| < | prosinac, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Kako izgleda biti žena i žrtva obiteljskog nasilja u Lijepoj Našoj
- 07:20 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kopija pisma na koje još nije dan odgovor Pritužba na nehumano postupanje sa žrtvom nasilja, propuste i neravnopravno ponašanje odnosno favoritiziranje počinitelja Poslano na ove adrese 14.11 splitsko-dalmatinska@policija.hr, kabinet@mup.hr, policija@mup.hr Poštovani, treći put sam jučer se našla u prilici da prijavim svog supruga za prijetnje i zlostavljanje policijskoj stanici u Kaštel Sućurcu. -Prvi put, 27.10.2024 za prijetnju meni i mojoj kćeri pri kojoj sam prilici tri do 4 puta napomenula da on posjeduje oružje i sklon je sezat za njega kao način zastrašivanja. U prilogu vam šaljem isječke tog razgovora u kojem spominjem to. (isječke možete poslušati dolje u Intro) -Drugi put, 11.11.2024 kad me zatočio u stanu, isključio struju i ostavio bez grijalice u situaciji gdje sam imala groznicu i bila u visokoj temperaturi satima. Tom prilikom sam također naglasila da smatram da mu nije oduzeto sve oružje, jer koliko sam ja vidjela uzeli su samo lovačko. I opet sam nabrojila oružje za koje ja znam da posjeduje. Oni su uzeli zračnu pušku i pitali ga-ima li još, on je rekao ne i oni su otišli. Nisu ga priveli na ispitivanje, odradili su samo zapisnik o oružju ne i o činjenici da me protiv volje zaključao i ostavio bez struje satima dok sam bila bolesna što je kazneno djelo, zar nije? A zaključao me da ne bi mogla doći do glavnog prekidača za struju. -Treći put jučer 13.11.2024 rano ujutro, ja sam pronašla jedan pištolj, ispostavilo se da je plinski, što ja tada nisam znala; u pokušaju da iznesem taj pištolj iz njegove sobe, dobila sam dva udarca, jedan u lice u predio sljepoočnice drugi u rame i pritom sam ga uspjela odgurnuti i pobjeći u svoju sobu. Kad sam nazvala policiju oni su zahtijevali od mene da Ja otvorim vrata a ne on, iako sa im govorila da me strah i da on sigurno ima još oružja. Rekli su mi ne možemo ništa ako vi ne otvorite vrata. I ja sam izašla otvoriti vrata i predala im oružje. Odveli su nas oboje na ispitivanje, nitko nije pozvao hitnu pomoć, nisu mi uslikali obraz dok se trag udarca još jasno vidio, ni rame, nisu me tretirali kao žrtvu niti su imali ijednu ženu kod ispitivanja. Tražila sam da moram otići po terapiju jer nisam popila tablete a moram ih piti redovito zbog svoje bolesti, nisu mi dozvolili. Dali su mi papir na kojem piše da sam uhićena da potpišem. Zbog čega, čl 10, šta je čl 10 pa eto to, kaže, i ja sam odbila potpisati. Zahtijevala sam i inzistirala na hitnoj koja je došla oko 9 cc, od 4.30 smo bili u postaju. Htjela sam napisati poruku prijateljici da mi donese tablete, na što se mlada policajka koja je netom došla, možda par minuta prije, izvikala na mene da ne smijem koristit mobitel jer sam uhićena. (usput, kad su tri djevojke došle na smjenu, dotična među njima, ušle su u tu prostoriju u kojoj sam ja izlagala jedan od traumatičnijih događaja u svom životu, cerekale se i svađale oko nečega bez imalo respekta onog običnog ljudskog) Pitala sam zašto mi nisu rečena prava prije uhićenja, na što je jedan stariji policajac rekao - evo to su ti prava, tu sjedi. Nakon pet minuta rekla sam - još nitko mi nije rekao moja prava-svi su šutjeli, bilo je oko 4 osobe u prostoriji tom trenutku. Navodno je moj muž rekao da je plinski pištolj moj i ja sam ga uperila u njega. To je bilo dovoljno da me uhite. Pitala sam, zašto niste njega uhitili kad sam ja rekla da je posezao oružje na mene? Ta je mlada policajka se izvikala neću se ja s vama raspravljati gospođo o policijskim stvarima. Opet sam tražila hitnu. Rekla sam da je odavno prošlo vrijeme kad sam trebala popit terapiju. Policajac je sjedio nasuprot mene i prčkao po mobitelu-rekao je, ajde daj mi reci koje tablete trebaš pa da im kažem da donesu. Rekoh to hitna ne može donijeti. On kaže ipak ti reci i ja nabrojim tablete on tipka u mobitel, ja mislih zapisuje, a on je u stvari tražio kontakt nekog i nazvao da mu treba nešto oko maslina!? Da li je moglo ružnije i zašto? Hitna kad je došla, mogli su mi dati samo brufen za bol od udarca i temperaturu. Napisali su i rekli da je veoma bitno da do poslijepodne najkasnije popijem terapiju. Međutim, ja sam cijelo vrijeme provela u pritvoru. Iza rešetaka, cijeli dan. Čekala sam satima da mi dozvole korištenje običnog wc-a da mogu promijeniti uložak, što mi je odobreno negdje oko 4 popodne, od jutra!!! Cijeli dan do 6 navečer sam molila makar čokoladicu, kad mi je gospodin neki napokon donio neke kekse. Nisu mi omogućili ni poziv ni ništa i srećom moja je doktorica došla i donijela mi tablete oko 14 sati. Dolazili bi me pitati zašto nisam navela da ima još oružja? Jesam, ali nitko nije ili mario ili slušao. Za vrijeme dok sam ja bila u pritvoru, moj je suprug nakon pretrage stana sjedio vani, i razgovarao na mobitel, mogao popit kavu i pojest nešto. Ja sam ga čula jasno. Ja sam pila vodu iz one špine iznad čučavca. Neki je službenik razgovarao sa njim, pitao ga -kako ste doktore, jeste se umorili, ajde, ajde, sad će to završiti. Mislim da je to taj službenik koji mi se napokon smilovao i dao kekse i bocu vode oko 6,30 navečer! Na kraju smo odvedeni pred suca- zajedno! Ispitivani smo zajedno. Jer ste me stavili u ulogu nasilnika. Jer sam predala oružje koje policija nije uzela. Jer je to moj muž rekao, samo to. Jer je moj muž doktor, čak i nekim policajcima unutar stanice i „isti“ tretman nije bio isti. Meni piše da mi je oduzeto oružje -koje nije moje, ne piše predala je oružje koje pripada suprugu, ali mi smo ga favoritizirali jer se znamo i dali smo mu čak priliku da posakriva sve ostalo prije nego smo krenuli na pretres. Ja sam optužena da sam uperila oružje u supruga. To što je on mene istukao, to nema veze nigdje. Bio je ponižavajući preko svake mjere. Ja sam uvijek držala do policije, cijenila ju , učila kćer da cijeni poštuje i brine o zakonima, jer su oni tu da nas čuvaju, da bi sad, kao žrtva psihičkog, fizičkog i ekonomskog nasilja -uključujući i moju kćer koja to sve isto prolazi, bila optužena i izjednačena s nasilnikom, odnosno, stavljena u lošiji položaj od njega. Ovo je pismo odgovor zašto žene ne prijavljuju nasilje dok ne bude prekasno. Da je bilo koji drugi čovjek u pitanju, već bi ga poslali na procjenu u bolnicu ili nešto, ali ne, on ima tretman -doktore jel vam treba šta, a ja da sam neki kriminalac možda bi bolje prošla. Do danas nisam dobila odgovor,naravno. Rekli su, provjeriti će.... Ono što sam saznala je da je dan prije moj budući bivši suprug bio u policiju u neslužbenom posjeti i da pismenu izjavu da sam ja psihijatrijski slučaj pa se moje izjave ne mogu uzimati za ozbiljno. Kolekcija mojih izjava i izjava na linku specijalno za blog.hr : Sabrana djela mojih izjava i ostalog u kratkom intru s prikladnom muzikom A možete pogledati i moj kanal : Bračne Priče podcast i yout tube kanal |
Priča koje nije htjela umrijeti
- 20:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
-Ustani, ustani, ustani, ustani!!- -Moram li baš sad?- -Da, sad.- -Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?- -Ne može se odrediti vrijeme za velikane..- -Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!- -To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.- -Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...- -Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!- -Šuti i strpi se!- -O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..- -Ne jadikuj!- -Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?! -Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.- -Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?- -Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.- -Da, upravo tako!- -On je imao slugu da mu skuha kavu.- -Ja sam sigurna na on nije pio kavu.- -Vjerojatno nije ni bilo kave tada...- -Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!! -Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu? -Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!- Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word. -Hajde-reče, -hajde više...- -Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.- -Kako to misliš?- -Lijepo, istekla mi je licenca.- -Plati!- -A ti bi da budem pisac?- -Kako je to povezano?- -Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?- -Što ćemo sad?- -Sad ćemo pisati u notepadu.- -Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!- -Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.- -Ali ja sam velika...- -Nisi!- -Jesam, velika, kao, kao miso juha!- -Ne nisi.- -Kao crni mačak!- -Da si ti crni mačak prepoznala bih te.- -Ne možeš to.- -Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?- -Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.- -Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!- -Što ćemo sad?- -Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.- Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari... -Dobro, ja sam spremna , da te čujem.- Priča je šutjela. -Hajde nesrećo mala, gukni!- Ne, ništa, ni riječ. Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu! * -Ustani, ustani, ustani!!- Eto je opet! -Ustani! Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.- -Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..- -Želiš da nađeš neku drugu glavu...- -Kako, molim?- -Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to. -Zašto sam onda u tvojoj glavi?- -Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima. Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće.. -Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se. -Ma da! Što ćeš mi ti onda?- -Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?- Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom. -Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.- -Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.- -Pa pokazujem ti se!- -Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?- -Ne, ja želim biti velika!- -Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?- -Kako da to shvatim?- -Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.- Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela. -Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.- -Ti si za to kriva!- -Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.- Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let... -Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?- -Do tad ću umrijeti.- -Zašto tako misliš?- -Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš? Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča... -Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne. -I sad je mrtva!!- -Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.- -Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...- -Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?- -Nećeš me zaboraviti?- -Neću, ako ti damo ime.- -Dobro. Kako ćeš me zvati?- -Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.- -To nije loše ime...- -Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje? -Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču? -Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela. - Ali ipak si ju napisala.- - Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...- Oznake: lasta |
Lisbeth se rastaje
- 19:44 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Kao što je to rekao moj predragi Andrić - dođe eto tako vrijeme, kad pamet zašuti , a budale zavladaju.... Meni će to biti najbolji opis raspada braka, i uzmite u obzir da je meni ovo drugi put -neće više bogami, i da ja nisam konfliktna osoba, nisam inatljiva i ne mrzim. Ne krivim druge za svoju nesreću i uvijek ću polaziti od sebe i uvijek ću pokušavati i pokušavati i kad je odavno prošlo vrijeme za pokušavanje, jer je brak vrst smrti, ne zaboravite to. Svaki put kad se udamo, umre dio nas, ali se rodi novi; kad rodimo, umre ogromni dio nas, ali se stvori veći, vrjedniji, ali kad se rastanemo, samo umremo kao osoba koja smo bili, ništa drugo, ljuska koja iznova traži smisao i svrhu i cilj... To je najusamljeniji dio odraslog života, većina ljudi nas napusti, većina ljudi ako nas i sasluša izbacuje one šablone šablona, za koje bi ih opalio nogom u guzicu da bolje shvati kako izgleda to -ma samo idi naprijed, šta te briga, život je pred tobom – ma krepaj sinko, koji život? Ako se rastegnem malo jače, iščašim nešto... Moje je stajalište da bi razlog za razvod braka moralo biti moguće izreći u jednoj jasnoj rečenici. Sve drugo je glupost i inat. Što je razlog mog razvoda u jednoj rečenici. Razlog je prijetnja mojoj kćeri i izdaja. Sama prijetnja mojoj kćeri je dovoljna, ali izdaja je taj nož u leđa koji je zavrtnut tri puta za svaki slučaj i izbacio iz moje duše i posljednju trunku empatije. Oni koji su čitali moj blog znaju da je tu bila jedna glupa situacija sa sestrom koja je prelazila svaku granicu u svim smjerovima i eskalirala je kad sam naišla na njih u dućanu kako kupuju spizu. Ono, on gura kolica, ona meće taj rad. I navečer pred zatvaranje, došla sam u ordinaciju i rekla da to nije u redu, da to nije poslovan odnos, da to izgleda više kao da se hoćete ženiti a to se može riješiti ljudski ne ovako, osim toga ima drugih kafana i dućana je l' baš morate tu pred kućom se sastajati. Oni su planuli na to; on da sam ja glupača glupa, jadnica nad jadnicima, nula pameti; ona da će me prijaviti policiji, rekoh ajde, prijavi... I otišla sam. Došao je doma bijesan kao ris, da sam ja šizofreničarka i da me treba strpati u ludnicu, da sam glupača glupa, jadnica, seljančura i sve što mu je palo na pamet. On je moj doktor, Jedan njegov telefonski poziv i ne gine mi ludnica, promijenila sam doktora instant. Sad to možete on line preko portala zdravlja,. Kasnije sam mu prišla i rekla- ja sam tvoja žena, moj je posao da brinem o tebi. On je rekao grubo i prijetećim tonom – marš đubretarušo jedna, bolje se ti brini za svoju kćer!- Pritom je držao ruku oslonjenu na pištolj u svojoj torbi kojeg uvijek nosi sa sobom. Meni je već prijetio jednom pištoljom, ali prijetnja mojoj kćeri nije ista stvar. Kasnije sam tu večer oko ponoći vidjela poruku te šuše – da li bi on imao što protiv da ona mene prijavi policiji. Moj gospodin suprug je odgovorio: Ne još. Sada bi štetili i sebi. Ne još. Znači za par dana, tjedan., dva, kad se pripremi teren... Moj je muž stao uz njezinu stranu protiv mene. Izdao me. Zabio mi nož kroz leđa toliko da mi viri van ispod srca. Skupila sam se u sobu svoje kćeri gdje živim posljednjih mjeseci , zaključala i razmišljala. Dan, dva. Na kraju sam se ustala u 4 ujutro, otuširala , spremila i otišla na policiju. Prijavila sam ga za zlostavljanje, mene i kćeri, za ekonomsko uskraćivanje, za prijetnje jednoj i drugoj. Podignuta je prekršajna prijava i oduzeto mu je oružje, iako ne vjerujem da je sve. Dva dana kasnije zvao me da mu donesem kompjutore koji sam sa servisa donila kući i ostavila mu ih u osobi da ih ponese ali ih je " zaboravio". I ja sam odnijela, jer bez njih ne može raditi, potpuno naivno i glupo. Malo me ismijavao sa sestrom oko toga kako sam ja toliko pametna da bi mogla umjesto njih raditi taj posao... Rekla sam-samo su dvi opcije, ili ćeš se opametiti, ili ne. Prijavio me za uzimanje kompjutora ordinacije bez pitanja čim sam napustila ordinaciju, to je kaže kazneno djelo, to su podatci pacijenata bla, bla.. Nisu. Ne smiju biti. Za pristup podatcima treba kartica. Više informacija o pacijentima ćete naći na papirima po stolu i u smeću nego na tim laptopima. Međutim, ja sam očekivala to sranje i odnijela ih ovaj put u servis. Sto eura, eto, pa plati... On to ne zna još . Danas me prijavila sestra za uznemiravanje. Ne znam koje. Rekoh policiji to nije istina, ali očito bit će tih prijava sad na sve i svašta. Blokirala sam mu broj, da mi ne šalje sranja. Promijenila sam kćeri broj jer radi sranja i njoj. Pokrenula sam tužbu za rastavu braka. Moja je odanost nemjerljiva, ali nije slijepa... I kocka je bačena. |
Drama br.xy
- 08:12 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Znate ono kad nešto ne želite ili ne volite, onda vas to dočekuje na svakom koraku. Npr. Ja se nikada nisam htjela udati zato sam valjda bila prošena ravno 7 puta, pristala sam dvaput. Jer očito nisam naučila dovoljno prvi put. Pored toga, ne volim dramu. Ne podnosim te stvari, tenzije, konfrontacije, ali jebg prate me ko gladne mačke.... Jučer sam otišla u dućan, i za ne falit, sretnem svog muža i njegovu radnicu u spizi. On gura kolica , ona meće, to, taj rad. Pomislih, da vam jebem sve po spisku. Rekoh plavuši – nestani. Ona me gleda ko da sam s Marsa pala; rekoh - Nestani! Povuče se sponzoruša i ovaj moj ko klinac kad ga mater prvi put uvati s onom stvari u ruci – Da šta radim scene? Pomislim, nemaš ti pojma što su scene. Rekoh, riješit ćemo ovo danas, dosta je toga. I odem, sretnem šušu kako se stiska uz odjel s wc papirom i samo procijedim sebi u bradu - stoko jedna. I kasnije si mislim.... Možda ženska stvarno nije kriva. Možda ne kuži, možda ona misli da muško poslije nekih godina ne misli više s onom stvari. Dođem ja, ne bud lijena, pred kraj radnog vremena u ordinaciju, pričekam da odu pacijenti i pitam: Recite sestro, da li se vi želite udati za mog muža? Da kako ju to mogu pitati, da ona mlada (valjda 28cc, neudata, napumpane usne, blajh, cameltoe hlače), kako mi to može pasti na pamet? -Pa zašto se onda ponašate kao njegova žena? -Da mi smo kolege, reče... -Niste kolege, vi ste radnik, on je šef. Jeste vi sa svakim svojim šefom zatvarali ordinaciju i išli u spizu i na kavu svaki božji dan? -Ona ima pravo na pauzu... -Imate, i ne znate otići sami? Ja u životu nisam sa svojim šefom išla u spizu. Ili na pauzu izvan objekta ako nije bio Božić ili tim building... -Pa šta mu vi onda ne kupite marendu? -Ako si nije sposoban sam kupiti marendu onda nije sposoban ni raditi ovaj posao. -Da će ona mene prijaviti policiji! -Pa prijavite, molim lijepo, objasnite njima kako je to normalan odnos šefa i radnika. Nedjeljom na ručak kad sam ja na putu. Svaki dan zatvorit ordinaciju i sjediti na kavi uru vremena. Dajte, molim vas. To ona iz poštovanja ide s njim uokolo jer su kolege, kaže... -Moj muž svaki dan i priča kako ste vi bolji od mene, bolja žena, bolji čovjek, u sveeeemu bolji od mene. Meni to ne zvuči kao kolege, meni to više zvuči kao da vas oće ženiti. - Da ja nisam normalna i da ona iz ovih stopa ide mene prijaviti policiji. -Rekoh upozorila sam vas jednom, ovo je drugi put. Nemojte poslije da bude nismo znali. Nevjerojatno ali istinito, osjećala sam se puno bolje. Možda trebam češće raditi sranja. Možda sam predugo bila fina i pristojna. Možda bi mogla početi vući bejzbol palicu na uzici... Sad čekamo da mi dođe policija. I mislim si, ma neka ide uz bum! |
S one strane Zašto?
- 22:38 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Kad odrastaš kao ja, u određenoj sredini u kojoj postoji više pitanja nego odgovora i svaki odgovor kojeg nema tvoja mašta i nada pretvaraju u neke bajke i priče sa happy endom, jedno od najčešćih pitanja koje se dugi niz godina ljulja u podsvijesti je - Zašto? I život, barem moj, ne bi bio život, da nisam upoznala nekog s one strane zašto… Negdje valjda postoji nacrt po kojem se određeni ljudi pojavljuju u mojem svijetu, ali ja mu do ovih mojih godina nisam uspjela nazrijeti ni vizuru ni zašto ni kako. Eto upravo tako u moj je svijet ušla jedna žena čija je pojava nešto između žene koja je odrasla na selu i građevinskog radnika. Njezine su geste grube i neodmjerene, kao da joj tijelo reagira prije nego je mozak odlučio što točno želi da bude učinjeno. S druge strane, iako nije mlada, ima znatnu fizičku snagu na koju se oslanja gotovo u cijelosti.. Gotovo kao ja na svoje intelektualne sposobnosti ne toliko davno bez imalo primisli da bi to moglo nestati. Njezina snaga će nestati, ne tako naglo i strašno kao moja pamet, već pomalo, neprimjetno dok ne postane predmet čuđenja. Ona ima dvoje djece, iako smatra da ih ima troje. Živi tako, u tom uvjerenju, negdje u podsvijesti prati razvoj tog djeteta, zamišlja ga uspoređujući ga sa svojima gdje bi mogao biti danas, kako izgledati, čime se baviti? Da li se smije kao ona, sliči li na nju ili na oca. Kažnjava se nemilice dnevno bez stvarne spoznaje da to čini. Umanjuje sebe i svoju vrijednost; kao čovjeka, kao osobe, kao majke, kao žene: njezina je vrijednost u njezinim očima jednaka nuli, što rezultira time da dozvoljava da je se gazi, pljuje i guta godinama ta sranja, sve te grube riječi, svu tu nepravednost, nesposobna u potpunosti reći -ne i povodljiva preko svake mjere misleći da je svatko bolji od nje, jer je tamo negdje kao mlada napravila sranje ili mali niz sranja koji su obilježili niz života… Oduzeta svojoj obitelji zbog zanemarivanja i nebrige, odrasla je u domu i u onim godinama puberteta, zaljubila se i pobjegla s tim nekim u Split. S vremenom, dobili su dijete i snalazili se kako su znali dok momak nije naletio na društvo koje se drogira i krenuo tim putem. Bio je dovoljan samo jedan put da ona proba pa da postane ovisna i njihov svijet koji je i imao neke nade za ljepotu, postao je jazbina u koju bi se skrivali od svijeta i izvlačili kao zvjeri, samo s jednim ciljem i bez imalo odgovornosti prema ikome. Nijedna cijena nije bila previsoka, nijedno sranje koje se moralo odraditi nije bilo previše strašno za novi šut. Dok nije došao socijal i oduzeo dijete u dobi od oko 3 godine. Čudim se da je uopće preživjelo tako dugo s njima… Iako je to donijelo određeni preokret u njoj, pokušaj da ga vrati bilo je bezuspješan. Rekla mi je -pitali su me koji broj cipela nosi i ja nisam znala. Koja mu je najdraža boja, igračka. Ja nisam znala odgovor. I oduzeli su mi ga. U ovom „braku“ u kojem živi, živi neudata. Djeca imaju prezime oca, ništa ne glasi na nju. To je dar povjerenja njezinog muža bivšem ovisniku. I nakon dvadeset godina… I u tim nekim satima samoće, u onih par minuta prije sna, njezine bi se misli vratile na to dijete i gdje je danas. I nadu kako će ga jednom pronaći da mu obajsni.. Iz dana u dan, iz godine u godine, dok nije došla do nekog kontakta i nekih podataka. I sretna i malo glupa, raspričala se o tome i saznalo se da ona zna gdje je mali i da ima plan ga upoznati. Majka koja odgaja to dijete i koja ga usvojila, dala mu prezime i svoju brigu i ljubav, stopirala je to u roku jednog dana, promijenila podatke, telefon, adresu, da zaštiti malog od nepotrebnog stresa koji on nije odabrao. Pravilo je - ako dijete poželi, onda može, inače - ne. I ne tako davno sjedila je u mojoj kuhinji i pričala mi to. Rekla mi je – Htjela bih samo da ga vidim, da mu objasnim… Prekinula sam ju - Da mu objasniš šta točno? Što ćeš mu objasniti? - Tu situaciju zbog koje se to sve dogodilo i da sam se trudila ga vratiti i da nisam ga htjela dati… - Sve što će on čuti je da si ti između njega i droge birala drogu. Tako dugo dok ti nije oduzela posljednji trag ljudskosti u kojem on više nije postojao i zanemarila si ga toliko da ti je oduzeto. - Ali nije… - Što nije? Sjećaš li se ti uopće tog perioda? Tko zna koliko je dugo to dijete plakalo do iznemoglosti gladno i nečisto dok više nije imalo snage. Tvoja je sreća što je preživjelo. I sad bi ti, da čistiš svoju dušu išla jebavati život tog malog koji je neusporedivo bolji nego si mu ga ti ikad mogla pružiti. Da upozna bratu i sestru? Jelda, da vidi kako si za njih dvoje bila sposobna ostati trijezna a za njega ne? Pa će u svojoj glavi misliti da je do njega. - Ali ja sam mu mater! - Ma nisi ćerce, ti si žena koja ga je rodila. Ona koja ga je othranila i brinula o njemu, to je njegova mater. - I po tvojem ne smijem tražiti svoje dijete? - To nije tvoje dijete. I ne. Jedini razlog zbog kojeg ćeš ga tražiti je sebičan. Da bi se ti osjećala bolje. Jesi razmislila kako će se on osjećati? Bit će sretan kad te vidi? Ne, neće. Mrzit će te. Pa onda i sebe. I druge. Uništit ćeš mu samopouzdanje, možda cijeli život. Da bi se ti osjećala bolje…. To nije tvoje dijete. Nisu ti ga oduzeli švabe u ratu, oduzeto ti je zbog tvoje nebrige koja je trajala tko zna koliko dugo. Njegova je mater vjerojatno išla s blagom verzijom i rekla mu- tvoja biološka majka je bila premlada i nije se mogla ni znala brinuti za tebe bla bla bla... I to je bijela laž koja je ok. S njom može živjeti. Tvoja istina je presuda. Ja sam živjela s druge strane. I ne. Nijedna istina , nijedna priča ne može pomoći. Nema tih riječi koje bi nas, koji smo s druge strane ostavile u uvjerenju da smo bili voljeni, da se za nas trudilo, da nismo mi krivi. Posebno ako uz nas postoje brat i sestra koji su ostali s biološkom majkom. |
Mjera života
- 05:37 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Postoji u meni neka neopisiva sila koja me vuče ljudima koji su drugačiji. Ponekad izgledaju kao i svi drugi ljudi ali ja ih osjećam nepogrješivo. Pitala sam se nekad je li to stoga što sam ja drugačija i cijeli ovaj život provela kao alien ili u najmanju ruku u drugoj dimenziji iz koje jasno vidim cijeli svijet , ali svijet ne vidi mene, pa me to čini empatičnom spram tih ljudi vjerujući da i oni žive svoj život kao i ja. Najčešće to bude tako. Najčešće to budu opako okrnjeni ljudi. Kad su to već ljudi, često se ništa ne može osim dati im malo samopouzdanja i lijepu riječ, jer malo je njih, strašno malo, koji uče, žele učiti i razvijaju se, dižu svoj nivo svijesti, šire svoje poglede te tako i taj njihov maleni svijet u drugoj dimenziji postane kućica u preriji. Ne savršen, ali nešto što ti ipak daje točku A. Njihov svijet. Kojem se u nekom trenutku počnu rado vraćati. Nije za zamjeriti onima koji stoje na mjestu, ponekad život satare u ranoj mladosti i zgrbi te kao čokot. Ma koliko bi ti i htio ravnati se, samo se niže grba na grbu... Relativno mladog upoznala sam tog dečka. Taman je ulazio u pubertet i u svojoj šutnji i pogrbljenoj pojavi nosio silan bijes. Vidjela sam to. Drugi nisu. Živio je kod bake i djede jer su mu otac i majka živjeli na marginama društva u koje pošten svijet ne zalazi. Da ga „spase“ ili osvjetlaju obraz, uzeli su ga k sebi na odgoj. Ismijavali su ga često, pred drugima, preda mnom kad sam prvi put ušla u kuću. Brojali koliko „vrijedi“ a koliko daje zauzvrat. On je šutio i nosio nam tanjure na stol. Pitala sam ga (krstit ćemo ga Frane) – Frane, kako škola? On je rekao dobro. Pitala sam koliko ti je matematika? Kaže 5. Njegova se baba naveže na to i komentira da što mu vrijede petice kad je lijen i ništa ne zna raditi i neće i završit će ko otac.... Imala sam snova više nego je u moju tada dječju glavu moglo stati, htjela sam toliko toga i mogla sam toliko toga, bila sam u svemu najbolja, gdje god da si me stavio. Još kao dijete bi me se slalo po poljima po selu da pomognem bilo kome bilo što jer sam znala sve raditi i bila sam brza i sposobna. To je bio moj identitet kao djetetu i mladoj curi – bila sam odličan radnik i pametna. Jes da nemam miraza ali sam radnik samo takav. Međutim, kad bih rekla neki svoj san pred svojom tada obitelji koja me brinula, rekli bi – Tvoja je budućnost konju pod repom kao i tvojoj materi. (trebale su godine da shvatim što to znači) U Frani sam tako bolno vidjela sebe, a sudbina je dala da smo se muž i ja i njegovi baka i djeda počeli češće družiti i ja sam imala više prilike za druženje s Franom. Pitala sam ga što bi htio kasnije. Rekao je da ga vuče strojarstvo ili robotika. Kao da me polilo hladnom vodom kad je to rekao. Ne završava se takav fakultet uz rad, a stipendije i ostalo, kako s tim, a život u Zagrebu pa da ima i dom opet ga treba platiti, a oni to neće, to je već rečeno. „Što će mu fakultet, ni mi ga nemamo, neka radi.“ Iščitala sam sve zakone i propise i mogućnosti i nisam našla kako zatvoriti financijsku konstrukciju čak i da dobije i stipendiju i dom. I onda sam našla - Vojna akademija. Jedino rješenje. Pred kraj prve godine gimnazije predložila sam mu to, odbio je. Očekivala sam. Pitala sam kako je matematika i hrvatski, rekao je 5. Možda nije točno, možda je samo neka moja glupa pretpostavka ali moje je mišljenje da je biti odličan iz matematike vrjednije od cijelog odličnog prosjeka. Onaj tko je odličan iz matematike ima pameti i taj će se sigurno snaći u životu. Treba razlikovati biti odličan iz matematike i imati 5 iz matematike, to su dva svijeta. Pred kraj drugog srednje već je bio više prijemčiv za tu ideju. Ja sam mu objasnila sve, mogućnosti, obaveze, ali još je dvojio. U trećem već je naginjao na tu odluku. To je bilo vrijeme kad je i on već odradio osnovna informiranja i shvatio da je završiti takav fakultet financijski škakljiva stvar. Bio je na ivici odluke i ja sam ga gurnula preko ruba. -Frane, rekla sam – ti bi to i mogao izvući uz neki posao da imaš mira, ali ga nemaš, jer uz taj posao i faks, oni će i dalje očekivati da radiš ovdje s apartmanima, sve uz riječi „to će ostati tebi“. A znaš i sam da ima još sinova i još unučadi. S druge strane, ako ne uspiješ ismijavat će te cijelog života i ne do bog slomit te. S druge strane, ako ti plate faks, ti nećeš nikada biti slobodan čovjek, uvijek ćeš biti sluga i nekome dužan. Ovako, odradiš taj faks, odradiš tih pet godina za njih -gledaj to je 5 godina sigurnog posla i pristojne plaće i poslije možeš di hoćeš, tvoja škola vrijedi i van vojske, i ti se i unutar vojske dok budeš radio možeš i dalje školovati. Imaš sve plaćeno čak i odjeću, sve. On je slušao i sjedio malo u tišini sa mnom i pitao što mi treba? Rekla sam, kao prvo teretana. Moraš izravnati ta leđa i nabit jedno 7-8 kila mišića. Trebaš imati odličan uspjeh i moći napraviti x sklekova u minuti. Kasnije ćemo o detaljima. Uspio je upisati vojnu akademiju, što nije uopće lako samo da znate, na iznenađenje njegovih djede i bake kojima nije bilo jasno kako se toga dosjetio, i završio ju u roku. Frane je neki dan bio ovdje blizu mene na smotri sa svojom jedinicom. Pred doktoratom strojarstva. Kako ja to znam? Jer sam srela njegovu baku u dućanu, preko dvije blagajne mi viče - Ajme moj Frane ti je bio tu na smotri, je l' znaš da je dobio svoje zapovjedništvo, ajme to je čudo od djeteta, sad već doktorat završava iz strojarstva, ma nešto posebno taj mali! Klimam glavom dok skupljam svoje stvari i kažem- Baš mi je drago, lijepo ste ga odgojili.... Rekao je jedan moj šef onda kad me izvukao s ulice – Ako čovjek vrijedi, potrebno je samo malo ga gurnuti, samo malo vjere i on dalje ide sam. Ali ako ne vrijedi, možeš ti njega gurati i čupati i pomagati ali on pada. A ja kad podvučem crtu, da je moj savjet Frani bila jedina dobra stvar u mom životu, dovoljno je.... |
Ženina najbolja prijateljica – Mačka
- 07:16 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kad se prošla jesen prestala ljeskati bojama i povukla se u svoj siv depresivan dom, jedna je mačka dovela svoje dvije male mace u dvorište na mom poslu. Poludivlje i mršave. Stara nam je mačka bila poznata, živjela je par kuća niže gdje bi ljudi živjeli preko ljeta, ali preko zime, ona i njezini mladi bi završavali tko zna kako. Sudbina je dala da se ja zaposlim tu. Imala sam mačku doma, crnu, staru. Imala je jednu jedinu bijelu dlaku i bila je dama i gazdarica, ali, voljela je samo moju kćer. Stara mačka u dvorištu me isto nije voljela, samo me povezivala s izvorom hrane. Njezine dvije male mace nisu nikog voljele, ali su dolazile svako jutro i svako jutro sam ih hranila. Te su dvije male mace bile obične tigraste, ali jedna je bila posebno lijepa, pa smo ih zvali lijepa i mala. To bi me zaboljelo svaki put kad bih izrekla ili čula jer bi me sjetilo na one moje rane godine, možda 4-5, kad sam živjela u jednoj obitelji s još jednom curicom lijepom kao Snjeguljica. Jedne smo godine dobile dar; ona je dobila predivnu crnu lutku, veliku, nasmijanu: lijepa lutka za lijepu curicu , rekao je taj netko tko nas je darivao. Ja sam dobila lutku zlatno plave kose, jednako veliku, lica izobličenog od plača; nije proizvodila zvuk, samo joj je lice bilo za vijeke vjekova oblikovano u taj ružan grč. Bila je najružnija stvar koju sam ikad vidjela. A da se razumijemo, do te dobi, već sam vidjela mrtva čovjeka. Reče taj netko – a ovo je za tebe. Ti imaš žutu kosu , ona ima žutu kosu. Rekla sam hvala, odnijela ju u sobu i nikad je nisam takla ni pogledala. To je oblikovalo moj stav o mojem izgledu. Do tog dana, nisam mislila da sam lijepa, ali nisam mislila ni da sam ružna. Do tog dana... Mislila bih, da li ta jadna maca razumije nas, da li se osjeća ružnom u usporedbi s prelijepim okruglim licem svoje sestre? Pokušala sam ih imenovati, ali bilo je prekasno, bile su ona lijepa i ona mala... Obje su bile ženke i ja sam ih sve tri skupila i odvela na kastriranje. Skrivala sam ih od muža preko noći i vratila u dvorište. Može se reći da sam im još malo manje bila draga nakon toga... Jedno sam jutro, pored njih tri, čula mijauk i pomislih, brate, pa dokad više, i ugledam malo bijelo mače zapeto u žici. Uzela sam ga u ruke, bio je zakočen i hladan Imao je majušnu glavicu i rozi nosić. I donila ga doma. Nazvala sam ga Mrki. Skrivala ga mjeseca dana dok ga muž nije našao. Sad se obožavaju. Njega voli više od mene. Možda zato što sam i njega skratila za, ovaj, kastrirala.. I negdje pred Božić, lijepa je maca šepala. Nije se činilo strašno, ulične mačke se nažalost često ozlijede. I onda je prestala jesti. I dva dana kunjala na istom mjestu. Bilo je hladno već, uzela sam ju i ugurala u hudicu uz pojas. Dotad poludivlja mačka, nije se otimala i ja sam znala da je vrlo loše. Odvela sam je veterinaru, imala je brdo ozljeda. I naravno, dovela sam ju kući unatoč činjenici da imam već dvije mačke i lagala dugo da ću ju udomiti kad ozdravi... Skrivala se u nosiljci skoro mjesec dana. Hranila sam je onom nekom ekstra hranom za oporavak u konzervi, davala vode i čekala. Izašla bi na wc, i to mi je davalo nadu... Nakon mjesec dana je izašla iz nosiljke. Nakon 6 mjeseci dala da ju mazim, tek nedavno je legla u krevet do mene. Kao da je znala da je na tankom ledu, bila je neprimjetna u stanu, niti je mijaukala, niti radila štetu, bila je besprijekorno uredna, u odnosu na ovo dvoje bila je rođena dama. Dale smo joj ime, kćer i ja, ali ju zovemo curica. Majušna je rastom, kratka, i ja bih joj govorila – dođi malena curica, i tako ostade ime... Sada kad dođem doma, ona sjedi u hodniku i čeka me. Ja se sagnem do nje i ona svojim nosićem dotakne moj, pljosne na pod i okrene mi trbuh. To je najljepši dio mog dana. Najdraži dio mog dana. Taj trenutak kad me Curica pozdravi. Pogledaj i uljepšaj si dan :)) Moja Curica |
Dijete i životna učenja...
- 09:45 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Jedna od najtužnijih spoznaja mog odraslog života bila je činjenica da ne možeš naučiti djecu gotovo ništa osim osnovnog preživljavanja, pa čak i za to im treba par probnih pokušaja. Sve moje znanje, iskustvo, prečice, lakše načine; ništa. Moraju učiti sami. I onda će tako od svoje mladosti do nekih tridesetih, četrdesetih se gubiti u raznim pokušajima dok na kraju ne shvate pa jebote, ipak je moja stara bila u pravu u bar 50 posto slučajeva. Danas sam saznala da je moja kćer ipak naučila bez probi i pokušaja jednu stvar koju sam joj rekla a bila joj je tako „kringe“ i fuj i kaj joj to govorim.... Ovo ljeto promijenila sam namještaj u njezinoj sobi i umjesto one srednjoškolske sobe pretvorila u jednu klasičnu sobu za mladu djevojku s manjim bračnim krevetom, jer ima dečka i zašto ga ne bi dovela doma. I došlo je ljeto i dečko je došao. Divan dečko, visok, pametan , zgodan, ono po ps-u mali. Kad smo ih spakirali i večerali, kažem maloj nasamo: -Slušaj, ovi kreveti imaju jednu manu, a ta je da mogu udarati u namještaj koji je blizu njih... -da kako to mislim? -Pa ono, u nekom ritmu, najčešće kad kad ne treba... i bilo bi pametno staviti nešto između, ručnik ili nešto... -Ajme, fuj zašto mi to govoriš, ajmeee! -Bolje da ti kažem sad, nego da ti kaže netko drugi poslije, kao što je to mene naučio tvoj pradjed. Poslije. -Ajme užas, ti si tako ono kringe, ajme.. – Zakolutala je očima i otišla u sobu. I ja si mislim brate mili, godinu dana si s dečkom, imaš dvadeset godina, šta misliš da mi mislimo da molite boga skupa? I tako prođe tih deset dana. Mislim si jesu li od one vrste kojima je to neugodno raditi u kući di su starci? Iako nas nema većinu dana doma... Nisam ništa više govorila, pozdravili su se i otišli u drugi grad na faks. Ja sam pošla provjeriti sobu i zatvoriti ju, i nađem... Nađem ručnik između kreveta i ormara. I budem ponosna. Ipak je nešto poslušala i od mene naučila. Poanta je - čak i kad je to kringe, čak i kad se crvene kad im pričaš, može se dogoditi da nauče. Ponukana ovim super događajem, pišem listu svih drugih kringe stvari za sljedeći put hahahahaha |
Prioriteti
- 20:50 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Bila sam u depresiji jedno vrijeme, prilično dugo vrijeme. Čudno je to vrijeme za ljude sa adhd-om; ta praznina u glavi nakon one sve vječne buke, taj manjak bilo kakvog poleta, bilo kakve, ma kako glupe iskre koja bi upalila maštu; ništa. Veliko crno, gusto opipljivo ništa. Teško do besvijesti, kao crna rupa, svijalo me doslovno u 2d oblik nevidljiv iz nekih kuteva. Bez obzira što je moj mozak bio prazan, u njemu i dalje postoji to nešto što ja jesam i sve moje znanje, samo negdje duboko ispod tog crnog katrana. Tjerala sam se da nešto radim za što se ne mora uložiti fizička energija, jer je nemam i sve me boli. Crtam, igram igricu, ponekad ali rijetko pišem, učim španjolski i njemački na duolingo. Bilo šta je bolje od besciljnog zurenja u ništa u sebi, kao pješak u magli koji se trudi nazrijeti kraj... Nema kraja depresiji, nju u tren oka zamjeni sunce, kao u prevrtljivom proljetnom vremenu, ali ona je i dalje tu... Uvijek je tu. Kažu: Prioriteti. Treba postaviti prioritete - što je bitno, što se mora, bez čega se ne može. Ne postavljati nerealne ciljeve, baby steps svakim danom, ali mora ih biti, bar par. Neće to prekinuti depresiju ali ju može osjetno skratiti ili nas svesti na one koji su „funkcionalno depresivni“. Ja idem u one funkcionalne. Znači ono nužno što moram da bismo mogli preživjeti moja obitelj i ja. Idemo na posao. Preskočim dućan. Skuham. Preskočim pranje. Operem. Sušilica. Preskočim peglanje. Preskočim čišćenje. Stan zatrpan. Goste ne primamo. Istuširam se, jer idem na posao. Operem zube, umijem se. Gledam tik tok o deset koraka rutine za lice. Klinka od 17 s licem klinke od 17. Koji K? Ali ajde, i ja odradim deset koraka. U danu... Dobila sam godišnji. Slobodni dani i godišnji su u biti loši za depresivne osobe. Pedeset posto onoga što „se mora“, sad se više ne mora. Ne mora se tuširati, oprat zube, nikakvi koraci za ništa. Wc, krevet. Sve manje energije svakim danom. Ako mi za ručak treba sat vremena, jedva ga skuham. Najradije bih rekla, skini me s godišnjeg, ali sam preumorna... Jedno jutro sjedim na kadi. Jer nemam bide. Perem coochie i poochie. I razmišljam.... nisam se istuširala danima, oprala zube, počešljala, umila, ali bitno da su moja coochie i poochie u reprezentativnom stanju, jer – moraju se znati prioriteti. |
Što čovjeka tješi... ?
- 22:02 -
Komentari (425) -
Isprintaj -
#
|
Nekad davno, kad sam bila mlada, imala sam sreću da su mi se sve ružne stvari događale po ružnom vremenu. Kiše, magle, hladnoće, bljuzge... Ne pamtim da mi se neka teška i loša stvar dogodila u proljeće u mirisu cvijeća, u ljetnim maestralima ili jesenskim toplim danima... Ali događaju se. Možda bi najbolja vizualizacija paralenih svemira bila kad bismo zamislili ljude i njihove živote kao usporedne tube podzemne željeznice, koje se ponekad presijecaju, spajaju, razdvajaju. Neke se gotovo nikad ne dotiču, neke vidimo kroz poneki otvor, u prolazu i ne dotakne nas ništa više od misli. To je u isto vrijeme i žalosno i utješno. Što učiniti kad se u tom paralelnom svijetu koji nas dotakao, počnu događati teške stvari, ružne? Poput bolesti koja ti unaprijed odbroji dane, ali moraš ih proći. Godinu, dvije? Ta nevidljiva crta, koja zjapi na rubu naših misli kao što ravnozemljašima zjapi ponor svemira, da li je utjeha ili demon? Postoji li išta što možeš reći tada? Sve one šablone šablona o tome kako će biti bolje, gluposti u koje ni sam ne vjeruješ i ne bi ih htio čuti, ali ne znaš bolje. Ponekad nam se čini da činimo štetu dok to govorimo. Ponekad nas netko odjebe i kaže – pusti me na miru sad, i to nas povrijedi. Jel se imamo pravo vrijeđati na to? Jel bi trebali razumijeti? Da li mi koji stojimo pored bolesnog čovjeka mislimo da je to samo naša patnja koja ne dodiruje nikog drugog? Da li imamo taj luksuz da tjeramo od sebe ljude koji žele nešto reći? To je servisna stanica podzemnih željeznica, gdje više nema tuba i sve se vidi, izmješa se more sudbina i ljudi. Isprate stranca i vesele mu se dok odlazi na ponovni put u svoju tubu. Ili dostojanstveno koliko god mogu mahnu posljednji put i u trenutku slabosti pomisle -nije moj vlak. I požale, uplaše se i mole boga za oprost za tu misao. Jer tada se čini da je sve na vagi. Tada je svaka misao, svaki korak presuda u našim očima, nešto s čim ćemo mi opterećivati svoje duge dane u usamljničkim tubama... Bilo je jutro i zima. I kao što zimska jutra trebaju biti, bilo je hladno, maglovito i sivo. Bila je dogovorena operacija; jedna u teškom i dugom nizu, ali posljednja. Nema ništa iza. Nema godina, nema ponora svemira. Sati. Ja sam ga odpratila u salu, kao i puno puta dosad. Nismo govorili ništa. Samo dug i dubok pogled, između tuđih ramena, govora, škripe kotačića, vrata lifta, dalje ne mogu. Pričaju mi nešto, voljela bih da mi ne pričaju jer moram svrnuti pogled sa njega. I vrata se zatvore. Ovaj put sam odlučila da neću čekati. Prosjedila sam sate i sate u hodniku dok je bio na operaciji. Ovaj put neću. Pokušat ću se ponašati kao da je sve u redu. Običan dan. Jedan u nizu. Negdje na pola put do kuće zvonio je telefom. Zvonjava telefona u takvim danima je nešto što ne želite čuti. Skrenula sam na stanicu prije nego sam se javila jer mi se noga počela tresti na gasu. Nisu zvali iz bolnice, zvao je jedan od njegovih poznanika. Rekao mi je: „Ja sam jutros dao misu za njega. Pomolili smo se moj prijatelj fratar i ja za njegovo zdravlje i oporavak. I bit će sve u redu. Toliko da znaš.“ Taj poziv je skinuo sav strah i svu usamljenost sa mene. Pomislila sam kao da je činjenica – bit će sve u redu. I bilo je sve u redu. Od stotina ljudi koje su te mjesece prošli kroz moj život, pokušavali reći nešto utješno, jedan meni gotovo nepoznat čovjek je došao do mog broja i osjećao da je bitno da me taj dan nazove i to mi kaže. I bio je u pravu. Bilo je bitno. Bilo je presudno. Izgleda da je onaj problem s updateom doša i do nas, jer su svi komentari taj dan kad sam objavila post završili kod mene :))) |
