Ovaj post nije trebao nastati, rekao sam Ulfuz da ga neću pisati jer mi se ne da čitati dvadeset komentara od ljudi koji neće razumjeti (bez uvrede, danas nisam sav svoj i nemojte zamjerit ništa što napišem, molim vas...). Ali toliko me boli glava da ne mogu spavati, moram se s nečim okupirati jer ću u protivnom vrištati...
Žao mi je što sam se danas uopće probudio. Prvi put u životu mi je žao što postojim jer da me danas nije bilo, jedno prijateljstvo bi još uvijek bilo čitavo, neokaljano i cjelovito... No sada je u tako sitnim krhotinama, a vjetar samo što nije zapuhao...
Proveo sam tri noćna sata razgovarajući sam sa sobom (u sebi), hodajući zagrebačkim ulicama i izbjegavajući ljude. Nitko na ulici me nije primjećivao, nitko me nije gledao, nikome nije bilo stalo što na njih juri crni nosorog. Jer bio sam obučen u crno. I osjećao bolestan užitak i ogromno olakšanje što me nitko ne primjećuje, što se praktički sudaraju sa mnom jer ne vide. Ogroman grad, milijun stanovnika, a samo jedna velika bezlična masa boje ljudskog mesa... Niti jedno oko u kojem možeš primjetiti iskru osjećaja... Savršeno... Prvi put mi je neopisivo drago što me nitko nije doživljavao, što su svi gledali kroz mene...
Šetajući gradom i pričajući sa sobom, došao sam do brojnih zaključaka, pomirio se sa skoro svim činjenicama koje me okružuju. shvatio neke stvari... Shvatio sam da je problem u meni, ne u okolini... Problem je u mojim stavovima i razmišljanjima koje nitko ne razumije. I jasno mi je sada da se okolina nikada neće prilagoditi meni, nema šanse, pokušao sam... Jedino što mi preostaje je prilagođavanje u nekim segmentima na okolinu. Donekle, umjereno... Nije mi drago što to moram raditi ali netko mora, inače ću provesti vječnost udaljen od ostatka svijeta...
Shvatio sam i da moje ponašanje ide na živce praktički svima oko mene, moji savjeti ljudima do kojih mi je stalo te briga za njih su se sada pretvorili u „diktiranje tuđih života“ i „soljenje pameti“, „živciranje i kenjanje“. Razumijem, imate pravo... Ispričavam se svima kojima sam na ikakav način pokušao pomoći, žao mi je što svoje prijatelje volim na način na koji nisu navikli i što im želim samo najbolje u životu i što im se time uplićem u život...
Mrzim sam sebe, mrzim se što sam toliko prokleto osjećajan, previše za jednog muškarca... Mrzim se zbog toga jer to živcira moje najbolje prijatelje, uzrokuje kod njih čas bijes čas podsmijeh... Osjećam se tako sam, tako prazan, nikoga nema tko bi razumio da i jedan dečko od 19 može biti osjećajan, voljeti, htjeti pomagati i davati, a ne opijati se viskijem jer mu je dosadno! Mrzim se zbog svoje osjećajnosti, to će biti i ostati jedini problem u mom životu... Mrzim se, jer time uzrokujem ljudima i previše nevolja!!!
To mi je pomoglo da shvatim kako će proći jako puno vremena dok ne nađem osobu koja će me prihvatiti i voljeti baš ovakvog kakav jesam, fizički i psihički, kojoj neće biti bed ako joj dečko zaplače od jada jer se osjeća bespomoćno, jer gleda kako mu se jedno predivno prijateljstvo raspada poput uvelog lišća... Postoji li osoba koja će biti ponosna što me ima, hoću li je ikada doživjeti ili ću je tek na samrti upoznati, ne znam...
Odlučio sam krenuti stopama stoicizma, miriti se sa stvarima oko sebe, koliko god glupe i nemile mi bile... Previše davam, govorim sam sebi da je poanta u davanju, a ne u očekivanju dobivanja natrag, ali nije lako... Ipak sam samo neiskusan tinejdžer koji želi i dobiti nešto natrag, koliko god to nekršćanski bilo... Vjerujem Bogu, vjerujem kada molim „budi volja tvoja“. Rekao je jednom jedan svećenik da kad ti Bog uskraćuje jedno dobro, to je zato što ti sprema nešto sto puta veće i ljepše... S tim uvjerenjem idem dalje, vjerujući da mi sprema nešto lijepo... Post nubila Phoebus... Poslije oblaka Feb (Sunce)... Vjerujem u to... Samo se nadam da Mu ipak neće trebati dugo...
Kriv sam za razaranje jednog prijateljstva, kriv sam jer sam toliko bio zabrinut za to prijateljstvo da sam svojom brigom uzrokovao upravo ono čega sam se bojao: kraja... Nije još kraj, vjerojatno neće niti biti potpuni kraj, ali narušeno je nešto lijepo, nepopravljivo narušeno i neću si tako skoro to oprostiti... To je jedina stvar koju si neću oprostiti, s kojom se neću pomiriti... Mrzim se i zbog toga... Mrzim se i žalim što sam danas uopće disao, što me ima i što zadnjih tjedan dana, čim zinem, userem stvar... Neću više nikada naglas izreći nešto s čime se ne slažem, šutat ću, neću imati svoje mišljenje (tj. imat ću ga ali nitko za njega neće znati), pokoravat ću se željama drugih, mučit ću se time, bit će mi baš briga... Vraćat ću se u prazan stan, neću imati djevojku koju ću moći zagrliti niti poljubiti jer niti jedna to neće htjeti... I živjet ću sam, jedino društvo će mi praviti pas i mačka... Čovjek jest možda stvoren kao društveno biće ali biti ovako emotivan nije nimalo produktivno. Otjerao sam od sebe čovjeka kojeg volim kao sebe samoga, uzrokovao sam da se dvoje mojih najboljih prijatelja trenutno ne podnose... Što sam to učinio??? A samo jer sam bio zabrinut... Nisam za živjeti, niti sam za ikakve kontakte s ljudima. Da imam auto, sada bi se odvezao nekamo prema istoku Hrvatske i ne bih se trudio pogoditi put natrag... Možda bi se stvari malo popravile s meni bliskim osobama kad me ne bi bilo neko vrijeme...
Što god vi rekli, urlali na mene, slali me u rodno mjesto (u anatomskom smislu) ili hrabrili, neće imati utjecaja na moje razmišljanje... Neće promijenti činjenicu da se trenutno mrzim, da želim da nisam danas oči otvorio... Žao mi je zbog svega...
Žao mi je što sam toliki idiot, žao mi je i molim ih da mi oproste... Ako mogu...
Post je objavljen 09.06.2007. u 00:21 sati.