O-da životu!

Od ranog djetinjstva volim više boraviti na svježem zraku,
nego li u zatvorenom prostoru.
Divan je to dokaz kako imamo urođenu inteligenciju tijela koja
je u nama, prije svih izvanjskih teorija.
Prirodno je da nas priroda podržava
kroz zrak kojeg proćišćava drveće te svjetlom i toplinom iz sunca.

Rodna kuća sagrađena je na rubu šume,
naše igre, šetnje šumom sa psima...
uvijek šuma sa divnom crnogoricom i bjelogoricom.
Sa balkona se pružao pogled na cijeli Kvarner.
More me umirivalo, budilo, uspavljivalo.
More me čistilo, iako to tada nisam ni znala,
ali opet sam slijedila prirodni instinkt.
Neprihvaćene emocije praćene pubertetom i drugim okolnostima,
transformirala sam u poeziju,
upravo sjedeći na tom čudesnom balkonu sa pogledom na more.
I to pretakanje emocija u riječi nisam doživljavala
kao nešto bitno, samo sam se slušala.
Dnevnike sam pisala punih deset godina.
Danas znam koliko je to bilo ljekovito
budući sam rođena kao izrazito senzibilna osoba.
I tek danas sam svjesna
koliko mi je to pomoglo izgradivši u osobu kakva sam danas.
Sve te teške i nepodnošljive emocije
izbacila bih na papir, plakala, vrištala, ludila, oslobađala se!
Kada nitko nije znao kako se osjećam,
znao je papir, znalo je more, znala je šuma, vjetar, jugo i bura su znali.
Samo sam slijedila prirodnu inteligenciju tijela
puštajući emocije na taj način da budu proživljene.
Te bezazlene dječje pjesmice bile su prava terapija.

I evo me danas, par desetljeća nakon,
šuma mi je susjeda, more obavezno društvo.
Zrak svakodnevni suputnik.
Zadnjih godina svjesno duboko dišem
uviđavši sve dobrobiti te životne prakse.
Mama mi je kao djetetu
često govorila kada bih izražavala ljutnju: "Duboko diši!",
iako ni sama nije bila svjesna dubine te fraze.
Duboko disanje umiruje živčani sustav.
Osim vrijednih biokemijskih procesa u tijelu,
stanicama, mozgu,tjelesnim tekućinama,
na svjesnom nivou pokrećemo
prisutnost, bistrinu misli, jasnoću i zahvalnost trenutka.
Po meni, osnovni preduvjet mentalnoga zdravlja jer:
-svjesno smo odvojili vrijeme za sebe,
-zahvalnost i ispunjenost preduvjet je za unutarnje zadovoljstvo,
-vraćanjem sebi i trenutku,
posvetit ćemo i ostale trenutke u danu da rade za nas, ne protiv nas,
- iz te njege i pažnje prema sebi,
imat ćemo sve više razumijevanja i prema drugima...

Jučer sam, kao i svako sunčano jutro
sjedila na svojoj klupici, svjesno duboko disala upijajući zrake sunca.
Sunce je svjetlo, ali i hrana koja nas energetski hrani,
to je preduvjet i za ostalu krutu hranu.
Iz te prakse danas osjetim koliko je prirodna hrana,
koju je također nahranilo sunce, zdrava i hranjiva.
Svježe, neprerađeno voće i povrće daje energiju, ne oduzima.
Nakon tih dragocjenih trenutaka započinjem svoje obaveze
ispunjena i dobre volje.
Jer, u odnosu na nekad,
danas svjesno izabirem biti prema sebi podržavajuća.
Jedino tako mogu podržati i svoju obitelj,
sve ljude sa kojima dođem u kontakt tokom dana.
Jučer, nakon guštanja na suncu,
pri povratku u kuću i obavezama,
sretnem poznanika.
Pozdravim i kažem da mu je slobodna klupica.
"Ma ej, nema veze.
Gledao sam te, zatvorila si oči i otišla.
Meni je bilo lijepo jer je tebi lijepo."

I šta drugo nakon ovakvih riječi,
zahvalnost trenutka se nastavila kroz dan.
A to svjesno izabirem sa svakim novim jutrom.
Preporučam isto.
Ako nemate priliku, nađite ju, kako god u toku dana.
Vratiti se sebi, posvetiti si trenutak na zraku,
u prirodi, velika je podrška.
Za ostalu podršku kroz razgovor,
konzultacije, tretman zvukom, reiki na daljinu, joga smijeha...tu sam.
Mentalna higijena treba biti kao i higijena tijela.
Svakodnevna rutina koja potvrđuje ljubav prema sebi.

Oznake: mentalna higijena, Sunce, zrak, priroda, svjesno disanje, svjetski dan mentalnoga zdravlja

"Dobar dan, doktore. Imam jednu molbu. "

"Dobar dan, stojim Vam na usluzi, učinit ću sve što je u mojoj moći."

"Molim Vas, korigirajte mi oholost.
Onako lijepo i korektno, skupa sa mojom ljubomorom.
Ne znam koliko je miligrama potrebno,
možda su i hektolitri potrebni za moj slučaj.

Idemo dalje, molba broj dva..
Ujutro, da ujutro posebno, ali ponekad i tokom dana,
čini se odjednom, kao iz zraka da se napušem.
Toliko se napuše moj "ja" da često,
već sa jutarnjim ustajanjem krenem drndati na muža,
djecu pa redom tko mi se nađe na putu.
Ako taj "ja" može biti manji za par brojeva,
da se ono baš utegnem i umanjim.
Znate onako, skromno i skrušeno. Da budemo isti ti i ja.
Da nestane iluzija moje veličine
nad stalnim umanjivanjem svih oko mene.
Da braću i sestre konačno vidim i osjetim.
Znači, želim biti par brojeva manja.
Ne znam, Vi znate, možda je potrebno ugraditi premos(t)nicu.
Onu koja me približava jednosti.

Molba broj tri bi bila da mi trajno uklonite očekivanja.
Nije važna cijena, doktore, koliko god da košta,
samo neka je rješenje trajno.
Ne, da mi se vrati kroz tri mjeseca,
pola godine, kao neka trenutna korekcije,
već ubrizgajte konjsku dozu, stisnut ću zube.
Istrpit ću bol ako je to moja zadnja bol uzrokovana očekivanjima.
Samo da više nikada ne osjetim razočaranje.
Vama to nije ništa, potrošni materijal, a mene će spasiti.

Ima još, četvrta molba...
E ta korekcija mi je isto bitna, "najbitnija" poput ove tri.
Nezahvalnost. Sve mi više smeta sa godinama.
Ne znam je li to nasljedno, genetski.
Znam da sam sklona kritici bijah kritizitana kao dijete
pa se nezahvalnost čini uzročno posljedična.

I ovdje, molim Vas, slučaj je kompleksan,
ako može dva u jedan, odnosno četiri u pet.
I to dijete mi botoksirajte.
Onako, da izgleda i djeluje zrelo, ne mlohalo i mekano.
Da su razum i srce usklađeni.
Da se ne raspekmezim i uvrijedim na svaku,
da nisam kao puding gnjecava i podatna.
Već da čvrsto stojim iza odluka i imam centar u sebi.
Da ne tražim mamu i tatu u svima
te da ne manipuliram kroz izbjegavanje zrele odgovornosti.
Vjerujem da će ozljede i rane od zahvata duže biti vidljive,
ali bitno je da ih vidim vidajući majčinom ljubavlju.
Da konačno svome djetetu budem nježna mama.

Još Vas molim, doktore, zadnja korekcija u ovom terminu,
svakako mi podignite vjeđe.
Osjetim da mi je vidno polje sve uže.
Naime, zamjeranje, bahatost, uspoređivanje, nadvladavanje,
su mi skroz pomutili vid te je vidno polje vidno ograničeno.
Istina je da ne želim vidjeti svijet kakav je,
crn i bijel sa svim nijansama između toga.
Ili mi se sviđa samo bijelo ili zapnem u crnilu.
Često ignoriram drugu stranu stvarnosti, a još češće nabacim ružičaste naočale.
Tada mi crno i bijelo posebno smetaju.
Ili mi svjetlo previše ide u oči ili se bojim mraka.
Te naočale želim odbaciti, vjeđe i vid izoštriti.
Ništa posebno, samo da traže, vide i prihvaćaju istinu."

"Daliborka, morat ću Vas prekinuti, Vaš termin je gotov.
Na moju žalost, a Vašu sreću, nisam stručnjak za ova područja.
Moja domena je estetska kirurgija.
Brza rješenja vidljivih problema.
Vaši su problemi meni nevidljivi, nemam opipljive korekcije.
Moje škare, laseri, botoxi, injekcije, ovdje ne mogu ništa.
Ali preporučit ću Vam nadređenoga. Onog iznad. "

" Kat iznad, kažete? Kakvo je njegovo radno vrijeme? "

" Dostupan je dvadeset i četiri sata.
Na raspolaganju kada god Vama paše.
Pri jutarnjem buđenju, u svakodnevnoj rutini, večernjoj molitvi,
šetnji šumom, kuhanju ručka,
obiteljskom okupljanju, spremanju stana... lagano i jednostavno."

" O, pa to djeluje super! A kakve su njegove cijene u odnosu na Vas? "

" Što je najbolje, njegove su usluge potpuno besplatne!
Čak ni ne traži ništa.
Sve je na Vama, Vašoj savjesti i otvorenosti.
Kada pokucate na Njegova vrata, zamolite sve što želite primiti.
Bit će Vam dano."

"Znači, potpuno besplatno i korigirano?"

"Hmm, ima jedna caka.
On Vas vidi isto kao Vi sebe, ali Vas voli i prihvaća takvu.
Zato su njegove usluge besplatne, uvijek dostupne, vrata otvorena.
Nema knjigu narudžbi, red čekanja.
Njegov ured je u Vašem unutarnjem domu.
On iscjeljuje sve nedostatke koje mi ljudi ne prihvaćamo kod sebe.
Njegova medicina je bezuvjetna ljubav.
Kada dozvolimo da nas dotakne, počinje iscjeljenje.
Preporučam od srca. "

" Doktore, hvala, ali zanima me,
kako Vi profitirate kada me preporučite Njemu? "

" Ne brinite Vi za mene,
ljubavi i obilja ima dovoljno za svih.
Sve što dajem Vama i sam sam dobio.
Sretno! "

Oznake: oholost, korekcija, unutarnji dom, prihvaćanje

Slave te,dižu,
vješaju lovorike oko tvoga vrata...
No kada zatvoriš izvanjska vrata,
sam ostaješ.

Tko će ti pjesme sklepati?
Tko će ti lovorike oko vrata vješati?
Tko ti potvrđivati?
Tko ti skandirati?

Nitko..
Do onoga u tebi
sa sobom i Njim.
Onaj nevidljivi, neopipljivi,
velik u tišini i samoći.

Jer jedino je tada
tišina zaglušujuća,
popularnost nevidljiva,
a tvoja istina dovoljna i voljena.
Jedina je to medalja
koju vrijedi slaviti.

Oznake: vrijedi slaviti, tišina, nevidljiva popularnost

Kada živiš uz cestu,vidiš, čuješ, svjedočiš svemu.
Sve priče imaju happy end,
barem ove kojima sam ja svjedočila,
a iz tih nesretnih okolnosti,
često se stvore lijepe ljudske priče.
Jednu takvu nam je život ispričao i jučer.
U rano popodne, dečki su malo zakartali na terasi
kada se prolomio grohotan smijeh.
Naravno da me smijeh privukao, a na odgovor šta je smiješno,
odgovaraju kako netko vani riče.
Inače, naziv "rika" je nastao prije nekoliko godina
na jednom mom noćnom povraćanju iznad wc školjke.
Doslovno rika i rikavanje od mučnine.


Uglavnom, nagnem se preko ograde i pored ceste, u dvorištu,
vidim bijeli auto i tri zbunjena dečka kako se vrte.
Pitam treba li im pomoć,
na što se jedan od njih izvinjava jer mu je bilo slabo u vožnji
pa je tu povraćao i ne zna kako da počisti.
Ma nema veze, kažem, nakon što mi odgovori da je sada dobro
te polije to sa dva bokala vode.
Neugodno im je, izvinjavaju se, a kako ne osjećam uopće ljutnju,
pogotovo što vidim da žele počistiti,
a to još nisam doživjela, zovem ih na lubenicu.
Jedva dođu do stana, neugodno im je i dalje,
a nekako ih razuvjerim da nema potrebe,
da je to sve normalno i da su baš ljubazni i simpatični.
Malo lubenice i dinje, riječ po riječ pa skuham kavu, narežem sira, pancete,
ono što imam trenutno u frižideru.
Na kraju se sjetim i domaće šljivovice gdje smo nazdravili uz naše "Živjeli!"
i pohvalili glavnog junaka dana jer bez njega ne bi bilo svega ovoga.
Kaže, iduće godine kada tuda prođe i vidi biljke kako su narasle,
znat će da je njegova zasluga.

Naravno, opet se izvini jer da su stali gdje su mogli,
a kad je povraćao, skužio je da je uz kuću u dvorištu i da je tu vrt.
Inače, od hrvatskog jezika znaju reći "Hvala" i "Tri pive"
pa smo uz smijeh zaključili da im više riječi ni ne treba.


A da, dečki su iz Nizozemske.
Nemojte me pitati za njihova imena,
nisam ih uopće razumjela no oni su jako lijepo ponovili moje ime.
Imaju 26,27 godina, rade, studiraju i sada su na proputovanju.
Bili su na Risnjaku, neki dan u Sloveniji, sada idu u centar Rijeke,
na kupanje pa sutra za Pulu...
Izmijenili smo iskustva života kod njih i ovdje,
kažu da je Hrvatska jedno od omiljenih destinacija zadnjih godina za ljetovanje.
Inače da su Nizozemci preferirali ljetovati kod svojih susjeda,
ali zadnjih 15 ak godina odlaze i dalje.
Izrazito simpatični, kulturni i dragi dečki kojima sam,
na ne znam koje po redu izvinjavanje, odgovorila da je ok.
Gledam ih kao svoje sinove, a i kažem da je budućnost u njihovim mladim rukama.
Čude se i gostoprimstvu, pitaju jesu li svi ljudi ovdje takvi
te da li inače tako zovemo ljude s ceste.
Haha, odgovaram da ne, da sam danas dobre volje,
za sutra već nisam sigurna
te da su ljudi ovdje prilično otvoreni i prijateljski,
iako zahlađenje pomalo i nas uzima.
Preporučimo im restoran u gradu za večeru,
plažu za kupanje i zaželimo sve sretno i da uživaju.
Rastanemo se rukovanjem, osmijesima,
a oni ne znaju što bi i kako da se oduže.
Sve je u redu, počašćeni smo vašim društvom i uživajte,
a i recite doma da smo mi u Hrvatskoj prijateljski raspoloženi.

Dan nakon, danas, demantirali su sami sebe kako su Nizozemci hladna nacija.
Iznenadili su me i donesli cvijeće u znak zahvale,
svatko je pojedinačno zahvalio i održao kratak govor,
a ja/mi smo zahvalni na ovoj i svim prilikama gdje se dotaknu srca.
Ništa nije bitno. Ni jezik ni nacija ni religija,
zemlja, kultura... samo srce otvoreno.
I to učimo svoju djecu
jer mislimo da je to najvrijednije znanje koje trebaju imati.
A znam i želim da su roditelji i ove trojice divnih dečki
ponosni na svoj odgoj i kulturu, isto kao i ja/mi na svoje dečke.
Kultura srca, to je ulog u sadašnjost i budućnost,
a ponosna sam što me to prošlost naučila, upravo kroz mamin i tatin odgoj.
Dečki, hvala na ovim trenucima i cvijeću koju ću sa pažnjom njegovati.
Sretno!

Oznake: život na glavnoj prometnici

Na jutrošnjoj misi sam naučila puno toga.
Iznad mene tri gavrana,
mama i tata u letu sa poletarcem.
Šireći svoja impozantna krila glasno grakću.
Iza njih leti galeb.
Dosadila mu lokalna crkva u gradu te se otisnuo u brda.
Divim se širokim krilima u sinhroniziranom letu crne obitelji
dok me jedan od njih dodatno oduševljava.
Pustio se vjetru u slobodnom letu
tako rastegnutih krila pa par puta bočno zarotirao.
Sloboda i povjerenje!
Nedostaju mi te propovijedi...
Uživam u prostranom plavetnilu
ushićena slobodom koju žive,
istovremeno svjesna svojih okova na nogama.
Uzaludno je kukati o sklopljenim krilima,
grcati u osudi, kajanju...
Osjećam duboku zahvalnost na inspiraciji.

Hodam dalje kamenitim putem,
dobro poznatom, sivom,
oštrom kamenjaru moga djetinjstva.
Kamenjar na Zoni bio je baza bezbrižnih igara.
Odmak od obaveza, sustava, moranja.
Moja zona sreće, ugode, utjehe.
Iako danas u kamenim licima
vidim neke nove osobe,
prepoznajem svoje dječje čuđenje,
oduševljenje, razdraganost, maštu...
I to je ono što mi daje nadu da ću se široko raskriliti
te poletjeti prostranstvom koje sam, negdje putem,
omeđila strahom.

Čeka me slobodno mjesto u crkvi,
mome hramu vjere, molitve, nade.
Tu su, već sjede i inspiriraju me dalje suživotom i tolerancijom...
maslačak, čičak, kadulja, majčina dušica,
šareni leptiri, bumbari, pčelice, ose...
Sjedam na travnatu klupicu
pomno pazeći da ne uzmem mjesto
kakvom mravinjaku, paučiću ili cvijetu.
Hvala im, ostavili su mjesta za mene.
Tiho, da ne prekidam ovu svetu liturgiju,
postajem dio njihove zajednice.
Uvijek i oduvijek to i jesam,
samo se učim biti i bivati,
bez uspoređivanja i dokazivanja.
Bez priče, u povjerenju,
njihati se niz vjetar,
poštivati raznolikost suživota,
navika, okusa, mirisa, boja.

Dom i Stvoritelj su nam zajednički,
svi živimo u skladu.
Sjedim i promatram.
Svjesna njih, svjesna sebe.
Moja čula se izoštravaju,
unutarnji glas jača,
unatoč izvanjskoj tišini.
Razumijemo se bez riječi.
To me uči moja šarena zajednica.
Samo budi, promatraj, prihvaćaj.
Vođen si harmonijom,
dio si toga savršenoga sklada.

Na malenom cvijetu
četiri različite vrste kukaca.
Ima dovoljno soka za svih.
Nitko nikome ne smeta, svi poštuju prostor.
A neki vode ratove i ubijaju radi granica.
Nepotrebno je tražiti smisao u besmislu,
beznačajno pokušati širiti granice u ograđenom prostoru.
Zahvalim na prilici,
svjedočenju, zajednici i uvažavanju,
bez potrebe za pokajanjem.
Sama prisutnost me njeguje, samo prihvaćanje voli.
Tu sam sve, samo ne sama i usamljena.

Oznake: sklad, zajednica, tišina

...samo da ti kažem,
Volim te.
Tako nesavršenu,
dječje naivnu, sjajnih očiju kad si sretna,
ocakljenih kad si tužna.

Volim te i munjavu.
I munjenu.
Ali onako ljutu,
munjama sijevajućih očiju.
I pravednu.
I nepravednu.

Volim te kada dopustiš
vanjskom nemiru da naruši mirnu nutrinu.
I svim ogledalima kada dozvoliš
da razbiju iluziju bježeći od sjene
jer svjetlo previše blješti u oči.
U te tvoje oči
gdje se cakli istina i kad se jezikom valja laž.
Usnama namješteni osmijeh.
U kutevima prikriven strah
da će/š biti otkrivena.
Ti, lažna u lažnom svijetu
koji se boji svoje sjene
te zbog nje nikada neće upoznati
puninu svoga svjetla.

Volim te, tako zbunjenu,
u velikom tijelu malenoga srca.
Iako više ne crtaš strelice
koje probadaju srce,
već širom otvorene ruke
koje grle,
vrijeme je...
Vrijeme da konačno prigrliš sebe
kako bi i tebe svijet prigrlio.
I ti njega.
Onako iskreno.
Makar i lažnog.
Prestrašenog.
Zbunjenog.
Odraslog, a malog.
Malog, ali vrijednog.
Zagrljaja,
razumijevanja,
prihvaćanja,
ljubavi.

Ma ništa...
Volim te.
Voli se.

Oznake: zagrljaj, razumijevanje, prihvaćanje, ljubav

Otpusti terete boli sa svojih ramena,
sjenke na plućima koje isprekidaju dah,
kamene blokove sa križa.
Otresi se poput drveta u jesen koje otpušta svoje lišće,
ulazi u mirovanje i samo biva.
Do novog listanja, cvjetanja, ciklusa davanja plodova...
samo diši.
Dah je ono što te drži na životu.

I koliko god je sve i jesi nesvjestan,
diši svjesno.
Budi svjestan da živiš i da ništa,
a ma baš ništa, nije izgubljeno.
Sve što je otišlo otvorilo je put za ono što dolazi.
Baš onda kada si na to spreman.
Diši.
Vjeruj.
Budi strpljiv.
Spašen.

Hvala ti 2023. na svemu.
Dišem duboko, živim puninu.
Lekcije su još više otvorile moja pluća,
srce, sva čula, ruke za davanje i primanje.

Udah-izdah.

Dobrodošla nova 2024.
Novi koraci moga puta.
I svi suputnici koji se srećemo u ovoj divnoj avanturi.
Hvala!

Oznake: ispraćaj stare, dobrodošlica novoj

Ljuta si na svoje unutarnje dijete
jer si vjerovala ljudima,
bila naivna,
lakovjerna.
Stavljala si svoje otvoreno srce
i čisti osmijeh njima na volju.
Nesvjesno se predajući njihovim traumama
koje i sama živiš u tijelu odraslog čovjeka.

Vrijeme je...
Vrijeme je da prestaneš osuđivati,
kažnjavati sebe kroz druge.
U ovoj igri, svatko radi najbolje što zna.
Jedni se igraju, drugi ratuju.
Iako neke igre završe ratujući,
ratovi nikada ne pozivaju na igru.

Izljubi, izgrli,
pomiluj, osmjehni se...
svakoj svojoj unutarnjoj rani.
Treba joj ljubav, nježnost,
prihvaćanje takve kakva je,
ne osuda.

Svaki cvjetić izraste iz malo vode,
svjetla, mraka.
Nije sve što izgleda ružno, ružno.
Samo ti stavljaš naglasak na oblake i tamu
zaboravljajući često kako su i to dijelovi
jednoga dana.
Dijelovi jednoga života.

Oznake: rane, unutarnje dijete, život

Zbog čega fejkaš veselje, osmijeh?
-Zbog toga da ne pokažem svoje pravo stanje.
Što je tvoje pravo stanje?
-Ljutnja kada me naljute,
povrijeđenost kada me uvrijede,
razočaranje kada mi ne vrate
ono što sam im ja dala.
Je li tada to stanje tvoja istina ili je osmijeh istina?
-To stanje.
Od koga ga skrivaš?
-Od ljudi.
A jesi ti čovjek?
-Jesam.
Zašto onda ne prihvaćaš čovjeka?
Zašto se ljutiš? Zašto se povrjeđuješ?
Zašto očekuješ od sebe pa se razočaraš...?
Jer si čovjek!
-Hvala ti. U pravu si.
Zahvali sebi jer dozvoljavaš učiti
iz svoje ljudske ranjivosti.
Nitko nije bolji ni gori.
Svatko je na svom putu učenja.
Čovjek preko puta, tvoj je odraz.
Hoćeš ga prihvaćati, bježati od njega, lagati,
tvoj je izbor.
Izbor slobode iii ropstva.
Prostranstva ili granica.

Oznake: pravo stanje, ISTINA, sloboda

...izgubiti se
pa se pronaći,
bježati pa stati,
gledati,a ne vidjeti,
slušati,a ne čuti.

Prava je sreća...
imati Sunce, a ne osjetiti toplinu
ni sjaj ne vidjeti na svome putu
ni put svoj ne slijediti,
već koračati
tuđim stazama.

Prava je sreća imati vjeru,
sumnjati i biti zdrav,
a bolesnih misli.
Biti okružen ljudima, a usamljen.

Znaš, srećo, jedino u nesreći
se možeš pronaći
jer tako zakon života
stvara prilike u neprilikama.

Samo zato da ne bi zaboravili
zahvaljivati
kad od šume drvo ne vidimo.

Od toliko želja,
sam život ne želimo...

Oznake: sreća, vjera, prilike, zahvala