|
Jučer je bio vrlo zanimljiv dan.
Ujutro sam vozila sina na natjecanje i do početka
kratila vrijeme u obližnjem kafiću.
Sretnem poznanika, sjednemo za isti stol i počinjemo razgovor...
Dok ovo pišem mislima se vraćam u jučer-
dan kada sam vodila razgovor s njim pa i eto osvještavam spoznaje
za kojima nisam išla dok smo razgovarali.
Život sam si itekako olakšala čisteći razna uvjerenja,
od obiteljskih, društvenih i inih pa sam došla do toga
da u ljudima vidim samo ljudsko.
Ne marim za epitete, entitete, društveni sloj, opredjeljenje, religiju...
nisam konkretno to čistila od uvjerenja,
ali nestala su čišćenjem nekih drugih,
iako su me roditelji uvijek učili da tražim čovjeka u čovjeku, ništa više.
Tako sam ostala malo začuđena i osmjehnula se životu
kakve komedije mi priređuje serviravši mi
kroz ovog sugovornika datume nekih država,
strane lijevo-desno koje nemaju veze sa stranama ceste
te slične teme za koje nemam nikakvih interesa.
Nakon što me indirektno pitao jesam li „njegova“,
rekla sam da mi te teme ne predstavljaju ništa u životu.
Nastavili smo razgovor i teme koje su me se ovaj put ticale
jer se radilo o klubu gdje trenira mlađi sin
pa sam konačno uz pomoć njega riješila enigmu u glavi.
Naravno, opet je pitanje lijevih i desnih,
a među tim odgovorima tumbaju se sportske sudbine naše djece.
Ovo mi je zaista žalosno!
Postoji li dio naših života gdje možemo izbjeći podobne i pogubne?
Gdje možeš ići ravno bez opredjeljenja?
Postoji u mom svijetu!
Vidno isfrustriran stanjem u klubu i gradskom vlasti (čitaj; općinskoj),
odlučio je da dijete neće dalje trenirati omiljeni sport
dok sam ja promislila i pitala svoje dijete što želi.
Kad se izjasnio i odlučio nastaviti trenirati sa istom voljom,
ako ne i većom, odlučila sam da dijete neću i ne želim ničime opterećivati,
već poticati tu divnu volju i upornost.
„Ako želiš, možemo u neki drugi klub ako nisi ovdje zadovoljan.
Želiš li drugi sport, sve što želiš, mama će ti u tome pomoći.“
„Mama, želim ostati ovdje, bitno mi je da igram utakmice,
ne da sjedim na klupi.
Koja god skupina i ekipa bio, samo da igram utakmice.“
Kad je to izjavilo, čisto i neopterećeno dijete lijevima i desnima,
moje srce se još više pročistilo i sve druge zakulisne igre sporta
koji donosi profit „velikima“, sam zanemarila.
Bitna mi je sreća mog djeteta, odj....e sa svojim forama!
Pravit ću se da vam vjerujem kako ulažete u našu djecu.
Ništa novo!
Stariji sin podbacio u svom današnjem rekordu.
Pohvalim ga na trudu i objasnim da je pobjednik jer nije odustao.
Lagano zasićenje nakon devet godina treniranja,
velikih uspjeha i visokih rezultata, velikih očekivanja pa razočarenja...
sve to dovelo je ovo mlado biće u preispitivanje.
„Ej, to ti je kao život- usponi, padovi.
Padneš pa se opet digneš, znaš da možeš.
Nema odustajanja, nitko se neće boriti za tebe kao ti sam.
Vidi tatu i mene- koliko životnih padova,
a sad smo normalni i sretni ljudi. Jer nismo odustajali!“
Sluša me i šuti inače buntovan pubertetlija.
Znam, čuo je, osjećam, razumio je.
Uhhhh, koliko mi je nedostajala ovakva podrška u njegovim godinama.
Nažalost, baš u ovim njegovim godinama,
u mojoj petnaestoj, mama je ostala nepokretno ležati u krevetu.
Život mi se raspao.
Nesvjesno sam njenu bolest krivila za sve daljnje nedaće.
Bem mu, svaka obitelj koja ima bolest u kući trebala bi imati obiteljskog psihologa,
nekoga tko će jačati duh kako jača bolest.
A evo, mene sad stišću te aveti prošlosti koje čistim li ga čistim,
ali svjesno živim sadašnjost i dajem svojoj djeci što je meni nedostajalo.
Tome mi je poslužila prošlost.
Ne da do kraja života kukam i pričam o njoj. Prošla je.
Prošlost je prošla, idemo dalje, živimo sadašnjost najbolje što znamo.
Poslijepodne sam na Platku svirala gong Njemcima.
Skupina Njemaca pod vodstvom naše ženice koja se rodila, živi i radi u Njemačkoj,
sudjeluje u znanstvenom istraživanju i boravi u prirodi,
u radionicama i kontaktu s ljudima koji imaju veze s prirodom.
Tako sam joj se i ja našla na putu, zasvirala gong na otvorenom nebu
na ugodnih trinaest stupnjeva.
Srećom, nebo nas je poštedjelo tih sat vremena,
simpatični ljudi su se ušuškali u vreće za spavanje,
fotograf je radio foto šuting mene i njih, izdat će se i knjiga sa svom dokumentacijom.
Završismo, opustili se i pod tim crnim nebom pohitali mi pomoći
raspremiti stvari, nositi vreće, dekice...
Fotograf je čak počeo rastavljati stalak i spremati gong u torbu.
Oduševilo me to!
Na svom sve siromašnijem enleskom i njemačkom sam s ljudima razmijenila par rečenica,
a njihova srdačnost i pristupačnost me oborila s nogu.
Zajedno smo ručali te se voditeljica projekta požalila
na iskustvu s ljudima s kojima je htjela biti ili je u poslovnom odnosu u ovoj avanturi.
Nažalost, nije prva koja se žali na naš mentalitet- „Daj lovu, a bolje da te nema.“
To me jako rastužuje jer uz sve prirodne ljepote,
nama zakazuje ljudski faktor, naše vječne uloge žrtve, mučenika, nevjernih Toma...
toliko da ti novci, kaucije, dogovori....
nemaju veze s nikakvim ozbiljnim poslom, već čistim strahom.
Bojimo se, toliko smo već nasamareni od naših političara,
vlasti, zakona, davanja...
da pušemo na hladno ,ohladili smo i svoja srca.
Ma zanima me samo, da li je bolje na sjeveru, jugu, lijevo, desno?
Da li su ljubazniji oni koji mole petkom, subotom ili nedjeljom?
Svi imamo iste zapovjedi s vrha i svi jedemo ista g...a,
počevši već od naše djece.
Rastužuje me to, masovna su to nesvjesna uvjerenja
ispaćenih ljudi koji prošlost vrte u sadašnjosti.
Umjesto da idu naprijed,
stalno skreću sa svog života i traže izgovore u prošlim vremenima.
Jesu bila bolja, čišća, ljevija, desnija?
Ma sve je to isto s...e, samo drugo pakiranje.
Koliko si dozvoliš da te aveti prošlosti obuzmu, toliko si slobodniji u sada.
„Ne brini“, kaže mi, „Koliko su ti neljubazni slika Hrvatske,
toliko je i tvoj iskreni osmijeh“ utješi me i podsjeti da sam na dobrom putu,
na onom koji gleda naprijed.
Na onom koji služi i mojoj djeci.
Jer uz svakakve sugovornike i supatnike u životu,
kad zadržiš svoju dobru volju i njih ćeš na tren zadržati ovdje.
Bar dok su u tvom društvu.
To je moja politika.
|
