|
Usred noći me probudio cvilež našeg ljubimca.Pogledam na sat,četiri ujutro.
Spava i boravi s nama u kući,iako u dvorištu ima svoj predivan natkriveni boks,kućicu,pravi komfor.
Ne želi biti sam.Ne znam što je točno proživio sa svojih šest mjeseci.promijenivši dva vlasnika prije nas.
Htjeli su ga uspavati jer je zadnjima bio prezahtjevan.
Sudbina se poigrala da je dva dana prije nego sam doznala za njega,uginuo nas četverogodišnji labrador.
Prolazili su mjeseci ,a ja sam plakala i dragala malog psa koji je sa nesretnom sudbinom,donio i svoje zvučno ime,a ja sam ga uporno zvala
imenom neprežaljenog crnog labradora-Bleki.
Bilo mi je čudno i sumnjivo to ime sve dok nije ostao sam pa sam shvatila da Tuli tuli jer ne voli samoću i tako je dobio ime.
Nisam mu ga mijenjala jer to je njegov identitet,jedino što ima.
Dakle,jutros u četiri,ja na piđamu oblačim skafander i u polusnu,obuvam papuče jer Tuli nikada ne tuli noću.
Razumijem ga,sila mu je pa se šetamo vani po kišici,a on nervozno njuška i nateže-trčao bi.Ništa od sile.
Njemu je sila,izgleda,kakva kujica ,ali o tome ću razmišljati kada se naspavam.
Ujutro odvezem mlađeg sina na trening i na brzinu ispijem kavu u lokalnom kafiću s mužem.
Ulazi naočit crni muškarac,pruža mi ruku,smije se lijepim bijelim zubima,a ja nemam pojma tko je to.
Na pitanje kako sam,odgovaram da super i krajičkom oka cimnem muža ne bi li otkrila njegovu reakciju.
On ni ne diže pogled sa novina pa mi je jasno da se muž i on ne poznaju,ali mi je nejasno od kuda se nas dvoje znamo.
Vidjevši upitnike iznad glave,naočit muškarac me podsjeća na situaciju iz proljeća kada smo se upoznali.
Ali...čudim se i dalje,a on sa širokim osmijehom odgovara-Narasla mi je kosa.
Pa da,bravo,super! osmjehnem se i ja te dignem palac,kao znak da je to toliko super.
On ode svojim,mi svojim poslom,a ja u čudu i divljenju životu i poznaniku kojega vidim možda treći put u životu.
Zajednička prijateljica me upoznala s njim i njegovom ženom u proljeće dok je primao kemoterapije
U niti jednom trenutku,njih dvoje nisu pokazivali slabost,ili strah od ružne bolesti.Ja niti u jednom trenutku sažaljenje.
Bio je to divan bračni par u svojim pedesetim godinama.Djeca već očvrknula,imaju vremena jedno za drugo.
Divno je to njihovo međusobno poštivanje koje zrači oko njih.
On je toliko loše izgledao,mada se moglo nazirati njegovo lijepo lice i zdravo tijelo.Kao i njeno,uostalom.
Slučajno smo se tako podružili dva,tri puta,puno smo se smijali,osjećala se pozitiva.Unatoč bolesti.
Danas ga nisam prepoznala.Divan je.Zdrav.
Crna gusta kosa i širok lijepi osmijeh,pozitiva i dalje na njegovom svježem licu.
Otišla sam dalje u svoj dan,za svojim poslom.Sa osmijehom u srcu i na licu.Zbog čovjeka koji je pobijedio bolest.
Kasnije,par sati nakon,dok hodamo ulicom,mlađi sin i ja i on veselo preskače lokve,uhvatim i sebe kako
me to veseli.Smijemo se jer ja sam ipak jedna odrasla žena.
Žena u kojoj će zauvijek čučati dijete.Dijete koje se veseli svakom danu i svakom vremenu.
Ma koja kiša,kažem prodavačici koja ljuto prigovara da nikako da stane.
Ma što da uz te svoje svakodnevne probleme još imam i problem s vremenom.Pa imam kišobran!
I ne želim da mi kiša,lokve,mokre cipele budu problem u životu.
I da me prestane opterećivati kada dođe problem života ili smrti.
Uživam.Ja uživam u svakom danu.
Jer smo zdravi.Jer smo živi.
A puno kiša sam već proplakala u svom životu.
I previše...
Oznake: kiša, Zdravlje, život
|
