Noć je teško nalijegala na gustu, crnu šumu negdje na sjeveru Europe dok je hladni vjetar tresao starim krošnjama, a njihovi vlasnici nemoćni škripjeli pod tim bolnim nasrtajima. Šuma bijaše stara, neprohodna; savršeno mjesto za stražu nad nečim što se ne skriva u tami drveća, nego u tami ljudskog srca. A to nešto upravo je smišljalo kako klisnuti neprimjećeno, kako prevariti dva para azurno plavih očiju koja budno motre sjenke u daljini.
„Vidiš li što?“
„Samo par ševa koje izvršavaju opscene radnje jedna na drugoj.“
„Jako smješno.“
Visoko nad krošnjama uzdizala se mala stražarnica, načinjena od drva koje je tako suptilno zakrivljavalo ono malo svjetla oko sebe da je praktički bilo nevidljivo. A nevidljivost je upravo išla na ruku dvojici anđela koji su stajali unutra te motrili kvrgavo tlo šume. Krošnje im nisu smetale, jer njihove oči bijahu naviknute na život; tražili su ne-mrtvo, oblike koji bi ih, da su prisutni, zaslijepili, možda čak i zaboljeli. Tražiše svoju suprotnost.
„Mislim da samo gubimo vrijeme, Mar, jasno je da se večeras Sentinexi neće pojaviti... Imali su savršeno dovoljno prilika dok je Mjesec bio u punom sjaju, tada ih sigurno ne bismo vidjeli tako dobro... A opet ništa.“, govorio je jedan anđeo, navirujući preko ruba jednog od nevidljivih prozorčića.
„Seln! Daj molim te, nemoj tako blizu rubu, neka samo jedno tvoje pero proviri i odat ćeš naš položaj svemu u krugu od stotinu kilometara! Pazi malo...“, potiho je vrisnuo anđeo na svog prijatelja i povukao ga dublje u tamu stražarnice. „Naša zadaća je da sjedimo tu i promatramo okolicu. Preriskantno je popustiti u motrenju jer ako ta gamad klisne pored nas, Mihael će nas proždrijeti od ljutnje! Uostalom, gdje je on?“
„Negdje na Mediteranu“, odvrati Seln, „bavi se nekim grobljem na nekom poluotoku. Ukratko, nemam pojma, a čisto sumnjam da je nešto važno, vjerojatno je na godišnjem, jadnič...“
Seln je prekinulo sa svojom tiradom. Njegovo azurno oko primjetilo je na samom rubu šume kratki bljesak. Toliko kratak da je isprva pomislilo da mu se pričinja. Zatim još jedan. I još jedan. A zatim mrak...
„Što je?“, pitalo je sada Mar, primjetivši da mu prijatelj nepomično pilji u jednu točku u daljini. „Tko je?“
„Pa, netko ili nešto jest, u svakom slučaju, ili moram kod okulista. Tri kratka bljeska, potom ništa više.“, odvratilo je Seln uzbuđeno, bez prestanka motreći mjesto na kojem je posljednji put primjetilo bljeskove. „Evo još jedan!“
„Daj da vidim!“, šapnuo je drugi anđeo i progurao se do prozorčića, držeći krila tako oštro spuštena da se grčio od napora pokušavajući ih tako i zadržati. „Gle stvarno! Bljeskovi... Ali ne razumijem poruku. Znaš ti Morseovu abecedu?“
„Ma daj molim te! Misliš da bi ili Raj ili Pakao komunicirao Morseovim znakovima?“, odvratilo je Seln, ne vjerujući da to čuje od svog prijatelja. „Uozbilji se, Mar, jer stvar je itekako ozbiljna. Netko je tamo, pitanje je jesu li to signali ili je taj netko samo strahovito neoprezan. Ili...“
„... ili je sve to samo jedna masna zamka“, dovrši Mar s trunkom straha u glasu. „Mislim da bismo morali poslati Angelusa. Za svaki slučaj. Evo, ja ću...“
Govoreći to, Mar je zavuklo svoju bijelu ruku u nabore svoje haljine te energično pročačkalo. Nešto se unutra počelo micati, očito svim silama izbjegavajući Marove prste. Nakon polminutne borbe, anđeo je konačno svladao stanovnika svoga džepa te ga izvukao na tamu noći. Bijaše to predivna bijela golubica koja se smirila čim ju je anđeo izvadio i pomilovao. Gledala ga je svojim crnim očima i čekala...
„Angie, ljubavi, imam jedan zadačić za tebe“, šaputalo je Mar svojoj ljubimici dok je Seln iznervirano zakolutalo očima i posvetilo se promatranju daljine. „Odletjet ćeš prema jugozapadu ove šume, na sami rub i provjeriti tko je tamo. Dobro promatraj hoćeš li vidjeti bljeskove, u redu? Ako je netko naš, znaš što ti je činiti. Ako nije... Pa, pohitaj natrag, ljubavi. A sad idi, Bog s tobom!“
Rekavši sve svojoj ljubimici, Mar se polako odvuklo do prozorčića i rasklopilo šake. Golubica je poletjela, usput krilom nježno dodirnuvi Marovo bisernobijelo lice.
„Hvala ljubavi, i pazi se!“, potiho je viknuo anđeo njoj u rep.
„O Bože...“, čulo se s druge strane stražarnice
-----------------------------------------------------------------
Na drugom kraju šume, na dalekom sjeveroistoku, jedan mladi srndać veselo je skakutao kozjom stazom i brstio. Bilo mu je drago što je konačno mogao izmaknuti roditeljima i poći u samostalno istraživanje. Čudio se zašto mu njegovi govore da je opasno lutati sam uokolo, pa nigdje nije bilo ni žive duše! Sveudilj se čudeći, zastao je pored jednog starog hrasta jer su ga strašno zasvrbjeli parošci koji su tek počeli nicati. Trljajući svoju glavu o naboranu koru drveta, uživao je u osjećaju koji ga je obuzimao. Jedva je čekao kada će postati snažan jelen s impozantnim rogovljem kakvo je posjedovao njegov otac. Svim srcem želio je natjecati se s ostalim svojim prijateljima jer već je dulje vrijeme promatrao na pojilištu jednu predivnu srnicu s preslatkim repićem i crnim, neodoljivim nosićem. Ali bijaše još premlad...
Krc! Srndać je ustrašeno prestao s trljanjem glave i naćulio uši. Netko se kretao iza obližnjeg grma! Strah je govorio njegovom razumu da se okrene i vrati natrag u sigurnost krda ali njegovo mlado i neiskusno srce govorilo mu je da će ispasti mlakonja ako se ispostavi da ga je prepala jedna obična, ružna šumska vjeverica. Stoga je polako prišao velikom, čupavom grmu ribizla, uopće se ne obazirući na sočne plodove. Mišići su mu titrali od uzbuđenja, mislio je na svoju srnicu...
A potom... Pokušao je riknuti i dozvati roditelje u pomoć! Nije uspjevao, jedino što je čuo, pored užasnih vriskova svojih živaca, bilo je grgljanje koje je izviralo, zajedno s potokom krvi, iz njegovog grla. Užasna, zasljepljujuća bol obuzela je njegovo mlado tijelo. Bilo je previše. Koljena su mu popustila i srušio se na tlo. Trzajući se u predsmrtnim mukama, primjetio je poviše sebe stvorenje kakvo nikad dosada nije vidio. Crno, ispunjeno dimom, na dvije noge. Čak je i rogove imalo, a nije bio jelen... Dok mu se život gasio, pozdravio je zoru, misleći na svoju odabranu...
Tišina...
„Hrughk! Dosta već jednom! Ako odaš naš položaj, prosut ću ti crijeva preko paklenih vrišina! DOSTA rekao sam!
„Daj se smiri, Kr`Regh, u redu. To je samo glupi jelen. I ovako ih ima previše u ovoj šumetini.“, odvratio je Hrughk potiho hrapavim, ledenim glasom. Šutnuo je nogom srndaća u slabine, što je izazvalo novi živčani impuls među neumrlim stanicama srndaćevog tijela, te u konačnici trzanje njegova tijela... „Gle budalu, još se trza!“
„Hrughk, želiš mu se pridružiti? Ne? E onda začepi prokletu gubicu i reci mi... Diverzija je na mjestu?“
„Naravno ti jest, držiš me za budalu?“, odvrati Hrughk otrovno. „Ona dvojica idiota su tako nasjela da uopće ne promatraju ovaj kraj šume, uopće ne motre što se događa iza njihovih leđa. Čak su poslali i onu odvratnu ptičurinu da provjeri stanje. Kako mi je došlo da je skinem s kopljem... Ali ipak NISAM `jer bi to odalo naš položaj, bla bla...` jel da?“
„U redu. Javi ostatku da je sigurno početi s provlačenjem. Nadam se da je T`Gor modificirao portal, ne želim spektakl od toga nego stealth operaciju...“, odvrati sardonično Kr`Regh na Hrughkove riječi.
„Stealth? Moram reći Luccyju da ti ukine HBO! Oh, jedva čekam da osobno onoj dvojici krilatih mamlaza počupam živce iz tih krila!...
Dva Sentinexa nastavila su se prepirati dok je Angelus letjela u svoju propast...
...iako rekoh da neću ništa stavljati, promijenih mišljenje jer nemam vremena za čitav roman... ali tu i tamo mogu sebi dati oduška pola sata, jel
Post je objavljen 17.06.2007. u 15:54 sati.