grad

ponedjeljak, 10.05.2021.

Grad te čuje kad se u njem rodiš. Uskuca mu srce s kucajima burnim, novim. Svojoj knjizi – jer svaki je grad zbirka priča – dodaje novu, čistu stranicu kojom započinje i tvoja, između mnoštva drugih, što se slijevaju u jednu – priču o gradu pisanu vlastoručno, iz njegova pera.

Između stranica moje priče – saznala sam slučajno kad sam poslije točke na kraju opet dospjela u nju pod Post Scriptum: "Odsjela je u hotelu, inkognito, ali ja sam je prepoznao" – ima pisama i dopisnica, razglednica, slika, iz njegove korespondencije s drugim gradovima otkad me izgubio iz vida.

Tako jedna bjelosvetska trešnja javlja svojoj dalekoj rođaki s adresom u bašti dobro poznatoj mom gradu, da me vidjela s nekim tko mi je branio ubrati naušnice s njenih grana i da joj je žao jer da je željela šapnuti mi na uho, da on nije za mene.

Neka klupa u parku, svačija, u gradu gdje se nitko ne izležava, u minijaturnoj koverti piše mojoj da sam jednom ispružena zaspala na njoj kao beskućnica a uz pismo prilaže i par vlasi iz moje kose što ih je čupnula a da nisam ni osjetila – tako sam tvrdo spavala – ako ne vjeruje!

Uređeno zajedničko dvorište (a stvarno se nisam nadala da će ići toliko daleko u svojoj sitničavosti) besprijekorno poravnatih kamenčića preko kojih se lebdi, brzojavom je obavijestilo ono u kom sam rasla da samo zbog mene moraju ostavljati grablje kraj ulaznih vrata, pa neka lijepo svaki put poravnam iza sebe trag cipela i dječjih kolica.

Pločnici jednog grada kraj mora, koracima uglačanog kamena, uz najljepše pozdrave, izvijestili su zabrinuto kej kraj rijeke u mom gradu, da mi se kližu cipele i da sam se – ne jednom – razbila prostirući po njima koliko sam duga i gorko plakala, a netko sve manje moj, na ničijoj klupi, šutke mi milovao kosu tužnim prstima.

Sretna razglednica stigla je od jablanova na koje gleda niz visokih prozora što su se naslušali milozvuka plača, poslana istu večer avionski krošnjama srodnih što dotiču zvjezdano nebo nad njima, iz jednog velikog lučkog grada kad je on dodao novu, čistu stranicu u svoju zbirku priča.

Stube, kamene, stare, u gradu lastavica na jednom otoku, pisamce su ispresavijale kao da ga šalju po nekom zataknuto mu iza uha, poručujući onim što otočkim nisu ni do koljena, da su me strašno razmazile jer kad god prije uspinjanja stanem podno njih ne vidjevši im kraja i strmim – a na što su one ponosne – kolutam očima.

Izlozi, oni su brzinom svjetlosti iz svakog grada u kom bih se našla, reflektirali raporte za sve i svašta.

Noći, osamljene i duge, u jednoj sobi u gradu blještave neonske svjetlosti, bez dlake na jeziku, prenijele su preko svojih sjenki istinu o ponoru što zjapi između dva kraja zajedničke postelje, rasplesanim sjenama u jednom sobičku iz moje priče, gdje još miriše rano ljeto i pljusak dok hlapi od vreline kože i kosa, uzmirisana, mokra od kiše.


10.05.2021. u 00:27 | 17 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>