srijeda, 25.11.2020.

Svrha života


Pažnju mi privlači god na cjepanici.
Toliko je krasan i savršen da je prava šteta
pretvoriti ga u pepeo.
Nećemo li svi tako završiti?
Dok promatram vatrene plamičke u igri koja uništava jedan život,
vraćam se u šumu
u kojoj je prije bezbroj godina niknulo jedno drvo.
Jedna mladica vinula je svoje tijelo prema suncu,
kupala ga u jesenjim kišama, jutarnjoj rosi,
hranila se mineralima iz zemlje,
širila svoje korijene tu, među svojima.
Drvo se granalo u širinu, protezalo svoje brojne ruke,
dodirivalo svoju braću, pričalo lišćem na vjetru,
cvililo u gustoj krošnji pod olujom.
Pružalo je drvo zaklon svojoj šumskoj braći,
dom pticama, vjevericama, crvićima, puhovima...
ma divota jedna od suživota
I nikada nije bilo dosadno i uvijek je bilo živo i tako godinama,
godinama sve dok jednoga dana nije završilo svoju misiju u šumi.

Ciklus života teče dalje u pilani
gdje deblo postaje trupac, trupac tavalon,
tavalon sirovina za izradu drvenarije.
I tako drvo nastavlja svoj život,
njegov duh živi i služi dalje čovjeku pa i generacijama
sve dok i ovdje ne odsluži svoju svrhu i biva spaljen u vatri,
pretvoren u pepeo.
Si ćemo tako završiti.

Možda su srednje godine,
možda ovo ludo vrijeme, možda jednostavno dan, trenutak,
moje bore, vjeđe koje se polako spuštaju,
djeca koja izrastaju u prave mladiće....ili ovo novo nenormalno,
postavlja pitanja o svrsi života.
Nema sumnje da sam zadnjih godina puno promišljala o prošlosti,
ranama koje su me obilježile , o greškama,
kaznama i boli koje su postale moji blagoslovi.
Neka vas prolaznost ne plaši.
Ni ovo što nije normalno.
Okrenite se unazad i promotrite svoj život.
Osvijestite koliko ste puta padali.
Isto toliko ste se podigli.
I tu negdje, između rana i suza, leži blagoslov života.
Nismo rođeni za ništa jer smo sve.
U suzama i smijehu.
I ne očekujete od sebe niti jedno niti drugo.
Pustite se životu dok se učite povjerenju.
Možda još niste dokučili svrhu svoga života,
ali svi smo rođeni s razlogom.
Ako sada čitate ove retke i osjećate se živo, životno,
svjedočite jednoj od mojih svrha.
Upravo stvari i događaji koje guše i ubijaju u nama ono ljudsko,
tjeraju nas da u sebi pronađemo nadljudsku snagu.
Ne odustajte od sebe i svoje svrhe, prvo zbog sebe,
a onda zbog svoje braće u šumi života koju dodirujete,
a da često niste ni svjesni.
Ako ste svjesni, živite još svjesnije!





Oznake: život, svrha


12:42 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 19.12.2014.

"Stranac"

Ne znam da li je slučajno što sam imala zadatak ponovno pročitati jednu od srednjoškolskih lektira- "Stranac" od A.Camusa pa sam isti dan bila u kući prijateljice dati saučešće jer joj je umrla svekrva.
Nju nisam poznavala,ali njena nevjesta mi je prijateljica punih šest godina.
Djeca idu skupa u razred pa sat vremena ujutro imamo za sebe.Prvo smo bile poznanice pa silom prilika društvo pa smo postale zbilja dobre.Tih sat vremena nam je prava terapija dok savjetujemo jedna drugu,razumijemo,smijemo se...baš nam je lijepo.
Išla sam izraziti saučešće,a tamo već dosta ljudi...
Sjednem i većinu ljudi znam jer živimo u istom mjestu.Pa neke nisam vidjela dugo,a volim biti s njima u društvu jer nam je uvijek veselo.Tako smo i sada,pričali kao da smo na kavi.
Pokojnu nisam poznavala jer je rijetko izlazila iz kuće,ožalošćeni se svi super drže pa nemam ni ja potrebu biti tužna.
U tim našim pričama,između grupica,stalno dolaze novi susjedi,poznanici,rođaci i ulazi jedan susjed sa sinom.Iskazuje saučešće i počinje se rukovati s nama ostalima.Ne znam zašto,kao da mu je drago što nas vidi,kaže-Pozdrav ljudi,zdravi i veseli bili!
Bila bih pukla od smijeha,ostali to kao da nisu čuli,ali da su bolje slušali,shvatili bi koliko je taj pozdrav neprimjeren situaciji.Nisam ja to njemu uzela za zlo,dapače.

I kad smo već kod Stranca i glavnog lika koji je očiti primjer apsurda i onog nečeg što se ne uklapa u društvene norme.Onoga koji je svoj i koji slijedi svoje ja,bez obzira što ga većina smatra luđakom.Pa na vijest o smrti rođene majke,on skoro zaboravlja,nema želju vidjeti je posljednji put u lijesu i na sprovodu mu više smeta što je nesnosno vruće,nego što osjeća ikakvu tugu.
Tako da se i meni čini da ja postajem stranac u svojoj glavi i vrtim neke filmove,prisjećam se situacija gdje je trebalo žalovati,a ja se smijala.

Prije tri godine je umro tata moje prijateljice iz djetinjstva.
Nas tri smo se bez problema dogovorile i našle te krenule četvrtoj dati podršku,izraziti sućut.
Inače nam trebaju dvije-tri godine da se organiziramo i nađemo za kakav susret.
Uglavnom,sretne što se konačno vidimo jer se nismo dugo vidjele,grlimo se,plačemo i žalosne smo jer suosjećamo s našom prijateljicom iz djetinjstva.
Red je da se nazdravi za pokojnika pa smo mi malo pretjerale i ta tuga se pretvorila u sreću što smo zajedno.Kao nekada,prije puno godina.
I onda su počele priče,kako smo,što smo...prije dvadeset godina.Kao da smo se tek na odlasku osvijestile i otrijeznile ,shvativši da smo došle dati saučešće,a ful se dobro zabavile.
Naša prijateljica se smijala s nama i dok smo mi slijegale ramenima na odlasku,u stilu, j...ga,malo smo pretjerale,ona je rekla-Ej,cure,pa to je sve život!

Još par godina prije,drugoj prijateljici s kojom sam dijelila klupu četiri školske godine i puno godina iza toga,isto iznenada umro tata-u snu.To nam je svima bio šok.
Isto tako,frend i ja se bez problema dogovorili i požurili do naše frendice jer smo bili nerazdvojni u svoje vrijeme i toliko toga lijepog prošli.
Normalno,ona je bila utučena,suosjećali smo s njom,ali je situacija htjela da frend i ja sjednemo kraj zajedničke,četvrte frendice koja je nenormalno komična.
Ne znam što nam je bilo,ova je počela valjati svoje fore i mi smo se smijali.Bilo nam je neugodno da nas ne vide ožalošćeni pa smo prikrivali oči,usta,glave jer baš kad ne smiješ,najviše ti se smije.
Prošlo je i to,otišli smo kući te me nakon par dana zove ta ista prijateljica kojoj je umro tata.
Već mi je pao mrak na oči pri pomisli kako će me oprati,a ona mi kaže-Ej,hvala vam što ste došli,nemaš pojma kako mi je drago.
Žao mi je što nije bila druga okolnost,ali ful mi se smijalo s vama.
I eto,ja taman da ću joj se ispričati,a ona mi to kaže.

Pa si sada mislim,ima nas više stranaca koji živimo, čak i kad netko umre.
Ne znam kako to objasniti,nisam luđakinja,nemam žuti karton,odgojena sam,iskusna...kako da to objasnim,nego da u toj situaciji to baš treba biti tako.
Kako se kaže da treba popiti i pojesti za pokojnika,valjda se treba i smijati ponekad.

Oznake: život, smrt


10:32 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 03.12.2014.

Lijep dan-jer ja tako želim!

Usred noći me probudio cvilež našeg ljubimca.Pogledam na sat,četiri ujutro.
Spava i boravi s nama u kući,iako u dvorištu ima svoj predivan natkriveni boks,kućicu,pravi komfor.
Ne želi biti sam.Ne znam što je točno proživio sa svojih šest mjeseci.promijenivši dva vlasnika prije nas.
Htjeli su ga uspavati jer je zadnjima bio prezahtjevan.
Sudbina se poigrala da je dva dana prije nego sam doznala za njega,uginuo nas četverogodišnji labrador.
Prolazili su mjeseci ,a ja sam plakala i dragala malog psa koji je sa nesretnom sudbinom,donio i svoje zvučno ime,a ja sam ga uporno zvala
imenom neprežaljenog crnog labradora-Bleki.
Bilo mi je čudno i sumnjivo to ime sve dok nije ostao sam pa sam shvatila da Tuli tuli jer ne voli samoću i tako je dobio ime.
Nisam mu ga mijenjala jer to je njegov identitet,jedino što ima.
Dakle,jutros u četiri,ja na piđamu oblačim skafander i u polusnu,obuvam papuče jer Tuli nikada ne tuli noću.
Razumijem ga,sila mu je pa se šetamo vani po kišici,a on nervozno njuška i nateže-trčao bi.Ništa od sile.
Njemu je sila,izgleda,kakva kujica ,ali o tome ću razmišljati kada se naspavam.

Ujutro odvezem mlađeg sina na trening i na brzinu ispijem kavu u lokalnom kafiću s mužem.
Ulazi naočit crni muškarac,pruža mi ruku,smije se lijepim bijelim zubima,a ja nemam pojma tko je to.
Na pitanje kako sam,odgovaram da super i krajičkom oka cimnem muža ne bi li otkrila njegovu reakciju.
On ni ne diže pogled sa novina pa mi je jasno da se muž i on ne poznaju,ali mi je nejasno od kuda se nas dvoje znamo.
Vidjevši upitnike iznad glave,naočit muškarac me podsjeća na situaciju iz proljeća kada smo se upoznali.
Ali...čudim se i dalje,a on sa širokim osmijehom odgovara-Narasla mi je kosa.
Pa da,bravo,super! osmjehnem se i ja te dignem palac,kao znak da je to toliko super.
On ode svojim,mi svojim poslom,a ja u čudu i divljenju životu i poznaniku kojega vidim možda treći put u životu.
Zajednička prijateljica me upoznala s njim i njegovom ženom u proljeće dok je primao kemoterapije
U niti jednom trenutku,njih dvoje nisu pokazivali slabost,ili strah od ružne bolesti.Ja niti u jednom trenutku sažaljenje.
Bio je to divan bračni par u svojim pedesetim godinama.Djeca već očvrknula,imaju vremena jedno za drugo.
Divno je to njihovo međusobno poštivanje koje zrači oko njih.
On je toliko loše izgledao,mada se moglo nazirati njegovo lijepo lice i zdravo tijelo.Kao i njeno,uostalom.
Slučajno smo se tako podružili dva,tri puta,puno smo se smijali,osjećala se pozitiva.Unatoč bolesti.

Danas ga nisam prepoznala.Divan je.Zdrav.
Crna gusta kosa i širok lijepi osmijeh,pozitiva i dalje na njegovom svježem licu.
Otišla sam dalje u svoj dan,za svojim poslom.Sa osmijehom u srcu i na licu.Zbog čovjeka koji je pobijedio bolest.
Kasnije,par sati nakon,dok hodamo ulicom,mlađi sin i ja i on veselo preskače lokve,uhvatim i sebe kako
me to veseli.Smijemo se jer ja sam ipak jedna odrasla žena.
Žena u kojoj će zauvijek čučati dijete.Dijete koje se veseli svakom danu i svakom vremenu.
Ma koja kiša,kažem prodavačici koja ljuto prigovara da nikako da stane.
Ma što da uz te svoje svakodnevne probleme još imam i problem s vremenom.Pa imam kišobran!
I ne želim da mi kiša,lokve,mokre cipele budu problem u životu.
I da me prestane opterećivati kada dođe problem života ili smrti.
Uživam.Ja uživam u svakom danu.
Jer smo zdravi.Jer smo živi.
A puno kiša sam već proplakala u svom životu.
I previše...

Oznake: kiša, Zdravlje, život


15:22 | Komentari (28) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.