O-da životu!

Da je živa, moja mama bi danas
proslavila osamdest i treći rođendan.
Nažalost, nema je fizički među nama šesnaest godina.
Možda godine nisu toliko bitne jer, koliko god prošlo,
koliko god ja dalje živjela, moje mame nema.
Rodila me u svojoj trideset i sedmoj
godini života kao svoje četvrto dijete.
Zanimljivo, ona i tata te godine su uselili u kuću koju su gradili.
Živjeli su teško, radnički,
borili se da nama djeci ništa ne nedostaje.
Gradili, zidali, stvarali.
Tata je bio često na terenu te je mama uz svoj posao kuharice
i sve ženske poslove, radila i one teže fizičke, tzv. muške poslove.
Nije imala puno vremena
za tople majčinske iskaze emocija,
nije bilo zagrljaja, poljubaca.
Bilo je toplog ručka, ispletenih vunenih majica,
kapa, šalova, štrikanih tabletića, nedjeljnih kolača.
Naša ljubav i nježnost obiteljskog doma,
između obaveza, poslova, školovanja, igre,
slobodnih aktivnosti,
najviše se osjećala uz obiteljski stol i ukusnu hranu.
Sva hrana bila je spremljena s ljubavlju,
od tople Divke i pohanoga kruha za doručak,
do riže na mlijeku za večeru...
Dala je što je znala,živjela malo manje zahtjevno
od svojih roditelja sa sela.

U mojoj petnaestoj godini, legla je u krevet nepokretna.
Bolest je učinila svoje, spazmi mišića nogu i ruku
onemogućili su sve poslove, muške i ženske.
Krevet ju je uzeo u njenoj pedeset i drugoj godini.
Kada smo mi djeca očvrknuli da možemo fizički bez nje,
njoj je bolest na taj način donijela fizički odmor, nažalost.
Obitelj je živjela dalje najbolje što je znala
dijeleći i množeći boli jer jedan važan stup obitelji se srušio.
Par godina nakon, život je odlučio
mamu dodatno zaboljeti kroz karcinom dojke,
kao da ovo nije bilo dovoljno bolno i teško!
Uz mamu, svi smo se na svoj način
nosili s boli odstranjene dojke
i svime što nosi i ova bolest.

Dok smo se mi pokretni nosili sa
svojom svakodnevnicom poslova i užurbanih nogu,
ona je, prikovana za krevet,
imala izazov kako ispuniti svoj dan.
I bila je, danas to znam, najstrpljiviji pacijent .
Zvala je jedino kada bi trebala u toalet.
Redovito smo je iz kreveta dizali u invalidska kolica,
vozili za stol. na balkon...
Između doktora, pregleda i pre rijetkih šetnji.
Doručci, ručkovi, večere,
sve je bilo servirano na stolu,
ali je okus bio gorak.
Brat, sestra ili ja smo kuhali.
Ja sam maksimalno izbjegavala
te i sve druge kućanske poslove
nesvjesno ljuta na život što nam je to servirao.
Moj bijeg su bili izlasci i alkohol u velikim količinama.
Nažalost, pijana i trijezna sam bila tužna
jer nisam mogla pobjeći od svog života.
U tim godinama kada je mladom čovjeku jako bitno
da je poput ostalih,
debelo sam zaglavila u ulozi žrtve
jer ja nemam mamu poput ostalih vršnjaka.
I moja obitelj nesvjesno veliča žrtvu
toliko da bolesna mama najbolje podnosi to stanje.
Često čitajući u tišini koju je parala naša glasna svađa.

Mama je umrla u mojoj tridesetoj godini života.
Njeni najmlađi unuci, moji sinovi su imali tri i jednu godinu.
Danas, nakon svog svježeg
punoljetnog staža majčinstva razumijem.
Dugo mi je trebalo da se prestanem ljutiti na život,
mamu,njenu bolest.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
da su nam sve boli dane zbog učenja.
Učenja zahvalnosti.
Zahvalna sam svojoj mami,
njenoj hrabrosti, požrtvovnosti,
svim načinima kroz koje mi je pokazivala ljubav.
Danas grlim svoju djecu i zahvaljujem.
Zahvaljujem mami jer sam ovdje i imam priliku biti mama.
Razumijem, prihvaćam volim i opraštam životu.
Opraštam njenim bolestima.
Opraštam mami.
Opraštam sebi.
Volim te,mama!



*jučer sam Srčanome poslala ovo srce od pepela koje
me pronašlo u peći na drva.
Odavno ne vjerujem u slučajnosti.
Želim i nadam se da će moja životna priča potaknuti
nekoga da otpusti terete i boli,
da zavoli sva svoja iskustva, osobe koje nam dolaze
i prolaze kroz život, svi smo si tu s razlogom.
Roditelji....mi smo dio njih i oni su dio nas.
Zauvijek.

Oznake: mama, Bolest, oprost i rastanak, ljubav