Marketing
Kamo je otišao puž?
Kamo je otišao puž?.. upitala je Petra, unuka moje sestre.
Našla je praznu puževu kućicu u mome vrtu i dotrčala k meni s pitanjem iz naslova posta.
Petra je je tada imala 3 godine. A pitanje koje mi je postavila bilo je jedno od onih pitanja s velikim 'P'.
Dok sam smišljala odgovor na Petrino pitanje i sama sam se zapitala: Doista, kamo odu živi stvorovi kad od njih ostane samo ljuštura, hrpica perja, krzna ili krljušti, samo urna s pepelom ili hladna nadgrobna ploča? Kamo ode puž kad se u svačijem, osim u našem sjećanju, i puževa kućica smrvi u prah?
Psiholozi kažu - kada dijete postavi pitanje, tada je spremno čuti i odgovor. No, imamo li mi odrasli spreman odgovor na pitanje poput Petrina? Ili se nađemo zatečenima, iako smo morali znati da će nam dijete to pitanje postaviti, prije ili kasnije. I ja se osjetih zatečenom. Mogla sam, dakako, posegnuti za odgovorima koje nude filozofija, znanost, religija. Pedagog bi ovaj trenutak smatrao pogodnim za razgovor o smrti - Sve živo umire, puževe i ljudske kućice na kraju ostanu prazne. A onda, na kraju, sve se pretvori u prah ... i puž i puževa kućica ...
No, ja sam pogledala u te plave dječje oči koje su me upitno gledale i slagala sam: Puž se preselio nekamo drugdje, u neku drugu kućicu, u neki drugi vrt.
...
Petra je otišla kući, a ja sam ostala sjediti na svojoj vrtnoj klupici s praznom puževom kućicom na dlanu.
Kamo si otišao? upitala sam. Očekivala sam samo odjek svoga glasa u praznoj ljušturi, odgovoru se nisam nadala.
A onda mi je puž odgovorio: Nisam otišao. Tu sam.
I doista, kad sam bolje pogledala, vidjela sam da nije otišao nekamo drugamo. Još uvijek je tu, samo je oblik promijenio, samo se potpuno s vrtom stopio.
Da, tu su. Svi oni koje smo voljeli. S nama su se stopili, žive i dalje u našim sjećanjima.
`
Post je objavljen 20.07.2021. u 09:41 sati.