U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić



Doris Dragović-Ovo je naša krv

Pogledaj taj kamen sivi
zrno grožđa što na suncu sja
tu se rađa tu se živi
i u znoju starost dočeka
sjedi s nama i dušu okrijepi
nek ti nebo puteve osvijetli
nek ti snage da.

Ovo je naša krv u pepelu i vinu
u mojim venama ocu, bratu, sinu
ovo je naša krv u srcu koje vri
to reci svakom putniče gdje god da
pođeš ti.

Ovo je naša krv i neka svako zna
ovdje se umire sa Zdravo Marija
ovo je naša krv u srcu koje vri
to reci svakom putniče gdje
god da podješ ti i ne zaboravi.

Pogledaj pod smokvom starom
gdje se zlati svaki njezin plod
tu za stolom, pred oltarom
prijatelj je isto što i rod
sjedi s nama i dušu okrijepi
nek ti nebo puteve osvijetli
nek ti snage da.