O-da životu!

...samo da ti kažem,
Volim te.
Tako nesavršenu,
dječje naivnu, sjajnih očiju kad si sretna,
ocakljenih kad si tužna.

Volim te i munjavu.
I munjenu.
Ali onako ljutu,
munjama sijevajućih očiju.
I pravednu.
I nepravednu.

Volim te kada dopustiš
vanjskom nemiru da naruši mirnu nutrinu.
I svim ogledalima kada dozvoliš
da razbiju iluziju bježeći od sjene
jer svjetlo previše blješti u oči.
U te tvoje oči
gdje se cakli istina i kad se jezikom valja laž.
Usnama namješteni osmijeh.
U kutevima prikriven strah
da će/š biti otkrivena.
Ti, lažna u lažnom svijetu
koji se boji svoje sjene
te zbog nje nikada neće upoznati
puninu svoga svjetla.

Volim te, tako zbunjenu,
u velikom tijelu malenoga srca.
Iako više ne crtaš strelice
koje probadaju srce,
već širom otvorene ruke
koje grle,
vrijeme je...
Vrijeme da konačno prigrliš sebe
kako bi i tebe svijet prigrlio.
I ti njega.
Onako iskreno.
Makar i lažnog.
Prestrašenog.
Zbunjenog.
Odraslog, a malog.
Malog, ali vrijednog.
Zagrljaja,
razumijevanja,
prihvaćanja,
ljubavi.

Ma ništa...
Volim te.
Voli se.

Oznake: zagrljaj, razumijevanje, prihvaćanje, ljubav

Da je živa, moja mama bi danas
proslavila osamdest i treći rođendan.
Nažalost, nema je fizički među nama šesnaest godina.
Možda godine nisu toliko bitne jer, koliko god prošlo,
koliko god ja dalje živjela, moje mame nema.
Rodila me u svojoj trideset i sedmoj
godini života kao svoje četvrto dijete.
Zanimljivo, ona i tata te godine su uselili u kuću koju su gradili.
Živjeli su teško, radnički,
borili se da nama djeci ništa ne nedostaje.
Gradili, zidali, stvarali.
Tata je bio često na terenu te je mama uz svoj posao kuharice
i sve ženske poslove, radila i one teže fizičke, tzv. muške poslove.
Nije imala puno vremena
za tople majčinske iskaze emocija,
nije bilo zagrljaja, poljubaca.
Bilo je toplog ručka, ispletenih vunenih majica,
kapa, šalova, štrikanih tabletića, nedjeljnih kolača.
Naša ljubav i nježnost obiteljskog doma,
između obaveza, poslova, školovanja, igre,
slobodnih aktivnosti,
najviše se osjećala uz obiteljski stol i ukusnu hranu.
Sva hrana bila je spremljena s ljubavlju,
od tople Divke i pohanoga kruha za doručak,
do riže na mlijeku za večeru...
Dala je što je znala,živjela malo manje zahtjevno
od svojih roditelja sa sela.

U mojoj petnaestoj godini, legla je u krevet nepokretna.
Bolest je učinila svoje, spazmi mišića nogu i ruku
onemogućili su sve poslove, muške i ženske.
Krevet ju je uzeo u njenoj pedeset i drugoj godini.
Kada smo mi djeca očvrknuli da možemo fizički bez nje,
njoj je bolest na taj način donijela fizički odmor, nažalost.
Obitelj je živjela dalje najbolje što je znala
dijeleći i množeći boli jer jedan važan stup obitelji se srušio.
Par godina nakon, život je odlučio
mamu dodatno zaboljeti kroz karcinom dojke,
kao da ovo nije bilo dovoljno bolno i teško!
Uz mamu, svi smo se na svoj način
nosili s boli odstranjene dojke
i svime što nosi i ova bolest.

Dok smo se mi pokretni nosili sa
svojom svakodnevnicom poslova i užurbanih nogu,
ona je, prikovana za krevet,
imala izazov kako ispuniti svoj dan.
I bila je, danas to znam, najstrpljiviji pacijent .
Zvala je jedino kada bi trebala u toalet.
Redovito smo je iz kreveta dizali u invalidska kolica,
vozili za stol. na balkon...
Između doktora, pregleda i pre rijetkih šetnji.
Doručci, ručkovi, večere,
sve je bilo servirano na stolu,
ali je okus bio gorak.
Brat, sestra ili ja smo kuhali.
Ja sam maksimalno izbjegavala
te i sve druge kućanske poslove
nesvjesno ljuta na život što nam je to servirao.
Moj bijeg su bili izlasci i alkohol u velikim količinama.
Nažalost, pijana i trijezna sam bila tužna
jer nisam mogla pobjeći od svog života.
U tim godinama kada je mladom čovjeku jako bitno
da je poput ostalih,
debelo sam zaglavila u ulozi žrtve
jer ja nemam mamu poput ostalih vršnjaka.
I moja obitelj nesvjesno veliča žrtvu
toliko da bolesna mama najbolje podnosi to stanje.
Često čitajući u tišini koju je parala naša glasna svađa.

Mama je umrla u mojoj tridesetoj godini života.
Njeni najmlađi unuci, moji sinovi su imali tri i jednu godinu.
Danas, nakon svog svježeg
punoljetnog staža majčinstva razumijem.
Dugo mi je trebalo da se prestanem ljutiti na život,
mamu,njenu bolest.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
da su nam sve boli dane zbog učenja.
Učenja zahvalnosti.
Zahvalna sam svojoj mami,
njenoj hrabrosti, požrtvovnosti,
svim načinima kroz koje mi je pokazivala ljubav.
Danas grlim svoju djecu i zahvaljujem.
Zahvaljujem mami jer sam ovdje i imam priliku biti mama.
Razumijem, prihvaćam volim i opraštam životu.
Opraštam njenim bolestima.
Opraštam mami.
Opraštam sebi.
Volim te,mama!



*jučer sam Srčanome poslala ovo srce od pepela koje
me pronašlo u peći na drva.
Odavno ne vjerujem u slučajnosti.
Želim i nadam se da će moja životna priča potaknuti
nekoga da otpusti terete i boli,
da zavoli sva svoja iskustva, osobe koje nam dolaze
i prolaze kroz život, svi smo si tu s razlogom.
Roditelji....mi smo dio njih i oni su dio nas.
Zauvijek.

Oznake: mama, Bolest, oprost i rastanak, ljubav

Za početak imam potrebu napisati da je ovo
moje prvo sedmodnevno izbivanje od doma te
odvajanje od svoja tri mušketira.
Osim što su muškarci, nisu više mali.
Vrijeme je da si dajemo još više slobode
jer to ljubav je.

Oznake: šolta, ljubav, Danica

Mala riječ za emocije mile,
vojsku ljudi, zemaljske civile.
Žarkih boja, vrelog srca,
zbog te riječi pravilno kuca.
Briše bol, rađa nadu,
slavi život, ruši blokadu.
Pet slova, duša je našla način
uglazbiti svoj divan začin.
Hvala, osjećam da opraštam,
Hvala, volim jer sam zahvalan.

Oznake: ljubav, zahvalnost, oprost

Dugo se spremam napisati nešto čime bih odala počast našoj ljubavi.
Baš sada,kada je u svom vrhuncu.
Inspirira nas,svaki dan, sve više.Sve što je starija i zrelija.
Sve je slađa i sve je lakša za komzumiranje.

Da,formula ljubavi je zaista jednostavna.
Krenula je spontano,kao fizička privlačnost,kroz crnu kosu, lijepe smeđe oči i oštar, muževan nos.
Prije trinaest godina,moja generacija i ja,sasvim slučajno,naletjeli smo jedno na drugo.
Nakon ludog mladenaštva,burnih noćnih izlazaka,veza i avantura,sreli smo se nas dvoje.
Ljubav je sve više rasla kroz plemenitu dušu i otvoreno srce koje je signaliziralo mozgu da odredi omjer.
I baš taj omjer,srca i mozga,odredio je da naše duše i naša tijela započnu zajednički život.

Razvijali smo se duhovno,ali i stvarali materijalno.
Odolijevali smo svim vanjskim smetnjama i u situacijama kada bi ljubav bila na kušnji,branili bi
jedno drugo.Samo je to bilo ispravno jer život više nije imao smisla bez onog drugog.
Ljubav nam je donijela i dva predivna sina pa je naša obitelj i naše ljubavno gnijezdo potpuno.
Naša su srca potpuna.Formula ljubavi je riješena.
Tu smo,sada i ovdje.Živimo za trenutke provedene zajedno,istovremeno dopuštajući jedno drugome da budemo svoji.
Veseli me moj osobni razvoj,moj trud da si budem bolja.Da se volim i prihvaćam kakva jesam jer upravo takva,mogu biti i prema svojoj generaciji.

Moja generacija je moj muž.Moja životna ljubav s kojom sam sretna.Moj zaštitnik.Onaj koji je dovoljno jak da se ja osjetim ženstvenom i onaj koji je dovoljno emotivan da mogu s njim plakati.
Mi se volimo kroz sva godišnja doba.Mi se volimo kada je omjer materijalnog i duhovnog u tolikoj mjeri da nas zasite smijeh,ili suze u tom periodu
Volimo se i kada puše jugo i kada nam bura nabija po krovu.
Kada nam propušta krovni prozor i kad nalijem benzin u "dizelaša."
Kada stariji sin ne dođe prvi na cilj u sprintu,a mlađi ne zabije gol u nogometnoj utakmici.
Volimo se i kada nam pas dobije alergiju na hranu i kada mačka okoti pet mačića.
O da,volimo se i ujutro dok se guramo za red u kupaoni i navečer pred televizijom i tv programom.
Volimo se zbog jednostavne formule srca i mozga.
Jednostavno,volimo se cijelim srcem i umom.
Volimo se i tako će i ostati.
Svaka formula ima svoje rješenje.Mi smo svoje rješenje našli.
Rezultat je sreća.Ova sreća.U ovome životu i ovoj našoj ljubavi.
Volim te,generacijo moja!

Oznake: ljubav