klinasto pismo

četvrtak, 07.09.2023.

Krivo sam stablo jabuke za igru djeci.
Majica među tvojom odjećom, vrećasta, komotna.
Krovni oluk katkad nečujan, katkad bubnji.
Sumorno nebo.
Parnica na longplej ploči.
Trag žari cigarete skotrljane s tanjurića na prozorskoj dasci.
Opušak.
Mirna noć proparana jecajima.
Oklijevanje oko toga gdje bih mogla otići na godinu-dvije.
Nastaniti se negdje drugdje, palme, plaža,
nepoznate ulice, nepoznati ljudi.
Namjeriti se na sebe u novoj bezbrižnosti:
Hej, bezbrižna, kako si?
Osmijesi na moru.
Modro nebo.
San.
Trčim poljima.
Padam.
Koračam.
Sigurna sam kao smrt.
Ništa me ne može iznevjeriti.
Osim ja samu sebe.
Osim tebe.
Sigurna sam da sam se negdje zagubila među tvojim stvarima.
Posudica za olovke, olovka, mali drveni slikarski stalak - suvenir,
sa sličicom fragmenta jednog egzotičnog grada.
Kiša na staklu.
Izgubljeni horizont.
Veseli prolaznici među kojima nisam.
Negdje sam u tvom novčaniku. Sitniš.
Imala bih ti toliko toga za reći.
Dođe mi da buknem u požaru ruža
i probodem srce na trn kao slavuj što pjeva, pjeva do smrti.
Da te uzdrmam buktećim životom,
da te zapljusnem njime izvirućim iz sebe pod tutnjem poništavanja.
Ponekad mi iz očiju sunu divlje ruže
kao trozupci i račve kojima ću nahrupiti u tvoj svijet obračunavajući se s crnilom.
Nestaju u pogledu.
Ostajem gdje jesam.
Mala tvoja svjetiljka, negdje izgubljena, među stvarčicama,
među tvojim obrvama kad se namrštiš.
Nigdje, i svuda, ponekad, ponegdje.

Kao i obično.