ponedjeljak, 25.11.2019.

Kad odrastem...


Pitali su me što želim biti kad odrastem.
U dječjoj glavici konfuzija, u srcu čista radost.
I to je ono što me prati cijeli život!
Nisam imala želju, nisam znala što želim biti.
Nisam, poput ostalih djevojčica, zamišljala da sam pjevačica
niti doktorica, nisam zamišljala da imam svoj razred i da sam učiteljica,
nisam htjela biti ni bankarica ni prodavačica...
Nametnuli su mi osjećaj kako sam loša
jer ne znam što želim biti kad odrastem.
I živjela sam u tom uvjerenju sve do nedavno
jer ni školu ni posao nisam izabrala s guštom
izgarajući od želje kako će baš to biti moj posao.
Meni se, zapravo, nije dalo odrasti,
ali to nisam smjela reći na glas.
Uvjerili su me da je život briga i obaveza
te sam se puno godina borila između svoje istine i njihove laži.

Dišeeeem! Konačno dišeeeem!
Dotakla sam dušu koja je poručila:
" Odrasle smo jer se nisi prestala igrati.
Igraš sve te uloge u odraslom tijelu, duše razigrane djevojčice."

Život je igra u kojoj možeš biti što god poželiš!
Danas to učim svoju djecu.


20:40 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 08.11.2019.

Bor

Postoji drvo koje me prati od rođenja.
Na ulazu u dvorište djetinjstva, potpuno nesvjesno,
obilježilo je te predivne godine.
Ne znam ni sama koliko sam voćki pojele sjedeći ispod njega,
koliko mi je sunčevih zraka zakrililo
za sparnih ljetnih dana.
Ne znam koliko sam centimetara ispucalih vrhova odrezala,
noktiju, koliko sam tajni podijelila s prijateljicom, sestrom.
Bor me podržavao, ja toga nisam bila svjesna.
Volim dom, obitelj, ali svaki trenutak iskorištavam u prirodi
van ozidanih, umjetnih granica.
Žudim za svojom iskonskom obitelji prirodom.
Tu sam doma.

Udaja, preseljenje i a-ha efekt nakon toliko godina nove adrese.
Na brdašcu pokraj kuće tražim utjehu,
odmaram, bivam u trenucima koji me zovu.
Kada me zove moj drugi, prvi dom.
Zeleno je to utočište, ljekovita oaza usred sive ceste.
Legnem u travu, a sva četiri godišnja doba ne utihnu bilo zemlje.
Kao da i moje srce kuca u tom ritmu.
Tu sam i ništa mi ne treba, samo postojim sretna u tom postojanju.
Među hrastovima tek jedan jedini bor.
Moj zaštitnik, podrška, brat.
On ne treba razloge, moja je obitelj bez riječi koje povrijeđuju,
bez pogleda koji lede,
bez očekivanja koja razočaravaju.
Ovaj brat me uči voljeti u prihvaćanju i bivanju.

Dok ga grlim sretna što se ne opire,
naslanjam obraz na koru koja ispisuje godine, iskustva,
razne izvanjske lijepe i ne lijepe utjecaje,
zahvaljujem mu što mogu biti ono što jesam,
a on me takvu voli.
Lijepi me smolom kao da me ne želi pustiti i poručuje:
"Majicu ćeš oprati ili baciti, kupiti novu u svom materijalnom svijetu,
obraz ćeš također očistiti ako budeš mogla i htjela,
ali svoje prirodno čuvaj i ne dozvoli da prljaju smolom, da se lijepe.
I idem, idem dalje noseći poruku kroz ovaj život svojim imenom
koje mi je dano podsjećajući me tko sam i gdje jedino pripadam.








17:34 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.