Ne znam da li je slučajno što sam imala zadatak ponovno pročitati jednu od srednjoškolskih lektira- "Stranac" od A.Camusa pa sam isti dan bila u kući prijateljice dati saučešće jer joj je umrla svekrva.
Nju nisam poznavala,ali njena nevjesta mi je prijateljica punih šest godina.
Djeca idu skupa u razred pa sat vremena ujutro imamo za sebe.Prvo smo bile poznanice pa silom prilika društvo pa smo postale zbilja dobre.Tih sat vremena nam je prava terapija dok savjetujemo jedna drugu,razumijemo,smijemo se...baš nam je lijepo.
Išla sam izraziti saučešće,a tamo već dosta ljudi...
Sjednem i većinu ljudi znam jer živimo u istom mjestu.Pa neke nisam vidjela dugo,a volim biti s njima u društvu jer nam je uvijek veselo.Tako smo i sada,pričali kao da smo na kavi.
Pokojnu nisam poznavala jer je rijetko izlazila iz kuće,ožalošćeni se svi super drže pa nemam ni ja potrebu biti tužna.
U tim našim pričama,između grupica,stalno dolaze novi susjedi,poznanici,rođaci i ulazi jedan susjed sa sinom.Iskazuje saučešće i počinje se rukovati s nama ostalima.Ne znam zašto,kao da mu je drago što nas vidi,kaže-Pozdrav ljudi,zdravi i veseli bili!
Bila bih pukla od smijeha,ostali to kao da nisu čuli,ali da su bolje slušali,shvatili bi koliko je taj pozdrav neprimjeren situaciji.Nisam ja to njemu uzela za zlo,dapače.
I kad smo već kod Stranca i glavnog lika koji je očiti primjer apsurda i onog nečeg što se ne uklapa u društvene norme.Onoga koji je svoj i koji slijedi svoje ja,bez obzira što ga većina smatra luđakom.Pa na vijest o smrti rođene majke,on skoro zaboravlja,nema želju vidjeti je posljednji put u lijesu i na sprovodu mu više smeta što je nesnosno vruće,nego što osjeća ikakvu tugu.
Tako da se i meni čini da ja postajem stranac u svojoj glavi i vrtim neke filmove,prisjećam se situacija gdje je trebalo žalovati,a ja se smijala.
Prije tri godine je umro tata moje prijateljice iz djetinjstva.
Nas tri smo se bez problema dogovorile i našle te krenule četvrtoj dati podršku,izraziti sućut.
Inače nam trebaju dvije-tri godine da se organiziramo i nađemo za kakav susret.
Uglavnom,sretne što se konačno vidimo jer se nismo dugo vidjele,grlimo se,plačemo i žalosne smo jer suosjećamo s našom prijateljicom iz djetinjstva.
Red je da se nazdravi za pokojnika pa smo mi malo pretjerale i ta tuga se pretvorila u sreću što smo zajedno.Kao nekada,prije puno godina.
I onda su počele priče,kako smo,što smo...prije dvadeset godina.Kao da smo se tek na odlasku osvijestile i otrijeznile ,shvativši da smo došle dati saučešće,a ful se dobro zabavile.
Naša prijateljica se smijala s nama i dok smo mi slijegale ramenima na odlasku,u stilu, j...ga,malo smo pretjerale,ona je rekla-Ej,cure,pa to je sve život!
Još par godina prije,drugoj prijateljici s kojom sam dijelila klupu četiri školske godine i puno godina iza toga,isto iznenada umro tata-u snu.To nam je svima bio šok.
Isto tako,frend i ja se bez problema dogovorili i požurili do naše frendice jer smo bili nerazdvojni u svoje vrijeme i toliko toga lijepog prošli.
Normalno,ona je bila utučena,suosjećali smo s njom,ali je situacija htjela da frend i ja sjednemo kraj zajedničke,četvrte frendice koja je nenormalno komična.
Ne znam što nam je bilo,ova je počela valjati svoje fore i mi smo se smijali.Bilo nam je neugodno da nas ne vide ožalošćeni pa smo prikrivali oči,usta,glave jer baš kad ne smiješ,najviše ti se smije.
Prošlo je i to,otišli smo kući te me nakon par dana zove ta ista prijateljica kojoj je umro tata.
Već mi je pao mrak na oči pri pomisli kako će me oprati,a ona mi kaže-Ej,hvala vam što ste došli,nemaš pojma kako mi je drago.
Žao mi je što nije bila druga okolnost,ali ful mi se smijalo s vama.
I eto,ja taman da ću joj se ispričati,a ona mi to kaže.
Pa si sada mislim,ima nas više stranaca koji živimo, čak i kad netko umre.
Ne znam kako to objasniti,nisam luđakinja,nemam žuti karton,odgojena sam,iskusna...kako da to objasnim,nego da u toj situaciji to baš treba biti tako.
Kako se kaže da treba popiti i pojesti za pokojnika,valjda se treba i smijati ponekad.
Post je objavljen 19.12.2014. u 10:32 sati.