dinajina sjećanja

subota, 30.12.2017.

Prostor, vrijeme i Pješčana kula...




Ide vrijeme
dođe ura,
poslije svega
dijetna kura.

@semper contra s ljubavlju posvećujem ovaj davno napisani tekst.




Poezijom se izriče neizrecivo... pjesme nam bezglasjem poetske nutrine odaju velike istine, odnose nas u mnogodimenzionalnost osjećanja, iniciraju u više sfere postojanja... kroz poetiku pjesnika uranjamo i u sebe, osjećamo stihove kao poveznicu između nas i svemira...

Pjesma Pješčana kula Vesne Krmpotić je uzburkala moje misli i pretočila ih u osjećanje osjećaja za prostor i vrijeme... osmislila dimenziju istinskog trajanja u zbilji...

Svako živo biće nesvjesno sudjeluje u stvaranju svoga vremena. Ta tvrdnja me prisiljava na razmišljanje o vremenu.
Svaki čovjek svojim osjećajem za ritam potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu. Tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.

Sjedeći na obali mora spoznavala sam zaobljenost prostora, a misao o tome mi je svjedočila moje svjesno sudjelujelovanje u tom događaju. To je bio trenutak u kojem osjećah prošlost, sadašnjost i naslućivah budućnost.
Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to potvrđivala. Pokušavala sam nutarnjim ritmom i dinamikom osjetiti vrijeme u sebi. Sjetih se poezije i misaono- osjećajna slika pješčane kule iskrsne pred mojim nutarnjim očima.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.


Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se bolje pokrećem.
Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, da, istina je, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.


Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali dimenzija trajanja. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenutak to i potvrđuje.

Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.

Držim se na okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak.
Sad sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena;
možda sam već samo kula.


Vesna Krmpotić je svojom pjesmom probudila u meni tu čudesnu dimenziju trajanja, a to je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski titraj oka, ono naše vječno i nikada objašnjeno "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most od sada do vječnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo.

Mi smo samo u jednom djeliću trenutka pješčana kula, inače smo vječni pijesak.

Dijana Jelčić




Mozak i pješčana kula…

Oznake: prostor, vrijeme, pješčana kula, Vesna Krmpotić

- 07:17 - Komentari (37) - Isprintaj - #
  • To što bismo mi uvijek željeli biti čvrste kule, jedno je,
    a realno, samo smo pijesak koji život modelira prema
    svojim zamislima. (Lastavica 30.12.2017. 07:20)
  • @Lastavica...@semper contra me jučeerašnjim postom
    prisjetio ovog davno napisanog... čudesna je moć poezije...
    pješčana kula zrcali pretakanje pješčane ure u nama samima... :) (Dinaja 30.12.2017. 07:35)
  • Da, napisao je sjajan post koji si ti zaokružila ovim svojim
    razmišljanjem. (Lastavica 30.12.2017. 07:37)
  • @Lastavica...kako za dimenziju prostor- vrijeme
    nemamo urođenu spoznaju možemo ju samo misaono
    doživjeti... je se okušah kroz Vesninu pjesmu...
    uspjelo mi je... ne znam koliko će biti drugima
    blisko to oje objašnjenje... :) (Dinaja 30.12.2017. 07:53)
  • Odlazi Cirkus... sve najbolje u Novoj predstavi.... (sewen 30.12.2017. 08:16)
  • @Sewen...neka i tvoja bude sretna... :) (Dinaja 30.12.2017. 08:22)
  • Dobro jutro---------kad bi sve tako biloooooooo? (Donabellina 30.12.2017. 08:29)
  • Pješčane kule sruši samo jedan malo jači val...
    Neka to moru, suncu i plaži.
    Neka ti ljubav bude kao stena...i to malo dalje od oluja, mora i opasnosti...za svaki slučaj :)) (mecabg 30.12.2017. 08:32)
  • @Boniana...dobro jutro... ovo je tek pokušaj poezijom utjeloviti četvrtu dimenziju... :) (Dinaja 30.12.2017. 08:39)
  • @mecabg..hvala ti draga... neka i tebi bude moćna... :) (Dinaja 30.12.2017. 08:40)
  • Tako je, svatko sudjeluje u stvaranju svog vremena,ili po onoj, svatko je sam kovač svoje sreće.Tebi sve najljepše želim u ovim i u nadolazećim danima.LP (Taango 30.12.2017. 10:39)
  • kad se jučer sljubi sa sada, to je valjda to, sutra može malo pričekati (NF 30.12.2017. 11:17)
  • pješčana kula je prekrasna i toliko snažna, a ti si to tako lijepo ukomponirala u svoj ritam (Lisbeth 30.12.2017. 11:23)
  • @Taango... istina je to o kovaču sreće... a tebi i tebi dragima želi sretan skok u dolazeće... :) (Dinaja 30.12.2017. 12:11)
  • @NF...neka čeka... nedohvatno je... :) (Dinaja 30.12.2017. 12:12)
  • @Lisbeth...da, moćna je Vesnina pjesma... i hvala ti što si prepoznala moj ritam... :) (Dinaja 30.12.2017. 12:13)
  • Treba spoznati i zaobljenost vremena :-) (Aneta 30.12.2017. 14:00)
  • Divota! Protok vremena - da, no neka uvijek bude ljepše i bolje od prethodnog! Pusa, vole vas L+B+G (luki 2 30.12.2017. 17:17)
  • Ukazala si mi veliku čast svojim postom na moj post o Enesu. Pjesma na koju se referiraš "Pješčana kula" Vesne Krmpotić, čak je i moje 'poetski zakržljalo" srce malo omekšalo. Lijepa i duboka pjesma. Tvoj popratni tekst, tvoje razmišljanje, pak odaje tvoj doživljaj pjesme koji si opisala na svoj osebujan način: vrijeme-prostor-ljubav. To su meni, za sada, nedokučive visine.
    Hvala ti. (semper_contra 30.12.2017. 17:31)
  • @Aneta...svjetlost nam pomaže pri tome... :) (Dinaja 30.12.2017. 17:53)
  • @luki 2...neka bude ljepše... i sretnije... :) (Dinaja 30.12.2017. 17:54)
  • @semper contra...hvala tebi na tragu... sretno ti bilo sve dolazeće uz ovu Enesovu pjesmu...

    Prisutan Kao Svjetlost Bez Glasa

    Samo da se uz tebe budim,
    meni na svijetu ne treba vise.
    Da svaku tvoju mijenu slutim,
    da zrak u tvojoj blizini disem.

    Samo da tiho uz tebe sutim
    prisutan kao svjetlost bez glasa.
    I da ti oči očima ćutim,
    kao da ću te izgubiti,
    sad,
    ovoga časa.

    Enes Kišević
    (Dinaja 30.12.2017. 18:30)
  • semper pro :-)
    Vrijeme nije prolaznost već trajanje, ljubav je moćnica a ti si čudotvorka ;) (Aneta 30.12.2017. 18:49)
  • Hvala draga Dinaja! Lijepo, lijepo - predivno kod Tebe! Hvala na divnim riječima; vole Vas L+B+G (luki 2 30.12.2017. 18:49)
  • @Aneta...da, vrijeme je trajanje... hvala ti draga... :) (Dinaja 30.12.2017. 19:03)
  • @luki 2...i mi tebe volimo... :) (Dinaja 30.12.2017. 19:04)
  • Pesnici me podsećaju na male ribe čistače samo pušteni u svet, da čuvaju čovečanstvo i da ga čine lepšim za život. Jer i ljudskoj duši, sem medicine, treba lepa reč, ruka, nepoznati stranac koji je razume. Moć pesnika je ogromna...i bitna. (fantasy_xv 30.12.2017. 19:30)
  • @fantasy...da, odlično reče Šimić... pjesnici su čuđenje u svijetu...i hvala im što nam ostavljaju ogromno bogatstvo u naslijeđe... što načesto stihovima brane i od nas samih... :) (Dinaja 30.12.2017. 19:38)
  • I govorim: sad više nisam pijesak.
    Sad sam kula od pijeska.
    Koliko zidam, zidam, zidam:
    možda sam već kula od kamena;
    možda sam već samo kula.

    Tvoje riječi i Vesnini stihovi spajaju se. Vesna je kao i ti. Ljubav i pozitiva:)) (Razmišljanja jedne žene 30.12.2017. 19:51)
  • Vesna je puno pjesama napisala. Da smo prah (pijesak) to svi znamo. (Deseta umjetnost-enigmatika 30.12.2017. 19:52)
  • U pravu Si Dinaja...čudesna je moč poezije...Sretno Tebi i svima oko Tebe u Novoj godini!!! (modrinaneba 30.12.2017. 21:02)
  • Samo da je pijesak na okupu. :-) (Evora 30.12.2017. 21:18)
  • "Stalna na tom svijetu samo mijena jest..." (Sjećanje i osvrti 30.12.2017. 21:36)
  • @Razmišljanja jedne žene...hvala ti... :) (Dinaja 31.12.2017. 06:53)
  • @Deseta umjetnost-enigmatika...i u prah ćemo se pretvoriti... :) (Dinaja 31.12.2017. 06:54)
  • @modrinaneba...neka i tebi bude sretna... :) (Dinaja 31.12.2017. 06:55)
  • @Evora...da budemo iz trenutka u trenutak kula... :) (Dinaja 31.12.2017. 06:56)
  • @sjećanje i osvrti...istina je to... :) (Dinaja 31.12.2017. 06:57)
  • ponedjeljak, 28.08.2017.

    U ovitku vremena...





    Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na lazurnom satenu prohujale noći. U ovitku vremena osjećam sponu naše nedjeljivosti od kozma. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom… Je li to istina?

    Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka… gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život…?

    Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje duša vječnosti, šapuće mi san… Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor… Odgovor se krije u trajanju…prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija u kojoj se rađamo, živimo i umiremo…

    Kada izađemo iz ovozemaljskog trenutka nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute…
    Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilje…

    Sudbina, mnogodimenzionalni pejsaž trajanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida… u neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od spoznaje smrtnosti. Daruje nam vjerovanje u besmrtnost duše…

    San je kratka smrt, odmor umornom srcu, djelić nepostojanja u javi… ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja… to su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim... snovi su mostovi između čežnji i zbilje, neostvarenih i ostvarenih želja, između života i neumitne smrti…

    U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja… razotkrivači sebe sebi...

    Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje…

    Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan, Chaplinova misao mami osmijehe...

    U ovitku vremena, u trenutku buđenja s ljubavlju i osmijehom vas pozdravljam i želim vam ugodan dan...


    Dijana Jelčić




    slika... van Gogh... zvijezdana noć

    Oznake: prostor, vrijeme, trenutak, osmjeh

    - 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #
  • Nekad osjetimo titraj sudbine u pravi tren, nekad ga propustimo...
    a bez ljubavi sve je isprazno. (Lastavica 28.08.2017. 08:04)
  • @Lastavica...da bez ljubavi život bi bio
    pusto vegetiranje... :) (Dinaja 28.08.2017. 08:08)
  • Predivan je osjećaj probuditi se uz ljubav s osmijehom, ugodan dan mila! (Gurmanka 28.08.2017. 09:20)
  • Da, ljubav i osmijeh, to bi mogao biti recept za sreću. Pozdrav:) (j. 28.08.2017. 09:34)
  • Baš ti hvala. Ugodan dan i tebi!
    P.S. Eto vidiš, čovjek traga za istinom, smislom, dobrom, ...
    pa ako je rođen pod sretnom zvijezdom nađe ljubav,
    i onda nju proglasi istinom, smislom i dobrom,
    i sve se zaokruži u savršeno skladnu cjelinu. (Grunf 28.08.2017. 09:44)
  • @Gurmanka...da, divan je to osjećaj... :) (Dinaja 28.08.2017. 10:17)
  • @j. ...istina je to... ugodan dan ti želim... :) (Dinaja 28.08.2017. 10:18)
  • @Grunf...a cjelina je više od sume njenih djelova...
    carpe diem... : (Dinaja 28.08.2017. 10:20)
  • Blago tebi.........ja nemam toliko dana ! (AnaBoni 28.08.2017. 10:44)
  • @AnaBoni...hvala ti... sjetih se pjesme dubrovačkih Trubadura...

    Jedan dan, samo jedan dan
    onaj pravi presudan cudan dan
    jedan dan, samo jedan dan
    pa da bude sav zivot radostan

    Dani svi, svi ko jedan dan
    prodje dobro znam
    a ljubav moja nece
    za nju zivim, za nju dajem sve

    Jedan dan, onaj pravi dan
    to je zivot, pun zivot nije san
    jedan dan, onaj pravi dan
    to je mladost, ljubav, radost, stvaran san


    eto želim ti danas takav dan... :) (Dinaja 28.08.2017. 10:54)
  • Predivan post Dinajice. O svemu tome ja takorekuć svaki dan razmišljam. Pitanja se gomilaju a ogovora nema pa ipak, nekako smaram da sudbina i sami odgovori ovise o nama samima. LP (Sukiyaki 28.08.2017. 11:40)
  • @Sukiyaki... da draga, odgovori su u nama... treba osluhnuti i čuti nutarnjeg hermenauta... on nam tumači nas nama samima... :) (Dinaja 28.08.2017. 11:58)
  • Hvala Tebi za darovan predivan dan!!! (modrinaneba 28.08.2017. 12:31)
  • @modrinaneba...hvala tebi što si tu... :) (Dinaja 28.08.2017. 16:19)
  • Odgovori su u trajanju. :-) (Petra 28.08.2017. 16:54)
  • Jednostavno, neka bude ljubav! Predivan tekst. :) (Pozitivka 28.08.2017. 17:12)
  • U snovima se odvija proces umnog sazrijevanja, te zato kažu da je jutro pametnije od večeri. :-) (Aneta 28.08.2017. 17:13)
  • @Petra...istina je to... :) (Dinaja 28.08.2017. 17:24)
  • @Pozitivka...hvala ti... neka bude ljubav... :) (Dinaja 28.08.2017. 17:25)
  • @Aneta...to je TO... zato uživam u svitanjima... :) (Dinaja 28.08.2017. 17:26)
  • Hvala, Dinaja, uzvraćam osmijehe. :)
    ...
    I dobro kažeš, ne prolazi vrijeme već, mislim dok čitah tu rečenicu, prolazimo mi i naše kretanje, naše mijene, pokazatelj su dimenzije vremena
    Od gnijezda do zvijezda
    A život..... (pripaljujem cigaretu, gledam u okolni prisni krajolik, zelenilo krošnji, sa svog balkona, i ostajem u mislima...) (viviana 28.08.2017. 17:41)
  • @viviana...hvala ti draga... divno je s tobom voditi poetske dijaloge...
    eto i ja pripaljujem cigaretu i uživam u tvom komentaru... u prisnom krajoliku trajanja u dugogodišnjem virtualnom prijateljstvu... u filozofiji uvijek širećoj filozofiji kruga... tamo smo zapoćele i trajemo... :) (Dinaja 28.08.2017. 18:40)
  • Ljubav, osmijeh, zvijezde....Savršenstvo! Pusa, vole vas L+B+G (luki 2 28.08.2017. 18:46)
  • @luki 2...hvala ti mila... da, to je to... neka nas, neka bude ljubav... pusa ... :) (Dinaja 28.08.2017. 19:06)
  • U potrazi za ... - ovitkom vremena! (Deseta umjetnost-enigmatika 28.08.2017. 19:50)
  • Osmijeh ti topli ostavljam :) (Vitae... 28.08.2017. 19:52)
  • privitak i ovitak, divne riječi (NF 28.08.2017. 20:53)
  • @Deseta umjetnost-enigmatika...da, tragačica sam vremenom... :) (Dinaja 29.08.2017. 05:35)
  • @vitae...carpe diem... :) (Dinaja 29.08.2017. 05:36)
  • @NF...da, divne su... :) (Dinaja 29.08.2017. 05:36)
  • utorak, 20.06.2017.

    Pozornica trenutka...




    promijenimo tijek vremena...moja davna utoija...
    Pozornica trenutka






    Zamislimo vrijeme kao rijeku nevraćanku. Mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.

    Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.

    To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, znači izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema izvoru vremena, tevelike nesavladive rijeke bez povratka.

    Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja u ovom trenu osjećam da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.

    Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života.

    Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo.

    Reflektori svijesti mi otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek nadolazećih misli.

    Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem.

    Moje nutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
    Pred mojim nutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi, trenutak izrasta u kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka.
    U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost , navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera.
    Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda.
    Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.

    Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.

    Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana.

    Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.

    Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana. To su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.

    Sada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje.
    Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma.

    Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu.
    Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.

    Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti.

    Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista biti moja pupčna vrpca sa univerumom.

    Osjećam da ću tek ako mi to uspije uistinu spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.

    Dijana Jelić



    Pozornica trenutka

    Oznake: vrijeme, trenutak, vječnost

    - 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #
  • ne mozete vi bez Mostara (Euro 20.06.2017. 08:25)
  • Jako volim "Rijeku bez povratka" i tvoja razmišljanja
    o rijeci nevraćanki uvijek mi vrate tu divnu melodiju. (Lastavica 20.06.2017. 08:28)
  • @Euro...eto nas opet tu... vratili se na mjesto "zločina"... : (Dinaja 20.06.2017. 08:33)
  • @Lastavica...divan je to film... divna melodija...
    hvala ti... Neretva nam romori baladu o ljubavi... :) (Dinaja 20.06.2017. 08:35)
  • Neprestano pored nas teče rijeka bez povratka, na žalost. LP (Sukiyaki 20.06.2017. 10:31)
  • Draga prijateljice kod tebe je sjajno što ti svjesno sudjeluješ u procesu stvaranja trenutaka za razliku mnogih koji su stihijski pokupljeni u tom protjecanju rijeke vremena. Pozdrav šaljem. (Demetra 20.06.2017. 10:59)
  • @Sukiyaki...ovdje u dolini zelene rijeke lakše vizualiziram tu nezaustavljivost... a tamo gdje Neretva grli more se osjećaj beskraja zrcali u srcu... i ostaje do novog susreta s tom ljepotom... do ponovnog romora života i vremena... :) (Dinaja 20.06.2017. 11:29)
  • @Demetra...ako sutra nikad ne dođe... nije važno, uživam u trenutku, živim ga srcem i dušom u zagrljaju ljubavi... tu ništa drugo nije važno... ni prohujalo i ni dolazeće... samo on i ja i lakoća postojanja na pozornici trenutka... carpe diem draga prijateljice... :) (Dinaja 20.06.2017. 11:32)
  • Uživaj mila u svakom trenutku :) (Gurmanka 20.06.2017. 11:40)
  • nigdje ne možemo ostati, možemo se samo zavarati da možemo (NF 20.06.2017. 12:31)
  • @Gurmanka...hvala ti draga uživam... :) (Dinaja 20.06.2017. 12:37)
  • @NF...mi smo energetska polja, samo stvaramo svoj prostor i svoje vrijeme... :) (Dinaja 20.06.2017. 12:39)
  • Nadam se da si u pravu. Voljela bih da je tako. (Sukiyaki 20.06.2017. 14:43)
  • Rijeka nevraćanka - izvrsna sintagma. Cijeli život jedna je veeeelika pozornica u kojoj se manjina ljudi bolje snađe od velike većine inih. (Deseta umjetnost-enigmatika 20.06.2017. 19:54)
  • Pozornica trenutka - trenutak za sjećanje...Mostar i most - divotica.....Pusa, vole vas L+B+G (luki 2 20.06.2017. 23:28)
  • SVE ŠTO TEČE NE PROLAZI

    Vrtloži i teče. Sve sa sobom odnosi. Svemu prkosi.
    Ona zna.
    Sve što teče ne prolazi.
    Rijeka teče.
    I ljubav i život teče.
    Sve što teče ne prolazi.
    Ostaje zapisano na obalama sjećanja.

    Naučila sam jednoga dana na obali rijeke....

    Malo je reći da sam uživala....osjetih taj trenutak:))) (Razmišljanja jedne žene 20.06.2017. 23:37)
  • Komentar kod mene: tako je malo potrebno, draga Dinaja...U pravu si! A ni to malo nismko u stanju napraviti :((((((
    Hvala za sliku - znači mi da Ti se sviđa, ovako uramljena. Pusa, vole vas L+B+G (luki 2 21.06.2017. 00:01)
  • Ja jedostavno živim svaki trenutak me tražeči mu izvorišta ni utoke. I osjetim se ispunjen trenucima i životom (More ljubavi 21.06.2017. 00:10)
  • @Sukiyaki...dobro ti jutro draga...carpe diem... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:20)
  • @Deseta umjetnost.-enigmatika...da, svatko na svoj način... u tome je ljepota trenutka... i njegova doživljaja... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:25)
  • @luki 2...da trenutak sjećanja, poezija uspomena, život tako jednostavan i lijep... hvala ti... pusa... carpe diem... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:28)
  • @Razmišljanja jedne žene...hvaa ti draga na divnom stihu...
    da, to je to... ljepota trenutka utkana u sjećanje...
    osjećaj iznjedren izričajem... divota... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:30)
  • @luki 2... lijepa je tvoja slika... uživaj u danu... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:31)
  • @More ljubavi... odlično, svatko na svoj način živi život... svatko taj osjećaj drugačije opisuje... lijepi su tvoji opisi trenutaka provedenih u Japanu... lijepi su tvoji trenuci zabilježeni fotoaparatom... pozornica trenutka na staklenom podu... doživljaj dimenzije dubine... niste se bojali... bilo vam je lijepo... tako ja i meni lijepo svaki put kada stojim na obali Neretve i slušam njen romor... čujem poeziju njenih kapi... kao što se ti diviš Japanu tako se ja divim dolini smaragdne rijeke i rado se vraćam... svaki put doživim nešto novo... svaki put odlazim bogatija novim, ljepšim doživljajem...
    hvala ti na čitanju i ostavljenom komentaru... carpe diem... :) (Dinaja 21.06.2017. 06:41)
  • srijeda, 19.04.2017.

    Na nultom meridijanu...




    Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

    Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

    Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
    Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
    Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
    Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

    Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
    U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

    otkucaji srca se ne mjere
    instrumentima, toliko i toliko za svakoga
    dok se njima kocka, dok ih se koristi
    troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


    U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

    Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
    Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

    U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

    Dijana Jelčić





    slike... J. Miro

    Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

    - 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #
  • Ne volim bdijenje nad umirućim uspomenama, poželim ih oživjeti,
    a one se ne daju. I onda me to ispunjava tugom. Mnogo je bolje
    naći u sebi izvorište ljepote i tužnim uspomenama samo postaviti
    plišanu postelju u kutku našeg srca... (Lastavica 19.04.2017. 07:30)
  • … na mostu između jučer i sutra…
    Biram sjećanja na lijepe trenutke, život i ljubav, pozdrav mila! (Gurmanka 19.04.2017. 07:58)
  • miroa jako volim, a mutnoća nas sprečava u pretjeranom opuštanju, nije to naša misija. (NF 19.04.2017. 08:01)
  • @Lastavica...tada to nisam znala,
    ranjavala sam samu sebe... a onda
    ih ponovo odživjeh... bez njih
    ne bi bila ovo što jesam...
    sada su samo slike
    u galeriji sjećanja... :) (Dinaja 19.04.2017. 08:37)
  • @Gurmanka...na mostu između jučer i sutra
    život, tako jednostavan i lijep... :) (Dinaja 19.04.2017. 08:39)
  • @NF...da, ta mutna ogledala nas ponekad spriječavaju u istinskom doživljaju ljepote svijeta u kojem živimo... :) (Dinaja 19.04.2017. 08:41)
  • Imala si sreću : mutna ogledala sama su se pročistila (Kunigunda 19.04.2017. 09:05)
  • Ishodištima mjerimo odmake u traganju
    gdje smo bili, a gdje smo sada ;) (Aneta 19.04.2017. 10:46)
  • @Annaboni... odaja ogledala i odjeka
    je tada izgledala kao kula Babilonska...
    tada samu sebe nisam razumjela
    a oko mene se rušio svijet... da,
    mutna ogledala mi ozrcališe
    moje lice bez osmijeha...
    mene kao don Kihota,
    mene u borbi protiv nevidljivih neprijatelja...
    ali tada sambila premlada da bih spoznala istinu
    bila sam sama sebi neprijatelj... davne sedamdesete
    i početak osamdesetih godinaprošlog stoljeća su godine
    traganja za izvorom ljepote... pronašla samga kada sam opet
    razumjela sebe... i zamagljena ogledala su se sama od sebe očistila... :) (Dinaja 19.04.2017. 11:33)
  • @Aneta...da, te točke na koordinacijama srca zrcale upravo to... :) (Dinaja 19.04.2017. 11:34)
  • Poželim ponekad, samo ponekad, da izbrišem sjećanja...
    a onda se ponovo grčevito uhvatim za njih,
    jer što bi bili bez uspomena?? (mecabg 19.04.2017. 13:27)
  • Dinaja, izgleda da sam ja na nultom meridijanu ... :-))
    Treba iskoraknuti. (Anea 19.04.2017. 13:32)
  • Bitno da si ipak pronašla ljepotu, sav put prije toga koliko god bolan, isplatio se. Ugodan ti ostatak dana Dinajice. (Sukiyaki 19.04.2017. 13:35)
  • Mislim da je najvažniji trenutak u životu
    otkriti sebe
    zakoračiti
    i početi istinski živjeti
    a ne samo ćutjeti
    onako iz prikrajka
    sakupljati nagovještaje...
    Kad zakoračimo
    više ništa nije isto
    vrijeme je nova dimenzija. (Olja 19.04.2017. 14:41)
  • ih, taman da splovim nešto onako na "prvi " balun kako mi moj nono reka , a ono ti već odgovorila Olji i sad eto mi.-)
    p.s. meni se često učini da zaglavim baš na nultom, ondda se nekako iskoprcam i zarolam se ko lastavičji skok čipo drito na glavu zaroneć u površinu , il dubinu vremena.....-) (gali 19.04.2017. 15:43)
  • Daj naj Babilon spominjat.. kaj neznaš kakšni je to bil kupleraj...
    Čuj.. ja sam ti kak Kopernik.. vse ti ja znam o tim štraftama.. meridijanima.. A znaš ti koji prolazi čez naš lepi Zagreb...ha.. bum ti rekel.. Šesnajsti.. (16.) i moreš ga videt na vuglu Držičeve i Grada Vukovara.. tam spred one zgrade kaj na njoj piše Mazda. Lepo je z kamenjem obilježeno.. Ja sam par put tam stajal.. al se nikaj ni potrefilo.. (Mekon 19.04.2017. 17:28)
  • @mecabg...eh da, sjećanja ti mostovi pod kojima se budim...
    bez sjećanja uistinu ne bi bili ovo što jesmo... :) (Dinaja 19.04.2017. 17:47)
  • @Anea...da treba, prvi Korak je najteži... :) (Dinaja 19.04.2017. 17:48)
  • @Sukiyaki...da draga, kada savladamo Scile i Hardbe onda smo jači... ugodnu ti večer želim... :) (Dinaja 19.04.2017. 17:51)
  • @Olja... da tek kad se vratimo sebi,
    spremni smo na korak ono veliko ništa
    koje tada postaje sve... :) (Dinaja 19.04.2017. 17:55)
  • @gali... da nulti je opasan, događa se nepomićnost, zgušnjavanje bez pomaka...izgubimo osjećaj i za prostor i za vrijeme... skok u prazno, inicijacija, to je ono što nam treba... :) (Dinaja 19.04.2017. 17:59)
  • @Mekon...možžda se jednom susretnemo na šesnaestom... :) (Dinaja 19.04.2017. 18:01)
  • haha...bum se fajn načekal..tekar si na nultom ...... (Mekon 19.04.2017. 18:15)
  • @Mekon...krenula sam... :) (Dinaja 19.04.2017. 18:56)
  • Ti i jesi jaka upravo zbog ljubavi Dinajice. (Sukiyaki 19.04.2017. 20:45)
  • Kada stavimo prave naočale svijet najednom postaje istinski lijep ;) (dražeN ;) 19.04.2017. 22:21)
  • @Sukiyaki...dovoljno sam jaka za dnevne izazove pa onda mogu biti slaba u carstvu njene moćnice... carpe diem... :) (Dinaja 20.04.2017. 07:04)
  • @...dražeN ;)... srcem se bolje vidi... :) (Dinaja 20.04.2017. 07:05)
  • četvrtak, 13.04.2017.

    Balada o prolaznosti...




    U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima.

    Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha romansa vječnosti, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.




    Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila da je vrijeme mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se prisjećam želje koju mi je, dok sam bila dijete, šaputala majka prije spavanja.

    Želim ti vrijeme, Želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, Želim ti vrijeme veselja i sreće, vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


    Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom trajanju u kojem mi prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.

    Dijana Jelčić


    Oznake: vrijeme, prolaznost, vječnost, konačnost

    - 07:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #
  • Eh to pucketanje vatre, romantična sjećanja i prolaznost...
    To vreme je čudno, razvuče se u nedogled kad čekamo, i prodje u tren kad uživamo... (mecabg 13.04.2017. 08:18)
  • @mecabg...da, to je istina... trenutak sreće
    i trenutak tuge ne mjerimo istim otkucajima nutarnjeg sata... :) (Dinaja 13.04.2017. 08:24)
  • Hvala........ne bih ponavljala neke stvari iz prošlosti.......Zato ne gledam slike ni svoje, ni dječje, ni mojih roditelja,.....Tu sam, gdje sam (Kunigunda 13.04.2017. 08:25)
  • @Annaboni... u principu imaš pravo... trebali bi živjeti trenutak...
    ali eto ja se rado mislima vraćam u sretno proživljeno vrijeme... :) (Dinaja 13.04.2017. 08:29)
  • Želim ti vrijeme.
    Uz Dalija baš ide njegov i Disneyev crtić kad Kronos zaljubio u smrtnu ženu :-)).
    https://m.youtube.com/watch?v=aOUwlLhLpSY (ZlicaOdOpaka 13.04.2017. 08:57)
  • Da, najljepša želja.
    Fali nam vremena :-)). (ZlicaOdOpaka 13.04.2017. 08:57)
  • Neka vam budu sretni Uskrsnji praznici (Euro 13.04.2017. 10:13)
  • vrijeme je postojano, mi baš i ne. (NF 13.04.2017. 10:22)
  • Vrijeme neumitno prolazi, mi starimo bogati uspomenama, ali privilegirani jer živimo život punim plućima i uživamo u svakom njegovom trenutku, više ili manje lijepom :) (Gurmanka 13.04.2017. 10:46)
  • Eh ta Kleopatra i njena kćerka Selena, ptolomejska princeza, sa rimskim vojskovođom M Antonijem ...kakve su to žene bile, nekada! :-))

    Vrijeme ne prolazi i u svakoj od nas živi neka Ona ...i moćna i strasna ... :-)) (Aneta 13.04.2017. 10:52)
  • Jako lijepo Dinajice. Da, vrijeme je postojano, ne prolazno samo mi starimo ali ipak smo svi dio vječnosti a nismo ni toga svjesni. (Sukiyaki 13.04.2017. 12:16)
  • Lijepo i nježno ti je šaputala, a ovo o vremenu bi se i fizičari složili. (gogoo 13.04.2017. 13:42)
  • Svi znamo da je naše SADA, ali nismo uvijek toga svjesni! (Sjećanje i osvrti 13.04.2017. 14:02)
  • Želim ti vrijeme, želim ti sve vrline svijeta.
    Želim ti sretan Uskrs! :-) (Iva 13.04.2017. 14:26)
  • Svjetskoj književnosti temelj je prolaznost ;)
    P.S. kada bi na njoj gradili sadašnjost, vrijedilo bi,
    ovako, suza ili dvije i prođe život, tvoj, moj ili neki treći. (dražeN ;) 13.04.2017. 16:22)
  • I da,
    vrijeme se nudi našim izborima,
    i u tom grmu leži manjak :))) (dražeN ;) 13.04.2017. 16:24)
  • Maaa..kakšni Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila...
    Kaj je tebi.. tomu se reče.. čija su njedra bila... Paaa.. barem Ti moraš znati da se nigdo za krpe ne lovi .... (Mekon 13.04.2017. 18:40)
  • Prolaznost je neminovnost i o tomu nema zbora. Na nama je da to shvatimo, prihvatimo kako i jest i nastojimo činiti tako kao da će kraj odmah doći. (Deseta umjetnost-enigmatika 13.04.2017. 20:13)
  • "Balada o prolaznosti", Arsen
    https://www.youtube.com/watch?v=WfgVpt01aVI (semper_contra 13.04.2017. 23:39)
  • Ne želim o prolaznosti...rastužuje....Kad bude početak prikazivanja priče o dvije prekrasne rode u "Trešnji", javi! Pusa, L+B+G (luki 2 14.04.2017. 00:20)
  • @ZlicaOdOpaka... hvala ti stavih pod tekst... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:39)
  • @ZlicaOdOpaka...i ja tebi želim vrijeme... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:40)
  • @Euro... i mi tebi... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:41)
  • @NF... istina... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:42)
  • @Gurmanka...lijepo si to rekla.... hvalati mila... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:42)
  • @Aneta...divne i nezaboravne... i jedna Ona je uvijek u vremenu, u nama... :):) (Dinaja 14.04.2017. 04:45)
  • @Sukiyaki...titrajuće strune prostor vremena smo mi... nedjeljivi od kozma... istina u je Šimićevom stihu... ne hodajmo maleni pod zvjezdama, jer ćemo se jednoga dana vratiti zvjezdama... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:48)
  • @gogoo...hvala ti na vrednovanju... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:49)
  • @Sjećanje i osvrti...nestvarno stvarni postojim u vremenu... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:50)
  • @Iva...i ja tebi želim sretan Uskrs... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:51)
  • @...dražeN ;)... ipak... divno je što književnost postoji... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:55)
  • @...dražen ;)...moćnicima nije jasna ona davna... Memento mori... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:56)
  • @Mekon...dobro ti jutro i sretna ti Uskrs... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:57)
  • @Deseta umjetnost-enigmatika...jedina smo živa bića svjesna svoje prolaznosti... ipak rado sanjamo vječnost... :) (Dinaja 14.04.2017. 04:59)
  • @semper conta...da, to je to... hvala ti... :) (Dinaja 14.04.2017. 05:04)
  • @luki 2...ćim nešto saznam javim ti... :) (Dinaja 14.04.2017. 05:04)
  • ponedjeljak, 06.02.2017.

    Moćnik zbilje...



    To sam ja, Kasandra.
    A ovo je moje mjesto pod pepelom.
    A ovo je moj štap i trake proročke.
    A ovo je moja glava puna sumnje…

    Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...





    Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole, u njihovim rukama bombonjere i knjige... Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Kula gromovnica, Robinson, Kroz pjesak i prašumu...
    Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mu mala kutijica... Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat... ta mala urica više ne otkucava vrijeme, ali još uvijek je čuvam...

    Zatvorila sam vrijeme u srce,
    osjećam njegovu moć
    brojim njegove korake,
    njegov ustaljeni ritam,
    njegovo načelo,
    njegovu protočnost
    u njoj trajem,
    mjenjam se,
    sjećam se...

    Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine usidreno u puninu svjesti.
    Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti tinjajućeg čuvstva. Muk vremena,
    uskovitlana tišina, premosnica ka događanju.

    Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju. Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah. Zamrlo je vrijeme, prostor zgusnut u točki nestanka.

    Čekam. Tišina para uši. Osluškujem dolazeće...

    Brzina misli, nepostojeća konstanta, u kreativnom svemiru umijeće uma. Kovitlac osjećaja, gozba osjetila, na dlanu sutona slavlje osjećanja.

    Osluškujemo titraje tkiva noći, dramu iznjedrenu iz prošlosti, nebesku elegiju, izmišljaj tragične ljubavi
    Tristana i izolde, Romea i Julije Peleusa i Melisande. U misaonom režnju uzbuna, disonance kaosa i suglasje smiraja,
    glazba nutrine skladana željom, čežnjom, ljubavlju.

    Nad humkom isprepleteni bršljan i loza, misterija, nedjeljivost u smrti, zakletva bezuvjetne ljubavi. U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti, odmak vremena, bijeg od zbilje.

    U čahuri spoznaje leptirica prede svilenkastu nit, premosnicu ka jutrenju. U krošnji uvjerenja hukom se oglašava
    čuvarica mudrosti, izranjaju nove istine. Bezriječna glazba uranja u tišinu, probija opnu sumnje, na horizintu svitanja
    bljesak trenutka, moćnika zbilje.


    Dijana Jelčić







    Oznake: vrijeme, trenutak, mpja prva urica

    - 09:09 - Komentari (34) - Isprintaj - #
  • Nekad smo za rodjendan dobijali knjige.
    Sad vjerovato deca dobiju novi kompjuter, pa neka čitaju šta nadju :) ) (mecabg 06.02.2017. 09:15)
  • Ljudi čuju ono što žele čuti, a ne istinu.
    A rođendanski dar ti je zaista bio lijep, za ono vrijeme i vrlo vrijedan. (Lastavica 06.02.2017. 09:16)
  • kao da tek nakon dugo vremena uspijemo sažeti uspomene u suvisli redoslijed, pokupiti rasute perlice, razdvojiti zamršene niti sjećanja, a onda krenuti u potpuno novu pustolovinu, podržani nečijom vanvremenskom mudrošću. kao što nas je učila szymborska. stapamo se konačno s vlastitim prošlim vremenima, nemarno rastepenim zbog lažne sigurnosti vlastite mladosti. ne, nije zabluda! samo spokojni redoslijed u kojem konačno nalazimo sebe.

    bio je već sličan zapis ovdje, no, lijepih duša u životu nikad dosta nije. (stara teta 06.02.2017. 09:36)
  • Naizgled obični predmeti nose najzanimljivije priče, pusa mila! (Gurmanka 06.02.2017. 09:36)
  • ondasnji darovi su bili ljepsi od danasnjih (Euro 06.02.2017. 10:57)
  • Sat, sjećanja, sitnice.........i bez velikih stvari obilježile su odrastanje i mladost (Kunigunda 06.02.2017. 10:58)
  • @mecabg...eh da, moja biblioteka Vjeverica je bila ogromna...
    a onda sam je kompletnu darovala djeci prijateljice...
    a sat čuvam kao svjedočanstvo poetka mog poimanja vremena... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:03)
  • @Lastavica...sjećam se još uvijek trenutka darivanja,
    moje sreće i ponosa... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:04)
  • Kasandra, tragičan lik.
    Možda podsjetnik da ne možemo spasiti.
    Ponekad nam uspije :-)). (ZlicaOdOpaka 06.02.2017. 11:07)
  • @stara teta...da, Szmborska... odlična uiteljica... njena poezija
    je bogatsvo... učim još uvijek, kao što je i ona učila i poezijom nam darivala ono neizgovorljivo... ono samo njeno što je postajalo i naše...
    i onda u moš poezije pronalazimo i sebe, svoje tuge, sumnje i svoju sreću... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:08)
  • @Gurmanka... da, moja urica mi još uvijek priča priču
    o načelu mog vremena, o trenutku kao moćniku zbilje... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:10)
  • @Euro...da, još uvijek pišu poeziju uspomena... čuvam ih... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:11)
  • @Annaboni... da, sat, ljepota djetinjstva sjećanja, ti nježni mostovi između jučer i sutra... mreže snovitosti u kojoj sanjam djetinjstvo i mladost, i živim zrelost... Divan je buket mojih godina... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:15)
  • @ZlicaOdOpaka...da njen lik nas prisjeća na sumnju... ne smijemo
    dozvoliti njeno utjelovljenje... :) (Dinaja 06.02.2017. 11:17)
  • Ljubav se bezrječjem prenosi ...;) (Iva 06.02.2017. 13:34)
  • @Iva...da, a širi se tišinom... :) (Dinaja 06.02.2017. 14:48)
  • nekad smo se znali veseliti svakom daru. Naj ljepši dar bila je knjiga. Poklon bila je riječ. Lijepa riječ. Ljubav se rastakala i pretakala srcima.
    Ti si naša Kasandra:))) (Razmišljanja jedne žene 06.02.2017. 16:27)
  • Mkislim da je Tvoje sjećanje vrjednije od urice, kojoj si se razveselila....Meni su knjige još uvijek najljepši mogući poklon...Ljub, L+B+G (luki 2 06.02.2017. 17:05)
  • Pozdravljam Vas. (lady rugalica 06.02.2017. 17:08)
  • @Razmišljanja jedne žene... nisam se prestala radovati darovima... svaka darovana mi knjiga zauzima posbeno mjesto u našoj kućnoj biblioteci... svaka mi priča svoju priču... a lijepa riječ oplemenjuje i srce i dušu... da, ljubav se rastače srcem srcu... :) (Dinaja 06.02.2017. 17:35)
  • @luki 2...draga, ti si mi darovala tvoju knjigu... usrećila me... :) (Dinaja 06.02.2017. 17:36)
  • @lady rugalica...uzvraćam... :) (Dinaja 06.02.2017. 17:37)
  • Lijepe su to uspomene
    na prve knjige
    i prvi sat
    I ja sam imala jedan satić takav
    također djedov poklon
    i čuvala ga godinama
    nestao je, nažalost, u vihoru rata
    ali sačuvala sam stari djedov
    kojeg je nosio u džepu điletina
    i danas ga čuvam kao ikonu
    i podsjetnik
    na djeda
    na djetinjstvo
    na prve knjige
    i prva slova koja mi je djed
    crtao na plaži (Olja 06.02.2017. 17:55)
  • Hvala Ti! Pusa, L+B+G (luki 2 06.02.2017. 17:55)
  • @Olja...hvala ti na divnom tragu...
    da, ti naši djedovi... Ikone djetinjstva...
    tvoje sjećanje je slićno mom...
    more, pjesak, slova, kule...
    neizbrisive slike u
    galeriji uspomena... :) (Dinaja 06.02.2017. 18:17)
  • @luki 2... hvala tebi mila moja... :) (Dinaja 06.02.2017. 18:18)
  • Javi kako je ispalo, kad budeš radila pitu...Biti će mi drago....Hvala još jednom na prekrsnim riječima koje imaš za mene - uzvraćam isto!!!!
    Majke su nam jedinstvene, vidim ja.....Živjele!!!!
    Szymborsku obožavam, što reći....
    Pusa, L+B+G (luki 2 06.02.2017. 18:53)
  • @luki 2...sutra kupujem poriluk... javim ti kako je isplao...
    a mame... da draga jednistvene su... a Szmborska nam je ostavila ljepotu pjesniökog izriaja u naslijeđe... svaka njena pjesma je dragulj u Erato carstvu... pusa ... :) (Dinaja 06.02.2017. 19:04)
  • i christa wolf kad nije mogla baš slobodno pisati pribjegla je kassandri ;) (NF 06.02.2017. 19:06)
  • Ponekad se oblačim u njenu kožu, proričem, malo je slušača,
    lakše se ljuljati u baršunastoj ljuljačci.
    Lijepo ti sjećanje, ponekad uroniti liječi dušu, čuva od nelijeposti.
    Uspomene zaštićuju nas kao kora drvo, živi smo dok se sjećamo:) (nema garancije 06.02.2017. 19:12)
  • @NF...da, borba žene u svijetu muške dominacije... Furlanica je bila Kassandra na daskama Koje život znače, u Rijeci, ako se ne varam... :) (Dinaja 06.02.2017. 19:17)
  • @nema garancije...da, Kasandra je znala, nisu joj vjerovali...
    kao kod tebe... bilo malo slušača...
    a sjećanja, bez njih ne bi bili ovo što smo sada...
    i čuvaju od nelijeposti... dobra riječ... a nelijeposti ima...
    nažalost... ali ja ipak pokušavam pamtiti samo sretne trenutke...
    ostale bacam u Letinu rijeku... :) (Dinaja 06.02.2017. 19:29)
  • Neuspjeh je izgubiti vjeru da se nešto može učiniti ... nešto uvijek može, ma koliko nam nad glavom lebdilo ono Ništa :-)
    Zlo traži odgovor, dobru to nije potrebno. (Evora 07.02.2017. 07:35)
  • @Evora...da, zlo pita i traži odgovor... dobro je odgovor sam... :) (Dinaja 07.02.2017. 08:02)
  • nedjelja, 08.01.2017.

    Trenutak...



    Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.

    "Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

    "Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof. Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

    "Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

    "Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

    "Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

    "Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
    S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.

    S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

    "Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.

    "Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

    "Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

    Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

    "Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko ne može oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.

    "Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.

    "Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Budete li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a šef podižući čašu za taj trenutak spoznaje reče:

    "Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog entiteta našeg postojanja."

    Dijana Jelčić





    Što je vrijeme?

    Oznake: trenutak, Kairos, vrijeme

    - 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #
  • Kairos, upravo takva mala reprodukcija već desetljećima je u mom stanu na zidu kuhinje kako bi me podsjećao koliko sam sretna što imam sreću spraviti objed za moju mnogobrojnu obitelj. Vidjeh ga u Trogiru u muzeju Kairos i bez obzira na meni najdrazu Demetru, ponesoh ga doma jer često zaboravljamo taj sretni trenutak bez obzira o čemu se radilo. Filozofsku stranu prepuštam filozofima jer ja im nisam dorasla. (Demetra 08.01.2017. 08:19)
  • Nadahnjuje kao i uvijek. Učim i učit ću, kao i uvijek. Hvala, kao i uvijek! (sewen 08.01.2017. 08:19)
  • Naš život je mozaik lijepih i tužnih trenutaka. Sretniji prave
    mozaik od onih vedrih, melanholični od tužnih. a svima se dešavaju
    i jedni i drugi. (Lastavica 08.01.2017. 08:28)
  • @Demetra... i mi imamo jednu minijaturu tog meni dragog boga... zbog njegovog pramena kosa treba ga doćekati u dolasku... dotaknuti... nedozvoliti mu da proleti pored nas neopažen... draga, želim ti rukovet sretnih trenutaka, danas, sutra i u svemu dolazećem... :) (Dinaja 08.01.2017. 08:30)
  • @sewen..sretno ti bilo dragi pjesniče... :) (Dinaja 08.01.2017. 08:31)
  • Tvoji postovi su mi uvijek zanimljivi inspirajući, da se uvijek zapitam nad nekim pitanjima. Hvalati što me potičeš na to... (crna svjetlost 08.01.2017. 08:42)
  • @Lastavica...da, trenutak do trenutka,
    niska crno bijelih bisera se slaže u našim životima...
    tebi i svim prijateljima želim što više bijelih bisera, u mojoj
    nisci postoje trinaest crnih... iz vremena Koje nazivam olujom ruža...

    Kada su procvjetale zadnje ruže u ružičnjaku sna zaustavih se na obali života i vidjeh u pijesku rasute boli i trgove koji više nikamo nisu vodili. Brojala sam prohujala proljeća, redala ih u ogrlicu od crnih bisera i još uvijek voljela tvoje ludosti. Trinaest crnih bisera je šaptalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. iz moje zbirke "Odakle dolazi ljepota"... :) (Dinaja 08.01.2017. 08:42)
  • @Crna svjetlost...želim ti da uz pomoć boga Kairosa ostvariš
    sve što želiš... da pronađeš odgovore na sva pitanja... :) (Dinaja 08.01.2017. 08:46)
  • Sretne trenutke ne bismo cijenili dovoljno da nismo upoznali tugu!
    Pusa mila! (Gurmanka 08.01.2017. 11:42)
  • Ne znam koliko traje sadašnjost,
    ali sam sigurna da budućnost zavisi od naših trenutaka u prošlosti...
    i ne samo naših... (mecabg 08.01.2017. 11:50)
  • @Gurmanka...da, tek kada proemo kroz Scilu i Haribdu sudbine naučimo uistinu živjeti trenutak kao da sljedeći neće doći... ovaj Video je svjedočanstvo...
    Ako sutra nikada ne dođe?
    živimo trenutak... :) (Dinaja 08.01.2017. 11:53)
  • @mecabg...naučih sadašnjost je iluzija, a trenutak
    jedini stvarni djelić našeg vremena... sretne trenutke
    iz prošlosti slažem u kolaž uspomena... na žrtveniku
    ovoga ovdje i ovoga sada gori vječna plaha svjetlost
    voštanice života... na zaslonu pamćenja iskri
    prohujalo vrijeme... tek se nazire dolazeće... :) (Dinaja 08.01.2017. 12:01)
  • Trenuci su za prepoznavanje i osjećanje.
    A filozofi su ih u stanju pretvoriti u vječnost. ;) (Evora 08.01.2017. 12:30)
  • @Evora...da, mudraci trenutke pretvaraju u vjenost...
    sretna sam što sam od njih naučila tako osjećati titraje oka... :) (Dinaja 08.01.2017. 13:35)
  • nema više dobrih gostilni... (NF 08.01.2017. 15:06)
  • @NF...ova je bila exkluzivna... :) (Dinaja 08.01.2017. 17:15)
  • Duboko vjerujem da život živi nas, a ne mi njega, kako nam se logično čini,
    pa je "ovdje i sada" tek kontekst moje koncentracije da ga primijetim ;)
    P.S.
    Tvoje postove nije lako komentirati, jer tako su daleko od puke trivijale,
    a k tome su obojeni nijansama koje su običnom čovjeku teško vidljive.
    Rado navratim, ali i još radije odšutim,
    pa makar se radilo i o koncentratu čiste ljepote,
    što je kod tebe zapravo pravilo, i baš nikako slučajnost.
    Ne zamjeri,
    ali trenutno sam fokusiran na puki opstanak,
    a on ima neke svoje sasvim surove zahtjeve.
    Da, život je lijep, i to mislim baš najiskrenije,
    i znam da tebi to ne trebam objašnjavati.
    Uživaj, i da, jako često i rado te se sjetim.
    Pozdravi mi onoga koji tako lijepo brine o tebi
    čineći tvoj život sretnim i uistinu vrijednim. (dražeN ;) 08.01.2017. 18:02)
  • @... dražeN ;)...hvala ti na tragu... obradovao si me...
    zaokružio trenutak u vječnost... u ono malo ništa u kojem
    je sve...
    P.S.
    Tvoj komentar me ostavlja bez riječi... rastužuje me
    tvoje fokusiranje na puki opstanak... ali osjećam
    tvoja kreativnost će odabrati put ka sreći... ka
    rješavanju...
    i hvala ti što siostavio trag sreće ovdje... i
    pozdravit ću "onoga" koji me usitinu svakodnevno
    iznenađuje sretnim trenucima... a ivot vrijednim...
    elimti svu sreću svijeta u dolazećem i nadam se
    tvom povratku u blogosferu... uistinu nedostaješ... :) (Dinaja 08.01.2017. 18:19)
  • Kasnim ali vjerujte mi s opravdanim razlogom, sve najljepše od srca Vam
    želim u ovoj Novoj godini,a sada da pročitam ovaj Vaš post onako ,polako u duši uživajući.
    Hvala Vam od srca (međiko 08.01.2017. 18:27)
  • @arosainmyheart...za dobre elje nikad nije kasno...
    hvalavam... nekai vama bude sretno sve dolazeće... :) (Dinaja 08.01.2017. 18:34)
  • kao točkice u svemiru, trenutci u nama u vremenu kojim prolazimo... (Razmišljanja jedne žene 08.01.2017. 19:07)
  • Hvala ti Dinaja i ja tebi želim da ti se sve najljepše i najbolje ostvari i da pronađeš odgovore na svoja pitanja... (crna svjetlost 08.01.2017. 19:39)
  • Vjerojatno nema osobe koja se nije zatekla
    u sličnom razgovoru, barem jednom u životu
    pokušavajući proniknuti u suštinu
    pa bez obzira na različitosti poimanja
    i savladavanja smisla i protoka vremena/života
    svi na koncu, netko prije, a netko kasnije
    nauče kako je bitno ovo sad, ovaj tren, ova sekunda
    i požale što nisu to osvijestili puno ranije
    jer život bi tad bio nešto posve drugo...
    Lijepo da si nas podsjetila na kap u moru
    što život želi biti, baš u ovaj čas (Neka druga 08.01.2017. 20:25)
  • Ima sretnika koji bilježe samo te, biserne trenutke, a ako je
    ovaj sada, trenutak sretan, naša svijest odjednom postaje
    vrijednim sakupljačem svih onih sretnih iz prošlih vremena,
    koliko god da život strogo odvaja sretne od nesretnih..., "pamti
    samo sretne dane...", u ovom slučaju trenutke:)) (nema garancije 08.01.2017. 20:31)
  • draga moja predivna Di, nisam u stanju sada pročitati niti slovceta od ovdje svega tvoga ispisanoga naprosto zato jer si me rasplakala kako odavno nitko nije, al ne od tuge, već od ne znam sada kako da se izrazim, od sreće neopisive kada sam pročitala što si mi napisala u mom špiljcu.neka si milena, presretna sam što sam imala sreću upoznati te, presretna što eto svoju prebogatu dušu tako nesebično daruješ onima u čijim očima prepoznaš ....uf....oprosti mi,nisam u stanju sada niti pametnu neku rečenicu smisliti ,tako se ponosim što si to što jesi i što sam te upoznala ,neopisivo
    neizmjerno ti hvala za suze radosnice koje si izazvala u mome srcu i mojoj duši onako kako ne pamtim da itko ikada jeste i neizmjerno ti hvala na tome,neka leti sretno istom onom žestinom ljepote kojom tvoje srce i tvoja duša leti
    hvala ti neopisivo (gali 08.01.2017. 22:18)
  • Filozof je ulovio onaj pravi trenutak ;) (Iva 08.01.2017. 22:26)
  • @Razmišljanja jedne žene...da kao točkice u svemiru... :) (Dinaja 09.01.2017. 04:18)
  • @Crna svjetlost......:-)))) (Dinaja 09.01.2017. 04:20)
  • @Neka druga... prostor vrijeme, četvrta dimenzija... za koju nemamo osjetilo, možemo je samo misaono dosegnuti
    me oduvjek fascinirala... pisala sam mnogo o tome...

    Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
    Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi...
    (Dinaja 09.01.2017. 04:30)
  • @Nema garancije...Gaby Novak je opjevala taj divan
    osjećaj... na početku moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta"
    stoji...
    Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.

    Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

    Želim ti vrijeme,
    Želim ti sve vrline svijeta.
    Želim ti ono što mnogi nemaju,
    Želim ti vrijeme veselja i sreće,
    vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
    želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
    Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
    nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
    nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
    i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
    vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
    Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
    vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
    osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
    Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

    Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega.


    želim ti samo sretne trenutke... :) (Dinaja 09.01.2017. 04:35)
  • @gali...pamtim naše susrete... tvoj Galeb je poletio u
    ruke umjetnika i donio mu sreću... na mom regalu s knjigama još uvijek stoji tvoj nasmiješeni kamenko... i tihuje priču o vremenu... dokazuje ...
    kamen ima dušu... ti si mu je udahnula... :) (Dinaja 09.01.2017. 04:40)
  • @Iva...pamtim taj trenutak... :) (Dinaja 09.01.2017. 04:41)
  • nedjelja, 09.10.2016.

    Mi djeca trenutka...





    ''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti... slijedih njegovu misao...





    mi nekad




    Mi smo djeca vremena. Zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

    jesmo li griješili?
    jesmo!

    Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknuli smo obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

    Kiša koja je četrdet dana padal prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
    Na tvom licu se zrcalilo sunce… u dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bili su nevažni…

    Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

    Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u lazur zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

    Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

    Na prozoru rođendanski buket ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

    Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...

    traje još uvijek...

    Dijana Jelčić







    Oznake: mi, vrijeme, trenutak

    - 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #
  • Meni je dovoljno ovo: "Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave…
    darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta
    vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti… " (Lastavica 09.10.2016. 08:11)
  • @Lastavica... da draga, to su trenuci koji me usrećuju,
    i traju desetljećima... hvala ti, osjetila si srž napisanog... :) (Dinaja 09.10.2016. 08:22)
  • Lijepo je pa neka traje ! (Kunigunda 09.10.2016. 08:49)
  • @Annaboni...dobro jutro... hvala ti... neka traje... :) (Dinaja 09.10.2016. 08:54)
  • Kako si rekla u prošlom postu, dorasti do djeteta,
    samo tako možemo život pretvoriti u bajku, zapravo
    biti zadovoljni i sretni, jer samo je dječija sloboda stvarna
    djeca su nesputana,
    samo tako nastaje njena njegovost i njegova nje(ž)nost,
    miris prve jutarnje kave, miris bliskosti i sve ostalo što ide
    uz to ... :-)

    Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...
    traje još uvijek...


    Divno, toliko divno da nemam riječi ;) (Evora 09.10.2016. 10:38)
  • nek' vrijeme ruža potraje ... (rU 09.10.2016. 10:44)
  • Djeca ljubavi..... (sewen 09.10.2016. 10:51)
  • @Evora... ova nietzscheova misao... i Hesseov magistar ludens iz igre staklenim perlama su vječno nadahnuće mojim tekstovima... a ljubav je zvjezda vodilja... dječak očiju boje snova je ostao vjeöni djeöak u odori zrelosti... tri desljeća našeg biverzuma je zrcalo njeg u njemu i meine u meni... zadržali smo svatko sebe... dozvolio mi je da ostanem dijete veselja i sreće u odori femme fatale kako me doživljavao na početku naše priče... smiješim se tome... tvoj zadnji tekst je u meni probudio mnoge uspomene i naša misaono- osjećajna sučeljavanja... on je bio neodoljiv... o da... i ostao je takav... nije sepromjenio... naše prvojutarnje kave su poezija rađanja mladog dana... uvijek ista a drugačija...

    hvala ti draga na divnom, kreativnom komentaru... :) (Dinaja 09.10.2016. 11:43)
  • @rU...hvala ti mila vilo... neka traje... :) (Dinaja 09.10.2016. 11:44)
  • @sewen...vječna... :) (Dinaja 09.10.2016. 11:46)
  • Sretno ! (Mela 09.10.2016. 13:32)
  • Dinajice nek samo tako ostane i sigurna sam da i bude kod vas. Imate nešto jako vrijedno uz vašu predivnu ljubav, ono ddijete u sebi koje je uvijek uno snova i želja. To drži čovjeka i obogaćuje. Krasno napisano draga. (Sukiyaki 09.10.2016. 13:49)
  • @Mela... hvala ti... :) (Dinaja 09.10.2016. 14:37)
  • @Sukiyaki...da draga, to dijete u nama nam daruje mirne nemire,
    nestvarnu stvarnost ... i budi nas prvojutarnjm kavom sa okusom sna, zbilje
    i ljubavi... sa mirisom poezije ruža i slatkoćom meda na usnama... :) (Dinaja 09.10.2016. 14:42)
  • 'jubav i samo 'jubav. (promatram, razmišljam 09.10.2016. 15:59)
  • Bezgriješnosti nema, umijeće je prepoznati se u tomu,
    a moguće je uz toplu jutarnju kavu, uz osobu čiji nas
    pogled miluje:) (nema garancije 09.10.2016. 17:00)
  • @promatram, razmišljam...da draga, jednostavno ljubav... :) (Dinaja 09.10.2016. 17:27)
  • @nema garancije...bezgriješnosti nema...
    prepoznajem se oduvijek u tome... da, Divan
    je toosjećaj... zu prvojutarnju kavu
    pogled koji miluje... :) (Dinaja 09.10.2016. 17:29)
  • Mi smo djeca vremena.....Vaša je ljubav bezvremena. Neka tako i ostane. (Razmišljanja jedne žene 09.10.2016. 20:13)
  • @Razmišljanja jedne žene...da, u bezvremenosti je moć
    osjećanja osjećaja ljubav... tek tada postajemo djeca trenutka...
    jedinog istinskog dječića vječnosti... i kušaoci prvojutarnje kave
    u porodu maldog dana... Divan je to osjećaj... tada srce diše
    ritmom našeg zajedničkog vremena...:) (Dinaja 09.10.2016. 20:23)
  • A vidi, vidi, kako krasan poljubac...neka, tako i treba biti. (Sukiyaki 09.10.2016. 20:38)
  • @Sukiyaki... to je cjelov koji hrani srce...
    desetljećima... kao iiznenađenje Morskog
    danas u tvojoj zbilji... da, divan osjećaj... :) (Dinaja 09.10.2016. 20:41)
  • Baš tako Dinajice i nek vam traje skroz do vječnosti. (Sukiyaki 09.10.2016. 20:57)
  • @Sukiyaki...neka traje i vama... :) (Dinaja 10.10.2016. 04:25)
  • petak, 07.10.2016.

    Ljubav, vrijeme i oluja ruža...





    Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

    Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

    Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
    Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
    Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

    Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

    Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

    Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
    U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

    Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
    Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

    Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

    Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

    Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

    Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

    Dijana Jelčić


    Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan

    - 11:51 - Komentari (30) - Isprintaj - #
  • oluja ruza :))) predivan izraz. (kaparoculica 07.10.2016. 11:56)
  • Baš si lijepo provela slavlje i nije čudo da ruže
    bude razne asocijacije. (Lastavica 07.10.2016. 12:03)
  • @kaparoculica... meni draga pjesnikinja, Ingeborg Bachman, je cijelu zbirku nazvala
    u oluji ruža... čitala sam je... gutala njenu poeziju u vremenu tugovanja i tako to vrijeme nazvah... oluja ruža... zbog osamnaest crvenih ruža Koje davno, jako davno, na osamnaesti rođendan dobih na dar... i napisah pjesmu i nazvah prvu zbirku 1986- e godine... da, ruže su još uvijek moj svijet...:) (Dinaja 07.10.2016. 12:06)
  • Baš tako draga Dinajice...Sretno nam bilo dragi prijatelji ali prvenstveno tebi jer svim si rođenjem usrećila i sve nas. Drago mi je zbog tebe. (Sukiyaki 07.10.2016. 12:10)
  • @Lastavica...da draga, bila je divna večer okrunjena
    dolaskom prijatelja i buketima ruža... usrećilo me osjećanje osjećaja...
    oni nisu zaboravili vrijeme koje nazvah olujom ruža...
    a tebi hvala... osjetila si bit napisanog... :) (Dinaja 07.10.2016. 12:11)
  • @Sukiyaki...hvala ti draga prijateljice... sretno nam bilo od sada do vjeönosti... :) (Dinaja 07.10.2016. 12:15)
  • nedajmo se... (Euro 07.10.2016. 12:46)
  • Svi smo mi niti i samo o nama ovisi kakvo će biti tkanje. Sa malo zakašnjenja sretan rođendan. (More ljubavi 07.10.2016. 12:51)
  • Dinajice moja draga nek nam naše prijateljstvo traje i traje...a vjerujem da bude. (Sukiyaki 07.10.2016. 13:03)
  • Lijep je osjećaj kad nas povremeno pomete takva oluja,
    sretno ti bilo:))) (nema garancije 07.10.2016. 13:53)
  • dobila Si prekrasan buket ruža....a na sliki me sječaš na Ljupko koje na žalost nema više....ljepa haljina sve u Tvome stilu Dinaja!!! (modrinaneba 07.10.2016. 15:22)
  • Ugodno ugodjeno veče (Kunigunda 07.10.2016. 16:04)
  • @Euro...želim nam... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:16)
  • @More ljubavi... da o nama ovisi... i hvala ti na čestitci... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:17)
  • @Sukiyaki...da draga, traje... i trajat će... usrećuje... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:20)
  • @nema garancije...dobro došla u moj svijet... i hvala ti... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:21)
  • @modrinaneba... hvala ti... obožavam ruže... i to prijatelji znaju...
    a haljina... da, to je moj vječni stil... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:23)
  • @Annaboni... da, bila je... :) (Dinaja 07.10.2016. 16:24)
  • Dinajice da ti šapnem...jako lijepo izgledaš. Prava si ljepotica. (Sukiyaki 07.10.2016. 17:57)
  • @Sukiyaki... hvala ti draga prijateljice... ona djećja znatiželja i čuđenje još uvijek titra u meni... ogleda se u fizici tijela... usrećuje... ma sretna sam ... a sreća titra most između tebe i mene... oplemenjuje... ma usrećuješ draga prijateljice... tvoji komentari zrcale umreženost našeg zajedničkog, virtualnog, vremena. i zrcale sve titraje naših izrastanja u ovo što smo mi danas i sada... :) (Dinaja 07.10.2016. 18:44)
  • Dinajice ti mene usrećuješ tako da znaš. A sada ću ti poželjeti lijepu laku noć i lijepe snove. (Sukiyaki 07.10.2016. 20:27)
  • Ti si jedna snažna i posebna nit utkana u živote svih onih divnih ljudi koji te okružuju, sretni su što te imaju draga! (Gurmanka 07.10.2016. 22:16)
  • sretnice, ja eto sve rjeđe darujem cvijeće. (NF 07.10.2016. 22:42)
  • Ljubav utkana u svaku poru života, u svaku rijeČ, u svaku laticu ruže.
    Živjeti ljubav, biti ljubav, pisati o ljubavi.....naša Dijana. (Razmišljanja jedne žene 07.10.2016. 23:12)
  • Sretno nam bilo!

    ... a ja pomislih, čitajući te
    ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

    da iz svih tvojih tekstova, priča, poezije, izvire upravo to, izražava se to da živiš svoju istinu o životu.
    i ovaj detalj: uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.
    izdvojih sada jer sam baš večeras mislila kako smo poput lađa s teretom, tovarom...
    ali ovo tvoje je mnogo ljepše jer poziva.... poziva ploviti.... (viviana 07.10.2016. 23:12)
  • @Sukiyaki... dobro ti jutro draga... ugodan dan ti želim... :) (Dinaja 08.10.2016. 06:11)
  • @Gurmanka...hvala ti draga, ti usrećuješ meine... :) (Dinaja 08.10.2016. 06:12)
  • @NF... jesam... kupi danas cvijeće... usreći drugaricu... :) (Dinaja 08.10.2016. 06:13)
  • @Razmišljanja jedne žene...jednostavno ljubav... hvala ti draga, osjećaš me kroz štivo... :) (Dinaja 08.10.2016. 06:15)
  • @viviana...da draga, pišem istinu mojega života...
    sve što se dogodilo događa se još uvijek... utjelovljujem
    uspomene... bez njih ne bi osjećala ni ovaj trenutak...
    tvoj trag u mojim sjećanjima... na pučini oceana sna jedrenjak,
    život tako jednostavan i lijep... :) (Dinaja 08.10.2016. 06:20)
  • utorak, 13.09.2016.

    Jedno staro pismo...





    Bila su jutra poezije, davne sedamdeste i osamdesete godine... trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe... pisali smo se... nagomilavali su se papiri...... pospremali smo ih u škrinju uspomena... a onda me Enes Kišević prisjetio na pisanje sebi samom... na neobjavljene tekstove... na ono što smo pisali u pismima... evo pronađoh ga u davnim, već požutjelim zapisima... napisano davnih osamdesetih godina... njemu.





    U vjetru opijelo
    umirućem danu.
    Kiši.
    Ponavljajuća igra,
    svakodnevica,
    ples planeta
    oko sebe i
    oko sunca.

    Je li to smisao postojanja?
    Koliko svjetlosnih godina
    se krije u zbroju ove ljepote?

    Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
    A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.
    U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.
    Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
    Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.
    Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.

    Šaputao si Enesov stih,

    Ne guši krik poljubcima
    pusti glas
    neka misle da rađamo se
    neka misle da umiremo
    udahni me
    svu me udahni
    do dna...

    Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.
    Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.

    iz ljubavi s ljubavlju
    samo Ja




    stvarno su prošla desetljeća... bili smo u Ludbregu, poezijom slavili Valentinovo... tada mu ponovo pročitah ovo pismo...


    Ljubavno pismo

    Oznake: pismo, vrijeme, trajanje

    - 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #
  • Treba čuvati stara pisma, jer u njima se zrcali ljepota.
    Osobito mi se sviđa izraz "male zareze slične fjordovima
    o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja..." (Lastavica 13.09.2016. 08:17)
  • @Lastavica...čuvamo ih... i njegova i moja...
    kriju u sebi ljepotu poečtaka, ponekad bude novo
    nadahnuće... smiruju savijest,oplemenjuju je
    jer samo oni bez savijesti
    se neprestano pozivaju na nesavijest drugih...
    da sretna sam draga što mogu s vremena na vrijeme zaviriti u
    pisma i preispitati svoju nutrinu... prisjetiti se sebe iz vremena
    velikih promjena... :) (Dinaja 13.09.2016. 08:24)
  • Bože Dijanaaaaaaaaaa

    Zar čuvaš pisma ????

    Blago tebi, mi starimo bez tih uspomena koje mi zaista ne trbaju.

    Kako smo drukčiji svi (Kunigunda 13.09.2016. 08:24)
  • da ga za jos dugo dugo godina citas... (Euro 13.09.2016. 08:31)
  • @Annabony...i dobro je što smo drugačiji... u našim
    različitostima je naša moć... mi pišemo o sebi, a ne o drugima...
    tvoje jutrošnje štivo je probudilo mašineriju preispitivanja,
    onaj tko zna od kuda je došao, zna i kamo želi pristići...
    i svjestan je sebe i svojih mana, alii vrlina...

    volim tvoju iskrenost... da, čuvam pisma i sve one bilježnice u kojima davno pisah... nije bilo kompjutera ni interneta... spremam se za tridesetogodišnjicu braka ukorićiti to davno napisano u rukopisu...
    kao dar Zdenku... :) (Dinaja 13.09.2016. 08:34)
  • @Euro...hvala ti... nadam se, hoću... :) (Dinaja 13.09.2016. 08:36)
  • Kako godine odlaze maknuh sve što mi nije bitno jer premalo je mjesta u škrinjama sjećanja za sve. No vidim lijepo je vratiti se ponekom pismu. Jedna posebno još i ja čuvam, ali samo jedno. Pozdrav tebi i doskora.... (Demetra 13.09.2016. 08:59)
  • ja nista ne cuvam...taj sam tip...
    tebi (predivnoj, na onoj slici, gore, prvoj) i tvojoj ljubavi, zelim jos bar tridesetak godina takve lijepe ljubavi, koju siris vec samim stihovima, objavama, komentarima...
    svuda gdje te ima :))) (kaparoculica 13.09.2016. 09:03)
  • @Demetra...ja ti draga mojai u mailboxu čuvam nešto
    što me dirnulo do sreće ili do boli... a naša davna pisma su moji dragulji u riznici uspomena... dugo smo živjeli na daljinu... veeselim se našem skorom susretu u Zagrebu... do tada uživaj tamo... :) (Dinaja 13.09.2016. 09:06)
  • @merlinka...hvala ti... jednostavno ljubav... a ona fotka...
    to je sa slavlja vjenčanja... uz trokatnu tortu i Krug prijatelja u Švicarskoj...
    kod nas se i slavlje umnogostrućilo... slavili smo tri puta na raznim mjestima i uvijek u krugu prijatelja... :) (Dinaja 13.09.2016. 09:10)
  • Ljubav, romantika, uspomene...
    Zašto mu ne pokloniti dio prošlosti, da se zajedno prisjetite svih zajedničkih posebnih trenutaka, lijepa gesta draga! (Gurmanka 13.09.2016. 09:56)
  • @Gurmanka...moram samo pronaći izdavača
    koji ćese upustiti u pustolovinu štampanja starih
    pomalo već nečitkivih rukopisa... :) (Dinaja 13.09.2016. 10:14)
  • Dinajice usrećila si mi dan ovim postom. Toliko romantike, nježnosti, čudnog li srama, čarolije...sve je to sadržano baš u ljubavi. Predivno napisano. (teuta 13.09.2016. 11:07)
  • @teuta...hvala ti draga... i ti usrećuješ meine
    već godinama... sjećam se davne 2008 godine
    i vašeg blogovjenčanja... pa 2012 kada si mi
    darovala predivan dizajn... pa svih tvojih
    divnih riječi utjehe i podrške...
    da draga Teuta, sretna sam što trajemo... :) (Dinaja 13.09.2016. 11:13)
  • He he he, nije tebi bilo lako.
    Imala si jaku i mnogobrojnu konkurenciju:)) (mecabg 13.09.2016. 11:54)
  • @mecabg...da draga, imala sam... ali eto,
    dogodilo se čudo... vjerovala sam u čuda... :) (Dinaja 13.09.2016. 12:44)
  • Iz ljubavi, s ljubavlju
    Tako lijepa rečenica. (Regina 13.09.2016. 14:53)
  • @Regina...hvala tebi s ljubavlju... :) (Dinaja 13.09.2016. 15:19)
  • Prekrasnan post!
    Nerkad davno čuvala sam pisma, alči sam ih uništila bojeći se "uljeza"! (Sjećanje i osvrti 13.09.2016. 17:47)
  • I ta stara pisma koja nose svoj miris svaki put....... (sewen 13.09.2016. 17:48)
  • @Sjećanja i osvrti...hvala ti...
    ta pisma su zrcalo prohujalog vremena, kada ih dočitavam
    ulazim u odaju ogedala i odjeka... utjelovljujem sjećanja... :) (Dinaja 13.09.2016. 18:15)
  • @sewen...da kriju u sebi mirise vremena, kao što
    i knjige odišu mirisima nastajanja... divan osjećaj... :) (Dinaja 13.09.2016. 18:17)
  • Ama....vas dvoje ste meni živa vatra---pusti glas....neka znaju..... (Moja Moda 13.09.2016. 19:31)
  • @Moja Moda... ma tebi uistinu vjerujem draga...
    ti si nas dožijela u zbilji... i hvala ti što si tu... :) (Dinaja 13.09.2016. 19:36)
  • Pisma su dnevnik našeg bitisanja, u njima je zarobljeno vrijeme ... i ne samo vrijeme... (Evora 13.09.2016. 20:36)
  • ...a što da ti kažem...kad ni riječ više ne mogu reći... (andriano01 13.09.2016. 20:45)
  • Kad gledam te vaše lijepe slike, sjetim se prošlosti. Ah, kako je znalo biti krasno. Laka ti noć draga i lijepo sanjaj. Pusek. (teuta 13.09.2016. 20:49)
  • eh, i ja sam dobra pisma pisao, u vojsci čak i drugima, razmjena dobara ;) (NF 13.09.2016. 22:52)
  • @Evora...da draga, ne samo vrijeme... :) (Dinaja 14.09.2016. 06:56)
  • @stefanio... i tišina se čuje... :) (Dinaja 14.09.2016. 06:57)
  • @teuta...dobro ti jutro draga... sanjala sam divan ljubičasti san... :) (Dinaja 14.09.2016. 06:59)
  • @NF... izmjena dobara... ili si kao Cyrano de Bergerac
    znao ljepše pisati od ostalih... :) (Dinaja 14.09.2016. 07:11)
  • Lijepo je kada sadašnjost prošlosti da mjesta,
    ali taman koliko zaslužuje, tj. ni previše, ni premalo ;)
    P.S. Moja obitelj s tatine strane je iz Ludbrega,
    pa sam posebno emotivno vezan za taj kraj.
    P.P.S. Dodatno, deda mi se zvao Valent. (dražeN ;) 14.09.2016. 07:45)
  • @...draeN ;)...dobro ti jutro... ja i Ludbreg, poseban slućaj...
    kada mi je bilo osamnaest godina preivjeh saobraćajnu nesreću...
    duga koma i povratak u zbilju... ali sjećanja su ostala... :) (Dinaja 14.09.2016. 08:08)
  • četvrtak, 18.08.2016.

    Vrata vremena...




    MNOGOSTRUKI ŽIVOT

    Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
    u mnogo raznih života,
    kad tako smo čudno iznemogli
    od čežnje za jedninom ;
    a sve nam živote veže tanka nit,
    i kad umiremo umire nas mnogo
    I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
    da samo karika sam golemog svoga žića,
    samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
    samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
    Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
    koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
    i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
    jer i sad me škrope nećije daleke misli
    neosjetno
    ko ponoćna rosa.







    Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

    Tada se pred mojim očima se ukaže slika. Pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.

    Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

    Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma... U bijelom svjetlošću zaobljenom prostor- vremenu je samo beskrajno nebo i misaone varke o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

    Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, zavirujem u beskonačnost.

    Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nečeg nevažnog. Napuštam ono već viđeno i počinjem svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava stvarnost je redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

    Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

    Ono do sada naučeno prekriva veo zaborava, dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Osjećam, njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke nevraćanke. Iz dodira, zagrljaja i plesa najsitnijih struna prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.

    Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala d-mol-akorde Bachove sonate. To vjetar u krošnji vremena razbija maglu neznanja. Do sada sam samo gledala ne videći. Iznenada vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Razumijem jezik prirode. Govori mi jezicima fizike, filozofije i muzike. U akordima sonate prepoznajem vječno mjenjajuću geometriju prostora.

    Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju. Osjećam, stojim na vratima između dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i svijeta ideja.

    Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja.

    Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

    "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:

    "Sada sam razumio!"

    Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

    Dijana Jelčić


    Vrata vremena

    Oznake: vrijeme, prostor, dimenzija

    - 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #
  • Izdvajam i razmišljam o tome:
    "Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo
    izmišljotina ljudskog uma..." (Lastavica 18.08.2016. 08:11)
  • @Lastavica...eh draga, doživljaj te četvrte dimenzije
    možemo dosegnuti samo misaono... umanjivatise do strune,
    teleportirati iza sada u sada, putovati vremenom... i uistinu
    granica nema... osjećamo mnogostrukost života i našu
    nedjeljivost od dimenzije prostor- vrijeme... :) (Dinaja 18.08.2016. 08:16)
  • a joooooooooj

    nisam shvatila od V. Krmpotić do kvantne fizike ogroman je raspon za moj mali, ženski mozak (Kunigunda 18.08.2016. 08:45)
  • Čežnja za jedninom :-)). (ZlicaOdOpaka 18.08.2016. 08:52)
  • @Annabony...eto nasmijala si me draga...
    i ja sebe i vas pitam što je to Niels Bohr razumio,
    mnogostrukost Vesnina života? ...
    multidimenzionalnost svemira... moć mikorkozma?...
    trenutak kao jedini djelić našeg vremena?...
    a onaj koji tvrdi da razumije teorije relativiteta i kvantne mehanike
    u meni izaziva divljenje i čuđenje... ja se samo pitam i tražim odgovore... :) (Dinaja 18.08.2016. 08:52)
  • @ZlicaOdOpaka...svjedočanstvo naše nedjeljivosti od svemira...
    možda... iluzija stvarnosti oslikana na zaslonu uma... :) (Dinaja 18.08.2016. 08:56)
  • Divan izbor iz Vesnine poezije. :) (Evora 18.08.2016. 09:20)
  • Ja bih to nazvala svestranost ;) (Iva 18.08.2016. 09:32)
  • Samo sam svratila da pozdravim i poželim ti ugodan dan! (Gurmanka 18.08.2016. 10:30)
  • Dinajice dobro ti jutro. Jako zanimljiv post. Možda je shvatio da nije moguće sve shvatiti. Nešto slično onoj poznatoj - znam da ništa ne znam. Sigurno me razumiješ. A može biti da je shvatio sam život, postojanje pa i samu smrt. Pusek. (teuta 18.08.2016. 10:48)
  • @Evora...njena pozija zrcali mnogodimenzionalnost
    naše svjesti i univerzuma... :) (Dinaja 18.08.2016. 10:53)
  • @Iva...da, svestranost ljudskog uma nam rasvjetljava
    tajne makro i mikrokozma... :) (Dinaja 18.08.2016. 10:55)
  • Koliko JA ima u svakome od nas? Svjesnih, nesvjesnih, podsvjesnih, otkrivenih i neotkrivenih, slućenih i naslućenih, neslućenih, prisutnih, otputovalih, istovremenih......uopće ne tražim odgovore misaono.....samo pokušavam osjećati....
    ljubac lijepa:* (White Lilith 18.08.2016. 10:55)
  • @Gurmanka... hvala ti draga... i ja tebi želim lijep dan... :) (Dinaja 18.08.2016. 10:56)
  • @teuta...da draga, krhko je naše znanje... a oni koji najviše znaju još uvijek sumnjaju... nerazumljivost teorija relativiteta i kvanta izaziva u meni znatiželju i čuđenje... nepostojanje apsolutnog postora i vremena je tajnovitost četvrte dimenzije... čitam literaturu o traganju za iskrom početka,
    to je čista poezija... svjedočanstvo unikatnosti čovjeka u svemiru i vječnoj svjetlosti u njemu... smisao života i spoznaju neumitne smrti svatko od nas doživljava na svoj način... :) (Dinaja 18.08.2016. 11:06)
  • @White Lilith...postojanje te kolone JA u nama je najsuptilniji osjećaj koji posjedujemo... kada oćutim promjenu mene u meni zatitraju neuroni u sivoj tvari... vječno nastajanje je nezaustavljv prozes u nama i svemiru...
    ti osjećaš... osjećam te komentarom... i to je divan osjećaj... :) (Dinaja 18.08.2016. 11:12)
  • Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja. ...

    Istina o obala naše rijeke. Isto tako je i istina da se izgubim u ljepoti tvojih riječi. (Razmišljanja jedne žene 18.08.2016. 11:19)
  • @Razmišljanja jedne žene...mostovi kao metafora susrreta srodnih duša u svemiru... kao zrcalo nepromjenjivosti prohujalog i promjenjivosti dolazećeg...
    hvala ti draga na čitanju i vrednovanju štiva... :) (Dinaja 18.08.2016. 11:23)
  • Istina koju netko teško prihvaća a ponekad niti ne razumije. Ali tako je to u životu. Cmok. (teuta 18.08.2016. 12:15)
  • @teuta...da, to je život... pusa... :) (Dinaja 18.08.2016. 14:20)
  • Samo ću se prikloniti Lastavici.... (sewen 18.08.2016. 15:31)
  • @sewen...bezgraničje i sloboda... :) (Dinaja 18.08.2016. 15:41)
  • U svoj nedohvatljivosti riječima takvog jednog trenutka, uspjela si ipak riječima dohvatiti puno..... (viviana 18.08.2016. 15:52)
  • @Sve ostalo su priče...pokušah riječima oslikati ono nedohvatljivo
    osjetilima... dočarati ono nerazumljivo... :) (Dinaja 18.08.2016. 17:04)
  • Života je taman koliko i nas,
    da ne kažem, ljubavi u nama ;) (dražeN ;) 18.08.2016. 21:04)
  • @...dražeN ;)...prostor i vrijeme, život i ljubav...
    da, to smo mi... :) (Dinaja 19.08.2016. 06:01)
  • četvrtak, 04.08.2016.

    U krugu tajni...





    Sklad prostora, harmonija vječnosti, koplja dnevne svjetlosti i uranjaje u krug snovitosti… Iza spuštenih trepavica osjećam osjetilnost tkiva embrionalnog izranjanja u trenutak rađanja… slavlje osjetila… paralelnost svjetova… nutrinjskog i vanjskog… moždanog staničja i epitelne zbilje…
    Koža čuje i vidi, pamti dodire… koža se sjeća svih darovanih joj nježnosti… Njome pamtim vrelinu noći i naslućujem svježinu jutrenja… slutim toplinu dolazećeg zenita i ljepotu sunoćavanja…

    Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja…

    Koža me prisjeća na lahorasta svitanja na trgu cvijeća… mirisi majskih ruža su ostavili tragove u njenom pamćenju… U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

    Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… a mi smo slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti…

    Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde naše mladosti živjeli smo vrijeme poslije našeg vremena…

    Bili smo sanjari tek dolazećih istina… i trajali smo… bili smo eremiti tek nastajućeg kružoka rađajućeg zlatnog doba… nadmoćno i radosno smo razbijali okove jednoumlja, tragali za istinom, ostvarivali suživot proturiječja.

    Tragamo još uvijek… mi pionori rashomonskog kruga neotkrivenih istina…

    Dijana Jelčić







    Oznake: krugovaši, avangarda, vrijeme, prostor

    - 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #
  • Ta traganja pamtimo i njih se sjećamo.
    "mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja…
    još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca… " (Lastavica 04.08.2016. 07:43)
  • @Lastavica...da, to je bilo divno vrijeme
    izvorište našeg izrastanja u ovo što smo danas...
    bijeg od jednoumlja... uranjanje u mnogokružje
    trajanja u svemiru... ljubav kao zvijezda vodilja,
    ljubav prema umjetnosti, literaturi, znanosti,
    filozofiji... ljubav je širila naše horizonte...
    sa zrnom domovine u srcu, putovali smo,
    upoznavali druge zemlje, gradove i ljude
    promovirali domovinu, njenu ljepotu...
    istovemeno smo postajali građani svijeta... ... :) (Dinaja 04.08.2016. 08:03)
  • ...ništa smo bez ljubavi...prema jednoj osobi i prema svijetu... (Lastavica 04.08.2016. 08:07)
  • uzalud se uzdići do zrelosti (NF 04.08.2016. 08:08)
  • @Lastavica...da, kada osjećamo ljubav u sebi
    onda je darujemo... onda je širimo... a mi pri tome sretni... :) (Dinaja 04.08.2016. 08:13)
  • @NF...ako zadržimo moć Homo Ludensa u sebi
    nema uzaludnosti u zrelosti... :) (Dinaja 04.08.2016. 08:14)
  • Bez naših zabluda mi ne postojimo,
    jer eto, istina je za bogove, život za grješne ljude ;) (dražeN ;) 04.08.2016. 08:22)
  • @...dražeN ;)...da, ne postojimo...
    i nema bezgrješnih među nama...
    a život ipak je jednostavan i lijep...
    samo ga treba osjetiti i živjeti...
    znati živjeti... :) (Dinaja 04.08.2016. 08:26)
  • tragamo ,tragamo.. (Euro 04.08.2016. 09:34)
  • @Euro...put je cilj rekoše mudraci na vratima vremena... :) (Dinaja 04.08.2016. 09:42)
  • Draga prijateljice, ja kao da sam iz nekog nazadnog svijeta dok čitam tvoja razmišljanja. Moje su misli tako prizemne i jednostavne da se pogubim u tvom svijetu, ponekad, ne prečesto. Vadi me van, danas sam sasvim zalutala. Šaljem veliki pozdrav ispod sivog neba čekajući novi kišni val. (Demetra 04.08.2016. 10:20)
  • @Demetra... eh draga moja prijateljice... oduvjek sam
    sanjala plave daljine, drugovala sa mjesecom... koračala zvjzdanim stazama... a onda je jedna zvijezda padom dotakla tišinu, prošla sam
    kroz vrata zatišja i vidjeh teške od zvijezda ruke neba nad mojim prozorom... u vazi je umirao buket osamnaest crvenih ruža...
    i ja krenuh ka trgu cvijeća... šutio je suncem... i mirisom majskih ruža...
    o osmijesima mladih pjesnika kojusu me poveli u Krug krugovaša...
    promjenih obrazac i zakoračih u doba sazrijevanja... homo ludens se smijesio u meni... smiješ se još uvijek...
    eto pokušah te izvaditi van... i šaljem ti pozdrav iz našeg sunčanog grada... :) (Dinaja 04.08.2016. 10:35)
  • Možda je nekad i dobro ne saznati neke tajne. Bolje da ostanu skrivene. Ali mi ljudi ipak težimo da sve saznamo. E, sad, da li je to dobro ili na štetu nas, tko će znati?
    Lijepo sročeno Dinajice. Pusek. (teuta 04.08.2016. 10:36)
  • @teuta...da draga, neke tajne nam ipak ostaju zauvijek neotkrivene... ali ipak, izazovi ostaju... traganje za rashomonskom istinom... pokušaji prevođenja nama stranih jezika na jezik naših misaonih i osjtilnih neurona... ovo očemu sam davno, jako davno pisala je bilo vrijeme uranjanja u slobodu svjetskih misli, u titraje kozmogonije
    velikih umova... to je bilo vrijeme revolucije cvijeća i traganja za smislom života... a istina... neki dan napisah... pustite me da budna sanjam,
    istina je tišina vremena... tvog, mog, njihovog... i to je dobro... :) (Dinaja 04.08.2016. 10:47)
  • Izazove ja volim Dinajice i zbog toga...idemo se baciti na njih hehehe. Nemoj nikome dozvoliti da ti zabrane da sanjaš draga. (teuta 04.08.2016. 12:21)
  • @teuta...izazovi, odličan trening za mozak... znatiželja i čuđenje...
    jer znanje je tek sjećanje i zaborav nečeg nevažnog... to je ono što nas održava i stvara naša elan vital... vidim tebi ne manjka... pustolovina plivanja je kao povratak u maternicu... u plodnu vodu... uživam u moru kao i ti... prepuštam se valovima i oni me nose, oni me potapljaju i vraćaju na pučinu... divan osjećaj slobode je to... :) (Dinaja 04.08.2016. 13:25)
  • Dinajice...Ne, na žalot ne manjka mi pustolovina a možda je to i dobro. Ja isto strašno rado plivam i mogu zaista dugo. Isto se prepuštam valovima i samom moru. Da, lijepo si to napisala: "divan osjećaj slobode je to...". Pusek. (teuta 04.08.2016. 13:47)
  • @teuta...ti draga krećeš u pustolovinu ljepote... čitam komentare @More ljubavi... i osjećam... s njim ćeš ovaj vikenda odplesati tankoćutni Tango najvrednijeg osjećaja... osjećaja sreće... :) (Dinaja 04.08.2016. 17:29)
  • Bit će tango u moru hehehe ali nikad se ne zna možda i na podiju. (teuta 04.08.2016. 18:24)
  • Poetika kože. Poetika spoznaje ili spoznavanja izražena lirikom, iskustvo, imaginacija, znanje, vizualizacija...
    Kreacija. (viviana 04.08.2016. 19:20)
  • @teuta...pleši draga... plesom se kaoi poezijom izgovara ono neizrecivo... :) (Dinaja 04.08.2016. 21:28)
  • @Sve ostalo su priče...hvala ti... :) (Dinaja 04.08.2016. 21:29)
  • Dinajice laka ti noć i lijepe snove ti želim. Obožavam plesati, zatvorim oči i sva se prepustim ritmu. Pusek. (teuta 04.08.2016. 22:38)
  • @teuta...dobro ti jutro draga... odpleši ovaj vikend u ritmu srca i zagrljaja... :) (Dinaja 05.08.2016. 05:47)
  • petak, 15.07.2016.

    Plava rapsodija...






    Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…

    Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…





    Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…





    Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.

    Dijana Jelčić








    Oznake: vrijeme

    - 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #
  • Uh, "ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u
    neobuzdanost želja…" Vladarice riječi! (Lastavica 15.07.2016. 07:41)
  • I u dužim vezama, upravo ta nedorečenost i tajnovitost, čine odnos uvijek mladim, rapsodijski plavim, za vječno istraživanje.
    Tvoji su zapisi čista ljubavna meditacija:-) (SarahB. 15.07.2016. 07:43)
  • Beskrajna duša i srce puno ljubavi je tvoj najljepši ukras :) (Gurmanka 15.07.2016. 07:48)
  • @Lastavica...hvala ti draga... riječi su moj dlijeto kojim stvaram geometriju izričaja... trudim se opisati skulpturu trenutka sreće... :) (Dinaja 15.07.2016. 07:58)
  • @SarahB. ...moj davni san o plavim daljinama slijevam u štivo...
    a ljubav je zvijezda vdilja ka plavom beskraju... usrećila si me komentarom... hvala ti... :) (Dinaja 15.07.2016. 08:01)
  • @Gurmanka...tihujem, sretna, hvala ti mila... :) (Dinaja 15.07.2016. 08:02)
  • besmislenost umovanja….........upravo to nas vraća početku svega.

    Čemu "umovanje" kad je vrijeme u protoku ? (Kunigunda 15.07.2016. 08:08)
  • @Annabony... da, to je nepotrebnost u vremenu... entropija,
    zgusnuće bez pomaka... povratak u kaos u utrobu vječnosti...
    sjećam se Marquesovog romana "Ljubav u vremenu kolere"
    i kraja njihova besmislenog umovanja... :) (Dinaja 15.07.2016. 08:14)
  • Volim kada je plavetnilo blizina, a ne daljina,
    I naravno, ne sanjano, nego u punini prožeto ;) (dražeN ;) 15.07.2016. 09:33)
  • Dinajice kako si zgodna! Baš si cakana ali i tvoj suprug. I nek te stalno prate krasna iznenađenja kao i plava rapsodija. Cmokić. (teuta 15.07.2016. 09:50)
  • @...dražeN ;)... kao djevojka sam sanjala plave daljine...
    pisala o tom snu... 1986 objavila taj san u prvoj zbirci pjesama...
    a onda je daljina postala blizina... zvukovima plave
    rapsodije prožeta punina... :) (Dinaja 15.07.2016. 09:55)
  • @teuta...hvala ti draga prijateljice... more, vjetar,
    plavetnilo beskraja i mi... osmijeh na licu i sol na usnama...
    poezija plavih daljina pretočena u blizinu... uzvraćam cmokić... :) (Dinaja 15.07.2016. 09:58)
  • Vreme donosi i odnosi...
    Kad bi znali unapred kako će biti, ko zna što bi uradili... (mecabg 15.07.2016. 10:54)
  • lijepa je ljubav u kojoj još živi romantika . (O-da životu! 15.07.2016. 11:24)
  • @mecabg...dobro je što ne znamo... volim iznenađenja...
    pa i ona pokoja bolna... razbuđuju, iz njih učimo... mjenjamo se... :) (Dinaja 15.07.2016. 11:47)
  • @O-da životu...da draga, romantiku treba njegovati...
    da bude uistinu s pokrićem... osnažuje i uljepšava ljubav... :) (Dinaja 15.07.2016. 11:49)
  • Nadam se da imate lijepo vrijeme jer kod nas baš i nije. (teuta 15.07.2016. 12:23)
  • ugodan vam vikend.. (Euro 15.07.2016. 12:31)
  • @teuta...draga mi smo se jučer vratili Zagreb...
    to ti je ona intuicija o kojoj si ti pisala... osjetili smo što treba učiniti ... danas su zatvoreni mnogi putevi od mora prema kontinentu... bjesni bura... ma sretni smo... nakon ljepote plavog beskraja odlučili smo se u sretnom trenutku za povratak u zbilju... a Zagreb je lijep i pod sivim oblacima... :) (Dinaja 15.07.2016. 12:38)
  • @Euro... hvala, neka bude i tebi... :) (Dinaja 15.07.2016. 12:39)
  • Lijepa Plava rapsodija sa Rapsodijom u plavom. (gogoo 15.07.2016. 13:29)
  • @gogoo...da dragi prijatelju... i Gershwin je to osjetio... :) (Dinaja 15.07.2016. 15:43)
  • Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja…
    izdvajam predivnu misao (Razmišljanja jedne žene 15.07.2016. 22:19)
  • uh, volim tu Gershwinovu rapsodiju, a i inače plavu boju i ta velika plavetnila ;) (NF 15.07.2016. 22:19)
  • Moj život na ovim prostorima bi bija siromašan skroz naskroz bez Dame Dinaje! (sewen 15.07.2016. 22:51)
  • @Razmišljanja jedne žene...hvala ti... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... :) (Dinaja 16.07.2016. 06:05)
  • @NF... vječna je to melodija, beskrajno je plavetnilo neba i mora...
    vječno je to izvorište nadahnuća... :) (Dinaja 16.07.2016. 06:07)
  • @sewen...ostadoh bez daha... srcem tihujem jedno veliko hvala... :) (Dinaja 16.07.2016. 06:08)
  • Plava rapsodija...






    Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…

    Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…





    Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…





    Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.

    Dijana Jelčić








    Oznake: vrijeme

    - 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

    četvrtak, 30.06.2016.

    Vrijeme u zjeni tvog pogleda...






    Dogode se
    dani otupljenja
    uspomena,
    nestajanja sjećanja,
    bijeg iz vremena.

    Širi se kreativni svemir,
    sanjanost postaje
    punina budućeg,
    maštarije se osamostale,
    iluzije ožive.

    Dogodi se
    zaobljenost blizine,
    prisutnost daljine,
    začudna datost
    iznjedrena iz
    još
    neotkrivenih kutova
    univerzuma uma.

    Sklad iskri moć,
    nestaju obrisi
    neuravnoteženog bitka,
    gube se konture
    čvrstih predmeta,
    a odaja postaje
    bezgraničje
    naslućujuće širine.

    U ogoljeloj sebi
    slutim bljesak
    nastajućih pokreta,
    svih onih koraka
    kojima slijedim
    ritam želja.

    Volim to nepostojanje,
    hrabrim bjegunicu
    iz svrsishodnosti,
    dozvoljavam joj let
    u zbilji
    nedohvatnim sferama,
    oslobađam je iz utrobe
    običnosti,
    a ona me,
    trgajući smisao,
    Heraklitovom rijekom
    odnosi u svijet privida,
    ka horizontu
    vječnog svjetla,
    u zjenu
    tvoga
    pogleda.

    Dijana Jelčić




    fotografije sa početka priče o nama i našem vremenu.


    Oznake: vrijeme, prostor, univerzum

    - 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #
  • Vrijeme teče sa nama ili bez nas. Ako smo svjesni toga,
    nastojat ćemo da što više nas bude u njemu.
    Ti si to shvatila, u zjeni njegovog pogleda. (Lastavica 30.06.2016. 08:10)
  • @Lastavica...u zjeni njegova pogleda zrcalo spokoja...
    vrijeme ubrizgano u trajanje... utjelovljena iluzija...
    nestvarno stvarno postojanje u ovome ovdje i ovome sada... :) (Dinaja 30.06.2016. 08:14)
  • Naravno, svjesna si da si sretnica?
    Ali i on, da je sretnik? (Lastavica 30.06.2016. 08:23)
  • @Lastavica...da, sudbina nam je naklonjena...
    kada pogledam ove fotke od prije tridesetljeća
    odvrti se film sjećanja... i onda sam sigurna
    poezija uspomena daruje snovitost zbilji...
    naše vrijeme zgusnuto u pamćenje...
    u ovaj trenutak...:) (Dinaja 30.06.2016. 08:29)
  • cijela pjesma ,zadnja strofa posebna..."hrabrim bjegunicu u svrsishodnosti..." Kada dođemo do svijesti da je samo bitak bitan, oslobađamo se svega nepotrebnoga i tek tada živimo ljubav. Drago mi je zbog vas dvoje, osjećam da ćemo i nas dvoje proživjeti ovoliko puno desetljeća. Samo ljubav....:) (O-da životu! 30.06.2016. 10:10)
  • nerazdvojni.. (Euro 30.06.2016. 10:43)
  • Blago tebi ! (Kunigunda 30.06.2016. 10:55)
  • Dinajice ovo je jednostvno predivno,posebno ovo mi se dopada: "Sklad iskri moć,
    nestaju obrisi
    neuravnoteženog bitka,
    gube se konture
    čvrstih predmeta,
    a odaja postaje
    bezgraničje
    naslućujuće širine."
    Papa... (teuta 30.06.2016. 11:00)
  • ..sklad iskri moć...meni najsnažniji stih..:) (easy 30.06.2016. 11:01)
  • @O-da životu... da draga kao stih iz tvoje pjesme...
    odbacimo staru prtljagu... jer tek oni koji se oproste
    sa prošlošću mogu živjeti trenutak... bitan bitak...
    vjerujem draga i vas dvoje ćete proživjeti
    mnoga desetljeća... želim vam to...
    jednostavno ljubav... :) (Dinaja 30.06.2016. 11:02)
  • @Euro...da, u dobru i zlu... :) (Dinaja 30.06.2016. 11:03)
  • @Annabony...zahvalna sam sudbini... :) (Dinaja 30.06.2016. 11:04)
  • @Teuta... hvala ti draga... Ljubav je svećenica sunca,
    nerazotkrivena misterija,
    promjenjiva,
    vjekuje u pričama i snovima,
    tugama i žudnjama,
    razotkriva se sjajem zjenica,
    u vidokružju,
    u drhtaju srca,
    u sutonu i jutrenju,
    kaplje s neba
    izranja iz mora
    svjetluca u pijesku
    titra u zraku,
    u nama...
    ... osjeäa i ti i tvoj Morski vuk osjeäate slićno... :) (Dinaja 30.06.2016. 11:10)
  • @između... iz zagrljaja suprotnosti izranja sklad...
    moć zajedništva u zbilji i snovima... :) (Dinaja 30.06.2016. 11:12)
  • eh da, nezgodno je kad maštarije pobjegnu, ili se samo vješto prikriju ;) (NF 30.06.2016. 14:08)
  • @NF...hranim se još uvijek maštarijama... :) (Dinaja 30.06.2016. 15:28)
  • Volim samostalne maštarije i živahne iluzije, produžuju život:) (malo ti malo ja 30.06.2016. 17:36)
  • @malo ti malo ja...bježeći od svrsishodnosti zbilje
    ocrtavam iluzije na zaslonu trenutka... bestjelesna
    nestajem u maštarijama... i pričinja mi se život je
    bezvremeno putovanje vremenom... :) (Dinaja 30.06.2016. 17:55)
  • Nisam ti prošli puta napisala pa ću sad iako ti to već sigurno znaš...Jako ste lijepi par, ti i tvoj dragi! (teuta 30.06.2016. 19:07)
  • @Teuta... to je Kompliment koji uranja u srce... kada mi ti to draga moja kažeš... a ti i tvoj Morski vuk ste stvarno lijep par... i to potvrđuje istinitost tvog zadnjeg posta... ljubav nema godina... zrcali se na licima, očima i osmijehu... hvala ti draga prijateljice... ugodnu večer ti želim... :) (Dinaja 30.06.2016. 19:13)
  • Sklad, zanos i ljubav koja nas nadahnjuje :) (Gurmanka 30.06.2016. 22:21)
  • u prostoru vremena, u zjeni oka, u riječi Tvoga srca
    Vaša ljubav dio je univerzuma. (Razmišljanja jedne žene 30.06.2016. 22:24)
  • @Gurmanka...uvijek... :) (Dinaja 01.07.2016. 05:47)
  • @Razmišljanja jedne žene...naš biverzum je to... :) (Dinaja 01.07.2016. 05:49)
  • Ako je život iluzija prihvatljivosti, onda je linearnost protoka vremena njen temelj ;) (dražeN ;) 03.07.2016. 00:20)
  • @...dražeN ;)...da, rukom vječnosti odapet let vremena... :) (Dinaja 03.07.2016. 05:20)
  • srijeda, 29.06.2016.

    Želim ti vrijeme...




    U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.





    Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada osjetih, vrijeme je mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.


    Želim ti vrijeme,
    Želim ti sve vrline svijeta.
    Želim ti ono što mnogi nemaju,
    Želim ti vrijeme veselja i sreće,
    vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
    želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
    Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
    nego vrijeme zadovoljstva i mira,
    ne vrijeme koje ćeš gubiti,
    nego vrijeme koje ćeš i
    mati u izobilju za čuđenje i povjerenje
    i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
    vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
    Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
    vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe
    i u svakom danu i svakom satu
    osjećati sreću i vrijeme u
    kojem ćeš drugima opraštati.
    Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


    Tada osjetim, vrijeme ne prolazi, ono je tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima...

    Dijana Jelcic... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Zagreb, Kapitol, 2006.





    Oznake: vrijeme, umijeće svakodnevnog pokreta, vrata vremena

    - 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #
  • Želim ti vrijeme, tako lijepa želja. Kad imamo vrijeme, možemo
    i nešto pametno s njim uraditi. Kad ga nemamo, mogućnosti
    prestaju. (Lastavica 29.06.2016. 08:20)
  • @Lastavica... ta pjesma je moto moje knjige "Umijeće
    svakodnevnog pokreta"... poželjela vrijeme čitaocima...
    njihovo vrijeme za upoznavanje samog sebe... :) (Dinaja 29.06.2016. 08:31)
  • Nedavno me rastužilo kad je naš Dražan izgubio mogućnosti
    vremena. I svakog dana netko drag ili poznat izgubi vrijeme... (Lastavica 29.06.2016. 08:45)
  • Jako dobar ti je tekst, asocijativan, prepun davanja vremena na poklon.

    Ali.................slika čisti kič!
    Ti si tako lijepa na slikama, da ti ovakvi umetci nisu potrebni
    ( ne ljuti se, pogledaj kako slika odudara od kvalitete teksta ) (Kunigunda 29.06.2016. 08:53)
  • @Lastavicada draga, to je okrutnost sudbine...
    ta da se ljutim na boga Kronosa koji tako nemilosrdno
    ždere svoju djecu... :) (Dinaja 29.06.2016. 08:57)
  • @Annabony...hvala ti na povali teksta...
    a fotka je kič... dobih je dar od prijateljice kao
    znamen na moje pisanje o spiralnoj dinamici vremena...
    original je još kičastiji... vrtloži se moja glava
    kao vretenica univerzuma... pomislih to bi bilo
    uistinu previše...

    i stvarno cijenim tvoju iskrenost... :) (Dinaja 29.06.2016. 09:00)
  • Danas si romantično raspoložena i to preneosiš i na mene... (mecabg 29.06.2016. 09:03)
  • Opet sve pršti optimizmom i hvala ti draga na tom :) (Gurmanka 29.06.2016. 09:24)
  • i ja bih takvu sobu.. (Euro 29.06.2016. 09:35)
  • Dinajice pa neki znanstvenici tvrde da vrijeme i ne postoji, možda je to istina a mi smo se samo izgubili i nismo toga svjesni. Krasne želje tko će ih ostvariti bit će sretan u bezvremenu. a što se tiče Kleopatre...nikad se ne zna, zar ne? Papa... (teuta 29.06.2016. 10:24)
  • @mecabg...da draga, divan je danas dan... :) (Dinaja 29.06.2016. 10:33)
  • @Gurmanka... divno se osjećam... divno je ovo jutro...
    živim trenutak kao da sljedeći neće doći... :) (Dinaja 29.06.2016. 10:36)
  • @Euro...bila je to divna soba... :) (Dinaja 29.06.2016. 10:37)
  • @Teuta...draga moja prijateljice... Einstein je pobio tvrdnju o apsolutnosti vremena... a Kleopatra se kupala u laticama ruža, mijeku i voljela miris jasmina... a miris jasmina budi u meni sjećanje na Provansu i vrijeme našeg medenog mjeseca... prolazimo kroz trenutke... ma divan je to osjećaj... :) (Dinaja 29.06.2016. 10:43)
  • Želim ti trčanje ne iz moranja, nego od sreće, kao i skakanje u zrak :-)). (ZlicaOdOpaka 29.06.2016. 11:22)
  • @ZlicaOdOpaka...hvala ti draga... da, ne iz moranja nego
    iz spiralne dinamike vremena... nadam se opravdava
    kičastu sliku u srcu davno napisanog teksta...
    a spoznaja usrećuje... ima nas...
    da još nas ima... ) (Dinaja 29.06.2016. 12:18)
  • Mi smo samo prolaznici kroz vrijeme, koji počesto zaboravimo
    da nam je najvrijedniji poklon, kojega trebamo čuvati a dijeliti
    ga srcem, ne zastajkujući:)) (malo ti malo ja 29.06.2016. 16:50)
  • @malo ti malo ja... četvrta dimenzija... kako opisati osjećaj postojanja u trenutku... nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

    "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
    "Sada sam razumio!"

    Što li je to otac kvantne mehanike razumio? Što je to vrijeme?

    Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
    Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac vremena kao dimenzije. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. (Dinaja 29.06.2016. 17:08)
  • Znaš kako bi u dolini zelene rijeke rekli: " 'ta će vrijeme!" :)))) (Moja Moda 29.06.2016. 18:43)
  • Neka te u tvom vremenu da uljepšaš moje:)) (malo ti malo ja 29.06.2016. 19:31)
  • mi smo putnici koji prolazimo vremenom. (Razmišljanja jedne žene 29.06.2016. 23:12)
  • Divno. Dvaput sam pročitala. Uvukla si me u svoj lirično misaoni zagrljaj. (Livia Less 29.06.2016. 23:40)
  • U traganju za vremenom
    i čarobnim vratima svjetova
    otkrivamo kako ono zapravo
    egzistira i mimo nas
    a mi se tražimo u protoku
    kako ga mi vidimo
    Da li nam je uopće dostupna
    ta dimenzija? (Oljinaljuljacka 30.06.2016. 01:04)
  • @Moja Moda...nasmijala si me... ono će mi... :) (Dinaja 30.06.2016. 05:56)
  • @malo ti malo ja...hvala ti što uljepšavaš moje... :)] (Dinaja 30.06.2016. 05:57)
  • @Razmišljanja jedne žene... divan osjećaj je svjesno
    putovanje kroz vrijeme... misaono postati putnikom u
    Wellsovom vremenskom brodu... i odsanjati
    budućnost... odmaštati slijed dolazećeg... :) (Dinaja 30.06.2016. 06:01)
  • @Livia Less...hvala ti draga na darovanom mi vremenu
    čitanja... i vrednovanja... :) (Dinaja 30.06.2016. 06:03)
  • @Oljinaljuljacka...možemo li dosegnuti tu dimenziju?...
    na descartesovim koordinatama je nema... duljinu, širinu,
    visinu vrtložim u vretenicu sna i budim se iz bdijenja,
    na koordinatama srca utjelovljujem kozmičku tajnu,
    zlaćanom se niti sidrim u mnogodimenzionalnoj zbilji... :) (Dinaja 30.06.2016. 06:13)
  • nedjelja, 05.06.2016.

    Univerzum svjetlosti...



    Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse

    Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time


    Umijeće svakodnevnog pokreta





    U vidokrugu svijesti
    promatrah razlijevanje
    bijele svjetlosti,
    u pejsažu sna vidjeh
    ljubičastu tišinu.

    Na obzoru spoznaje
    zaobljavanje vremena,
    iluziju nedohvatne dimenzije,
    zanosnu opsjenu,
    igrariju vječnosti.

    Pokušah je zaustaviti
    na zaslonu percepcije,
    uloviti u zamku pamćenja.

    Uzalud,
    u kovitlacu planeta
    oćutih zabludu
    misaonog uma,
    okom nutarnjeg snimatelja
    udaljavanje točke gledišta
    i nezaustavljivost vremena.

    Zatvorih oči,
    iza zrcala misli,
    u vrtlogu imaginarije,
    u kaleidoskopu iluzije,
    u prelamanju svjetlosti
    oslunuh rapsodiju boja.

    Zaustavih sliku
    na zaslonu sjećanja,
    kroz univerzum svjetla
    ušetah u viziju,
    u ekliptiku Venerina sjaja,
    u hram nutarnje tišine,
    u protegu osjećajnog uma.

    U vretenici vremena,
    vidjeh boginjinu istost,
    u mjerici vječnosti
    postojanost ljubavi,
    njenu nestareću moć.

    Otvorih oči.

    Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
    Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.

    Ljubav je to!

    A vrijeme?
    Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
    Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.

    Začu kategorički imperativ vječne filozofije.

    Živimo trenutak!

    Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.

    Ljubav je ostala…

    Dijana Jelčić


    Univerzum svjetla



    Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav

    - 06:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #
  • Što znači ostati isti kao u dane prvih susreta? Ne potpuno
    bukvalno, isti, ali da ostane ličnost onakva kakvu smo
    upoznali, bez promjena na gore, što se često događa.
    Vas dvoje ste, izgleda, ostali isti. (Lastavica 05.06.2016. 06:34)
  • @Lastavica...neće me biti neko vrijeme...
    dolina zelene rijeke nas zove tišinom...
    prolutah sjećanjima... pronađoh ovaj prastari uradak...
    pomislih tragom svjetlosti ću ostati tu...a nas dvoje...
    u sumi godina blješti još uvijek iskra početka...
    vječno nadahnuće naših izričaja...
    hvala ti draga... osjetila si srž napisanog... :) (Dinaja 05.06.2016. 06:42)
  • amor fati :D (NF 05.06.2016. 12:24)
  • Jako lijepo napisano.
    Pozdrav! (Dies ist unser Blut 05.06.2016. 15:08)
  • Vretenica ili vreteno vremena i
    mjerica vječnosti

    To mi baš simpatično zvuči :)

    Ljubav je ostala, važno je da traje baš kao što vaša slika
    pokazuje. :)
    Divno. (Evora 05.06.2016. 16:23)
  • živimo trenutak! Udahnimo trenutak! Naše postojanje je spoj trenutaka. (Razmišljanja jedne žene 05.06.2016. 16:41)
  • Boginja istost(i) - o Bože koja moć! (sewen 05.06.2016. 19:02)
  • Žena sa muškarcem mora biti sretna, nesretna može biti i sama. (Proglasi 05.06.2016. 21:02)
  • Ako život vrijedi, nije li logično biti prestravljen spoznajom da je itekako ograničen ;)
    P.S. Vjere su filozofske škole utemeljene na razvoju iluzije koja poništava jezu smrti. (dražeN ;) 05.06.2016. 21:58)
  • @NF... da... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:07)
  • @unser Blut... pozdrav... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:09)
  • @Evora...hvala ti draga... zakon zlatnog reza...
    zlatna spirala, spiralna dinamaika... božje oko...
    naša nedjeljivost od svemira...
    ljubav je poveznica, univerzalno ljepilo... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:14)
  • @Razmišljanja jedne žene... u trenutku je zgusnuta
    vječnost... naša prošlost i nedohvatna budućnost...
    jučerašnja tužna vijest... Mrvićka više nema... i
    pitanje, ako sutra nikad ne dođe...
    živimo trenutak kao da sljedeći neće doći... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:19)
  • @sewen... jednostavno ljubav... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:20)
  • @Proglas... sreća je u nutrini... svatko je kovač
    svoje sreće... :) (Dinaja 06.06.2016. 06:21)
  • @... dražeN ;)... i Matošev stih...
    sve baš sve mrtvo, samo kosa tvoja još je bila živa
    i na mi reće... miruj u smrti se sniva... :)
    (Dinaja 06.06.2016. 06:24)
  • utorak, 10.05.2016.

    Hopperova punina...




    Hopperova punina, praznina ispunjena puninom sna, dotaknuta obala vječnosti, osmišljeno znamenje vremena. Tihovali smo osluškujući istine mudraca. Jesu li nam bile nevažene njihove važnosti?

    Znakovlje hipokrizije se zrcalilo na horizontu omeđenom magličastim oblakom nepostojanja iza kojega se krio željeni Elizej. Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti. Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u ćudoriječje trenutka, naslutih istinu prolaznosti u otkrivanju trenuka. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše ovozemaljske ure. Zaustavljeni u snu, na doku u kojem se usidrila galija puna neprocjenjivog blaga shvatismo da se na koncu puta uvijek čuju ptice.

    One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepostojeće u obličju beskonačne istine o konačnosti materije. Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.

    Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije.

    Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali Jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?

    Osluškujem tišinu praskozorja. Čujem muk skladatelja koji titra ritmom neumrlog srca i odnosi me u srž vremena, u beskonačnost prostora, u aleph postojanja.

    Dijana Jelčić




    slike... Eduard Hopper

    Oznake: Eduard Hopper, prostor, vrijeme

    - 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #
  • nit vrijeme pripada hopperu, niti mi nekom potpuno njegovom vremenu. jedino štoo nas povezuje je bezvremenska stvarnost osamljenosti, udaljenosti od svojih želja. diskretna, no nepremostiva distanca pustog postojanja.
    i svaka riječ koju zapišemo gubi svoju svetost ako dozvolimo zvijeri da je ugrabi i pretvori u šekel srebra. samo njenog srebra koje skkriva da nitko ne vidi, sebično. ne vide se više riječi, gube se misli. i ostaju samo zidovi između nas.
    nije važno vrijeme, važan je prostor kojeg dozvoljavamo pregraditi, ograditi, omeđiti, nacrtani limes iz kojeg izrastaju tvrđave straha... umjesto da pružimo riječ bez ograde, ruku kroz prostor i dotaknemo onoga s druge strane.
    ne želim biti u hopperovom vrijemeprostoru! i nisam. sve dok mogu pružati ruke i riječi. (stara teta 10.05.2016. 08:46)
  • Malo mi prekomplicirano za analizu : to samo @teta može ovako rano ! (annaboni 10.05.2016. 08:59)
  • @stara teta...odlično si razumjela, osjetila napisano...
    to napisah davno, u vremenu Zdenkove bolesti...
    bio je na vratima smrti... kada se vratio
    pričao mi je o agoniji svijesti koju je
    prolazio... to su bili prazni Hopperovi prostori... opisivao je
    slike Koje poznajemo iz njegove mnograije... Divan je
    bio osjećaj povratka u zbilju... ne, ne želimo biti u Hopperovim
    prostorima... ovo ovdje i ovo sada... zagrljaji, poljupci,
    u pjesku ovozemaljskog vremena to je život... :) (Dinaja 10.05.2016. 09:03)
  • @annaboni... nadam se mojim odgovorom @stara teta sam ti
    malo razjasnila bit napisanog... :) (Dinaja 10.05.2016. 09:05)
  • pjesme i ostali izričaji služe tome da lakše prebrodiš situacije poput ove opisane, da lakše pobjegneš u svoj mali svijet i izroniš s više energije u novi dan, zahvališ novom povratku i opstanku u stvarnosti...istovremeno nahraniš energijom svoje čitatelje;) (Leptirica 10.05.2016. 09:13)
  • lijepo jutro zelim.. (Euro 10.05.2016. 09:38)
  • Prije ili kasnije prolazimo agoniju smrti, najdražih ili svojih.
    Hopperovi prostori, igra svijetla i sjene, imati i nemati... vječno pitanje, kad i zašto... (mecabg 10.05.2016. 10:19)
  • Veliki pozdrav! (Mendula 10.05.2016. 10:44)
  • @Leptirica...Tihe, milosrdnica tuge, izronjena iz konstelacije zvijezda nad trenutkom rađanja ona nevidljiva, sjetna, nemilosrdna širi svoje dlanove. Osjećam njeno bdijenje, njenu nedokazljivu postojanost u životu, u vječnoj igri kocke i slučajnosti, u hazardeskim nagonima i intuitivnim nastojanjima. Dolutala iz legende, utkana u bajke i priče, suđenica i braniteljica, lepršava u svojoj nepromjenjivosti, ona je stvarna u svojoj neopisivosti.
    Vidim je u obličju boginje sa atributima njene snage u rukama, sa brodskom krmom, kuglom i rogom izobilja, znakovljem usmjerenosti, prevrtljivosti i darivanja sreće. Ćutim je u mirisu svitanja. u sjaju zenita, u ljepoti sunoćavanja.
    Naslućujem njenu snagu na dlanovima. Vjerujem, koračali smo njenom rukom uctanim stazama, susreli se na rondou želja. Pod okriljem njene moći krenuli sunčanom stranom životne staze. Zaustavljali se na postajama obilježenim njenim tragovima, suočavali se i mirili sa anđelom i demonom u nama. Prolazili kroz moreuze, preživjeli Scilu i Haribdu, put pokore, katarzu... dočekali jutro sretne zbilje...

    hvala ti draga na nježnom tragu... :) (Dinaja 10.05.2016. 11:09)
  • @Euro... carpe diem... :) (Dinaja 10.05.2016. 11:10)
  • @mecabg... pisala sam o tišini... davno... Samo tišina, ubitačna koju nisam željela čuti... o zlaćanoj spirali i njenim titrajima... o poeziji ruža... o moći boginje lova i mjeseca... o heraklitovoj vatri... nutanjoj ... o pustinji osjećanja, o mirnim nemirima nutrine... o ljubavi, moćnici zbilje... a onda se dogodila bolest...

    da, hvala ti što razumiješ... evo još jednog djelića teksta napisanog u vremenu tihog umiranja...

    Na svodovlju želja iskriš zvijezde padalice. Uvjeravaš me da one padaju samo za mene. Naučila sam ih gledati, hvatati, uživati u ostvarenju želja. Ushit je pratioc naših tragova na lazuru maštanja. Protusila sili teže, uzdižuća snaga među sjene onozemaljskih događanja. Na oltaru vjerovanja su dogorjele zle slutnje. Vjerovala sam ti. Vjerovala sam i onda kada si odlazio putem smrti, vjerovala sam u snagu ljubavi.
    I onda si me razumio, nisi me opterećivao nepotrebnim žalopojkama grube stvarnosti. Sjećam se, ugostio si anđela, dobroćudnog namjernika sreće, nevidljivog gosta u našim neizgovorenim strahovima.

    Božanska iskra blješti zauvjek u zrnu srca koje pamti ljubav... :) (Dinaja 10.05.2016. 12:06)
  • @Mendula...hvala ti na tragu... uživaj u danu draga... :) (Dinaja 10.05.2016. 12:08)
  • U časovima kad je sve samo crno, beznadežno,
    kad je ponor razjapljen bez imalo nade u svijetlo,
    potrebna je ljubav jača od svega,
    ljubav koja nam daje snagu za nas i za druge,
    ljubav koja je pokretač svega dobrog,
    , ljubav nosioc života, ljubav kula svetilja koja nam pokazuje
    gde je iskra života koja će se ponovo pretvoriti u buktinju (mecabg 10.05.2016. 14:37)
  • nasjedamo, nije sudbina to što oni kroje (pametni zub 10.05.2016. 14:40)
  • Evo nas opet na starom lijepom mjestu na koje se uvijek rado vraćamo...Pozdrav iz Carstvujuće... (GMD 10.05.2016. 14:57)
  • Ljubav, vjera i nada neka nas vode... (Gurmanka 10.05.2016. 16:05)
  • @mecabg... da draga, jednostavno ljubav...
    "Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u Platonovoj „Gozbi“.
    Postanimo vjernost, osjećaj osjećaja ljubavi, ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se sama u nama rađa i iz nas izlazi kao nježnost, kao topla riječ, kao opraštanje, kao darivanje.
    Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
    Vjernost prema samome sebi i prema drugima se krije u osjećanju osjećaja ljubavi u nama samima... :) (Dinaja 10.05.2016. 16:34)
  • @pametni zub...da, ponekad nasjedamo... ali ljubav
    je moćnica i pobjednica zbilje... :) (Dinaja 10.05.2016. 16:36)
  • @GMD...pozdrav carstvujućoj... a tamo na mostu je sreća... :) (Dinaja 10.05.2016. 16:37)
  • @Gurmanka... da draga neka nas to trojstvo vodi, zauvjek... :) (Dinaja 10.05.2016. 16:38)
  • hodamo tragovima mudraca, osluškujemo praskozorja, smjelo koračajući u ritmu srca u srž vremena, u beskonačnost prostora, u aleph postojanja.......
    na put prolaznosti, ka ljepota vječnosti svi krenemo, samo rijetki stignu. Obogaćeni ljepotom spoznaje izdizanja iznad nerazumijevanja ostavljamo tragove postojanja.
    predivno napisano.... (Razmišljanja jedne žene 10.05.2016. 16:42)
  • @Razmišljanja jedne žene...da draga... proces sazrijevanja je nezaustavljiv... promjene se događaju u nutrini... samo iz nutra se sanja...
    uzdignuće iznad nerazumjevanja je ushit u sferi slobode... a sloboda je ljubav... tada naši tragovi u pjesku vremena postaju vidljivi... tada spoznamo da uzaludnost ne postoji... da Sizif i Prometej nisu uzaludno kažnjeni... tada svjesno živimo svoje apsurde... nestaju strahovi...
    ivot postaje jednostavan i lijep...

    hvala ti na vrednovanju štiva... :) (Dinaja 10.05.2016. 16:56)
  • zanimljivo uz ovaj put obrazloženje koja nisu suvišna, dapače (NF 10.05.2016. 23:03)
  • Praznine su teške, bolne, otkucavajuće i upozoravajuće,
    a ja ih uvijek zamišljam poput pješčanog sata kroz čije
    usko grlo svakog časa poslijednje zrno treba isteći.
    Istovremeno nas upozoravaju, ali i uče. Rekla bih, tko
    preživi praznine, te pješčane dine, taj zna, taj može i hoće. (Oljinaljuljacka 10.05.2016. 23:57)
  • @NF...hvala... teško je jezik srca
    pretočiti u izričaj... zato su ponekad
    potrbna obrazloženja... :) (Dinaja 11.05.2016. 06:15)
  • @Oljinaljuljacka... da draga, tko preživi praznine razumje...

    Prijeteća praznina
    života bez strasti,
    bez titraja,
    bez pomaka.

    Praznina ne postoji,
    rekoše mudraci.

    Postoji,
    dragi moji,
    začaurena u strahu.

    Sjene su nestale,
    sunce ostalo.

    Odživjeli smo
    putovanja,
    oduprli se iskušenjima
    i vratili u zbilju.

    Miris masline,
    i postelja.

    Kamenje je zaokružilo
    svjetlost.
    Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014 (Dinaja 11.05.2016. 06:20)
  • Uz naoko puno i previše svega sve sam zadovoljniji s malim, ali da, naravno,
    stvar je kriterija, pa je i moje malo nekome nedostižno, baš kao i meni neka tuđa "malo" ;) (dražeN ;) 11.05.2016. 08:17)
  • @...dražeN ;)... da, sreću čine male stvari... i ona stara izreka... svatko je kovač svoje sreće... i dobro je što postoji to nedostižno
    tuđe malo... brani nas od nas samih... :) (Dinaja 11.05.2016. 08:24)
  • nedjelja, 29.11.2015.

    Postoji li grijeh propusta?...



    iako ne znam o čemu se radi, iako nisam pratila spor, kao djelić blogosfere osjećam grijeh propusta, hvala @Lion queen, upozorila me,... mea culpa... stop nasilju nad ženama... stop svakoj vrsti nasilja...

    Postoji li verbalni delikt?... Vjerovala sam, ne postoji... Za slobodu govora, za Duricu, blogerska zajednica, blog.hr.



    Došašće,
    vrijeme spokoja,
    mira i ljubavi,
    staze sjećanja
    i postaje uspomena.

    Poezija uspomena
    daruje snovitost zbilji.

    Bljesci
    nedosanjanih snova,
    zatomljenih želja,
    zaboravljenih žudnji,
    neizgovorenih utjeha.

    Tugovali smo,
    vrijeme tugovanja,
    melem za rane
    se pretakao
    u kalež izlječenja.

    Srce pamti osjećanja,
    nad ožiljcima
    svjetlost sjećanja,
    vječna,
    neugasiva.

    Na zaslonu uma
    lica prerano
    otišlih prijatelja,
    njihovi osmijesi,
    ikone svetih
    istina.

    Na ognjištu svijesti
    zapretena vatra
    trajanja,
    srce,
    urna s pepelom
    tajni.

    Vrijednosti
    neprocjenjive.

    Starili smo uporedo.

    Slavili
    zrelost,
    rođendane,
    vjenčanja,
    rađanja djece.

    Smrti su
    dolazile u pohode,
    neočekivano.

    Boljelo je,
    boli još uvijek.

    Tugom smo
    ispisivali epitafe.

    Ostali su grobovi
    humci gorke istine,
    prazna mjesta
    za trpezom zbilje,
    strune žalovanja,
    i molitva za
    oprost
    grijeha propusta.

    I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
    za života...

    jednostavno ljubav... bezuvjetna...

    uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...

    Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014
    .

    Oznake: grijeh propusta, ljubav, vrijeme, život

    - 13:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #
  • Nikad ne možemo postići sve, i kad se trudimo.
    Samo namjerni propust je grijeh. (Lastavica 29.11.2015. 15:23)
  • Tugom smo
    ispisivali epitafe.

    Ostali su grobovi
    humci gorke istine,
    prazna mjesta
    za trpezom zbilje,
    strune žalovanja,
    i molitva za
    oprost
    grijeha propusta.


    Ovdje je ispovijed gorčine. Pjesma je tsprepletena suprotnostima, kao što je i sam život, što pjesmi daje cjelovitost pjesničke istine.. (maslinapjesmaloza 29.11.2015. 16:04)
  • postoji grijeh propusta.. propustila si prenijeti poslanicu blogonarodu, a nalaziš se u top-blogerima. (lion queen 29.11.2015. 16:09)
  • @Lastavica...draga i nesvjesno činimo grijeh propusta...
    kada uronim u sjećanja, zatitraju bolom... :) (Dinaja 29.11.2015. 16:18)
  • @maslinapjesmaloza... hvala vam dragi prijatelju,
    poštovani pjesniče... kada uranjam u nutrinu...
    postajem svjesna svih propusta...
    nutarnji dijalog osvješćuje grijeh... :) (Dinaja 29.11.2015. 16:26)
  • @lion queen... da, očito postoji grijeh propusta,
    hvala ti što si me upozorila na nešto
    meni nepoznato... ne znam o čemu se radi...
    tko je koga?... tko je kome?...
    blogoposlanica?... napisana od koga?... mea culpa... :) (Dinaja 29.11.2015. 16:31)
  • cy je napisao. važno je. (lion queen 29.11.2015. 16:58)
  • @lion queen...draga, kako @Durica ne dolazi k meni tako ja ne čitam njene postove... isto tako ni cy... eto propustila sam početak uragana...
    žao mi je... stavih gore na početak posta moju ispriku i podršku
    @Durici... :) (Dinaja 29.11.2015. 17:09)
  • :) (White Lilith 29.11.2015. 17:33)
  • @White Lilith...hvala ti mila... :) (Dinaja 29.11.2015. 19:18)
  • uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...
    neka tako srce doživi svako. (Duše dvije duša jedna 29.11.2015. 20:10)
  • @Duše dvije jedna duša... začuh glas anđela...
    Gabrijel je objavio rođenje ljubavi... vrijeme došašća...

    vrijeme ljubavi i mira... i neka bude i neka traje...
    od danas do vječnosti... hvala ti što si tu... :) (Dinaja 29.11.2015. 20:18)
  • četvrtak, 22.10.2015.

    Spirala vremena...



    Zakon zlatnog reza, titraj zlaćane spirale, zagrljaj simetrije i asimetrije... svjedočanstvo svevremenske ljepote... u slikama pronađoh odraz davno napisane pjesme... osjetih zagrljaj kista i riječi...



    U spirali vremena
    čekah
    skitnicu,
    ludu
    trenutka,
    kralja bez
    krune.

    Tebe
    usjećenog
    u pamćenje,
    uklesanog
    u sjećanje.

    Susret i
    rastanak
    pod suncem.

    U plavim
    daljinama
    nagnuće
    sudbine,
    u načelu
    vremena
    ritam
    vjerovanja.

    U tvojim
    očima
    san i
    obećanje.

    Pamtim.

    Voda je
    dolazila
    iz zemlje,
    u zraku oganj
    ljeta
    i naslućujuća
    peta
    esencija.

    Zbrajah
    godine.

    U vjetru
    osluškivah
    glas Salomona,
    odgovarah
    srcem
    zaručnice,
    zavoljeh
    miris smirne,
    oazu
    Judejske
    pustinje
    i grozdove
    njene.

    Sanjah kuću
    od cedra
    i svodovlje
    od čempresa.

    Razgovarah sa
    srnama i
    košutama,
    zaklinjah
    mjesečinu
    za
    blagost
    tvoga sna.

    Bio si
    strast,
    bila sam
    žudnja
    dosanjane
    budućnosti.

    Dijana Jelčić...

    slike... Salim Ljuma




    Oznake: zakon zlatnog reza, zlatna spirala, vrijeme

    - 19:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • U spirali vremena dočekala si kralja kojem kruna nije potrebna.
    Jer je kralj i bez nje. Jer ima kraljicu. (Lastavica 22.10.2015. 19:39)
  • @Lastavica...da draga , u vrtložnici zlaćanog sjaja doživjeh
    susret nad susretima... osluhuh i začuh dijalog Salomona i zaručnice...
    Kralj bez krue je zakoračio u moj san i ostao...
    živimo pjesmu nad pjesmama... :) (Dinaja 22.10.2015. 19:47)
  • snovi na mjesečini u vašem kraljevstvu
    kruna svega - ljubav (Sjedokosi 22.10.2015. 23:20)
  • @Sjedokosi... hvala ti dragi prijatelju... :) (Dinaja 23.10.2015. 05:33)
  • subota, 10.10.2015.

    Klatno vremena...


    "Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
    Ovidije


    Nebom se razlilo sivilo sjete,
    u kapima kiše
    zastoj svjetla,
    ljeto jeca za suncem.

    U odmaku od vječnosti,
    na tlu zemaljskih zbivanja
    oživljava onostrano.
    Ništa nije zauvijek dano,
    kao ni ovo
    jesenje jutro u srcu ljeta.

    Umanjujem se,
    skidam tjelesnost,
    postajem energija,
    putujuća misao
    kroz sjećanja.

    Voljeli se Piram i Tizba,
    bio je zid,
    bio je gavran,
    otac nije dozvolio,
    murva je pocrnila,
    postali su drvo.

    Sutra mogu postati prah,
    a ti pijesak,
    to su
    naša prirodna stanja.

    Preobrazba svijesti,
    metamorfoza
    zaboravljenih
    otkucaja srca,
    tragovi u pamćenju,
    u ritmu klatna vremena.

    Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.



    Oznake: vrijeme, metamorfoza, ovidije

    - 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    srijeda, 30.09.2015.

    Rijeka nevraćanka...



    vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... vrijeme zanesenjak nečujnih uzdaha... vrijeme medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu...

    Volim metaforiku nedohvatnog entiteta naše životnosti... nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivu na našim licima i obličju krajolika... promjenjivost ubrizganu u tišinu... u tajnstveno bezglasje koje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... slijeva zrnca pješčane ure u vječnosti... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara... nezaustavljiva nepovartnost njegovih titraja kukiča mrežu naše postojanosti u njemu... uramljuje nas u trenutak, u filozofiju kruga, u savršenstvo beskraja.

    U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama ćutim okus trenutka… uvijek nastajuću mekoću ljubavi… kap opijajućeg nektara… na koži neponovljivost osjećaja… neobnavljajuću, a postojeću tankoćutnost dodira tvojih dlanova… tajanstvenu arhitekturu zagrljaja, njenu nerazrušivost… misterioznu snagu njenih krhkih bedema… njeno odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

    U prividu se zrcali rijeka nevraćanka… njeno korito i njene obale… nevidljivost njenog izvora i njenog ušća… panta rei… ne možemo nikada zaroniti u nju istu… vjerujem u tu istinu… sretna sam u toj neizvjesnosti… raduje me iznenađujuća stvarnost… veselim se svakom svitanju i novonastaloj istosti ljepote… osjećam nespoznatljivost imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu… u svakoj kapi se ogleda vječnost…

    Ti i ja u njenoj nezaustavljivosti… u metafori snovitog beskraja… u nestajućoj i nastajućoj zbilji… na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu… umanjeni do mikrokozmičkih fikcija… do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… uvećani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… do nas u ovome ovdje i ovome sada…

    Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.




    Oznake: vrijeme, prostor, mi

    - 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #
  • Ne vraća se ni vrijeme ni šanse koje smo u njemu imali,
    ljepote koje je sadržavalo ni tuge koje smo preboljeli. (Lastavica 30.09.2015. 08:13)
  • @Lastavica... istinitost Salomonove rečenice... sve ima svoje vrijeme... i ovaj trenutak je neponovljiv... ovaj je novo vrijeme...
    dolazeći tek titra u želji... a onda postaje opet novo vrijeme...

    jedino Mnemozina, rijeka lijepih sjećanja nam dozvoljava
    sudjelovanje u prohujalom...
    poezija uspomena daruje snovitost zbilji...:) (Dinaja 30.09.2015. 08:20)
  • Da nije toga, da poezija uspomena daruje snovitost zbilji,
    na što bi život ličio? (Lastavica 30.09.2015. 08:27)
  • u Fibonaccijevom slijedu..........ne poznam izraz......ali prepoznajem tebe slijed.... misli.........( ne radi mi slovo koje nedostaje......) (annaboni 30.09.2015. 08:40)
  • Nemam sreće sa vraćanjima.
    Kad i pokušam, zabrljam žestoko :))
    Imamm utisak da osobe samo čekaju da sruče na moju glavu sve što nisu stigle u prošlosti:)) (mecabg 30.09.2015. 08:41)
  • @Lastavica... bio bi tek pusto vegetiranje na stramputici želja...
    ispunjavanje Horror vacuia ničim... vječna borba sa vjetrenjačama i nevidljivim neprijateljima... ma bio bi užasan... sjećanja nas čine ovim što jesmo... moja su lijepa...

    Život na dlanu vremena
    romori smijehom,
    romori snom,
    najavljuje povratak
    kolone odsutnih.

    Vidim ih kako mašu
    sa dalekog otoka,
    koračaju sjećanjem,
    vraćaju se u san.

    Svjedoci ljepote
    odsanjane mladosti,
    tišina utkana u osmijehe
    i oči koje pamte.

    Nježna je točnost pamćenja! ...


    ovaj djelić poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe..." zrcali moja sjećanja... :) (Dinaja 30.09.2015. 08:46)
  • @Annabony... Fibonacci je onaj što je brojao razmnažanje zečeva i stvorio slijed 0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377, 610, 987, 1597, 2584, 4181, 6765, 10946, 17711, 28657, 46368, 75025, 121393, 196418, 317811… zakon zlatnog Reza...

    i hvala ti na tragu... :) (Dinaja 30.09.2015. 08:51)
  • @mecabg... da, nažalost ima takvih koji se ne mogu oprostiti prošlosti i ružnih sjećanja... dijalogom sobom u sebi se treba
    osloboditi demona koji kradu san... na sreću postoji i rijeka zaborava...

    osloboditi se osobnog tereta, oprostiti sebi greške i grijehe...
    jer bilo ih je u svakome od nas... onda opraštamo svima...

    onda živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći...
    i živimo život pustolova, plešemo ples tetrijeba i ždrala, osjećamo
    kako se pijesak vremena slijeva našim licem... ali zaobilazi tragove osmijeha, uramljuje ih u slike sretno proživljenog... :) (Dinaja 30.09.2015. 08:58)
  • Rijeka nevraćanka...

    vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... (lady rugalica 30.09.2015. 09:09)
  • kad je tako prepustiti se rijeci treba
    ploviti u beskraju
    vi već znate kako
    množiti i oduzimati
    sve to tako ide u vaše sate
    neizbježno neizbježnim postaje
    samo ljubav... (Sjedokosi 30.09.2015. 09:17)
  • @lady rugalica...da, nedohvatljivo ali naše... osjećamo tek
    titrajem srca i promjenom njegova ritma... naslućujemo u zaobljenosti prostora... na horizontu nad pučinom... na onoj tananoj liniji
    zagrljaja neba i mora... možda je istina kči vremena, postojana u svom
    trajanju... a mi prolazimo kroz njene dvore... možda... :) (Dinaja 30.09.2015. 09:19)
  • @Sjedokosi... divno ... hvala ti...
    poezijom se izgovara ono neizgovorljivo...
    matematička etika, simonija univerzuma,
    geometriska tijela kao Bachove sonate,
    rapsodija ljepote... da dragi prijatelju

    jednostavno ljubav... :) (Dinaja 30.09.2015. 09:24)
  • nevjerojatna istovjetnost konteksta, prekrasne fotografije rijeke koja neumitno teče, obrubljena živim, bujnim obalama, boje istinitosti samog bivanja i njihova refleksija na dnu vode, prozirne vode koja život donosi, isto kao i djelić beskrajnog neba koje nas prožima... i nježna fotografija dvoje ljudi koji se uklapaju jedno u drugo kao što obraz pristaje uz obraz, kao što oni, oboje, pripadaju toj vodi, tom zraku, tom riječnom tlu i nezadrživoj prirodi sveprožimanja... (stara teta 30.09.2015. 11:34)
  • Nije važno što teku rijeke i životi, ako nas na drugoj obali
    čeka netko raširenih ruku:)) (malo ti malo ja 30.09.2015. 12:02)
  • @stara teta... hvala ti... prohujala desetljeća
    ubrizgana u genetiku... mi žigosani božanskim naslijeđem...
    odupiremo se... trajemo u kapi vode rijeke nevraćanke...
    u sveprožimanju ljepote... od davnog. 1987 godine postavljenog pitanja, odakle dolazi ljepota... do ovog postavljenog zadnjom knjigoma... Ako sutra nikada ne dođe...
    naše vrijeme, naš ritam načelo našeg trajanja... odupiremo se nedaćama,
    izljeve bijesa i mržnje zaobilazimo... vjeruj mi... živimo trenutak kao da sljedeći neće doći... sretni u Kairosovom carstvu... u svijetu istine kčeri našeg vremena... ma divno je osjećanje trajanja u desetljećima ljepote... osjetila si to... usrećuješ... :) (Dinaja 30.09.2015. 12:09)
  • @malo ti malo ja... da draga... istina ubrizgana u genetiku me oplemenjuje desetljećima... stih upisan u dječji spomenar... cijelog života istinu zbori... da, ta istina me oplemenjuje... usrećuje... umijeće vremena...
    zbirka tekstova neukoričenih, istina bez IBSN broja... ma usrećuje me arhiva mojih tekstova... i nije mi važno jesam li zabilježena u nacionalnoj knjižnici... pisah i pišem... sjećam se Kaštelanove rečenice... pjesme treba čitati... same govore... da, to je TO... da istina usrećuje... hvala vam dragi prijatelji što čitate moje štivo ne obilježeno ISBN brojem i prijetanjama...
    usrećeje me svatko od vas tko se pronašao u štivu... u carstvu moga vremena... a oni koji se bore sa plagijatima... ma zaboravimo to... jer prije nas su pisali moänici i nisu razmišljali o plagijatima... zamiüljam Marina Držića naapisao je Tiranu prije sna ljetne noći... ma divno je što su pisali velikani prije nas... učimo od njih i njihovoj samozatajnosti... ja učim...
    sretna...:) (Dinaja 30.09.2015. 12:30)
  • dijalog s rijekom, jedna od tajni siddharthine mudrosti (NF 30.09.2015. 23:33)
  • @NF...da, volim razgovrati s rijekom... voda pamti... :) (Dinaja 01.10.2015. 04:24)
  • << Arhiva >>

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica