četvrtak, 01.10.2020.

Mojoj mami


Da je živa, moja mama bi danas
proslavila osamdest i treći rođendan.
Nažalost, nema je fizički među nama šesnaest godina.
Možda godine nisu toliko bitne jer, koliko god prošlo,
koliko god ja dalje živjela, moje mame nema.
Rodila me u svojoj trideset i sedmoj
godini života kao svoje četvrto dijete.
Zanimljivo, ona i tata te godine su uselili u kuću koju su gradili.
Živjeli su teško, radnički,
borili se da nama djeci ništa ne nedostaje.
Gradili, zidali, stvarali.
Tata je bio često na terenu te je mama uz svoj posao kuharice
i sve ženske poslove, radila i one teže fizičke, tzv. muške poslove.
Nije imala puno vremena
za tople majčinske iskaze emocija,
nije bilo zagrljaja, poljubaca.
Bilo je toplog ručka, ispletenih vunenih majica,
kapa, šalova, štrikanih tabletića, nedjeljnih kolača.
Naša ljubav i nježnost obiteljskog doma,
između obaveza, poslova, školovanja, igre,
slobodnih aktivnosti,
najviše se osjećala uz obiteljski stol i ukusnu hranu.
Sva hrana bila je spremljena s ljubavlju,
od tople Divke i pohanoga kruha za doručak,
do riže na mlijeku za večeru...
Dala je što je znala,živjela malo manje zahtjevno
od svojih roditelja sa sela.

U mojoj petnaestoj godini, legla je u krevet nepokretna.
Bolest je učinila svoje, spazmi mišića nogu i ruku
onemogućili su sve poslove, muške i ženske.
Krevet ju je uzeo u njenoj pedeset i drugoj godini.
Kada smo mi djeca očvrknuli da možemo fizički bez nje,
njoj je bolest na taj način donijela fizički odmor, nažalost.
Obitelj je živjela dalje najbolje što je znala
dijeleći i množeći boli jer jedan važan stup obitelji se srušio.
Par godina nakon, život je odlučio
mamu dodatno zaboljeti kroz karcinom dojke,
kao da ovo nije bilo dovoljno bolno i teško!
Uz mamu, svi smo se na svoj način
nosili s boli odstranjene dojke
i svime što nosi i ova bolest.

Dok smo se mi pokretni nosili sa
svojom svakodnevnicom poslova i užurbanih nogu,
ona je, prikovana za krevet,
imala izazov kako ispuniti svoj dan.
I bila je, danas to znam, najstrpljiviji pacijent .
Zvala je jedino kada bi trebala u toalet.
Redovito smo je iz kreveta dizali u invalidska kolica,
vozili za stol. na balkon...
Između doktora, pregleda i pre rijetkih šetnji.
Doručci, ručkovi, večere,
sve je bilo servirano na stolu,
ali je okus bio gorak.
Brat, sestra ili ja smo kuhali.
Ja sam maksimalno izbjegavala
te i sve druge kućanske poslove
nesvjesno ljuta na život što nam je to servirao.
Moj bijeg su bili izlasci i alkohol u velikim količinama.
Nažalost, pijana i trijezna sam bila tužna
jer nisam mogla pobjeći od svog života.
U tim godinama kada je mladom čovjeku jako bitno
da je poput ostalih,
debelo sam zaglavila u ulozi žrtve
jer ja nemam mamu poput ostalih vršnjaka.
I moja obitelj nesvjesno veliča žrtvu
toliko da bolesna mama najbolje podnosi to stanje.
Često čitajući u tišini koju je parala naša glasna svađa.

Mama je umrla u mojoj tridesetoj godini života.
Njeni najmlađi unuci, moji sinovi su imali tri i jednu godinu.
Danas, nakon svog svježeg
punoljetnog staža majčinstva razumijem.
Dugo mi je trebalo da se prestanem ljutiti na život,
mamu,njenu bolest.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
da su nam sve boli dane zbog učenja.
Učenja zahvalnosti.
Zahvalna sam svojoj mami,
njenoj hrabrosti, požrtvovnosti,
svim načinima kroz koje mi je pokazivala ljubav.
Danas grlim svoju djecu i zahvaljujem.
Zahvaljujem mami jer sam ovdje i imam priliku biti mama.
Razumijem, prihvaćam volim i opraštam životu.
Opraštam njenim bolestima.
Opraštam mami.
Opraštam sebi.
Volim te,mama!



*jučer sam Srčanome poslala ovo srce od pepela koje
me pronašlo u peći na drva.
Odavno ne vjerujem u slučajnosti.
Želim i nadam se da će moja životna priča potaknuti
nekoga da otpusti terete i boli,
da zavoli sva svoja iskustva, osobe koje nam dolaze
i prolaze kroz život, svi smo si tu s razlogom.
Roditelji....mi smo dio njih i oni su dio nas.
Zauvijek.





Oznake: mama, Bolest, oprost i rastanak, ljubav


21:05 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.12.2014.

Zagrljaj

Kad ste posljednji put nekog zaglili?Grlite li uopće?
Ne možemo poreći da nas je odgoj formirao u ovo što jesmo.
Dok smo mali,kao šareni glinamol,roditelji,rodbina,škola....modeliraju nas po svojoj želji.
Najviše roditelji jer s njima provodimo najviše vremena.
Oni su nam uzor,oni su naši bogovi,ono su jedini koji znaju što je ispravno,
njihova riječ je zakon,a njihov pokret točka na i.
Mi,kao djeca ne znamo za drugo,kao ni naši roditelji.
I oni su bili nečija djeca.

Sjećam se,bila sam cura,srednjoškolsko doba,mama je već ,nažalost, bila bolesna.
Ne bi o detaljima,nije mi cilj žaljenje,već da opišem situaciju koja ide uz to.
Dakako,baš ta bolest je imala velik utjecaj na mene,tada,a i sada.
Žalila sam mamu,a istovremeno i sebe jer sam bila svjesna da ne živim bezbrižan život kao moji vršnjaci.
Svi smo bili žrtve te bolesti,ali najteže je bilo mami.
Veliki smo emotivci,ali smo se pokrili ogromnim slojem ega da bi ostali „normalni“.
Da,da ne bi prošvikali jer trebalo je živjeti tako,u nenormalnoj situaciji.

Do te bolesti,mama i tata su imali predivan odnos.
To znam danas kada sam odrasla i dok gledam svoju obitelj i druge obitelji.
Dok gledam što djeca prolaze,kakav pakao od života,samo zbog toga što se roditelji ne poštuju.
Mama i tata su se poštivali.Nije bilo vike,fizičkog,psihičkog zlostavljanja.
Radili su,odgajali nas,gradili kuću,borili se.
Živjeli smo lijepo.Skromno,ali lijepo.
Nije mi nikad ništa nedostajalo.Kao dijete,u svom domu sam se osjećala zaštićeno,voljeno i sretno.

Jedne večeri,od bezbroj večeri,dobila sam poriv da zagrlim mamu i tatu.
Izlazila sam van s prijateljicama,a istovremeno sam htjela ostati s mamom i tatom.
Sviđala mi se ta mirnoća među njima.
Sad znam ,to je bila ljubav.
Osjetila sam tu njihovu ljubav i velik,mekan,udoban oblak u koji sam htjela utonuti i uživati.
Ležati i guštati,živjeti u njemu,van svih drugih problema.
Jedva,jedva,sam zagrlila i poljubila mamu i tatu i brzo odjurila van kuće.
Mislili su da je to bio zagrljaj,kao pozdrav što izlazim,ali to je bila moja ljubav iskazana njima.
Ne znam više,dal je tih zagrljaj uopće i koliko bilo u životu.

Mama i tata su,nažalost,pokojni,a ja sam prije par godina počela razmišljati o zagrljaju.
Srećom,našla sam muža,koji je bio i jedini dečki koji se volio grliti.
Njega isto nisu imali običaj grliti dok je bio mali pa smo valjda nas dvoje to osjetili i grlili se,češkali,mazili, kao mala djeca.
Bila bih luda da se nisam udala za njega!Ha-ha,ima on još puno kvaliteta uz to!
Tako sam osvijestila da mi je nekako mrsko osjetiti tuđi dodir i da izbjegavam zagrljaje.
Nekad bi mi došao poriv,ali bi se sva zbunila i prestala o tome misliti.
To je bilo nešto,tako teško izvedivo i nezamislivo .
Koliko je srce bilo užareno i toplo od ljubavi,toliko su ruke bile teške,
kao zabetonirana željezna armatura kojoj lijevani beton ne da mrdnuti.

Imam sestru koja mi je kao mama koje više nema.Ne moram pisati koliko je volim.
Ljubav pokazujemo djelima,iako budu prilike za grljenje.
Naravno,rođendane i praznike odradimo kao i svi.Priznajem,tad iskoristim priliku da je malo duže stišćem i zakrilim je rukama.
Da osjeti moju ljubav i toplinu mog srca.Koje je toplo zbog nje.Koje kuca zbog nje.
Sad,kad radim na sebi,shvaćam koliko je blokada i naučenih obrazaca.
Jedna sam od sretnica i neizmjerno zahvalna što sam u životu dobila priliku biti si bolja.
Što se svjesno mijenjam i poboljšavam kvalitetu života,sebi,a u konačnici,svojoj djeci.
Konačno je ta ljubav počela izlaziti.Polako,ali sigurno.
Teški sam emotivac,a na van,zbog debele kože ega i armature od ruku,djelujem kao veliki zid.
Srećom,ljubav pokazujem djelima pa to moji voljeni osjete.
Uz obitelj,imam puno voljenih ljudi oko sebe.
Opstali smo,unatoč negrljenju.

Ali,velika je novina da su se moje ruke smekšale i da se moja ljubav iz srca širi na obje ruke i zatvara u veliki topli krug oko voljene osobe.
Svoje sinove ljubim i grlim bez ustezanja.Bez blokada.
Pokazujem im ljubav i oni mi je uzvraćaju.Malim,sretnim,voljenim ručicama
Sretna sam i ponosna jer je to velika prekretnica u generaciji moje djece.
Jednog dana,kad odrastu i kad vidim unuke da se grle,ponosno će mi srce puno ljubavi zasjati i znati
da je to njihova baka promijenila.
Uništila sam generacije željeznih ruku i pretvorila ih u tople nastavke velikog i punog srca.
Grlim vas!

Oznake: mama, zagrljaj, tata


10:30 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.