O-da životu!

Kada živiš uz cestu,vidiš, čuješ, svjedočiš svemu.
Sve priče imaju happy end,
barem ove kojima sam ja svjedočila,
a iz tih nesretnih okolnosti,
često se stvore lijepe ljudske priče.
Jednu takvu nam je život ispričao i jučer.
U rano popodne, dečki su malo zakartali na terasi
kada se prolomio grohotan smijeh.
Naravno da me smijeh privukao, a na odgovor šta je smiješno,
odgovaraju kako netko vani riče.
Inače, naziv "rika" je nastao prije nekoliko godina
na jednom mom noćnom povraćanju iznad wc školjke.
Doslovno rika i rikavanje od mučnine.


Uglavnom, nagnem se preko ograde i pored ceste, u dvorištu,
vidim bijeli auto i tri zbunjena dečka kako se vrte.
Pitam treba li im pomoć,
na što se jedan od njih izvinjava jer mu je bilo slabo u vožnji
pa je tu povraćao i ne zna kako da počisti.
Ma nema veze, kažem, nakon što mi odgovori da je sada dobro
te polije to sa dva bokala vode.
Neugodno im je, izvinjavaju se, a kako ne osjećam uopće ljutnju,
pogotovo što vidim da žele počistiti,
a to još nisam doživjela, zovem ih na lubenicu.
Jedva dođu do stana, neugodno im je i dalje,
a nekako ih razuvjerim da nema potrebe,
da je to sve normalno i da su baš ljubazni i simpatični.
Malo lubenice i dinje, riječ po riječ pa skuham kavu, narežem sira, pancete,
ono što imam trenutno u frižideru.
Na kraju se sjetim i domaće šljivovice gdje smo nazdravili uz naše "Živjeli!"
i pohvalili glavnog junaka dana jer bez njega ne bi bilo svega ovoga.
Kaže, iduće godine kada tuda prođe i vidi biljke kako su narasle,
znat će da je njegova zasluga.

Naravno, opet se izvini jer da su stali gdje su mogli,
a kad je povraćao, skužio je da je uz kuću u dvorištu i da je tu vrt.
Inače, od hrvatskog jezika znaju reći "Hvala" i "Tri pive"
pa smo uz smijeh zaključili da im više riječi ni ne treba.


A da, dečki su iz Nizozemske.
Nemojte me pitati za njihova imena,
nisam ih uopće razumjela no oni su jako lijepo ponovili moje ime.
Imaju 26,27 godina, rade, studiraju i sada su na proputovanju.
Bili su na Risnjaku, neki dan u Sloveniji, sada idu u centar Rijeke,
na kupanje pa sutra za Pulu...
Izmijenili smo iskustva života kod njih i ovdje,
kažu da je Hrvatska jedno od omiljenih destinacija zadnjih godina za ljetovanje.
Inače da su Nizozemci preferirali ljetovati kod svojih susjeda,
ali zadnjih 15 ak godina odlaze i dalje.
Izrazito simpatični, kulturni i dragi dečki kojima sam,
na ne znam koje po redu izvinjavanje, odgovorila da je ok.
Gledam ih kao svoje sinove, a i kažem da je budućnost u njihovim mladim rukama.
Čude se i gostoprimstvu, pitaju jesu li svi ljudi ovdje takvi
te da li inače tako zovemo ljude s ceste.
Haha, odgovaram da ne, da sam danas dobre volje,
za sutra već nisam sigurna
te da su ljudi ovdje prilično otvoreni i prijateljski,
iako zahlađenje pomalo i nas uzima.
Preporučimo im restoran u gradu za večeru,
plažu za kupanje i zaželimo sve sretno i da uživaju.
Rastanemo se rukovanjem, osmijesima,
a oni ne znaju što bi i kako da se oduže.
Sve je u redu, počašćeni smo vašim društvom i uživajte,
a i recite doma da smo mi u Hrvatskoj prijateljski raspoloženi.

Dan nakon, danas, demantirali su sami sebe kako su Nizozemci hladna nacija.
Iznenadili su me i donesli cvijeće u znak zahvale,
svatko je pojedinačno zahvalio i održao kratak govor,
a ja/mi smo zahvalni na ovoj i svim prilikama gdje se dotaknu srca.
Ništa nije bitno. Ni jezik ni nacija ni religija,
zemlja, kultura... samo srce otvoreno.
I to učimo svoju djecu
jer mislimo da je to najvrijednije znanje koje trebaju imati.
A znam i želim da su roditelji i ove trojice divnih dečki
ponosni na svoj odgoj i kulturu, isto kao i ja/mi na svoje dečke.
Kultura srca, to je ulog u sadašnjost i budućnost,
a ponosna sam što me to prošlost naučila, upravo kroz mamin i tatin odgoj.
Dečki, hvala na ovim trenucima i cvijeću koju ću sa pažnjom njegovati.
Sretno!

Oznake: život na glavnoj prometnici

Na jutrošnjoj misi sam naučila puno toga.
Iznad mene tri gavrana,
mama i tata u letu sa poletarcem.
Šireći svoja impozantna krila glasno grakću.
Iza njih leti galeb.
Dosadila mu lokalna crkva u gradu te se otisnuo u brda.
Divim se širokim krilima u sinhroniziranom letu crne obitelji
dok me jedan od njih dodatno oduševljava.
Pustio se vjetru u slobodnom letu
tako rastegnutih krila pa par puta bočno zarotirao.
Sloboda i povjerenje!
Nedostaju mi te propovijedi...
Uživam u prostranom plavetnilu
ushićena slobodom koju žive,
istovremeno svjesna svojih okova na nogama.
Uzaludno je kukati o sklopljenim krilima,
grcati u osudi, kajanju...
Osjećam duboku zahvalnost na inspiraciji.

Hodam dalje kamenitim putem,
dobro poznatom, sivom,
oštrom kamenjaru moga djetinjstva.
Kamenjar na Zoni bio je baza bezbrižnih igara.
Odmak od obaveza, sustava, moranja.
Moja zona sreće, ugode, utjehe.
Iako danas u kamenim licima
vidim neke nove osobe,
prepoznajem svoje dječje čuđenje,
oduševljenje, razdraganost, maštu...
I to je ono što mi daje nadu da ću se široko raskriliti
te poletjeti prostranstvom koje sam, negdje putem,
omeđila strahom.

Čeka me slobodno mjesto u crkvi,
mome hramu vjere, molitve, nade.
Tu su, već sjede i inspiriraju me dalje suživotom i tolerancijom...
maslačak, čičak, kadulja, majčina dušica,
šareni leptiri, bumbari, pčelice, ose...
Sjedam na travnatu klupicu
pomno pazeći da ne uzmem mjesto
kakvom mravinjaku, paučiću ili cvijetu.
Hvala im, ostavili su mjesta za mene.
Tiho, da ne prekidam ovu svetu liturgiju,
postajem dio njihove zajednice.
Uvijek i oduvijek to i jesam,
samo se učim biti i bivati,
bez uspoređivanja i dokazivanja.
Bez priče, u povjerenju,
njihati se niz vjetar,
poštivati raznolikost suživota,
navika, okusa, mirisa, boja.

Dom i Stvoritelj su nam zajednički,
svi živimo u skladu.
Sjedim i promatram.
Svjesna njih, svjesna sebe.
Moja čula se izoštravaju,
unutarnji glas jača,
unatoč izvanjskoj tišini.
Razumijemo se bez riječi.
To me uči moja šarena zajednica.
Samo budi, promatraj, prihvaćaj.
Vođen si harmonijom,
dio si toga savršenoga sklada.

Na malenom cvijetu
četiri različite vrste kukaca.
Ima dovoljno soka za svih.
Nitko nikome ne smeta, svi poštuju prostor.
A neki vode ratove i ubijaju radi granica.
Nepotrebno je tražiti smisao u besmislu,
beznačajno pokušati širiti granice u ograđenom prostoru.
Zahvalim na prilici,
svjedočenju, zajednici i uvažavanju,
bez potrebe za pokajanjem.
Sama prisutnost me njeguje, samo prihvaćanje voli.
Tu sam sve, samo ne sama i usamljena.

Oznake: sklad, zajednica, tišina

...samo da ti kažem,
Volim te.
Tako nesavršenu,
dječje naivnu, sjajnih očiju kad si sretna,
ocakljenih kad si tužna.

Volim te i munjavu.
I munjenu.
Ali onako ljutu,
munjama sijevajućih očiju.
I pravednu.
I nepravednu.

Volim te kada dopustiš
vanjskom nemiru da naruši mirnu nutrinu.
I svim ogledalima kada dozvoliš
da razbiju iluziju bježeći od sjene
jer svjetlo previše blješti u oči.
U te tvoje oči
gdje se cakli istina i kad se jezikom valja laž.
Usnama namješteni osmijeh.
U kutevima prikriven strah
da će/š biti otkrivena.
Ti, lažna u lažnom svijetu
koji se boji svoje sjene
te zbog nje nikada neće upoznati
puninu svoga svjetla.

Volim te, tako zbunjenu,
u velikom tijelu malenoga srca.
Iako više ne crtaš strelice
koje probadaju srce,
već širom otvorene ruke
koje grle,
vrijeme je...
Vrijeme da konačno prigrliš sebe
kako bi i tebe svijet prigrlio.
I ti njega.
Onako iskreno.
Makar i lažnog.
Prestrašenog.
Zbunjenog.
Odraslog, a malog.
Malog, ali vrijednog.
Zagrljaja,
razumijevanja,
prihvaćanja,
ljubavi.

Ma ništa...
Volim te.
Voli se.

Oznake: zagrljaj, razumijevanje, prihvaćanje, ljubav

Otpusti terete boli sa svojih ramena,
sjenke na plućima koje isprekidaju dah,
kamene blokove sa križa.
Otresi se poput drveta u jesen koje otpušta svoje lišće,
ulazi u mirovanje i samo biva.
Do novog listanja, cvjetanja, ciklusa davanja plodova...
samo diši.
Dah je ono što te drži na životu.

I koliko god je sve i jesi nesvjestan,
diši svjesno.
Budi svjestan da živiš i da ništa,
a ma baš ništa, nije izgubljeno.
Sve što je otišlo otvorilo je put za ono što dolazi.
Baš onda kada si na to spreman.
Diši.
Vjeruj.
Budi strpljiv.
Spašen.

Hvala ti 2023. na svemu.
Dišem duboko, živim puninu.
Lekcije su još više otvorile moja pluća,
srce, sva čula, ruke za davanje i primanje.

Udah-izdah.

Dobrodošla nova 2024.
Novi koraci moga puta.
I svi suputnici koji se srećemo u ovoj divnoj avanturi.
Hvala!

Oznake: ispraćaj stare, dobrodošlica novoj

Ljuta si na svoje unutarnje dijete
jer si vjerovala ljudima,
bila naivna,
lakovjerna.
Stavljala si svoje otvoreno srce
i čisti osmijeh njima na volju.
Nesvjesno se predajući njihovim traumama
koje i sama živiš u tijelu odraslog čovjeka.

Vrijeme je...
Vrijeme je da prestaneš osuđivati,
kažnjavati sebe kroz druge.
U ovoj igri, svatko radi najbolje što zna.
Jedni se igraju, drugi ratuju.
Iako neke igre završe ratujući,
ratovi nikada ne pozivaju na igru.

Izljubi, izgrli,
pomiluj, osmjehni se...
svakoj svojoj unutarnjoj rani.
Treba joj ljubav, nježnost,
prihvaćanje takve kakva je,
ne osuda.

Svaki cvjetić izraste iz malo vode,
svjetla, mraka.
Nije sve što izgleda ružno, ružno.
Samo ti stavljaš naglasak na oblake i tamu
zaboravljajući često kako su i to dijelovi
jednoga dana.
Dijelovi jednoga života.

Oznake: rane, unutarnje dijete, život

Zbog čega fejkaš veselje, osmijeh?
-Zbog toga da ne pokažem svoje pravo stanje.
Što je tvoje pravo stanje?
-Ljutnja kada me naljute,
povrijeđenost kada me uvrijede,
razočaranje kada mi ne vrate
ono što sam im ja dala.
Je li tada to stanje tvoja istina ili je osmijeh istina?
-To stanje.
Od koga ga skrivaš?
-Od ljudi.
A jesi ti čovjek?
-Jesam.
Zašto onda ne prihvaćaš čovjeka?
Zašto se ljutiš? Zašto se povrjeđuješ?
Zašto očekuješ od sebe pa se razočaraš...?
Jer si čovjek!
-Hvala ti. U pravu si.
Zahvali sebi jer dozvoljavaš učiti
iz svoje ljudske ranjivosti.
Nitko nije bolji ni gori.
Svatko je na svom putu učenja.
Čovjek preko puta, tvoj je odraz.
Hoćeš ga prihvaćati, bježati od njega, lagati,
tvoj je izbor.
Izbor slobode iii ropstva.
Prostranstva ili granica.

Oznake: pravo stanje, ISTINA, sloboda

...izgubiti se
pa se pronaći,
bježati pa stati,
gledati,a ne vidjeti,
slušati,a ne čuti.

Prava je sreća...
imati Sunce, a ne osjetiti toplinu
ni sjaj ne vidjeti na svome putu
ni put svoj ne slijediti,
već koračati
tuđim stazama.

Prava je sreća imati vjeru,
sumnjati i biti zdrav,
a bolesnih misli.
Biti okružen ljudima, a usamljen.

Znaš, srećo, jedino u nesreći
se možeš pronaći
jer tako zakon života
stvara prilike u neprilikama.

Samo zato da ne bi zaboravili
zahvaljivati
kad od šume drvo ne vidimo.

Od toliko želja,
sam život ne želimo...

Oznake: sreća, vjera, prilike, zahvala

Za početak, napisat ću nešto vrlo bitno.
Ako to razumijete, takav će biti i vaš osvrt na moj post.
Iako, lavina podijele se već zakotrljala,
a to je ono što vladajućima uvijek i zauvijek
odgovara jer dok je narod podijeljen,
vlast može raditi što god ga je volja.

Ako razumijemo da svi djelujemo iz svoga straha,
nije teško prihvatiti da su se ljudi izabrali cijepiti jer se boje virusa,
dok se necijepljeni boje cjepiva
koje nije prošlo potrebno razdoblje testiranja.
PROČITAJTE OVO JOŠ JEDNOM!

Vjerujem da me mnogi nazivaju
"antivakserom" i "ravnozemljašem" jer moj izbor je ovo drugo.
Nije problem u cijepljenju, ta cijepe nas svačime od rođenja!
Za mene je osobno problem u virusu kojega se toliko glasno reklamira
kao da nije dovoljan sam po sebi,
već mu je potreban strah i sijanje panike,
mjere bez logike i preporuke bez zdravog razuma.
Ta budimo realni, da je virus smrtonosan,
zar ne bi onolike odbačene maske po okolišu bile spaljivanje'
Smrtonosna je propaganda koja svakodnevno sije strah
na staničnoj razini, a naša zapadna medicina
kojoj je zdravlje samo fizički tijelo,
ne daje važnost umu i duhu koji su sastavni dio našega bića.
Bolest počinje već na emotivnoj razini, upravo strahom i panikom,
niskom vibracijom.
Da pojednostavim, tu naš imunitet već oslabljuje,
iako se na fizičkom nivou još ne vidi,ali tu kreće bolest.
I da, ljudi umiru.
Nažalost, poznavala sam te ljude i žao mi je zbog njih i njihovih tugujućih obitelji
jer se ti životi više neće vratiti. Izgubljeni su nepovratno.
Kao i puno drugih ljudi i života koji su bolovali od drugih bolesti,
ali neadekvatnim liječenjem i uskraćivanjem medicinske usluge
nisu dobili svoju šansu za život.
Žao mi je i moje prijateljice koja je na taj način izgubila mamu.
I moje druge prijateljice čija mama se nije vratila iz bolnice,
a otišla je na nogama.
Tko će za to odgovarati?
Pustimo mene što mi je uskraćen ulazak u državne institucije,
ali što je s mojim prijateljima državnim službenicima,
profesorima, doktorima, medicinskim sestrama koji se ne žele cijepiti?
Kako je moguće da neki od medicinskog osoblja odbijaju cjepivo?
Što je s njima?
I što je danas, nakon toliko vremena propagande strahom i parole
„Misli na druge!?“
Što je sada s činjenicom da cjepivo štiti,
a evo već treće doze pa i četvrte!?
I dalje ne štiti.
I dalje se cijepljeni mogu zaraziti, prenositi virus poput mene.
Gdje je sada tu istina,
gdje logika, zdrav razum!?
Pustimo mene, tu sam u povorci sa mnogobrojnima.
Između ostalog, prijateljicom medicinskom sestrom.
Pitanje je dana kada će ostati bez posla.
Ona ista koja je u domovinskom ratu pružala pomoć
na ratištu i uvijek prva crta u pomaganju ljudima.
Danas ju policija, skupa sa mnom,
skupa sa ostalim prosvjednicima, čuva.
Čuva vlast od nas.
Koliko ponižavajuće i tužno to može biti dok se krećemo u koloni
i hodamo za prava dobivena rođenjem-
pravo na slobodno disanje, pravo na slobodno kretanje,
pravo na izbor za svoje zdravlje.
Da naglasim,mi necijepljeni smo u istoj ugrozi kao i cijepljeni.
Prema sebi i jedni prema drugima.
To je reala.

Dok koračamo tako u povorci gledajući mlade,
bebe u kolicima, umirovljenike i nas srednjih godina,
prijatelja mi se istrgne iz ruke i vriskom na rubu plača zaviče
okrečući se prema živom zidu naše državne policije:
“Šta vas nije sram!?
Da se štitite od jedne pedesetogodišnje mame dvoje djece!?"
Očaj, nemoć, razočaranje,
suze i tuga, stanje su koje mi prožima cijelo tijelo.
Od vrha tjemena do nožnih prstiju.
Grlila bih svoju prijateljicu, tješila, hrabrila,
ali znam da je ovo naboj koji skuplja mjesecima na poslu
i koji je buknuo ovdje dok hodamo za nešto
što je do jučer bilo normalno i da je dobro što je izašlo i prošlo benigno.
Gledam i policajce, rade svoj posao, razumijem ih,
nitko ne želi nerede i da mu radni dan prođe u stresu.
Razumijem i svoju prijateljicu policajku koja se
zbog straha od gubtka posla cijepila
i nakon što joj se ruka paralizirala,
gleda u podljev te ne zna što da radi, doktor ju nije ozbiljno shvatio.
A ona je,između cijepljenja i gole egzistencije,
izabrala ovo prvo jer treba plaćati podstanarski stan.
Ima bolesnu sestru kući, roditelji je osuđuju
što se nije već prije cijepila.
Ona je tu negdje između da mora misliti na druge i sebe.
Uglavnom, tužna.

Dan nakon prosvjeda, moje su emocije i dalje uzburkane.
Sutra idem u poštu platiti račun i poslati paket.
Pričaju da neću moći obaviti uslugu,
ali da mogu ući u poštu i zamoliti nekoga da to obavi za mene.
Postoji i prioritetna pošta od suda i policije,
kazne i dopisi koje možemo platiti i preuzeti mi necijepljeni.
Virus neće na tu poštu.

O čemu pričamo i dalje nakon dvije godine
ili koliko već to traje, puno i previše!?
O smrtonosnom virusu ili političkoj moći
koja je svojom manipulacijom odnijela previše žrtava?
Tko će za to odgovarati?
Tko će vratiti te živote?
Djeci mladost?
Tko će sanirati psihičke smetnje ljudi?

Razmislite još jednom prije osude.
Ja vam nisam neprijatelj. Niste ni vi meni.
Proučite još jednom mjere i preporuke.
Koji smisao i koja logika je u nečemu
što od početka vrijeđa zdrav razum?
Sve piše, ali sam svjesna da mnogi od straha ne mogu vidjeti niti čuti.
Mene nije strah smrti.
Strah me ovakvoga života.

Oznake: Trg Josipa Bana Jelačića, Svjetlo u tami

Ispuštam opipljivo
ruku spremnih za davanje
šireći dlanove
prema nepreglednom obzoru.

"Gdje mi je kraj?",
pitamo se često
u odijelima ljudske kože
gomilajući opipljivo,
gubeći osjećajno.

Tek tu je,
u bljesku ekstaze zadovoljstva,
puneći ruke,
prazneći srce.

Oznake: opipljivo, nepregledan obzor, kraj

U meni žive malo dijete, povrijeđena djevojčica i mudra žena.
Dijete ide kroz život igrajući se sa smiješkom
u šarenilu vedrih emocija.
Pruža ruke pozivajući ostalu djecu na bezbrižan ples
gdje je jedini zakon,
širom otvoreni zagrljaj.
Tu, u zagrljaju topline, podrške i veselih osmijeha,
igra je naša valuta.

Iza ugla,
sama i povrijeđena djevojčica,
bolno krvari iznutra
uvjetujući igre i suigrače.
Ne zna kome vjerovati,
sa kime se igrati.
Čija će ruka izgubiti toplinu,
koga će prestati grliti kada stisak olabavi,
čim olabave njena očekivanja
kroz čvrsta razočaranja.
Pomno prosuđuje u boli zrcaljenenih trauma
ostalih povrijeđenih djevojčica i dječaka.

Mudra žena razumije, podržava,
voli u prihvaćanju.
Vida rane koje su poslužile
da bojno polje života, igralište različitosti,
postane teatar žanrova u kojem
izmjenjujemo svoje uloge.
U trenucima svjesnosti
kroz nemirne ratove,
moja žena teži miru i slobodi.
Voli svoje naivno dijete, povrijeđenu djevojčicu
i tiho, u igri skrivača,
svoje slabosti jača suzama.

Ako je slabost dozvoliti si emociju u predstavi života
gdje si svoj glumac i režiser,
dajem si nagradu za životno djelo!
Jer u svakom žanru,
plivam poput ribe u vodi i kada ponestane zraka,
kada ne vidim obzir pokriven visokim valovima
i kada me more lomi o oštre hridi.
Brusi me poput dijamanta
gdje si zahvaljujem naklonom-
ja, svoja glavna, sporedna uloga
i svoj najvjerniji gledatelj, promatrač.

Sve je u redu.
Iako ponekad kraj ne izgleda sretan,
svaka predstava nosi svoju pouku,
a svaka maska na kraju
padne.

Oznake: naivno dijete, povrijeđena djevojčica, mudra žena