Na jutrošnjoj misi sam naučila puno toga.
Iznad mene tri gavrana,
mama i tata u letu sa poletarcem.
Šireći svoja impozantna krila glasno grakću.
Iza njih leti galeb.
Dosadila mu lokalna crkva u gradu te se otisnuo u brda.
Divim se širokim krilima u sinhroniziranom letu crne obitelji
dok me jedan od njih dodatno oduševljava.
Pustio se vjetru u slobodnom letu
tako rastegnutih krila pa par puta bočno zarotirao.
Sloboda i povjerenje!
Nedostaju mi te propovijedi...
Uživam u prostranom plavetnilu
ushićena slobodom koju žive,
istovremeno svjesna svojih okova na nogama.
Uzaludno je kukati o sklopljenim krilima,
grcati u osudi, kajanju...
Osjećam duboku zahvalnost na inspiraciji.
Hodam dalje kamenitim putem,
dobro poznatom, sivom,
oštrom kamenjaru moga djetinjstva.
Kamenjar na Zoni bio je baza bezbrižnih igara.
Odmak od obaveza, sustava, moranja.
Moja zona sreće, ugode, utjehe.
Iako danas u kamenim licima
vidim neke nove osobe,
prepoznajem svoje dječje čuđenje,
oduševljenje, razdraganost, maštu...
I to je ono što mi daje nadu da ću se široko raskriliti
te poletjeti prostranstvom koje sam, negdje putem,
omeđila strahom.
Čeka me slobodno mjesto u crkvi,
mome hramu vjere, molitve, nade.
Tu su, već sjede i inspiriraju me dalje suživotom i tolerancijom...
maslačak, čičak, kadulja, majčina dušica,
šareni leptiri, bumbari, pčelice, ose...
Sjedam na travnatu klupicu
pomno pazeći da ne uzmem mjesto
kakvom mravinjaku, paučiću ili cvijetu.
Hvala im, ostavili su mjesta za mene.
Tiho, da ne prekidam ovu svetu liturgiju,
postajem dio njihove zajednice.
Uvijek i oduvijek to i jesam,
samo se učim biti i bivati,
bez uspoređivanja i dokazivanja.
Bez priče, u povjerenju,
njihati se niz vjetar,
poštivati raznolikost suživota,
navika, okusa, mirisa, boja.
Dom i Stvoritelj su nam zajednički,
svi živimo u skladu.
Sjedim i promatram.
Svjesna njih, svjesna sebe.
Moja čula se izoštravaju,
unutarnji glas jača,
unatoč izvanjskoj tišini.
Razumijemo se bez riječi.
To me uči moja šarena zajednica.
Samo budi, promatraj, prihvaćaj.
Vođen si harmonijom,
dio si toga savršenoga sklada.
Na malenom cvijetu
četiri različite vrste kukaca.
Ima dovoljno soka za svih.
Nitko nikome ne smeta, svi poštuju prostor.
A neki vode ratove i ubijaju radi granica.
Nepotrebno je tražiti smisao u besmislu,
beznačajno pokušati širiti granice u ograđenom prostoru.
Zahvalim na prilici,
svjedočenju, zajednici i uvažavanju,
bez potrebe za pokajanjem.
Sama prisutnost me njeguje, samo prihvaćanje voli.
Tu sam sve, samo ne sama i usamljena.
Post je objavljen 11.06.2024. u 14:20 sati.