četvrtak, 01.10.2020.

Mojoj mami


Da je živa, moja mama bi danas
proslavila osamdest i treći rođendan.
Nažalost, nema je fizički među nama šesnaest godina.
Možda godine nisu toliko bitne jer, koliko god prošlo,
koliko god ja dalje živjela, moje mame nema.
Rodila me u svojoj trideset i sedmoj
godini života kao svoje četvrto dijete.
Zanimljivo, ona i tata te godine su uselili u kuću koju su gradili.
Živjeli su teško, radnički,
borili se da nama djeci ništa ne nedostaje.
Gradili, zidali, stvarali.
Tata je bio često na terenu te je mama uz svoj posao kuharice
i sve ženske poslove, radila i one teže fizičke, tzv. muške poslove.
Nije imala puno vremena
za tople majčinske iskaze emocija,
nije bilo zagrljaja, poljubaca.
Bilo je toplog ručka, ispletenih vunenih majica,
kapa, šalova, štrikanih tabletića, nedjeljnih kolača.
Naša ljubav i nježnost obiteljskog doma,
između obaveza, poslova, školovanja, igre,
slobodnih aktivnosti,
najviše se osjećala uz obiteljski stol i ukusnu hranu.
Sva hrana bila je spremljena s ljubavlju,
od tople Divke i pohanoga kruha za doručak,
do riže na mlijeku za večeru...
Dala je što je znala,živjela malo manje zahtjevno
od svojih roditelja sa sela.

U mojoj petnaestoj godini, legla je u krevet nepokretna.
Bolest je učinila svoje, spazmi mišića nogu i ruku
onemogućili su sve poslove, muške i ženske.
Krevet ju je uzeo u njenoj pedeset i drugoj godini.
Kada smo mi djeca očvrknuli da možemo fizički bez nje,
njoj je bolest na taj način donijela fizički odmor, nažalost.
Obitelj je živjela dalje najbolje što je znala
dijeleći i množeći boli jer jedan važan stup obitelji se srušio.
Par godina nakon, život je odlučio
mamu dodatno zaboljeti kroz karcinom dojke,
kao da ovo nije bilo dovoljno bolno i teško!
Uz mamu, svi smo se na svoj način
nosili s boli odstranjene dojke
i svime što nosi i ova bolest.

Dok smo se mi pokretni nosili sa
svojom svakodnevnicom poslova i užurbanih nogu,
ona je, prikovana za krevet,
imala izazov kako ispuniti svoj dan.
I bila je, danas to znam, najstrpljiviji pacijent .
Zvala je jedino kada bi trebala u toalet.
Redovito smo je iz kreveta dizali u invalidska kolica,
vozili za stol. na balkon...
Između doktora, pregleda i pre rijetkih šetnji.
Doručci, ručkovi, večere,
sve je bilo servirano na stolu,
ali je okus bio gorak.
Brat, sestra ili ja smo kuhali.
Ja sam maksimalno izbjegavala
te i sve druge kućanske poslove
nesvjesno ljuta na život što nam je to servirao.
Moj bijeg su bili izlasci i alkohol u velikim količinama.
Nažalost, pijana i trijezna sam bila tužna
jer nisam mogla pobjeći od svog života.
U tim godinama kada je mladom čovjeku jako bitno
da je poput ostalih,
debelo sam zaglavila u ulozi žrtve
jer ja nemam mamu poput ostalih vršnjaka.
I moja obitelj nesvjesno veliča žrtvu
toliko da bolesna mama najbolje podnosi to stanje.
Često čitajući u tišini koju je parala naša glasna svađa.

Mama je umrla u mojoj tridesetoj godini života.
Njeni najmlađi unuci, moji sinovi su imali tri i jednu godinu.
Danas, nakon svog svježeg
punoljetnog staža majčinstva razumijem.
Dugo mi je trebalo da se prestanem ljutiti na život,
mamu,njenu bolest.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
da su nam sve boli dane zbog učenja.
Učenja zahvalnosti.
Zahvalna sam svojoj mami,
njenoj hrabrosti, požrtvovnosti,
svim načinima kroz koje mi je pokazivala ljubav.
Danas grlim svoju djecu i zahvaljujem.
Zahvaljujem mami jer sam ovdje i imam priliku biti mama.
Razumijem, prihvaćam volim i opraštam životu.
Opraštam njenim bolestima.
Opraštam mami.
Opraštam sebi.
Volim te,mama!



*jučer sam Srčanome poslala ovo srce od pepela koje
me pronašlo u peći na drva.
Odavno ne vjerujem u slučajnosti.
Želim i nadam se da će moja životna priča potaknuti
nekoga da otpusti terete i boli,
da zavoli sva svoja iskustva, osobe koje nam dolaze
i prolaze kroz život, svi smo si tu s razlogom.
Roditelji....mi smo dio njih i oni su dio nas.
Zauvijek.





Oznake: mama, Bolest, oprost i rastanak, ljubav


21:05 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.09.2020.

Festival Slobode


Zagreb, 05.09.2020.
dan koji će zauvijek ostati zapisan na mojoj životnoj crti
kao osobni proboj u istini,
ono što zapravo i jesam, čemu težim.
Ono što živim privatno, poslovno, širim ruke,
srce, zagrljaj svijest,
Prenosim to na svoju djecu, okolinu, bližnje, dalje, na ljude.
Dozvolite mi da budem čovjek-samo to!
Ne želim živjeti i potvrđivati neosnovanu paniku i strah,
podjelu na ljude za maske i bez maske,
netoleranciju, manipulaciju.
Ne želim spavati budna,
ne vidjeti otvorenim očima i ne želim distancu među ljudima
jer čovjek je socijalno biće,
a socijalizacija temelj psiho fizičkog zdravlja.

Nisam ovdje da bih ikoga razuvjeravala, dapače!
Razumijem da ima straha, panike, bolesti, mjera, zakona.
Razumijem da se netko boji,
da je oprezan zbog svog slabog imuniteta,
narušenog zdravlja.
Ne osuđujem ičije emocije, prihvaćam.
Isto tako želim vjerovati da se i mene prihvaća
te razumije jer mislim drugačije.
Neću pisati niti razglabati o nauci, struci,
medijima, doktorima, pacijentima...tu nema kraja.
Moji postovi i inače pozivaju na ljudskost,
nisam za dijeljenje ljudi na osnovu ičega.
Ja to ne pišem,živim svakodnevno.
Jer želim živjeti mir,
učim to svoju djecu i želim im ostaviti takav svijet.
Pa makar samo oko sebe, nas, iako,
krug se širi.
Jer smo hrabri jer nismo sebični
jer ostavljamo zemlju u nasljeđe,
svoje potomke, njihove potomke...

Medijsko neosnovano širenje laži, straha, panike...
jedan je od razloga zašto smo se okupili na trgu
pod parolom Festivala -LJUBAV, MIR, SLOBODA.
Mi nismo prosvjednici, nismo naslilnici, sektaši,
ljudi smo koji ne želimo
sadašnjost niti budućnost otuđivanja jedni od drugih,
ne prihvaćamo novo normalno jer ako prihvatimo,
sadašnjost lako prelazi u budućnost
te će nepovratno nenormalno postati naša realnost.
Ne želimo distance, odluke iz panike,
manipuliranje brojkama
o smrtnosti epidemije kojoj nema lijeka,
a ljudi sami od sebe ozdravljaju.
Ne želimo fokus na jednoj epidemiji
koja je zaustavila sve druge bolesti
te stavila na čekanje one koji nemaju vremena čekati
jer su im tegobe i liječenja neodgodivi!
Rasuđujemo svojom glavom između
činjenica i informacija kojima nas se svakodnevno bombardira.
Također, mjerama prevencije koje ne drže vodu,
a svi to zdravo razumski znamo,
no većina zbog straha i panike ne želi,
ne može dublje promišljati.
Razumijem, prihvaćam.
Razumijete li i prihvaćate li vi mene
jer drugačije mislim,
a struka i nauka također to potvrđuju?

U jednom trenutku u sam sinovima poslala video
baš kada se pričalo o djeci,
svjedočanstva roditelja kojima je ova panika otežala život
s njihovim borbama i bolestima.
Mlađi sin mi je poslao poruku „Moramo li još nositi maske?“
Tu sam zaplakala,
kao i puno puta u subotu
,od siline emocija, zgažene ljudskosti, dostojanstva ,zdrave pameti....
To je već bolest današnjice protiv koje se borimo-ljubavlju, mirom, slobodom.
Moji sinovi su ponosni na mene,
jedino njihov komentar mi je bitan.





















Oznake: Festival Slobode


12:04 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 06.08.2020.

Velebit aktivnosti

Nas deset prijateljica smo provele predivan dan baš onako kako
volimo, uz odličan sadržaj u podržavajućoj prirodi.
Par cura je bilo prošle godine pa se društvo
udvostručilo.
Veslamo u prozirnim kajacima rijekom Gackom.
Izuzetno susretljiv, vrijedan, profesionalan domaćin odvezao
nas je kombiem s prikolicom punom kajaka do starta.







Zamislite kolika profesionalnost je potrebna za "ostati normalan"
u društvu deset žena, da ne kažem samo, nadglasati nas,
dati uputu,uslugu i uz sve to, ostati profesionalan,
ali prijateljski ljubazan i gostoljubiv,
Uspješno smo se ukrcale u pet kajaka po dvije
te spremne započele avanturu
od osam kilometara predivne rijeke Gacke.







Iako vrijeme nije bilo prosječno za ovo doba godine,
skromnih četrnaeest stupnjeva nije pokvarilo naš doživljaj.
Poštujući prirodu, mirno smo veslale Gackom
pokazujući veslanje sa svojim umjetnim perajama
ovdašnjem pernatom stanovništvu koje nas je okruživalo.
Sa obale su nas promatrale ovce, krave, bikovi, domaće patke.






Oblačno nebo je bilo naš današnji suputnik
koje je, nažalost, pokvarilo dojam prozirnih kajaka
kroz koje se za sunčanog dana zeleni flora Gacke,
ali smo nahranile oči zelenim pašnjacima sa strane,
biljem koje je virilo iz rijeke te predivnim vrbama
koje su nas pozdravljale klanjajući svoje predivne
zelene grane pune lišća.
Među jednom takvom smo predahnule
te na par minuta uživale u čaroliji međusobnog grljenja.



Teško mi je bilo izdvojiti najbolje
među brojnim fotografijama
da vam što bolje prenesem doživljaj ovog dana.
Veseli me ovakva promocija naše lijepe Like,
turizma, vrijednih, radišnih, poduzetnih ljudi,
čovjeka koji je na svojoj djedovini izgradio
svoju sadašnjost, budućnost,ali i temelje
svojim potomcima koji, ako žele, mogu dalje
voljeti svoju domovinu upravo na ovakav način.
Moja preporuka za "Velebit aktivnosti"
od srca i moj osmijeh za kraj.
Quadovi su također dio usluge,
ali ne i moj đir,
stoga sam izbjegla đir, ali sam guštala u veselju prijateljica
no i par metara stisnula gas po dvorištu.
Možda se odvažim idući put kada budem vodila svoje dečke.




Oznake: Velebit aktivnosti, Lika, gacka


12:19 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 09.07.2020.

Pozdrav s Cresa


Nakon uspješne poslovne sezone, sezone udruge,
osobnog rasta, doticanja i davanja zajednici...
i ove godine sam se odlučila nagraditi, dati sebi!









Smještaj, više nego povoljan u staroj jezgri Cresa,
osiguran parking, mjesta na plaži, restoranu, kafiću...
Nema sumnje, Cres je izrazito "pet friendly"
tako da kućni ljubimci, uz povodce guštaju i
vozeći se sa vlasnicima na biciklima u prozračnim košarama.










Nakon mirnog vikenda u društvu dvije prijateljice,
odmora među zelenim borovima, plavom moru, žutom suncu,
plivanja, ukusne klopice,
moram pohvaliti pizzu koju sam prvi puta kušala.
Osim što smo našli restoran koji radi domaću paštu,
ima izvrsnu ponudu i uslugu, tijesto sa aktivnim ugljenom je
pravo iznenađenje!











U povratku smo svratili do Belog u namjeri
posjete Labirntima zbog kojih smo i došli na Cres.
Izazovna cesta, podnevno sunce najtoplijeg dana do tada,
uspon,kamenjar, bili su protiv nas,
dok nas je glasna pjesma zrikavaca
ispratila sa otoka te smo završile dan
kupanjem u obližnjoj nam Crikvenici.
Labirinti su povod idućeg putovanja na Cres.
*Pozdrav od mene i moje kumpanije!










17:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 14.04.2020.

Svjetlo i tama










Odgovorna prema društvu, ali i sebi,
socijalno sam distancirana,
ali neka druga bića su mi se odlučila pridružiti.

















Indijanci vjeruju da sve ima dušu.
Šamanski bubanj je već neko vrijeme podrška mojoj.
Ovo je vrijeme da učvrstimo povjerenje u nju.

Oznake: šumska bića, rijeka, duša


11:25 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 15.03.2020.

Virus



Zamislite da smo zatvoreni u stanu u karanteni,
a virus se širi preko zraka.
Ne smijemo pomoliti glavu kroz prozor,
ne smijemo izaći na balkon, terasu...
Pred stanom parkiran novi auto
o kojem smo maštali cijeli život,
ali kako trenutno ne možemo nigdje,
auto je tek hrpa lima u našoj omiljenoj boji.
Imamo novce na računu,
spremljenu ušteđevinu za putovanje života,
ali kako ne možemo nigdje,
ti novci su samo bezvrijedni papiri.
U stanu obitelj, svatko na svome mobitelu.
Između toga, okupljanje za stolom
gdje hrana ulazi,
a nema vremena ni mjesta da riječi izlaze.
Nema komunikacije.

Nakon zajedničkog okupljanja,
svi se vraćaju u svoj kut
svom virtualnom životu.
Obitelj, a potpuni stranci nezainteresirani
jedni za druge.
Tišinom vrišti tv program izmjenjujući scenarij,
od domaće, strane serije, dnevnika,
dokumentarca, glazbenog hita dana,
tjedna, mjeseca...
Primjećuješ televizijske mimike lica, tijela,
istovremeno svjestan svoje ograničenosti prostora.
Mikrofonija čudesnog tankog prozora u svijet,
još tanjih zaslona virtuale, postavlja ti pitanje:
"Kada si zadnji put čuo zvuk iz prirode?"
Pjenušavi val sljubljen s obalom,
lišće u krošnji, prateći vokali vrapčiću,
kosu, sjenici.
Sve popraćeno harmoničnim
instrumentalom bumbara na žutom maslačku.
Kada si to zadnju put slušao?
Čuješ li to uopće?

Vjerujem da je došlo vrijeme
preslagivanja prioriteta...
Vraćanje iskonskom, prirodnom, vječnom...i u sebi!
Čujemo li? Vidimo li?
Vjetar? Stablo? More?
Rijeku? Oblak? Pticu? Cvijet?
Ili nas usrećuje samo ono što kupimo?
Sada kada nemamo priliku vidjeti svoje roditelje,
bake, braću, prijatelje...
Hoćemo li ubuduće čekati priliku za posjetu?
Ili ćemo ih posjetiti "samo" zato jer ih volimo?
Ljubav ne treba razlog.

...Sjetite se, kada sve ovo prođe,
što ste naučili i čemu vam je poslužila izolacija?
Najvrjednije stvari nisu kupljene,
najvrjednije emocije nisu na prodaju.
Sjetite se što ste naučili!
Ili ćemo, kao poslije svakog sprovoda,
obećati sebi i drugima da ćemo od sada
bolje iskoristiti život jer nije vječan.
Bar ovaj oblik koji smo upravo predali zemlji.
A često obećanja ostanu samo to-obećanja.
Da (se) manje obećavamo, a više
slijedimo prirodno i iskonsko, ne bi život protratili,
već bi živjeli, voljeli, uživali u trenutku.
Ne bi skupljali na hrpu, štedjeli za sutra,
izbjegavali voljene, čekali prilike.
Grlili bi, ljubili, dijelili osmjehe, širili radost.
Tada ne bi imali potrebu ni obećavati iz potrebe
što ne djelujemo u trenutku.
I osvijestili bi da je najgori virus taj
što SVAKI DAN obećavamo za SUTRA
propuštajući DANAS.


Oznake: virus. život, smrt


20:16 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.02.2020.

ZVONČARSKA SIMFONIJA-ČAVLE

U sklopu EPK 2020 u Čavlima je započeo
Festival susjedstava.
U domu Kulture postavljena je izložba tradicionalnih maski
Europe, Hrvatske te domaćina-Grobnički zvončar - Dondolaš.
Donosim tek kratak osvrt kroz par riječi i fotografija
koje je bilo teško izdvojiti od toliko ljepote.













Na fotografiji se nalazi kraljica karnevala
koja se svake godine bira u peto godišnje doba,
tradicionalni meštar Toni te načelnica općine Čavle.
Oko petsotinjak zvončara je prodefiliralo
glavnom ulicom sa svojim osebujnim maskama i zvonima
predstavljajući dio svoje tradicije.
Događaj je zaokružen zvončarskim okupljanjem na glavnom trgu
gdje su bubnjevi i zvona odsvirali zvončarsku simfoniju
pod dirigentskom palicom riječkog
jazz glazbenika Zorana Majstorovića.
Nešto posebno, drugačije,
ali za mene i ovaj kraj gdje živim, veliko
jer u doba kada se ljudi razdvajaju
na svim nivoima i osnovama bez pokrića,
ovo okupljanje, druženje,
spajanje različitih kultura i tradicija
svjedoći da je moguće.
Uz sve lijepe ljude, susret sa riječkim blogerom
NF me dodatno razveselio.
Kulture i uvažavanja nama ne nedostaje!




















*za znatiželjne, link jednog riječkog portala

https://l.facebook.com/l.php?u=https%3A%2F%2Ftorpedo.media%2Ffoto-video-zvoncarskom-simfonijom-otvoreni-festivali-susjedstva-cavle%2F%3Ffbclid%3DIwAR1eJrjb-wWf7nEzLO8MuSn6ZmwZ0otoa_PE3ivjPDDvmaiX1wvgE10UyAY&h=AT0mMnOOy_CaRg-VXnRhwMkrSwBfJJ-YcnOACBh5zPkr5xZh4iCtdyScwQQOY-suC32Rw0iGZs6pewkC1AkBsBecJwKObecrvqIGn9MCjkVMVjWWoB_R-LDdOXFhN7dqexpJV8fLUr3inH8


Oznake: festival susjedstava, Rijeka EPK 2020, Čavle


12:01 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 02.02.2020.

RIJEKA 2020





































Sinoć sam uživala u svome gradu koji me vremenskom crtom
na Korzu, ulicama, trgovima, mjestima
vraćao i crtom moga života.
Rođena sam u Rijeci i živim ovdje sva četiri desetljeća.
Mogla bih pisati o emocijama koje se bude
čitajući razne komentare
na portalima i društvenim mrežama,
mogla bih zamjerati i izvikivati "svoje",
pljuvati "tuđe",
ali Rijeka u meni je poput svih rijeka protočna,
fluidna, nježna, emotivna, uzburkana, životna.
Upravo taj život od rođenja koji su obilježili,
sada već pokojni roditelji,
gradivši Rijeku i paralelno obiteljsku kuću
u jednom od dijelova Rijeke,
moje školovanje, izlasci, prve ljubavi,
druge, treće...do osnivanja obitelji i dva mlada,
ali obećavajuća Riječanina
dozvoljavaju i stvaraju emocije sreće,
ponosa i sretnoga života u
gradu na Rječini.

*ne stane jedan dan u cijeli post,
kao ni cijela povijest Rijeke u jednu godinu.
Dobrodošli u Rijeku, Europsku Prijestolnicu Kulture 2020!






Oznake: EPK 2020, rijeka


16:31 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 31.01.2020.

Oprostite mi...

Što nisam znala primati kad ste me darivali.
Oprostite mi...
Što sam nemarno odmahivala rukom
kad ste me hvalili.
Oprostite mi...
Što nisam prepoznala vašu ljepotu
kad ste bojali moju zloću.
Oprostite mi...
Što sam tek naučila praštati sebi
pa mogu i vama.


Nisam vas svjesno odbijala,
povrjeđivala.
Ako bol služi da naučimo lekciju,
ja sam je savladala.
Ne sviđa mi se više biti povrijeđena
pa ću (se) svjesno usrećivati.
Dosta je rana i ožiljaka,
ajmo od njih raditi medalje!

Oznake: zloća, ljepota, rane, oprost


13:24 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 12.01.2020.

Žrtve li ti nemoćne!

Sve dok drugima dajemo moć nad našim emocijama,
potvrđujemo svoju nemoć.

... I ne bi to bilo tako moćno da se kroz generacije
nismo naučili ufuravati u nemoćnu ulogu žrtve.
O da, znam o čemu pišem
jer sam i sama guštala u toj ulozi koja je najlakša!
Ne moraš ništa raditi, samo kukaš i ufuravaš se da su svi,
osim tebe, odgovorni za tvoj život...
počevši od posla koji ne voliš,
a KOJI NE ŽELIŠ MIJENJATI,
potplaćenosti, A NE ŽELIŠ TRAŽITI VEĆU PLAĆU,
partnera koji je sebičan JER LJUBAV PREMA SEBI TRAŽIŠ U NJEMU,
A ON VOLI... SEBE!
....
Žrtva te vrti u krug nemoći toliko da počinješ uživati u njoj,
kukaš, pričaš, teoretiziraš...
a još ako nađeš društvo koje hrani tvoju žrtvu
potvrđujući kako si jadaaaaan jer su svi prema tebi loši,
nema kraja!

Svjesno sam radila i radim na svojoj žrtvici
koja me i dan danas zavrti,
ali mi se više ne sviđa osjećaj nemoći
pa preuzimam odgovornost i mijenjam,
ne kao nekad očekujući da drugi mijenja za mene
jer, pogađate, oni se bave svojim životom i sebi su na prvom mjestu.
Ja nisam.
O, kako tužno! smijeh
Ali nisu ni oni meni prije mene...
O, kako istinito! sretan

Sa prihvaćanjem žrtve u sebi,
otpustila sam je pa takva vibracija otpušta žrtve oko mene...
Iako (su)osjećam, dano mi je to rođenjem,
ne sažalijevam više pa vam se mogu učiniti kao neprijatelj koji
,umjesto da kao nekada sebi, govorim i vama..
"Jaaaaadan!", danas govorim istinu jer je i živim.
Pa ta istina da si za sebe odgovoran sam, kukavice plaši.

I to da je meni "sređen život, da sam opuštena, nasmijana..."
nije došlo preko noći....
Došlo je upravo izazovima da nemam love,
nemam ljubavi, nemam posao koji želim.
Počevši vjerovati kako sve to zaslužujem živjeti,
jer nisam ni odbačena ni odabrana,
već sam dobila život kao nagradu,
hrabro sam počela odmotavati poklone...

Zato, ako pomislite da sam vam postala neprijatelj,
upravo takvi "neprijatelji" su mene natjerali da se okrenem sebi...
kad su mi okrenuli leđa i pogađate, okrenuli se sebi. sretan

Tu sam uvijek za savjet,
energetski tretman na poklon,
podršku...
ali ne mogu vam dati ono što si sami ne dajete
jer ni ja nisam mogla primiti ono što sam
duboko vjerovala da ne zaslužujem...

Ljubav? Posao? Novac?
Zaslužujete li to obilje?
Krenite od svog djetinjstva i uvjerenja
koja ste gledali kao dijete i mislite da ste to vi.
Samo su vas krivo naučili, uvjerili, ali moć je u mijenjanju.
Ili nemoć u kukanju.
Obilje ili siromaštvo, uvijek je naš izbor..
Svjestan ili nesvjestan..
Veseli me ako sam vam osvijestila.
Veseli me ako sam vas naljutila...
jer to znači da sam dotakla istinu.
Istina je i da je ova čitaba nastala
kao osvještavanje "tuđe" žrtve
gdje sam dobila povratnu informaciju:
"Sad si i ti u žrtvi!"...
Tako da, savjet više,
ne odbacujte svoja ogledala ako niste naučili lekciju
jer će vas naći gdje god išli!
Možeš pobjeći od svih, ali od sebe ne.
Žrtve li ti nemoćne!
Ili kreatora moćnog!
sretanpjeva






Oznake: žrtva, obilje, kreator


22:17 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.