ponedjeljak, 11.03.2019.

Slomi nogu!


Nakon tri mjeseca improvizacije, igre i zabave, došli smo na ideju
napraviti predstavu.
Mi glumci amateri imamo izvrsnu voditeljicu punu znanja, mudrosti i ljubavi.
Grupica smo od deset ljudi, između dvadeset i četiri i četrdeset pet godina.
Koliko smo različiti, toliko nas gluma spaja.
Nevjerovatno je kako se kroz igru povežeš
sa ljudima koje jedva poznaješ,
kako dječja duša i međusobno poticanje utječu na lijepe ljudske emocije,
Kako se otvaramo i dijelimo najintimnije životne trenutke i priče.
Možda čak i lakše, nego među ljudima koje bolje i duže poznajemo.
Od tih dva sata glume tjedno,
još je ljepše druženje uz piće na lokalnom jogu (boćariji) gdje nas
draga teta Mira tetoši kao djecu.
Četo nas uz piće koje ,naravno, platimo,
počasti klopicom u kojoj guštamo i uvijek se čudimo
kako su te male ljudske geste
ono što nas spaja i širi osmijeh, ali i ruke za zagrljaj.
Postali smo prava mala obitelj.
Volimo ponedjeljke, volimo ovu igru, naša druženja.

Voditeljica je imala sreće te je od prijateljice dobila scenarij za predstavu.
Savršeno je podijelila uloge u kojima smo se s(našli).
Naredna tri mjeseca smo vježbali, ponavljali, usavršavali se,
nabavili kostime, obukli ih, pomno odabrali rekvizite,
dočekali dane pred predstavu.
Na zadnjim probama nam se pridružio dječak od jedanaest godina
koji ima također svoju ulogu,
a dodatno je svojim veseljem i razigranošću unio još više veselja među nas.
Prije i poslije proba nam je dlanom dijelio „petice“.

Što se bliži dan D,
lagana tremica se polako uvlači u igru,
svjesna sam je i odlučim savršeno naučiti tekst jer je on jedino na čemu mogu zapeti.
Tekst je savladan, gluma, emocija, uloga i briga nestaje.
Javlja se povremeno u meni djevojčica od sedam godina radi koje gluma.
Ovo posvećujem njoj.
Njenoj traumi sa školske priredbe u prvom razredu osnovne.
Dan kada se javio i do danas nije nestao, strah od javnog nastupa, publike.
Taj osjećaj poraza zbog zaboravljenog teksta ,
posramljenog lica i pognutog pogleda,
unio je nesigurnost s kojom sam rasla, a i ta neugodna emocija kroz život.
Ne pričam puno, ne govorim da me strah,
ne pumpam prijatelje i rodbinu, muža, djecu.
Vjerujem u sebe pa i oni vjeruju u mene.

Predstava je prošla savršeno. Svi smo briljirali!
Na generalnoj probi vidim da od rasvjete ,zapravo,
ne vidim publiku, a to mi je olakšavajuća okolnost.
Gledam u njih, ali ih ne vidim.
Muž mi je poslije rekao da je imao tremu zbog mene. Slatko!
Došli su me podržati prijatelji.
Više, nego sam očekivala. Oni su moja rodbina koju sam izabrala.
Ponosni smo jedni na druge.
I što je još bitnije, motiviramo se kroz ovakve uloge.
Divno je- skidam svoje maske zadnjih godina,
čistim ono što nisam i onda kroz igru
navučem masku uloge koju je netko drugi izabrao za mene.
Ovaj put ja nisam.

Zanimljivo, večer prije premijere, jedna od nas uistinu slomi nogu.
Da ne komimo, složili smo se sa zakonom Svemira
da je ona slomila nogu za svih nas.
Izbacili smo scene u kojima glumi, prilagodili se i odradili to kao profesionalci.
Mi amateri, spremni smo za Festival amaterskih kazališta i našu drugu izvedbu,
nadamo se i pobjedu!





19:27 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 20.12.2018.

Advent u Ljubljani

Nakon Bleda, nastavljamo autobusom prema Ljubljani.
Pogledom kroz prozor uhvatim zanimljivu registraciju.
Hmmmmm...hoćemo li potvrditi ili opovrgnuti predrasude?





Ljubljana je živahna, puna ljudi, restorani, kafići, štandovi na trgovima
sa kojih se širi miris kuhanog vina.
MI smo se na preporuku lokalne prodavačice
odlučile za restoran u kojem smo našli obilnu,
ukusnu klopicu po pristupačnoj cijeni.






Zaista se ovom lijepom gradu može uživati svim osjetilima
i nije uopće problem potrošiti novce.
Pažnju su nam dodatno zaokupila dva policajca
na konjima koji djeluju tako moćno i uz koje sam se morala
fotkati te komentirati im, na što su mi odgovorili da
"Doma nisu tako moćni",
istovremeno se čudivši mojoj obleki i govoru.
Naime, crna šubara, moj modni zimski izričaj,
evo već drugu godinu, zbunjuje sugovornike.
Misterija riješena!
Policajci oduševljeni priznaju da vole
Istru i naše Primorje, ja razbila još jednu predrasudu
Ljubljano, vraćam ti se!








17:52 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 19.12.2018.

Advent na Bledu

Nas pet prijateljica rezervirale smo ovu subotu
za jednodnevni izlet sa jednom riječkom agencijom.
Destinacija: Bled-Ljubljana.
Kao u davne školske dane, nas pet djevojčica na
začelju autobusa.
Sve one pozitivne vibracije vam ne mogu dočarati,
puno smijeha i veselja, opuštenosti,
ali donosim par fotki koje su mene privukle.










Nisam si priuštila magnet za frižider koji se prvi red do jezera
prodavao po cijeni i od 17 eura,
ali po slaganju prioriteta ako me pitate cijenu "kremne rezine"
nemam pojma, ali okus je dobar.
Tri sata su nam premalo za potpuno guštanje i
istraživanje svakog kutka,
a malo nas je i strah nervozne vodičkinje
koja polako gubi kontrolu nad pedeset odraslih
putnika koji su se samo došli odmoriti bez kontrole.
Sutra Ljubljana zapisom.
Nasvidenje!


17:46 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 13.12.2018.

Pozdrav iz Njivica

Često živimo u krajnostima jer...
dug je put do ravnoteže.
Ovaj put nas je poslom doveo do obližnjeg Krka i Njivica.
Druga krajnost napućenih turista je prazno mjesto,
a to nam baš odgovara.
Nakon kavice na terasi okupanoj suncem na
izvrsnoj proljetnoj temperaturi u
kalendarskoj jeseni, valja protegnuti noge, opustiti um.






Čisto more odaju ježevi na dnu, a kalendarsku jesen
otpalo lišće na površini.
Red je da se svi odmore od bogato posjećene sezone.






Sadašnjost između prošlosti i budućnosti...
mijenja se vrijeme, vlast, navike,
a sve to promatra more u svojoj ,također promjenjivoj, prirodi.







Prozori i oči kojima promatramo,
um kojem robujemo stvaraju sliku svijeta kojeg vidimo izvan sebe,
nesvjesni koliko je u njemu projekcije naše nutrine.
I kamen ima dušu.

P.S. Pozdrav i zagrljaj,
javljam se iz druge krajnosti gdje me nema...
jer me bilo previše. kiss















15:55 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 20.11.2018.

MTB zimska liga Istre i Kvarnera


Lijepo je vidjeti lokalni klub i poznati entuzijazam trenera koji je u ovih
dvije,tri godine, od kako je stariji sin izašao,
narastao i dobio puno novih članova,
novi kombi, prostor za treninge kada vrijeme ne dozvoljava vani...
Junior je odustao od nogometa gdje je vladala nezdrava klima
te se nadam da sam mu prenijela mudrost i lekciju.
Više od svega ju je on prenio meni jer je nakon jednog
pokušaja bicikliranja odlučio opet pokušati.
Kada je stariji brat ubirao medalje,
slijedeći uzor okušao se i on, ali je strah bio jači.
Brdski biciklizam nije šala i nije za svakoga.
Za mene nije, nije mi fora čak ni dok ih gledam.
Po neravnom zahtjevnom terenu je uz dobru biciklu,
spretnost, hrabrost, jako bitna i tehnika..
Junior se, dvije godine stariji i hrabriji,
čeličio po lokalnim šumama i cestama,
hvatao brda i zavoje te si odlučio dati drugu priliku i pobijediti strah.
Ovo je njegova prva utrka i silno se veselim
gledajući ga kako hrabro pedalira...pa i kroz život.







11:13 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 04.11.2018.

NP RISNJAK-POUČNA STAZA LESKA











































Detalji za koje ne trebaju riječi.
Hodanje po lisnatom tepihu,
glasanje ptičica te divljenje prirodi koja zna šta je za nju najbolje.
Zna da je i naša energetska oaza,
punjenje za nastavak života u civilizaciji.
Ono što je još bitnije, osjećamo...šuma i ja.
Nadam se da sam kroz svoj doživljaj uspjela dočarati ovu ljepotu
koja zaista oduzima dah.
Još je detalja, šumskih bića koja jednostavno
nisu htjela ostati zabilježena na fotkama.
Jednostavno...jer čovjek to sve zakomplicira.
Moj naklon ovoj ljepotici i njenim stanovnicima koji mi se nisu pokazali,
osim na edukativnim panoima.
Preporučam!


Oznake: NP RISNJAK, EDUKATIVNA STAZA LESKA


19:02 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 02.10.2018.

Hodanje po žeravici- Healing Firewalking Neven Carin



„Ritual HODANJA PO ŽERAVICI-FIREWALKING jedan je od najstarijih rituala
pročišćenja tijela, uma i duha na planeti Zemlji....“
početak je teksta koji sam prepisala sa istoimene službene stranice.
Nije mi namjera citirati, već ću ispisati svoj doživljaj
hodanja po žeravici, svoje iskustvo.

Iskustvo je to koje dugo želim pa shodno tome,
već neko vrijeme pratim objave majstora vatre- Neven Carin.
Majstor vatre je tek jedna od njegovih brojnih životnih uloga
koje dobivamo i prihvaćamo u životu.
Uvjerila sam se da Neven to radi savršeno.
Cjelodnevni seminar uz Nevenovo vodstvo na njegovom imanju,
nas četrnaest polaznika iz raznih dijelova Hrvatske,
prvenstveno je zanimljivo zbog razlika i prihvaćanja istih.
Različiti ljudi, profesije, godine, svjetonazori...
svi sa svojim ciljem, odbacivanja nepotrebnog, traženja potrebnog..
od svete nam Vatre, najjačeg prirodnog elementa uz vodu, zrak, zemlju i drvo.
Moja osnovna namjera je bila pojačati svoju vatru,
odlučnije donositi odluke, hrabro koračati kroz život.
Jasno mi je da je ovo nadogradnja na zadnjih šest godina života
te da sam odbacivanjem raznih strahova prije toga,
došla do odluke i iskustva hodanja po žeravici.
U niti jednom trenutku nisam osjetila sumnju i strah,
iako su ljudi oko mene, moji poznanici pitali i govorili „Šta ćeš ako se opečeš?“
Ni ta pitanja me nisu pokolebala jer sam svjesna da pričaju o svom strahu,
o svojim umnim granicama kojih se ja rješavam.
Pa i ako hod po žeravici boli, do oslobođenja se dolazi kroz bol.
Sva iscjeljenja nas oslobađaju boli i to je u životu tako.

Višesatne pripreme, lijepe rituale spajanja sa sobom i vatrom ne bih opisivala,
dio su to jedinstvenog obreda vođenog najhrabrijim i najodlučijim među nama.
Na njegovim službenim stranicama, u raznim medijima,
možete pronaći teoriju i opis ceremonije,
meni bi bilo najdraže da si je dozvolite uživo
jer nema te teorije koja će zamijeniti praksu.
Nema te hrabrosti do suočavanja sa samim strahom.
Zanimljivo mi je da su me u dijelovima rituala
iznenadili strahovi i boli koji su potpuno neočekivano izašli,
a to dokazuje koliko je podsvijest moćna,
koliko toga smo potrpali pod tepih da bi preživjeli,
a itekako nas obilježava na nesvjesnoj razini.
Drago mi je što sam imala priliku u spajanju s vatrom i njenom toplinom
podići sliku i bol iz djetinjstva koju sam na taj način imala priliku prihvatiti i otpustiti,
olakšati si teret.
Drago mi je da sam imala priliku vidjeti i čuti toliko različitih,
nepoznatih ljudi,
da sam cijelo popodne provela u prirodi i zelenilu,
uz šum obližnjeg potoka.
Posebno mi je drago što sam u toku paljenja svete Vatre
imala priliku čuti pijetla kako kukuriče najavljujući mi moju zoru, moje svitanje.
Još mi je draže što je Neven uz svoje znanje i profesionalizam,
svestrani mudar čovjek, koji se u niti jednom trenutku nije uzdigao iznad nas,
već nas je vodio i jačao svojom veličinom poniznosti pred prirodom i svetom Vatrom.
Nisam mogla zanemariti Indijanski duh i ljubav prema prirodi
te mi je posebno drago da smo ispoštovali spajanje
sa sve četiri strane svijeta,
sa svim životnim elementima i najčešćim životnim pričama
kroz čitanja i mudre poruke poslovica i tekstova .
Svi smo sudjelovali izmjenjujući svoje strahove i boli pa smo također svi,
nas četrnaest, spremno slijedili vatreni tepih iza svog vođe.
Slučajno ili ne, prvi prolazak sam prošla odmah iza njega.
Vatreni tepih se razgrtao pet puta.
Ja sam ga prošla četiri jer sam osjetila da nemam potrebe više,
bar ne danas.

Vjerovatno se pitate kako sam...
Tako da smo nas četiri prijateljice ostale feštati do nekih četiri ujutro,
zaspale za nekih pola sata.
Sutradan smo nakon četiri sata spavanja
otišle u šumu šetati do potoka na preporuku Nevena.
Do potoka nam je trebalo nekih sat vremena hoda kroz pitoresknu prirodu,
a tamo smo odlučile oprati svoja stopala.
Sinoćnju vatru zamijenio je šumski potok nakon kojeg
smo odlučile zaći dublje u šumu,
nauživati se prirode i vratiti na ručak.

Ispunjene, sretne i pune dojmova vratile smo se u svoj grad.
Budim se već dvije noći u svom krevetu.
Svako jutro se budim sa još većim dojmovima.
Zanimljivo da ih nemam potrebu pričati,
želim da ta divna energija i dojmovi ostanu u meni,
da ih zauvijek sačuvam.
A ovako,... nadam se, kao i u svakom postu do sada,
da će moje iskustvo motivirati nekoga na promjenu ,
na prihvaćanje životne odgovornosti pa makar i kroz vatru.
Vatreni pozdrav!
























Oznake: fire, walk, healing


23:00 | Komentari (25) | Print | ^ |

četvrtak, 09.08.2018.

Pozdrav iz Povljane

Uspjeli smo se i ove godine organizirati za pet dana godišnjeg.
Izazov je to s dvojicom pubertetlija
koji sve manju idu s nama okolo pa me baš zanimalo kako
će izgledati pet zajedničkih dana.
Izorganizirali smo čuvanje Tulia i Milke, put do Paga izabrali
preko Žute Lokve.
Ja sam se uhvatila volana jer sve više volim život držati u svojim rukama.
Hahaha, naravno da vjerujem mužu, ali nekako mi je zanimljivije dok vozim.
Već sam do Senja primijetila
da je atmosfera u autu mirnija nego proteklih godina.
Svako toliko sam se čudila gdje su nastale tuče i vike bratske ljubavi
na zadnjem sjedalu auta, gdje su nestali povici :
“ On je, nisam ja!“, gdje je nervoza, deračina između idile i mira.
Mir je. Ljudi moji, mir je!
Bit će ovo divan godišnji.

Pred tunelom Sv. Rok malo se razbila idila u dugačkoj koloni čekanja,
ali smo i dalje svi četvero strpljivi, za razliku od ljudi koji se
šetaju i naslikavaju po zaustavnoj traci po kojoj nailaze cestari s kombiem pa
Prva pomoć.
Toliko o ljudskoj gluposti.
Uz klimu koja nas ugodno hladi,
ne pada mi na pamet izmigoljiti van na podnevno sunce
pa ispadne da se strpljivost isplatila
jer smo nakon dvadesetak minuta krenuli dalje.
Posedarje je naš izlaz.

Svjesno smo izbjegli trajekt i odlučili se voziti Paškim mostom
kroz pitoreskna dalmatinska mjesta u kojima smo već ljetovali.
Povljana je naše odredište.
I tamo smo ljetovali prije nekih osam godina
na istom mjestu i apartmanu dvadesetak koraka do mora-doslovno.
I to mi je velika promjena jer danas, nakon osam godina
naši dečki više nisu bebani za kojima moramo nositi stvari
pa primjećujem da se na treći kat penjem praznih ruku.
More, kupanje, dječje radosti i turistička Povljana koja nas je oduševila
u odnosu na zadnji put.
Cijelo apartmansko naselje je izrađeno, divna šetnica
popunjena sadržajima, usluga, plaža....
Sjećam se da je morsko dno bilo prekriveno travama
i to me odbijalo tih godina, ali danas tu i tamo pliva koja travka po površini,
očito su u svrhu turizma istrijebili biljni svijet.
Pokosili dno? Hahahahahaaha
Iako nije smiješno, a niti rijetko, da čovjek biljni i životinjski svijet
prilagođava sebi i svojim potrebama
koliko god mu se to obijalo o glavu.















Dan završavamo sa "Sex on the beach", koktelom, naravno i u smiraj
dana ležeći na plaži sutra planiramo izlet u Novalju, preko Zrća.
Paški pozdrav!


14:55 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 25.07.2018.

Budnost

Zanimljiv fenomen različitosti između vanjštine i unutarnjega,
nešto poput "Izvana gladac, iznutra jadac" je kompenzacija duhovnog tjelesnim.
Priroda se također snašla te su tako ne rijetko
najljepše biljke otrovne, životinje koje opasno izgledaju, bezopasne.





Za razumijevanje i puninu treba prodrijeti dublje, koliko god to drugima izgledalo čudno.



U svojoj beskonačnosti razumiješ i prihvaćaš da su tempo i brzina kojima se krećeš
kroz život tvoji, kao što je tvoj život te nema potrebe
forsirati i žuriti.



Iako ti kroz život mnogi pružaju ruku, čak i oni koji ne misle poput tebe,
tu su da ti pokažu da je u redu slijediti svoj put, ali i prihvaćati tuđi.





Primijetit ćeš poglede, ali i znati, osjećati, vjerovati da su u tvojoj vjeri bezopasni.





Jakost spoznaješ u svom pogledu i poimanju dobroga u lošemu
ili lošega u dobrome.
Svjetlo ne vidimo bez tame, a da li nas zasljepljuje svjetlo ili budi mrak,
naš je izbor.



Krenimo od uzemljenja...




*za ovu priču nije žrtvovana niti jedna životinja kao ni njen dom.
Nakon susreta je svatko nastavio svojim putem.




20:02 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 03.07.2018.

Hakuna Matata


Pokušat ću opisati jučerašnji dan otvaranja i punjenja srca
drugačijim, nepoznatim.
Voljela bih kada bi si svi ljudi dozvolili otvorenost da bez predrasuda
I straha prigle nepoznato no znam i sama da sam puno radila na tome.
Od prijateljice s drugog kraja Lijepe naše dobila sam poziv i upit za smještaj
samohrane majke i njene kćerke koja ide na prijemni u naš grad.
Bez razmišljanja sam ponudila noćenje, doček do kolodvora
te prijevoz drugog dana do fakulteta, iako se svemir
pobrinuo da poznanica to obavi usput pri odlasku na posao.
Znam da mi se vraća sve što dajem.
Jednostavno je, iako mnogima nerazumljivo.

Mama i kćerka su prihvatile poziv
da s mojoj sestrom i dvjema prijateljicama
popodne provedemo u gradu.
Za početak, idemo podržati moju devetogodišnju prijateljicu
i njen zbor u sklopu Dječjeg festivala Tobogan.
Divno provedena ideja na otvorenom,
u parku moje mladosti „ Vladimir Nazor“,
najmlađi postav Josip Kaplan i Damir Urban koji im se pridružio.



Spuštamo se do Korza,
sjedamo, naručujemo piće i hranu nas šest cura,
a povorka i šarenilo me odvede
do prvih redova i uživanja u međunarodnim nošnjama i plesu.
Žao mi je, mobitel pomalo daje svoje pa su fotke priično mutne,
Iako niti jedna fotografija ne može dočarati emociju viđenog.







Povorka je nestala iza ugla,
ja sam se vratila mojim curama za stol gdje smo izmjenjivale
životna iskustva, mišljenja...
i to između nekih lica koje se vide prvi put u životu.
Kao da je važno!
Važan je taj životni trenutak u kojem prepoznaješ toplu ljudsku
emociju koja ti uljepšava jednu sekundicu u životu.
Jedna po jedna...tko želi, život mu je ispunjen veseljem!

Nakon sladoleda, uputile smo se u sporednu ulicu
gdje je postavljena pozornica na kojoj su naši međunarodni gosti
pokazivali svoja umijeća i kulturu kroz ples i pjesmu.
Dobila sam uranjeni poklon za rođendan, novi instrument kupljen od Kenijca, a
bez sumnje njihova kultura i visoka vibracija kroz ples i pjesmu nas je zagrijala
te smo uz njih kao na pravom koncertu pjevali -Hakuna Matata!
Moj grad Rijeka i uvod u titulu Europske prijestolnice kulture,
a nama Riječanima ne preostaje drugo već uživati,
širiti pozitivne vibre i biti dobri domaćini.
Meni je danas uspjelo,
a ulog bi mogao biti vidljiv nakon par godina i završenog fakulteta
te nove,a stare stomatologinje.
Držimo mladoj curi palčeve nakon prijemnog!



*Hakuna Matata je fraza iz svahili jezika, a označava život bez pravila,
odgovornosti i briga, jednostavno afričko hedonističko načelo.
Po tom motu žive kenijski i tanzanski pripadnici plemena Masai.
(Wikipedia)





18:19 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.