matt Brody“, onaj hunky lik u kojeg je C.J. (Pamela) bila zaljubljena... No dobro, onda je „zaljubljena“ u pola Holywooda.... Zatim my favourite... Igranje „Star Treka“... To mi je bilo najdraže jer sam trekkie u duši... Ali ne onakav trekkie koji će si rezati uši da izgleda kao Spock (ako mene pitate to je tako debilan lik ali neka...) ili ne razlikovati stvarnost od fikcije... No sviđalo mi se američko utopijsko viđenje budućnosti... I sva ona savršena tehnologija... Nitko nije bio toliko u tome, pa bismo se uvijek kratko igrali toga... Ali bijah sretan... Ja sam bio „Chakotay“... Sviđala mi se njegova tetovaža... To se sve događalo dok sam bio u osnovnoj... A srednja? Kao da je netko iščupao utikač iz struje, jednostavno sam se ugasio... Hm... Zapravo, nisam se ugasio nego zapalio, skoro doslovno... Prijatelj moj Marko (koji je stariji par godina od mene) i ja smo (zajedno s pridruženim članovima ekipe) gotovo svakodnevno odlazili u ratom razoreni kompleks praonica koje su pripadale još uvijek razorenom hotelu „Orlando“ i palili sve što se zapaliti dalo... Bilo je tamo gomilu papira i plastike... Jednom je skoro brdo stradalo kada sam se igrao sa šibicama pored ogromne stijene obrasle u sasušenu travu... Hehe...Ne znam zašto nas je piromanija držala ali bilo je zanimljivo... Pogotovo potezati se po onim ogromnim bojlerima, po apokaliptičnom krajoliku, onim željeznim ljestvama koje vode u Boga doma negdje u visinu... Pomicati zahrđale poluge i pritiskati pocrnjele tipke, gledajući imaginarne turbine kako se pokreću... Sad kada pomislim koliko je Clostridium tetani tamo vrebalo, uhvati me muka... Tada mi to nije bilo bitno.... Bila je tu i Marina... Cura u koju sam, evo priznajem iako sam rekao da nisam nikad bio zaljubljen, bio malkice zaljubljen... Pitala me jednom jesam li zaljubljen u nju... Rekao sam da ne znam, bilo me je sram... A držala me za ruku tada i bilo mi je savršeno... Sutradan, kada sam joj htio reći da jesam, vidio sam je kako hoda zagrljena s jednim tipom iz Splita, Hrvojem... I otad više nisam padao na te fore namigivanja i zavođenja jer sam vjerovao da će sutradan sve biti kao i s tim Hrvojem... Evo, tek sada sam se nje sjetio, nakon toliko godina... Pitaj Boga gdje je to sve čučalo, u kakvom ponoru moje podsvijesti... A kada je Marko završio školu, ja sam se povukao u osamu svoje sobe u stanu od četrdeset kvadrata, i nisam izlazio osim u školu, kod tetke, kod babe i EVENTUALNO jedan do dva puta mjesečno u grad na pizzu s frendicama... On mi nije bio neki frend... Mislim bio mi je prijatelj, i bili smo si super, i sad kada se vidimo jednom sto godina, pozdravimo se, popričamo, zezamo... Ali on mi nije onaj tip prijatelja kojem mogu reći sve... Meni se jednostavno nije izlazilo vani, počeo sam shvaćati mnoge stvari... Kada ste dovoljno vremena sami sa sobom, dosadno vam je pa razmišljate... A sada se moj život vrti tristo posto brže... Sve ono što je bilo u latentnom stanju sada se probudilo i gladno je! Ne mogu sve stići nahraniti jer vječito nešto pijuče i traži još...Mnogo je staronovih zbunjujućih osjećaja i problema o kojima nisam ni sanjao da ću ih imati... Nikakvi veliki problemi ali meni su veliki poput Himalaje... Gdje su ona dječja vremena kada je najvažnije bilo nabrzinu pojesti objed, kriknuti „mama, idem VANI“, zalupiti vratima i ne obazirati se na kućni red i što stara Halima vrišti s prozora, ili što (odavno pokojna) teta Cvijeta (zvana Žmigavac jer joj je vječito titralo jedno oko) gađa s balkona mjendulima... Branila se poslije da nam je samo bacala da jedemo...A dobro gađa, stari vrag... A teta Katica, za koji je Marko govorio da se sunča po cijele dane na balkonu jer skuplja kalcij... A kada je Marina zafrljačila svoju šlapu s noge koja je odletjela doktoru Asimu kroz prozor u juhu, kad nas je on jednu večer ganjao nožem i u kapici za spavanje jer mu nismo dali mira? Hehehehe... Kada smo Marko i ja jednom ispisali ČITAVO dvorište kredom pa su se noblesi iz E ulaza bunili kako unose kredu u kuću pa smo morali ribati i prati dvorište do kasno u noć? Kad me je stari Kadrija potezao za uši jer je mene jedinog uspio uhvatiti (troma masa * trenje = failure to escape) i kada je moja mati izlećela i ispičkarala ga, otad se samo uljudno javlja... Ne znam ni je li živ više... Tako davno bijahu svi ti događaji... Ne mogu vjerovati da sada actually razmišljam o osnivanju obitelji, o očuvanju prijateljstva i o vražjih ispitima na nekom PMF-u za kojeg prije par godina nisam ni znao a sad mi je drugi dom! Što se događa s čovjekom da u jednoj fazi svoga života naglo postane samosvijestan, odlučan u nekim stvarima, čvrst kao stijena u stavovima, zaboravlja se igrati i smijati, glupo mu je proći smiješno obučen ulicom, strah ga je pustiti suzu, boji se neuspjeha, zaboravlja se zabavljati zdravo i nevino poput djeteta... Zašto ne možemo zadržati ono dječje u sebi i biti iskreni i jednostavni poput njih? Zašto moramo zakomplicirati stvari koje se ne daju zakomplicirati? Odlazili smo u crkvu s roditeljima i bojali smo se čak i pomisliti nešto grubo dok smo u crkvi, očekivali smo Božju munju ili nešto slično... A kada počnemo odrastati i odlučivati o sebi, tako nas malo mladih ostane vjerno vjeri svojih roditelja... Mislimo da možemo bolje i drukčije? Zašto mijenjati ono što uspijeva? Gle, upravo sam ovim demantirao čitav svoj prijašnji post, jel da? Bolje da stanem, da me opet ne razapinjete... Idem se otuširati, moram..., ne, ŽELIM na misu... Moram Mu zahvaliti na par stvari... Ostajte mi dobro i blagoslovljeno! P.S: Charlotte ja sam za da riješimo problem nepoznavanja... Kad god budeš htjela... :))) Sutra, prekosutra, za godinu dana... :) Ili da pustim da prođe malo vremena... Još par desetaka postova i poznavat ćeš me u dušu.... :) |
- 15:42 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (14) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.06.2007., subota
Nije lijepo...
|
Ovaj post nije trebao nastati, rekao sam Ulfuz da ga neću pisati jer mi se ne da čitati dvadeset komentara od ljudi koji neće razumjeti (bez uvrede, danas nisam sav svoj i nemojte zamjerit ništa što napišem, molim vas...). Ali toliko me boli glava da ne mogu spavati, moram se s nečim okupirati jer ću u protivnom vrištati... Žao mi je što sam se danas uopće probudio. Prvi put u životu mi je žao što postojim jer da me danas nije bilo, jedno prijateljstvo bi još uvijek bilo čitavo, neokaljano i cjelovito... No sada je u tako sitnim krhotinama, a vjetar samo što nije zapuhao... Proveo sam tri noćna sata razgovarajući sam sa sobom (u sebi), hodajući zagrebačkim ulicama i izbjegavajući ljude. Nitko na ulici me nije primjećivao, nitko me nije gledao, nikome nije bilo stalo što na njih juri crni nosorog. Jer bio sam obučen u crno. I osjećao bolestan užitak i ogromno olakšanje što me nitko ne primjećuje, što se praktički sudaraju sa mnom jer ne vide. Ogroman grad, milijun stanovnika, a samo jedna velika bezlična masa boje ljudskog mesa... Niti jedno oko u kojem možeš primjetiti iskru osjećaja... Savršeno... Prvi put mi je neopisivo drago što me nitko nije doživljavao, što su svi gledali kroz mene... Šetajući gradom i pričajući sa sobom, došao sam do brojnih zaključaka, pomirio se sa skoro svim činjenicama koje me okružuju. shvatio neke stvari... Shvatio sam da je problem u meni, ne u okolini... Problem je u mojim stavovima i razmišljanjima koje nitko ne razumije. I jasno mi je sada da se okolina nikada neće prilagoditi meni, nema šanse, pokušao sam... Jedino što mi preostaje je prilagođavanje u nekim segmentima na okolinu. Donekle, umjereno... Nije mi drago što to moram raditi ali netko mora, inače ću provesti vječnost udaljen od ostatka svijeta... Shvatio sam i da moje ponašanje ide na živce praktički svima oko mene, moji savjeti ljudima do kojih mi je stalo te briga za njih su se sada pretvorili u „diktiranje tuđih života“ i „soljenje pameti“, „živciranje i kenjanje“. Razumijem, imate pravo... Ispričavam se svima kojima sam na ikakav način pokušao pomoći, žao mi je što svoje prijatelje volim na način na koji nisu navikli i što im želim samo najbolje u životu i što im se time uplićem u život... Mrzim sam sebe, mrzim se što sam toliko prokleto osjećajan, previše za jednog muškarca... Mrzim se zbog toga jer to živcira moje najbolje prijatelje, uzrokuje kod njih čas bijes čas podsmijeh... Osjećam se tako sam, tako prazan, nikoga nema tko bi razumio da i jedan dečko od 19 može biti osjećajan, voljeti, htjeti pomagati i davati, a ne opijati se viskijem jer mu je dosadno! Mrzim se zbog svoje osjećajnosti, to će biti i ostati jedini problem u mom životu... Mrzim se, jer time uzrokujem ljudima i previše nevolja!!! To mi je pomoglo da shvatim kako će proći jako puno vremena dok ne nađem osobu koja će me prihvatiti i voljeti baš ovakvog kakav jesam, fizički i psihički, kojoj neće biti bed ako joj dečko zaplače od jada jer se osjeća bespomoćno, jer gleda kako mu se jedno predivno prijateljstvo raspada poput uvelog lišća... Postoji li osoba koja će biti ponosna što me ima, hoću li je ikada doživjeti ili ću je tek na samrti upoznati, ne znam... Odlučio sam krenuti stopama stoicizma, miriti se sa stvarima oko sebe, koliko god glupe i nemile mi bile... Previše davam, govorim sam sebi da je poanta u davanju, a ne u očekivanju dobivanja natrag, ali nije lako... Ipak sam samo neiskusan tinejdžer koji želi i dobiti nešto natrag, koliko god to nekršćanski bilo... Vjerujem Bogu, vjerujem kada molim „budi volja tvoja“. Rekao je jednom jedan svećenik da kad ti Bog uskraćuje jedno dobro, to je zato što ti sprema nešto sto puta veće i ljepše... S tim uvjerenjem idem dalje, vjerujući da mi sprema nešto lijepo... Post nubila Phoebus... Poslije oblaka Feb (Sunce)... Vjerujem u to... Samo se nadam da Mu ipak neće trebati dugo... Kriv sam za razaranje jednog prijateljstva, kriv sam jer sam toliko bio zabrinut za to prijateljstvo da sam svojom brigom uzrokovao upravo ono čega sam se bojao: kraja... Nije još kraj, vjerojatno neće niti biti potpuni kraj, ali narušeno je nešto lijepo, nepopravljivo narušeno i neću si tako skoro to oprostiti... To je jedina stvar koju si neću oprostiti, s kojom se neću pomiriti... Mrzim se i zbog toga... Mrzim se i žalim što sam danas uopće disao, što me ima i što zadnjih tjedan dana, čim zinem, userem stvar... Neću više nikada naglas izreći nešto s čime se ne slažem, šutat ću, neću imati svoje mišljenje (tj. imat ću ga ali nitko za njega neće znati), pokoravat ću se željama drugih, mučit ću se time, bit će mi baš briga... Vraćat ću se u prazan stan, neću imati djevojku koju ću moći zagrliti niti poljubiti jer niti jedna to neće htjeti... I živjet ću sam, jedino društvo će mi praviti pas i mačka... Čovjek jest možda stvoren kao društveno biće ali biti ovako emotivan nije nimalo produktivno. Otjerao sam od sebe čovjeka kojeg volim kao sebe samoga, uzrokovao sam da se dvoje mojih najboljih prijatelja trenutno ne podnose... Što sam to učinio??? A samo jer sam bio zabrinut... Nisam za živjeti, niti sam za ikakve kontakte s ljudima. Da imam auto, sada bi se odvezao nekamo prema istoku Hrvatske i ne bih se trudio pogoditi put natrag... Možda bi se stvari malo popravile s meni bliskim osobama kad me ne bi bilo neko vrijeme... Što god vi rekli, urlali na mene, slali me u rodno mjesto (u anatomskom smislu) ili hrabrili, neće imati utjecaja na moje razmišljanje... Neće promijenti činjenicu da se trenutno mrzim, da želim da nisam danas oči otvorio... Žao mi je zbog svega... Žao mi je što sam toliki idiot, žao mi je i molim ih da mi oproste... Ako mogu... |
- 00:21 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.06.2007., nedjelja
34hu8zghu8zg3f...
|
Zbilja nema smisla sada opisivati kako je protekao petak popodne jer je Ulfuz to veoma opširno obradila na svom blogiću... Koji opet ima novi dizajn :) Nadam se da će taj ostati barem neko vrijeme :)) I zbilja ne znam što da vam kažem... Kukat i jadat mi se ne da jer idem na živce sebi, vama i Bogu s time... Pisat onu strahotu od priče ne stignem, a i spava mi se ubitačno... Ništa perverzno se ne događa, iako sam bio kod Miška prespavati! Pokušao sam mu objasniti molekularnu biologiju, mislim da je shvatio replikaciju DNA... Nažalost, sve se to odigravalo negdje oko deset navečer i bijah poprilično groggy, ne zbog alkohola nego zbog umora... Kada sam počeo sparivati krive nukleotide i kada sam počeo zvučati kao profesor iz molekularne, odustao sam od ćorava posla i naredio dragome da mi donese prnje jer želim spavati... A umoran sam bio zašto? Zato jer sam, dok su Ulfuz i Miško radili herbarije, zajebavali se i slično, rintao po kuhinji praveći ručak... Isprva je to trebao biti ručak za nas četvoro ali pretvorio se u nemoguću misiju kada su upale još dvije osobe... E sad, da ne ispadne kako sam ja žderao ono što je Ulfuz spravila prošli put, a sad kad je mene došao red da sam nezahvalan i sl... Ne... Ja sam radio svoj posao tamo za špaherom i znojio se... Valjalo je staviti meso peći... Nisam ga razrezao jer je bio veoma maleni komad to, vjerovao sam da će se stići ispeći do krizme (išli smo slušati kako Miškec pjeva u zboru)... A nije se peklo dobro pa je Miško to negdje usred procesa pečenja razrezao da bude gotovo čim prije... Trebovalo je ogulit tonu i po patata... Da, Ulfuz, ti si prošli put imala pomoć za taj posao, jel da? Ja nisam, tako da mi je dosta patata za tri života... Kada su mi prsti konačno otpali, morao sam guliti JOŠ patata za napraviti pomfrit uz pljeskavice (jer su upale još dvije osobe i nije bilo dovoljno niti mesa niti faking pečenih patata za sve)... A onda, kada sam si odsjekao pola prstiju, trebalo je samo narezati čitavu glavicu kupusa za salatu, RUČNO, jer gratakež nije funkcionirao budući je bio premalen, a zdušno sam odbio neki stroj koji mi je Miško ponudio, znajući da bi se samo osudio na pranje istog (stroja, ne Miška... Njega bih rado oprao:)))) A tu su još i tvrdoglave pomadore koje je trebalo desetkovat, te tvrdoglave paprike koje je trebalo očistit, prepolovit i isprigat u tavi... E.... I još skuhat savršenu juhu iz vrećice... Sve je to dosta potrajalo jer sam radio praktički sam samcat sve do pred kraj kada se Miško smilovao i pomogao mi, zadnjih deset minuta... A da ne zaboravim, draga Ulfuz je začinila salatu, tako da ne pomislite da nije ništa radila:))) I ako zbrojite radne sate u kuhinji, pomnožite ih s pet i po ujutro kada sam se ustao, te ih pridodate na deset sati navečer kada sam pokušao objasniti Mišku fascinantni svijet sinteze glasničke RNA, dobijete, ukratko, nemoguću misiju... Stoga sam ja pošao spavati oko jedanes i kvarat, otjeravši Miška u pastoralni jer se tamo žderalo... Htio je da idem s njim ali nisam imao snage ni za stajat na nogama, kamoli za jest... Rekao mi je da će se vratiti za pola sata... Vratio se oko 2 ujutro, osjetio sam ga kada je zapeo preko mojih nogu dok me prekoračivao (jer je fotelju na razvlačenje [moj krevet] genijalno postavio tik iza vrata svoje sobe). Napravio je toliko buke da bi probudio i medvjede u Sibiru, a kamoli mene... No, toliko sam bio umrtvljen umorom da mi je bilo svejedno... U šes i po ujutro probudio me alarm... Dragi je zaboravio da ne mora na faks, ostavio je alarm aktivan... Ja sam se toliko trznuo, skoro glavom poskidao neke police poviše, mišljah da moj mobitel zvoni... Kako ga nisam mogao naći, rekao sam Mišku, zbunjenim mojoj pojavom koja divlja po sobi, neka pusti da zvoni, prestat će kada se istroši baterija... Nakon toga budio sam se svakih petnes minuta, zahvaljujući zvoniku crkve koji je revno obilježavao svaki kvarat sata... Primjetio sam da je dragi budan bio jedno vrijeme, poslije mi je rekao da nije mogao zaspati jer ga je nešto morilo... DA skratim, ustali smo se u deset... Htjeli smo biti perverzni ali Miškov ćaća je imao druge planove... Ništa vezano uz perverziju ali poremetio nam je koncepciju... Otišao sam doma... Svratio na misu jer mi se svraćalo... I bilo je lijepo, kao i uvijek... Propovjed je bila većinom povijesne tematike... Otkad sam došao doma poslije mise, čistim sobu, pospremam stvari... Opet sam umoran, sutra moram na tjelesni... Blago meni... Imam posla preko glave, dva-tri kolokvija samo što nisu, jedno 5-6 ispita mi dahće za vratom svojim smrdljivim dahom pada... Jedva čekam kada će doći 20.7 da idem doma... Želim doma... Želim ja i puno toga još ali to se ne ostvaruje... A i ovo malo što imam se polako raspada... Samo sjedim i gledam kako odlazi, klizi, u nepovrat, nemam mogućnosti to zaustaviti, svaki pokušaj samo još proširuje rupu kroz koju sve nestaje... I sad me je uhvatilo moje standardno raspoloženje, ne da mi se stvarno... Vas sam se riješio, sada se obratim Njemu i i iđem spat, sutra je novi, teški i vrući dan... Puseki... |