Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
24.01.2022., ponedjeljak
Haronova arka, kratka priča
 Broj putnika koje je u svom čunu prevozio preko Stiksa iz dana u dan je rastao a gomila novčića kojima je rodbina plaćala prijevoz pokojnika, stavljajući ih pod jezik ili na kapke preminulog, postajala je sve višlja. Gore je sigurno opet zavladala kuga a to je odlično za moj biznis – veselio se Haron. No, kako je vrijeme odmicalo opseg posla počeo je nadmašivati Haronove snage. Veslao je preko Stiksa bez trenutka predaha, pretovareni čun tonuo bi do ruba, Haronu su ramena bridjela od neizdrživog bola a dlanovi se prekrili krvavim žuljevima. Ipak je i dalje veslao bez odmora priželjkujući kratku stanku u kojoj bi mogao prebrojati svoju rastuću zaradu. A onda je shvatio kako, ukoliko se trend rasta putnika nastavi, više neće moći obaviti posao pa će Olimp njegovu prijevozničku koncesiju dodijeliti nekom drugom. Treba mi veći čun – domislio se. Tesar kojeg je angažirao dao mu je genijalnu ideju: Za takav obim posla ni najveći čun nije dovoljan. Za dobru cijenu mogao bih ti izgraditi veliku arku. Gramzljivi Haron je pristao. Arka će ga skupo koštati no u nju će moći tovariti na stotine pokojnika pa će honorar brzo isplatiti ulaganje i početi donositi zaradu kakvu dotad nije mogao ni slutiti. Tada će za malu naknadu moći zaposliti veslače i dok oni arkom brode preko Stiksa on će na obali uživati prebrojavajući zaradu. Biznis je još neko vrijeme cvjetao a tada je gore, na površini, puhnuo vjetar promjena. Ljudski državnici i poglavari, suočeni s ogromnim troškovima liječenja oboljelih i prosvjedima zdravih zbog stroge karantene, uplašili su se da će ih podanici svrgnuti s vlasti. Sastali su se u tajnosti i donijeli odluku – svi će istodobno u svojim zemljama ukinuti ograničenja kretanja i okupljanja, odbaciti propusnice, raspustiti karantenu i zaustaviti proizvodnju ljekarija. ... Prošlo je desetljeće. Haron je sjedio na obali Stiksa i sa sjetom se sjećao vremena kad mu je posao bujao. Sad mu je ponovo bio dovoljan njegov mali čun. Gore, na površini, nakon slavlja zbog pobjede nad kugom, zavladalo je blagostanje. Više nije trebalo trošiti na liječenje kroničnih bolesnika, državne kase nisu više bile opterećene isplatom mirovina, starački domovi prenamijenjeni su u apartmane za turiste koji su sad lako prelazili granice, diljem svijeta ljudi su bezbrižno uživali u festivalima, hodočašćima, koncertima, prepunim stadionima i i pretrpanim plažama. A Haron je arku nasukao na obalu i vratio se svom čunu.< Do sljedeće kuge kad će je ponovo porinuti u crne vode Stiksa. vode Stiksa. ... P. S. U ilustraciji posta - Gustave Doré: Haron |
- 10:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #
31.12.2021., petak
(o)kraj(ak)
 Kad me mati, dok bijah djevojčica, slala po kruh u pekaru na uglu ulice, s mukom sam uspijevala odoljeti iskušenju okrajka. Šercl (esekerski – okrajak kruha) bio mi je draži od kolača iako sam u predblagdansko vrijeme rado kusala i krajičke božićnih kolača koje je mama pekla u zadnjem tjednu adventa. Iako su svi u obitelji bili ljubitelji okrajka svježeg kruha, rado su ga prepuštali meni kao najmlađoj. Trenutak u kojem se vekna kruha 'načinje' oduvijek mi je nalikovao početku godine - pred tobom su, nakon slatkog početka, još tolike kriške. Zimi namazane putrom i medom, u proljeće premazane guščjom mašću i posute tankim kriškama prvih rotvica, ljeti s namazom pekmeza od marelica, ujesen džemom od dunja ... Hrskava, rumena i mirisna korica tog prvog okrajka nalik mi je još jednom početku – djetinjstvu. Zagrizeš je zubima još uvijek neistrošenim od žvakanja, sažvačeš je u hipu do zadnje mrvice. Tom prvom okrajku nikakav namaz i ne treba, samo bi mu pokvario okus. No, štuca kruha ima i drugi okrajak, onaj koji ostaje na kraju. Što je štruca duža, to je krajnji okrajak tvrđi i suhlji. Za njim se više nitko ne otima. Tvrdi okrajak obično 'zapadne' one koji ga najteže mogu sažvakati, završi razmočen u bakinoj ili djedovoj šalici bijele kave. Starci ga pojedu reda radi, 'da se ne baci'.Generacija je to koja, u ovom vremenu u kojem se hrana baca na tone, u vremenu u kojem je pojam grijeha izgubio smisao, još uvijek misli kako je baciti kruh grijeh. Još je jedna godina stigla do svog okrajka a sve mi se više čini da je i od života ostao samo okrajak. Ipak, još uvijek ima dana u kojima se veselim zadnjem okrajku. Kao nekad onom prvom, ni njemu ne više treba nikakv namaz. Zdrobim ga u avanu u mrvice, pa sad zobljem mrvice poput ptičice. A u svakoj mrvici okusi prošlih dana i proteklih godina. Slani, slatki, kiseli, gorki ... Nadam se da ni zadnja mrvica neće biti bezukusna. |
- 11:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #
20.07.2021., utorak
Kamo je otišao puž?
Kamo je otišao puž?.. upitala je Petra, unuka moje sestre. Našla je praznu puževu kućicu u mome vrtu i dotrčala k meni s pitanjem iz naslova posta. Petra je je tada imala 3 godine. A pitanje koje mi je postavila bilo je jedno od onih pitanja s velikim 'P'. Dok sam smišljala odgovor na Petrino pitanje i sama sam se zapitala: Doista, kamo odu živi stvorovi kad od njih ostane samo ljuštura, hrpica perja, krzna ili krljušti, samo urna s pepelom ili hladna nadgrobna ploča? Kamo ode puž kad se u svačijem, osim u našem sjećanju, i puževa kućica smrvi u prah? Psiholozi kažu - kada dijete postavi pitanje, tada je spremno čuti i odgovor. No, imamo li mi odrasli spreman odgovor na pitanje poput Petrina? Ili se nađemo zatečenima, iako smo morali znati da će nam dijete to pitanje postaviti, prije ili kasnije. I ja se osjetih zatečenom. Mogla sam, dakako, posegnuti za odgovorima koje nude filozofija, znanost, religija. Pedagog bi ovaj trenutak smatrao pogodnim za razgovor o smrti - Sve živo umire, puževe i ljudske kućice na kraju ostanu prazne. A onda, na kraju, sve se pretvori u prah ... i puž i puževa kućica ... No, ja sam pogledala u te plave dječje oči koje su me upitno gledale i slagala sam: Puž se preselio nekamo drugdje, u neku drugu kućicu, u neki drugi vrt. ... Petra je otišla kući, a ja sam ostala sjediti na svojoj vrtnoj klupici s praznom puževom kućicom na dlanu. Kamo si otišao? upitala sam. Očekivala sam samo odjek svoga glasa u praznoj ljušturi, odgovoru se nisam nadala. A onda mi je puž odgovorio: Nisam otišao. Tu sam. I doista, kad sam bolje pogledala, vidjela sam da nije otišao nekamo drugamo. Još uvijek je tu, samo je oblik promijenio, samo se potpuno s vrtom stopio. Da, tu su. Svi oni koje smo voljeli. S nama su se stopili, žive i dalje u našim sjećanjima. ` |
- 09:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
