|
Kad ste posljednji put nekog zaglili?Grlite li uopće?
Ne možemo poreći da nas je odgoj formirao u ovo što jesmo.
Dok smo mali,kao šareni glinamol,roditelji,rodbina,škola....modeliraju nas po svojoj želji.
Najviše roditelji jer s njima provodimo najviše vremena.
Oni su nam uzor,oni su naši bogovi,ono su jedini koji znaju što je ispravno,
njihova riječ je zakon,a njihov pokret točka na i.
Mi,kao djeca ne znamo za drugo,kao ni naši roditelji.
I oni su bili nečija djeca.
Sjećam se,bila sam cura,srednjoškolsko doba,mama je već ,nažalost, bila bolesna.
Ne bi o detaljima,nije mi cilj žaljenje,već da opišem situaciju koja ide uz to.
Dakako,baš ta bolest je imala velik utjecaj na mene,tada,a i sada.
Žalila sam mamu,a istovremeno i sebe jer sam bila svjesna da ne živim bezbrižan život kao moji vršnjaci.
Svi smo bili žrtve te bolesti,ali najteže je bilo mami.
Veliki smo emotivci,ali smo se pokrili ogromnim slojem ega da bi ostali „normalni“.
Da,da ne bi prošvikali jer trebalo je živjeti tako,u nenormalnoj situaciji.
Do te bolesti,mama i tata su imali predivan odnos.
To znam danas kada sam odrasla i dok gledam svoju obitelj i druge obitelji.
Dok gledam što djeca prolaze,kakav pakao od života,samo zbog toga što se roditelji ne poštuju.
Mama i tata su se poštivali.Nije bilo vike,fizičkog,psihičkog zlostavljanja.
Radili su,odgajali nas,gradili kuću,borili se.
Živjeli smo lijepo.Skromno,ali lijepo.
Nije mi nikad ništa nedostajalo.Kao dijete,u svom domu sam se osjećala zaštićeno,voljeno i sretno.
Jedne večeri,od bezbroj večeri,dobila sam poriv da zagrlim mamu i tatu.
Izlazila sam van s prijateljicama,a istovremeno sam htjela ostati s mamom i tatom.
Sviđala mi se ta mirnoća među njima.
Sad znam ,to je bila ljubav.
Osjetila sam tu njihovu ljubav i velik,mekan,udoban oblak u koji sam htjela utonuti i uživati.
Ležati i guštati,živjeti u njemu,van svih drugih problema.
Jedva,jedva,sam zagrlila i poljubila mamu i tatu i brzo odjurila van kuće.
Mislili su da je to bio zagrljaj,kao pozdrav što izlazim,ali to je bila moja ljubav iskazana njima.
Ne znam više,dal je tih zagrljaj uopće i koliko bilo u životu.
Mama i tata su,nažalost,pokojni,a ja sam prije par godina počela razmišljati o zagrljaju.
Srećom,našla sam muža,koji je bio i jedini dečki koji se volio grliti.
Njega isto nisu imali običaj grliti dok je bio mali pa smo valjda nas dvoje to osjetili i grlili se,češkali,mazili, kao mala djeca.
Bila bih luda da se nisam udala za njega!Ha-ha,ima on još puno kvaliteta uz to!
Tako sam osvijestila da mi je nekako mrsko osjetiti tuđi dodir i da izbjegavam zagrljaje.
Nekad bi mi došao poriv,ali bi se sva zbunila i prestala o tome misliti.
To je bilo nešto,tako teško izvedivo i nezamislivo .
Koliko je srce bilo užareno i toplo od ljubavi,toliko su ruke bile teške,
kao zabetonirana željezna armatura kojoj lijevani beton ne da mrdnuti.
Imam sestru koja mi je kao mama koje više nema.Ne moram pisati koliko je volim.
Ljubav pokazujemo djelima,iako budu prilike za grljenje.
Naravno,rođendane i praznike odradimo kao i svi.Priznajem,tad iskoristim priliku da je malo duže stišćem i zakrilim je rukama.
Da osjeti moju ljubav i toplinu mog srca.Koje je toplo zbog nje.Koje kuca zbog nje.
Sad,kad radim na sebi,shvaćam koliko je blokada i naučenih obrazaca.
Jedna sam od sretnica i neizmjerno zahvalna što sam u životu dobila priliku biti si bolja.
Što se svjesno mijenjam i poboljšavam kvalitetu života,sebi,a u konačnici,svojoj djeci.
Konačno je ta ljubav počela izlaziti.Polako,ali sigurno.
Teški sam emotivac,a na van,zbog debele kože ega i armature od ruku,djelujem kao veliki zid.
Srećom,ljubav pokazujem djelima pa to moji voljeni osjete.
Uz obitelj,imam puno voljenih ljudi oko sebe.
Opstali smo,unatoč negrljenju.
Ali,velika je novina da su se moje ruke smekšale i da se moja ljubav iz srca širi na obje ruke i zatvara u veliki topli krug oko voljene osobe.
Svoje sinove ljubim i grlim bez ustezanja.Bez blokada.
Pokazujem im ljubav i oni mi je uzvraćaju.Malim,sretnim,voljenim ručicama
Sretna sam i ponosna jer je to velika prekretnica u generaciji moje djece.
Jednog dana,kad odrastu i kad vidim unuke da se grle,ponosno će mi srce puno ljubavi zasjati i znati
da je to njihova baka promijenila.
Uništila sam generacije željeznih ruku i pretvorila ih u tople nastavke velikog i punog srca.
Grlim vas!
Oznake: mama, zagrljaj, tata
|
