|
Kada živiš uz cestu,vidiš, čuješ, svjedočiš svemu.
Sve priče imaju happy end,
barem ove kojima sam ja svjedočila,
a iz tih nesretnih okolnosti,
često se stvore lijepe ljudske priče.
Jednu takvu nam je život ispričao i jučer.
U rano popodne, dečki su malo zakartali na terasi
kada se prolomio grohotan smijeh.
Naravno da me smijeh privukao, a na odgovor šta je smiješno,
odgovaraju kako netko vani riče.
Inače, naziv "rika" je nastao prije nekoliko godina
na jednom mom noćnom povraćanju iznad wc školjke.
Doslovno rika i rikavanje od mučnine.
Uglavnom, nagnem se preko ograde i pored ceste, u dvorištu,
vidim bijeli auto i tri zbunjena dečka kako se vrte.
Pitam treba li im pomoć,
na što se jedan od njih izvinjava jer mu je bilo slabo u vožnji
pa je tu povraćao i ne zna kako da počisti.
Ma nema veze, kažem, nakon što mi odgovori da je sada dobro
te polije to sa dva bokala vode.
Neugodno im je, izvinjavaju se, a kako ne osjećam uopće ljutnju,
pogotovo što vidim da žele počistiti,
a to još nisam doživjela, zovem ih na lubenicu.
Jedva dođu do stana, neugodno im je i dalje,
a nekako ih razuvjerim da nema potrebe,
da je to sve normalno i da su baš ljubazni i simpatični.
Malo lubenice i dinje, riječ po riječ pa skuham kavu, narežem sira, pancete,
ono što imam trenutno u frižideru.
Na kraju se sjetim i domaće šljivovice gdje smo nazdravili uz naše "Živjeli!"
i pohvalili glavnog junaka dana jer bez njega ne bi bilo svega ovoga.
Kaže, iduće godine kada tuda prođe i vidi biljke kako su narasle,
znat će da je njegova zasluga.
Naravno, opet se izvini jer da su stali gdje su mogli,
a kad je povraćao, skužio je da je uz kuću u dvorištu i da je tu vrt.
Inače, od hrvatskog jezika znaju reći "Hvala" i "Tri pive"
pa smo uz smijeh zaključili da im više riječi ni ne treba.
A da, dečki su iz Nizozemske.
Nemojte me pitati za njihova imena,
nisam ih uopće razumjela no oni su jako lijepo ponovili moje ime.
Imaju 26,27 godina, rade, studiraju i sada su na proputovanju.
Bili su na Risnjaku, neki dan u Sloveniji, sada idu u centar Rijeke,
na kupanje pa sutra za Pulu...
Izmijenili smo iskustva života kod njih i ovdje,
kažu da je Hrvatska jedno od omiljenih destinacija zadnjih godina za ljetovanje.
Inače da su Nizozemci preferirali ljetovati kod svojih susjeda,
ali zadnjih 15 ak godina odlaze i dalje.
Izrazito simpatični, kulturni i dragi dečki kojima sam,
na ne znam koje po redu izvinjavanje, odgovorila da je ok.
Gledam ih kao svoje sinove, a i kažem da je budućnost u njihovim mladim rukama.
Čude se i gostoprimstvu, pitaju jesu li svi ljudi ovdje takvi
te da li inače tako zovemo ljude s ceste.
Haha, odgovaram da ne, da sam danas dobre volje,
za sutra već nisam sigurna
te da su ljudi ovdje prilično otvoreni i prijateljski,
iako zahlađenje pomalo i nas uzima.
Preporučimo im restoran u gradu za večeru,
plažu za kupanje i zaželimo sve sretno i da uživaju.
Rastanemo se rukovanjem, osmijesima,
a oni ne znaju što bi i kako da se oduže.
Sve je u redu, počašćeni smo vašim društvom i uživajte,
a i recite doma da smo mi u Hrvatskoj prijateljski raspoloženi.
Dan nakon, danas, demantirali su sami sebe kako su Nizozemci hladna nacija.
Iznenadili su me i donesli cvijeće u znak zahvale,
svatko je pojedinačno zahvalio i održao kratak govor,
a ja/mi smo zahvalni na ovoj i svim prilikama gdje se dotaknu srca.
Ništa nije bitno. Ni jezik ni nacija ni religija,
zemlja, kultura... samo srce otvoreno.
I to učimo svoju djecu
jer mislimo da je to najvrijednije znanje koje trebaju imati.
A znam i želim da su roditelji i ove trojice divnih dečki
ponosni na svoj odgoj i kulturu, isto kao i ja/mi na svoje dečke.
Kultura srca, to je ulog u sadašnjost i budućnost,
a ponosna sam što me to prošlost naučila, upravo kroz mamin i tatin odgoj.
Dečki, hvala na ovim trenucima i cvijeću koju ću sa pažnjom njegovati.
Sretno!
Oznake: život na glavnoj prometnici
|
