O-da životu!

Uspjeli smo se i ove godine organizirati za pet dana godišnjeg.
Izazov je to s dvojicom pubertetlija
koji sve manju idu s nama okolo pa me baš zanimalo kako
će izgledati pet zajedničkih dana.
Izorganizirali smo čuvanje Tulia i Milke, put do Paga izabrali
preko Žute Lokve.
Ja sam se uhvatila volana jer sve više volim život držati u svojim rukama.
Hahaha, naravno da vjerujem mužu, ali nekako mi je zanimljivije dok vozim.
Već sam do Senja primijetila
da je atmosfera u autu mirnija nego proteklih godina.
Svako toliko sam se čudila gdje su nastale tuče i vike bratske ljubavi
na zadnjem sjedalu auta, gdje su nestali povici :
“ On je, nisam ja!“, gdje je nervoza, deračina između idile i mira.
Mir je. Ljudi moji, mir je!
Bit će ovo divan godišnji.

Pred tunelom Sv. Rok malo se razbila idila u dugačkoj koloni čekanja,
ali smo i dalje svi četvero strpljivi, za razliku od ljudi koji se
šetaju i naslikavaju po zaustavnoj traci po kojoj nailaze cestari s kombiem pa
Prva pomoć.
Toliko o ljudskoj gluposti.
Uz klimu koja nas ugodno hladi,
ne pada mi na pamet izmigoljiti van na podnevno sunce
pa ispadne da se strpljivost isplatila
jer smo nakon dvadesetak minuta krenuli dalje.
Posedarje je naš izlaz.

Svjesno smo izbjegli trajekt i odlučili se voziti Paškim mostom
kroz pitoreskna dalmatinska mjesta u kojima smo već ljetovali.
Povljana je naše odredište.
I tamo smo ljetovali prije nekih osam godina
na istom mjestu i apartmanu dvadesetak koraka do mora-doslovno.
I to mi je velika promjena jer danas, nakon osam godina
naši dečki više nisu bebani za kojima moramo nositi stvari
pa primjećujem da se na treći kat penjem praznih ruku.
More, kupanje, dječje radosti i turistička Povljana koja nas je oduševila
u odnosu na zadnji put.
Cijelo apartmansko naselje je izrađeno, divna šetnica
popunjena sadržajima, usluga, plaža....
Sjećam se da je morsko dno bilo prekriveno travama
i to me odbijalo tih godina, ali danas tu i tamo pliva koja travka po površini,
očito su u svrhu turizma istrijebili biljni svijet.
Pokosili dno? Hahahahahaaha
Iako nije smiješno, a niti rijetko, da čovjek biljni i životinjski svijet
prilagođava sebi i svojim potrebama
koliko god mu se to obijalo o glavu.