|
„Možeš li vjerovati!!??“ pitanje koje često prijateljica i ja pitamo jedna drugu zadnjih dana.
Naime, ušla je u ovaj zanimljivi svijet gdje živi energija ljubavi i sve pokreće.
Svjedočimo čudima, a kako nismo navikle na tolika svjedočanstva svaki dan, stalno se to pitamo,
kao da ne vjerujemo da je stvarnost.
Za razliku od pitanja jedne druge prijateljice koja ima povjerenja u mene jer se družimo zadnjih par godina i slažemo u većini tema,
samo što sam ja otišla korak dalje i usudila se ispričati joj jedno od svojih novih uvjerenja.
„Imaš li čvrste dokaze?“ postavila je pitanje koje mi je odzvonilo u ušima i da nisam ovako budna čudila bih se i osuđivala,
ali pitanje, kao pitanje, samo bez konkretnog odgovora.
Što da kažem, bila sam ista. Nisam vjerovala u ništa što nije opipljivo.
Ali sam zato, unatoč pozitivi koja bi pobjeđivala i kad je najteže, čvrsto vjerovala kako nisam rođena pod sretnom zvijezdom.
Danas znam, upravo to vjerovanje je kreiralo moju stvarnost, kao što danas kreira vjerovanje u sretne zvijezde.
Povjerenje je najbitnije u životu, u sebe, ljude koji te okružuju, s kojima si bliži, dalji.
Povjerenje u život i da će biti najbolje po tebe.
Izazova je puno, ali te kušnje su najbitnije u duhovnom rastu i najslađe je ubirati slatke plodove gorkih kušnji.
Teško je zauzdati ego, vjerovati intuiciji, čuti je.
Ona nije materijalna, opipljiva, stvarna. Nije čvrsti dokaz.
Ulazimo u treći tjedan izazova, velike kušnja ega i njegovog prava, prema duši i njenoj intuiciji da će biti najbolje po nju, bez obzira na vanjske utjecaje.
Iako ja znam da su vanjski utjecaji, samo manifestacija unutarnjeg stanja tako da je to ono što me vodi u radu na sebi, pored ostalih tehnika koje prakticiram.
Krajnji rezultat, sreća i veselje, nagrada su upornog rada na sebi koje ne staje nikada.
Cijeli život je izazov, predivni događaji i ljudi koji, iako znaju biti naporni, zločesti i negativni, pokazuju što još imam odraditi u sebi.
Hvala svima! Hvala što me potiču da kopam po svojim slojevima, čistim ih i budem si bolja.
Hvala mom sinu koji je izgubio novi mobitel kupljen prije pet mjeseci na pretplatu i otplatu na dvije godine.
Hvala poštenom nalazniku koji komunicira sa mnom porukama izbjegavajući javljanje na moje uporne pozive,
nagovaranje na susret i hvala mu na ucjenama da je voljan vratiti mobitel ako ja njemu prije dam zaslužene novce kao nagradu
pa će on meni mobitel „kada bude imao vremena.“
Da se razumijemo, meni život nije pinki, ja ga takvim stvaram od običnog sivila.
Bojam ga u vesele i nasmijane boje, mrgudima crtam osmijehe, negativne zarazujem svojom pozitivom.
Moj pošteni nalaznik ugovara uvjete gdje nasjednemo muž i ja, a od dogovora ništa pa mužev ego podivlja i upliće policiju gdje se ja ne slažem
te u razgovoru s policajkom oštro i direktno se suprotstavljam njoj i mužu jer želim mir,a ne hvatanje nekog čudnog kriminalca
koji odgovara na moju pristojnu i prijateljsku komunikaciju s njim.
Znam da je to moja energija i da dopustim bahatosti i ljutnji da me nadvlada, dobila bih isti odgovor.
To mi ne treba i odlučim otpustiti mobitel i čvrsto vjerovati kako će ova priča imati najbolji kraj za mene i kako ću o tome pisati priču sa sretnim završetkom.
Do sada sam uspjela odoljeti na više stvari i ljudi u radu na sebi
ne navlačeći se na njihovu negativu i zloću ostajući u svojoj energiji i fantastičan je rezultat kad zadržiš svoj mir, bez obzira na sve.
Tako sam tu večer rekla policajki da ne želim podnesti krivičnu prijavu gdje bi bilo upleteno puno slučajnih ljudi i zakompliciran im život,
ali ako moj pošteni nalaznik ne odustane od poruka, tada ću prepustiti slučaj policiji da radi svoj posao, bez obzira na sve.
Nakon toga, još jedna poruka i upute da je pustio karticu s brojem u dotičnoj pekari i da ostavim novce pa će on mobitel naknadno.
Otišla sam po karticu i pravila se hrabra ne pustivši novce uvjerena da se neće pojaviti jer bi njegov identitet bio otkriven.
Sudbina je htjela da sam došla u suprotnu smjenu od one gdje je pustio karticu,
a moja radoznalost oko identiteta su zapravo samo neke moje blesave predrasude gdje sam shvatila da od ispitivanja djelatnica nemam ništa.
Opet poruke i moje kuliranje, samo želja za mirom, bez obzira na materijalnu vrijednost.
Mobitel ću ionako platiti tri puta više s pretplatom kako sam ga uzela jer nisam htjela ili mogla odvojiti u kešu za njega
pa je ovo očiti dokaz kako sam napravila glupost koju ću platiti još više.
Još više od novčane vrijednosti, platit ću je svojim ponosom, živciranjem, ljutnjom, hrabrosti,dokazivanjem, inatom...Ne!
Odlučila sam materijalnu vrijednost zanemariti i poraditi još više na izazovu
da otpustim emocije i prepustim se povjerenju u život.
U kraj i rezultat koje će biti najbolji po mene u ovom duhovnom rastu.
Poslala sam mu zadnju poruku, zahvalila se i naglasila da me pusti na miru
jer sam pokazala dobru volju za ispoštovanjem svih njegovih uvjeta i ucjena,
ali on igra neku čudnu igru dopisivanja što meni ne treba u životu,
da mu želim sreću s mobitelom i ako ne prestane s porukama ,
one će poslužiti kao dokaz ucjene za stvar koja pripada meni i za koju imam račun.
Odgovora nema i nisam ga ni očekivala, ponosno sam se pomirila s istinom da sam nadvladala svo ego
i potrebu za dokazivanjem prava jer znam da će se svakome vratiti onako kako odašilje.
Ja sam odaslala mir bez zamjeranja i zahvalila na još jednom izazovu i duhovnom rastu.
Danas prihvaćam poziv sa skrivenog broja i na upit ženskog glasa s druge strane mobitela:“Koga sam dobila?“ odgovaram protupitanjem. „Koga ste trebala?“
„Čujte, ja sam našla ovaj mobitel sinoć, bio je prazan, imam isti takav pa sam ga napunila preko noći i u kontaktima našla –mama- Je li vaš sin izgubio mobitel?“
Sva sam se naježila od glave do pete.
Žena mi nastavlja priču da i ona ima jedanaestogodišnjeg sina i da se ljuti kada zagubi mobitel, da zna kako mi je i da joj je drago što mi može pomoći.
Ježim se i suze mi teku. Svjedočim čudu koje sam sama iskreirala i da, naravno, doći ću navečer na određenu lokaciju,
nagraditi poštenu nalaznicu i ništa mi drugo nije bitno.
Ego bi rekao da je sve ovo namještena igra koja nije upalila ,
a ja mu poručujem da je ova igra bila jako neizvjesna ,ali u velikom povjerenju u sretan kraj i inspiraciju za priču koju upravo pišem.
Ako je objavim, mobitel imam u rukama kao čvrsti dokaz vjerovanja.
Vjerovanje bez čvrstih dokaza je ono čime kreiram svoj život.
Čvrsti dokazi već su nečija vjerovanja, ali ne moja, to je bitno.
Lako je vjerovati u ono što vidiš, ali time ne živiš svoj život, svoje gušte.
Ovo, ovo je gušt, kad iz ničega stvoriš nešto. Kad iskreiraš svoj happy end jer si vjerovao u njega.
Što bi bilo kad bi bilo...kad bi ego postavljao ta pitanja, duša bi rekla. „Bit će onako kako ja želim.“
Možete li vjerovati!? Ja vjerujem i tako živim. Živim čuda jer život je čudo.
A čvrsti dokazi....u tome je izazov jer dokaz je u nama, samo trebamo vjerovati u to.
...Sinoć sam se našla sa ženicom i preuzela mobitel. Zahvalila, zagrlila i nagradila.
Nema tih novaca za platiti ovaj osjećaj niti nagradu,kao niti njenu današnju poruku.:
„...Pozdrav vama i sinu i ostalima u obitelji,ovo je moj broj. Bilo mi je drago vidjeti vas sretnu."
Kraj. Sretan kraj.
Oznake: duhovnost, vjera, materijalizam
|
