< veljača, 2025  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Veljača 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (3)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv








blog counter

Lisbeth
01.02.2025., subota
Evolucija

Evolucija
Kad pogledamo, pripadnici Generacije X su svjedoci i učesnici jedne od najbržih evolucijskih promjena koje možemo evidentirati. Možda je bilo bržih, ali nije bilo interneta.
Zanemarit ćemo tehnološki razvoj kroz koji je ta generacija prošla i prilagodila se, većinom uspješno; od svijeta u kojem je tehnika isključivo u mehaničkom smislu postojala samo u velikim pogonima tvornica, do vremena u kojem je moguće imati tvornicu u kući.

U mogućnosti smo vidjeti ljude u realnom vremenu s druge strane svijeta, razgovarati sa većinom naroda na svom jeziku i razumjeti njihov bez upale mišića. Sve su to dobrobiti i prednosti nevjerojatnog napretka koji se dogodio u posljednjih 30 godina – na našim prostorima.

Dobro, evolucija nije napredak tehnologije, evolucija je očita prilagodba određenog života određenim promjenama u okolini, a meni je najočitija promjena u životinjama.
Vjerujem da postoje ljudi posebno gen x ili ranije generacije koji se sjećaju kako su mačke izgledale i ponašale se nekad. Kolika je komunikacija postojala između ljudi i mačaka koliko smo mi razumjeli njih , koliko oni nas, i koliko je život mačaka u biti bio suživot dvije vrste koja jedna drugoj pomaže.

Danas smo svjedoci ogromne evolucijske promjene kod njih koja njihov život više ne svodi na suživot s čovjekom, već u potpunosti ovisnim o njemu.
To je evolucijski odgovor u razvoju mačke na naše ponašanje prema njima. S obzirom na njihov kratak život u odnosu na naš, veći broj generacija mladih, svako skupljeno znanje puno je brže prenašano i dopunjavano.
Mačke su brzo shvatile da ne trebaju više raditi. Dovoljno je da budu lijepe i mazne.
Mi ćemo raditi za njih. Njihov će se život svesti na to da spavaju, predu i maze se ponekad, sa izuzetkom specijalnih koje su usvojili striptiz moto – nema diranja.
Zamisli pameti. Ta mačka živi od čovjeka koji ju hrani pazi i brine, isključivo za zadovoljstvo da ju gleda. I to neki kontenjeros. Ne neka abisinijan ili slično.

Što je mana tog evolucijskog napretka u životu mačaka?
Natalitet. Njihov primarni instinkt da love je ugašen da bi bolje pristajale uz život čovjeka, a čovjek da bi mogao živjeti s takvom životinjom, ograničio je njezino razmnožavanje. Dvije osnovne evolucijske crte jedne vrste su ugašene u veoma kratko vrijeme – gledajući kroz općeniti evolucijski razvoj.
Gotovo je nemoguće u nekim naprednim zemljama pronaći napuštenu mačku. Ukoliko žele mačku, udome ju iz neke manje razvijene zemlje ili kupuju od uzgajivača, ne za male novce.
Mačke su predvodnik promjene od suživota prema gotovo parazitskom načinu života koji se vidi kod mnogih životinja u čije smo stanište ušli preduboko: vjeverice, rakuni, lisice -lisice su uveliko počele biti kućni ljubimci, kao iznimno pametne životinje bilo je za očekivati da će pratiti mačke.

Ne razmislimo o tome kad gledamo svoju mačku, ili mačke na internetu, ali točka njihovog razumijevanja, komunikacije i dominacije nad nama je nevjerojatna.
U 30 – 40 godina, mačka se od mic-mic, eventualno malo maženja i spavanja u zapećku, dovela do pozicije gdje otvori vrata, zna gdje šta stoji, provjerava hoćemo li se utopit – jer tko će ju hraniti onda, zvanja hitne – jedna od nevjerojatnih priča, spašavanja života ljudima, sjedenja na stolu ispred našeg tanjura i guranja šape u našu hranu -što bi prije 30 godina bila smrtna presuda.
Cijena njezina evolucijskog napretka je razmnožavanje.

Ljudi su napredovali strahovito puno u tom periodu također. Tehnički napredak je preuzeo gotovo svaki aspekt naših života. Što je cijena takovog napretka kod ljudi?
Natalitet.
Nepalci.

Gotovo potpuno suprotno načelu evolucije.

Oznake: evolucija


- 06:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.01.2025., nedjelja
Marimo li?

Možda je najteža spoznaja odraslog -onog, baš odraslog života - da nitko ne mari. Nitko Ne Mari.
A cijeli život te uče da brineš. Da mariš. Uče i one druge oko tebe. Isto se uče ljudi većinom koji žive u istom ili sličnom društvu, vjeri, običajima, malo je razlike u tome, pa ipak, naučen da cijeli život brineš o drugima i vodiš računa o drugima i razmišljaš što bi drugi rekli ili napravili u toj situaciji ili tebi, dođeš do spoznaje da nitko, ali baš nitko ne mari.
Jer je to naporno. Jer to kvari njihov ritam, jer kao što jedna teta blogerka kaže- nitko ne voli čitati teške teme. To je negdje drugdje. Događa se nekom drugom. Kao aids. To je negativna energija koju ne želim u svom svijetu jer nema veze sa mnom, i nikada neće imati veze sa mnom.
Nekad smo učili iz teških tema. Kako je to izgledalo u nečijem životu, pa bi prepoznavali u svom, ili u svojoj okolini. Da li učimo uopće?
Može li se učiti iz kratkih videa. S koncentracijom od max 3 minute? Možemo li rasti tako, može li naš intelekt rasti tako?
Hoćemo li stvarati ljude koji su pametniji od starih generacija, napredniji, spremni da vode čovječanstvo na novu stepenicu evolucije ili se uporno vrtjeti ukrug ili još gore, unazađivati?
Jesmo li pametniji od naših predaka, 4-5 generacija ispred? Bolji? Pristojniji? Bolje odgojeni. Jesmo li?
Da li i dalje tučemo svoju djecu, žene, starce, trošimo resurse bez razmišljanja, ubijemo za kaput? Jesmo li bolji političari ili inovatori? Jesmo li stvorili društvo koje ima moralnu okosnicu?
Jesmo li se igdje pomakli, osim što smo se odmakli od svega što nam ne stvara ugodu?
Zašto učimo sebe i druge i svoju djecu lažima: budi pristojan, misli na druge, socijaliziraj se, pazi kako će te svijet vidjeti? Zašto trošimo svoje i njihovo vrijeme i guramo ih u svijet kao muhe bez krila kao da je to normalno.
Nije, jer nitko ne mari. Ni oni bliski, ni oni dalji, ni oni koje plaćamo da mare.
Sretna Vam Nova!

- 07:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.11.2024., utorak
Priča koje nije htjela umrijeti

-Ustani, ustani, ustani, ustani!!-
-Moram li baš sad?-
-Da, sad.-
-Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?-
-Ne može se odrediti vrijeme za velikane..-
-Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!-
-To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.-
-Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...-
-Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!-
-Šuti i strpi se!-
-O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..-
-Ne jadikuj!-
-Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?!
-Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.-
-Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?-
-Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.-
-Da, upravo tako!-
-On je imao slugu da mu skuha kavu.-
-Ja sam sigurna na on nije pio kavu.-
-Vjerojatno nije ni bilo kave tada...-
-Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!!
-Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu?
-Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!-
Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word.
-Hajde-reče, -hajde više...-
-Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.-
-Kako to misliš?-
-Lijepo, istekla mi je licenca.-
-Plati!-
-A ti bi da budem pisac?-
-Kako je to povezano?-
-Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?-
-Što ćemo sad?-
-Sad ćemo pisati u notepadu.-
-Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!-
-Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.-
-Ali ja sam velika...-
-Nisi!-
-Jesam, velika, kao, kao miso juha!-
-Ne nisi.-
-Kao crni mačak!-
-Da si ti crni mačak prepoznala bih te.-
-Ne možeš to.-
-Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?-
-Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.-
-Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!-
-Što ćemo sad?-
-Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.-
Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari...
-Dobro, ja sam spremna , da te čujem.-
Priča je šutjela.
-Hajde nesrećo mala, gukni!-
Ne, ništa, ni riječ.
Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu!

*
-Ustani, ustani, ustani!!-
Eto je opet!
-Ustani!
Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.-
-Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..-
-Želiš da nađeš neku drugu glavu...-
-Kako, molim?-
-Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to.
-Zašto sam onda u tvojoj glavi?-
-Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima.
Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće..
-Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se.
-Ma da! Što ćeš mi ti onda?-
-Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?-
Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom.
-Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.-
-Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.-
-Pa pokazujem ti se!-
-Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?-
-Ne, ja želim biti velika!-
-Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?-
-Kako da to shvatim?-
-Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.-
Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela.
-Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.-
-Ti si za to kriva!-
-Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.-
Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let...
-Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?-
-Do tad ću umrijeti.-
-Zašto tako misliš?-
-Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš?
Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča...
-Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne.
-I sad je mrtva!!-
-Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.-
-Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...-
-Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?-
-Nećeš me zaboraviti?-
-Neću, ako ti damo ime.-
-Dobro. Kako ćeš me zvati?-
-Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.-
-To nije loše ime...-
-Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje?
-Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču?
-Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela.
- Ali ipak si ju napisala.-
- Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...-

Oznake: lasta


- 20:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.10.2024., subota
Drama br.xy

Znate ono kad nešto ne želite ili ne volite, onda vas to dočekuje na svakom koraku. Npr. Ja se nikada nisam htjela udati zato sam valjda bila prošena ravno 7 puta, pristala sam dvaput. Jer očito nisam naučila dovoljno prvi put. Pored toga, ne volim dramu. Ne podnosim te stvari, tenzije, konfrontacije, ali jebg prate me ko gladne mačke....

Jučer sam otišla u dućan, i za ne falit, sretnem svog muža i njegovu radnicu u spizi. On gura kolica , ona meće, to, taj rad. Pomislih, da vam jebem sve po spisku. Rekoh plavuši – nestani. Ona me gleda ko da sam s Marsa pala; rekoh - Nestani! Povuče se sponzoruša i ovaj moj ko klinac kad ga mater prvi put uvati s onom stvari u ruci – Da šta radim scene?
Pomislim, nemaš ti pojma što su scene. Rekoh, riješit ćemo ovo danas, dosta je toga. I odem, sretnem šušu kako se stiska uz odjel s wc papirom i samo procijedim sebi u bradu - stoko jedna.
I kasnije si mislim....
Možda ženska stvarno nije kriva. Možda ne kuži, možda ona misli da muško poslije nekih godina ne misli više s onom stvari.

Dođem ja, ne bud lijena, pred kraj radnog vremena u ordinaciju, pričekam da odu pacijenti i pitam: Recite sestro, da li se vi želite udati za mog muža?
Da kako ju to mogu pitati, da ona mlada (valjda 28cc, neudata, napumpane usne, blajh, cameltoe hlače), kako mi to može pasti na pamet?
-Pa zašto se onda ponašate kao njegova žena?
-Da mi smo kolege, reče...
-Niste kolege, vi ste radnik, on je šef. Jeste vi sa svakim svojim šefom zatvarali ordinaciju i išli u spizu i na kavu svaki božji dan?
-Ona ima pravo na pauzu...
-Imate, i ne znate otići sami? Ja u životu nisam sa svojim šefom išla u spizu. Ili na pauzu izvan objekta ako nije bio Božić ili tim building...
-Pa šta mu vi onda ne kupite marendu?
-Ako si nije sposoban sam kupiti marendu onda nije sposoban ni raditi ovaj posao.
-Da će ona mene prijaviti policiji!
-Pa prijavite, molim lijepo, objasnite njima kako je to normalan odnos šefa i radnika. Nedjeljom na ručak kad sam ja na putu. Svaki dan zatvorit ordinaciju i sjediti na kavi uru vremena. Dajte, molim vas.

To ona iz poštovanja ide s njim uokolo jer su kolege, kaže...
-Moj muž svaki dan i priča kako ste vi bolji od mene, bolja žena, bolji čovjek, u sveeeemu bolji od mene. Meni to ne zvuči kao kolege, meni to više zvuči kao da vas oće ženiti.
- Da ja nisam normalna i da ona iz ovih stopa ide mene prijaviti policiji.
-Rekoh upozorila sam vas jednom, ovo je drugi put. Nemojte poslije da bude nismo znali.

Nevjerojatno ali istinito, osjećala sam se puno bolje. Možda trebam češće raditi sranja. Možda sam predugo bila fina i pristojna. Možda bi mogla početi vući bejzbol palicu na uzici...
Sad čekamo da mi dođe policija.
I mislim si, ma neka ide uz bum!





- 08:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #
15.09.2024., nedjelja
Mjera života

Postoji u meni neka neopisiva sila koja me vuče ljudima koji su drugačiji. Ponekad izgledaju kao i svi drugi ljudi ali ja ih osjećam nepogrješivo.
Pitala sam se nekad je li to stoga što sam ja drugačija i cijeli ovaj život provela kao alien ili u najmanju ruku u drugoj dimenziji iz koje jasno vidim cijeli svijet , ali svijet ne vidi mene, pa me to čini empatičnom spram tih ljudi vjerujući da i oni žive svoj život kao i ja.
Najčešće to bude tako. Najčešće to budu opako okrnjeni ljudi.

Kad su to već ljudi, često se ništa ne može osim dati im malo samopouzdanja i lijepu riječ, jer malo je njih, strašno malo, koji uče, žele učiti i razvijaju se, dižu svoj nivo svijesti, šire svoje poglede te tako i taj njihov maleni svijet u drugoj dimenziji postane kućica u preriji. Ne savršen, ali nešto što ti ipak daje točku A. Njihov svijet. Kojem se u nekom trenutku počnu rado vraćati.
Nije za zamjeriti onima koji stoje na mjestu, ponekad život satare u ranoj mladosti i zgrbi te kao čokot. Ma koliko bi ti i htio ravnati se, samo se niže grba na grbu...

Relativno mladog upoznala sam tog dečka. Taman je ulazio u pubertet i u svojoj šutnji i pogrbljenoj pojavi nosio silan bijes. Vidjela sam to. Drugi nisu.
Živio je kod bake i djede jer su mu otac i majka živjeli na marginama društva u koje pošten svijet ne zalazi. Da ga „spase“ ili osvjetlaju obraz, uzeli su ga k sebi na odgoj. Ismijavali su ga često, pred drugima, preda mnom kad sam prvi put ušla u kuću. Brojali koliko „vrijedi“ a koliko daje zauzvrat. On je šutio i nosio nam tanjure na stol. Pitala sam ga (krstit ćemo ga Frane) – Frane, kako škola?
On je rekao dobro. Pitala sam koliko ti je matematika? Kaže 5. Njegova se baba naveže na to i komentira da što mu vrijede petice kad je lijen i ništa ne zna raditi i neće i završit će ko otac....


Imala sam snova više nego je u moju tada dječju glavu moglo stati, htjela sam toliko toga i mogla sam toliko toga, bila sam u svemu najbolja, gdje god da si me stavio. Još kao dijete bi me se slalo po poljima po selu da pomognem bilo kome bilo što jer sam znala sve raditi i bila sam brza i sposobna. To je bio moj identitet kao djetetu i mladoj curi – bila sam odličan radnik i pametna. Jes da nemam miraza ali sam radnik samo takav.
Međutim, kad bih rekla neki svoj san pred svojom tada obitelji koja me brinula, rekli bi – Tvoja je budućnost konju pod repom kao i tvojoj materi. (trebale su godine da shvatim što to znači)

U Frani sam tako bolno vidjela sebe, a sudbina je dala da smo se muž i ja i njegovi baka i djeda počeli češće družiti i ja sam imala više prilike za druženje s Franom.
Pitala sam ga što bi htio kasnije. Rekao je da ga vuče strojarstvo ili robotika.
Kao da me polilo hladnom vodom kad je to rekao. Ne završava se takav fakultet uz rad, a stipendije i ostalo, kako s tim, a život u Zagrebu pa da ima i dom opet ga treba platiti, a oni to neće, to je već rečeno. „Što će mu fakultet, ni mi ga nemamo, neka radi.“
Iščitala sam sve zakone i propise i mogućnosti i nisam našla kako zatvoriti financijsku konstrukciju čak i da dobije i stipendiju i dom. I onda sam našla - Vojna akademija. Jedino rješenje.

Pred kraj prve godine gimnazije predložila sam mu to, odbio je. Očekivala sam. Pitala sam kako je matematika i hrvatski, rekao je 5.
Možda nije točno, možda je samo neka moja glupa pretpostavka ali moje je mišljenje da je biti odličan iz matematike vrjednije od cijelog odličnog prosjeka. Onaj tko je odličan iz matematike ima pameti i taj će se sigurno snaći u životu. Treba razlikovati biti odličan iz matematike i imati 5 iz matematike, to su dva svijeta.
Pred kraj drugog srednje već je bio više prijemčiv za tu ideju. Ja sam mu objasnila sve, mogućnosti, obaveze, ali još je dvojio.

U trećem već je naginjao na tu odluku. To je bilo vrijeme kad je i on već odradio osnovna informiranja i shvatio da je završiti takav fakultet financijski škakljiva stvar. Bio je na ivici odluke i ja sam ga gurnula preko ruba. -Frane, rekla sam – ti bi to i mogao izvući uz neki posao da imaš mira, ali ga nemaš, jer uz taj posao i faks, oni će i dalje očekivati da radiš ovdje s apartmanima, sve uz riječi „to će ostati tebi“. A znaš i sam da ima još sinova i još unučadi. S druge strane, ako ne uspiješ ismijavat će te cijelog života i ne do bog slomit te. S druge strane, ako ti plate faks, ti nećeš nikada biti slobodan čovjek, uvijek ćeš biti sluga i nekome dužan.
Ovako, odradiš taj faks, odradiš tih pet godina za njih -gledaj to je 5 godina sigurnog posla i pristojne plaće i poslije možeš di hoćeš, tvoja škola vrijedi i van vojske, i ti se i unutar vojske dok budeš radio možeš i dalje školovati. Imaš sve plaćeno čak i odjeću, sve.
On je slušao i sjedio malo u tišini sa mnom i pitao što mi treba?
Rekla sam, kao prvo teretana. Moraš izravnati ta leđa i nabit jedno 7-8 kila mišića. Trebaš imati odličan uspjeh i moći napraviti x sklekova u minuti. Kasnije ćemo o detaljima.

Uspio je upisati vojnu akademiju, što nije uopće lako samo da znate, na iznenađenje njegovih djede i bake kojima nije bilo jasno kako se toga dosjetio, i završio ju u roku.
Frane je neki dan bio ovdje blizu mene na smotri sa svojom jedinicom. Pred doktoratom strojarstva. Kako ja to znam? Jer sam srela njegovu baku u dućanu, preko dvije blagajne mi viče - Ajme moj Frane ti je bio tu na smotri, je l' znaš da je dobio svoje zapovjedništvo, ajme to je čudo od djeteta, sad već doktorat završava iz strojarstva, ma nešto posebno taj mali!
Klimam glavom dok skupljam svoje stvari i kažem- Baš mi je drago, lijepo ste ga odgojili....

Rekao je jedan moj šef onda kad me izvukao s ulice – Ako čovjek vrijedi, potrebno je samo malo ga gurnuti, samo malo vjere i on dalje ide sam. Ali ako ne vrijedi, možeš ti njega gurati i čupati i pomagati ali on pada.
A ja kad podvučem crtu, da je moj savjet Frani bila jedina dobra stvar u mom životu, dovoljno je....



- 05:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #
14.09.2024., subota
Ženina najbolja prijateljica – Mačka

Kad se prošla jesen prestala ljeskati bojama i povukla se u svoj siv depresivan dom, jedna je mačka dovela svoje dvije male mace u dvorište na mom poslu. Poludivlje i mršave. Stara nam je mačka bila poznata, živjela je par kuća niže gdje bi ljudi živjeli preko ljeta, ali preko zime, ona i njezini mladi bi završavali tko zna kako.
Sudbina je dala da se ja zaposlim tu.

Imala sam mačku doma, crnu, staru. Imala je jednu jedinu bijelu dlaku i bila je dama i gazdarica, ali, voljela je samo moju kćer.
Stara mačka u dvorištu me isto nije voljela, samo me povezivala s izvorom hrane. Njezine dvije male mace nisu nikog voljele, ali su dolazile svako jutro i svako jutro sam ih hranila. Te su dvije male mace bile obične tigraste, ali jedna je bila posebno lijepa, pa smo ih zvali lijepa i mala.

To bi me zaboljelo svaki put kad bih izrekla ili čula jer bi me sjetilo na one moje rane godine, možda 4-5, kad sam živjela u jednoj obitelji s još jednom curicom lijepom kao Snjeguljica. Jedne smo godine dobile dar; ona je dobila predivnu crnu lutku, veliku, nasmijanu: lijepa lutka za lijepu curicu , rekao je taj netko tko nas je darivao.
Ja sam dobila lutku zlatno plave kose, jednako veliku, lica izobličenog od plača; nije proizvodila zvuk, samo joj je lice bilo za vijeke vjekova oblikovano u taj ružan grč. Bila je najružnija stvar koju sam ikad vidjela. A da se razumijemo, do te dobi, već sam vidjela mrtva čovjeka.
Reče taj netko – a ovo je za tebe. Ti imaš žutu kosu , ona ima žutu kosu. Rekla sam hvala, odnijela ju u sobu i nikad je nisam takla ni pogledala. To je oblikovalo moj stav o mojem izgledu. Do tog dana, nisam mislila da sam lijepa, ali nisam mislila ni da sam ružna. Do tog dana...

Mislila bih, da li ta jadna maca razumije nas, da li se osjeća ružnom u usporedbi s prelijepim okruglim licem svoje sestre?
Pokušala sam ih imenovati, ali bilo je prekasno, bile su ona lijepa i ona mala...
Obje su bile ženke i ja sam ih sve tri skupila i odvela na kastriranje. Skrivala sam ih od muža preko noći i vratila u dvorište.
Može se reći da sam im još malo manje bila draga nakon toga...

Jedno sam jutro, pored njih tri, čula mijauk i pomislih, brate, pa dokad više, i ugledam malo bijelo mače zapeto u žici. Uzela sam ga u ruke, bio je zakočen i hladan Imao je majušnu glavicu i rozi nosić. I donila ga doma. Nazvala sam ga Mrki.
Skrivala ga mjeseca dana dok ga muž nije našao. Sad se obožavaju. Njega voli više od mene. Možda zato što sam i njega skratila za, ovaj, kastrirala..

I negdje pred Božić, lijepa je maca šepala. Nije se činilo strašno, ulične mačke se nažalost često ozlijede. I onda je prestala jesti. I dva dana kunjala na istom mjestu. Bilo je hladno već, uzela sam ju i ugurala u hudicu uz pojas. Dotad poludivlja mačka, nije se otimala i ja sam znala da je vrlo loše.
Odvela sam je veterinaru, imala je brdo ozljeda. I naravno, dovela sam ju kući unatoč činjenici da imam već dvije mačke i lagala dugo da ću ju udomiti kad ozdravi...
Skrivala se u nosiljci skoro mjesec dana. Hranila sam je onom nekom ekstra hranom za oporavak u konzervi, davala vode i čekala. Izašla bi na wc, i to mi je davalo nadu...
Nakon mjesec dana je izašla iz nosiljke. Nakon 6 mjeseci dala da ju mazim, tek nedavno je legla u krevet do mene. Kao da je znala da je na tankom ledu, bila je neprimjetna u stanu, niti je mijaukala, niti radila štetu, bila je besprijekorno uredna, u odnosu na ovo dvoje bila je rođena dama.
Dale smo joj ime, kćer i ja, ali ju zovemo curica. Majušna je rastom, kratka, i ja bih joj govorila – dođi malena curica, i tako ostade ime...
Sada kad dođem doma, ona sjedi u hodniku i čeka me. Ja se sagnem do nje i ona svojim nosićem dotakne moj, pljosne na pod i okrene mi trbuh.
To je najljepši dio mog dana. Najdraži dio mog dana. Taj trenutak kad me Curica pozdravi.

Pogledaj i uljepšaj si dan :))
Moja Curica



- 07:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #
04.09.2024., srijeda
Dijete i životna učenja...

Jedna od najtužnijih spoznaja mog odraslog života bila je činjenica da ne možeš naučiti djecu gotovo ništa osim osnovnog preživljavanja, pa čak i za to im treba par probnih pokušaja. Sve moje znanje, iskustvo, prečice, lakše načine; ništa. Moraju učiti sami.
I onda će tako od svoje mladosti do nekih tridesetih, četrdesetih se gubiti u raznim pokušajima dok na kraju ne shvate pa jebote, ipak je moja stara bila u pravu u bar 50 posto slučajeva.
Danas sam saznala da je moja kćer ipak naučila bez probi i pokušaja jednu stvar koju sam joj rekla a bila joj je tako „kringe“ i fuj i kaj joj to govorim....

Ovo ljeto promijenila sam namještaj u njezinoj sobi i umjesto one srednjoškolske sobe pretvorila u jednu klasičnu sobu za mladu djevojku s manjim bračnim krevetom, jer ima dečka i zašto ga ne bi dovela doma.
I došlo je ljeto i dečko je došao. Divan dečko, visok, pametan , zgodan, ono po ps-u mali.
Kad smo ih spakirali i večerali, kažem maloj nasamo:
-Slušaj, ovi kreveti imaju jednu manu, a ta je da mogu udarati u namještaj koji je blizu njih...
-da kako to mislim?
-Pa ono, u nekom ritmu, najčešće kad kad ne treba... i bilo bi pametno staviti nešto između, ručnik ili nešto...
-Ajme, fuj zašto mi to govoriš, ajmeee!
-Bolje da ti kažem sad, nego da ti kaže netko drugi poslije, kao što je to mene naučio tvoj pradjed. Poslije.
-Ajme užas, ti si tako ono kringe, ajme.. – Zakolutala je očima i otišla u sobu.
I ja si mislim brate mili, godinu dana si s dečkom, imaš dvadeset godina, šta misliš da mi mislimo da molite boga skupa?

I tako prođe tih deset dana. Mislim si jesu li od one vrste kojima je to neugodno raditi u kući di su starci?
Iako nas nema većinu dana doma...
Nisam ništa više govorila, pozdravili su se i otišli u drugi grad na faks.
Ja sam pošla provjeriti sobu i zatvoriti ju, i nađem...
Nađem ručnik između kreveta i ormara.
I budem ponosna. Ipak je nešto poslušala i od mene naučila.

Poanta je - čak i kad je to kringe, čak i kad se crvene kad im pričaš, može se dogoditi da nauče.
Ponukana ovim super događajem, pišem listu svih drugih kringe stvari za sljedeći put hahahahaha

- 09:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #
27.06.2024., četvrtak
Dan kad je sve propalo...

To me jutro probudila zraka jesenjeg sunca, odbjegla od oblaka i kiša što su se posljednjih dana slijevale na zemlju kao da žele isprati i život sam sa nje. U potocima bi se slijevali svi; i voda i ljudi, preko ruba te naše, u glavima mnogih, i dalje ravne zemlje, poput vodopada na Plitvičkim jezerima.

Misao me nasmijala, pustila sam je da se kotrlja poljima moje mašte dok mi je pogled pratio zlatni trag od prozora kroz motiv zavjesa, preko prljavog veša mog muža u komadićima na tepihu, do skrušenog pogleda psa na kojeg nema smisla biti ljut. Jedna je čarapa preživjela-možda bi bilo bolje da nije, druga dijeli neslavnu sudbinu gaćica.
Jedva čekam dan kad će mu pas napokon izgristi sve gaćice. Ja ću se praviti glupa, da nemam pojma o ničemu i natjerati ga da gologuz ide na posao i namješta velecijenjena jaja cijeli božji dan.

Pokupila sam to i bacila, pas je pobjegao iza ormara čim sam ustala, mačka je stajala na ormariću u hodniku u polusjeni, jasno osuđujućeg pogleda. Kao da mi govori-do kad to misliš trpjeti? Nisam sigurna da li misli baš na psa.
U kuhinji miris mandarina i pet tornjeva od korica poslaganih u liniju kuće koju djeca rade jednim potezom. Složene su na rubu stola, oko metar od smeća. Da li je to dar za mene, kao što mi mačka donosi miša? Da li mi tako želi pokazati svoju vještinu koja bi u neko drugo vrijeme nešto značila? Možda on nije idiot, možda je samo vrijeme u kojem živi pogrešno. Naša svijest još nije razvijena dovoljno da bi mogli sagledati veličinu njegovih djela. Kao da Vinci ili tako nešto…

Bacila sam i to, možda vrhunsko umjetničko djelo u svom neznanju. U frižideru sam dohvatila praznu bocu mlijeka, iz ormara praznu kutiju za filtere, otvorenu kavu i prosipan šećer posvuda. Skupila sam s police koliko je bilo i zajedno sa svim ostalim -nisam htjela gledati s čim sve, bacila u šalicu, promiješala na brzinu i nadala se da neće isplivati nešto.
Sjedile smo dugo u tišinu, ja i mačka, razmišljala sam zašto mi to smeta? U tome nema ništa teškog, to je kao da čistim za djetetom. To mi smeta? Ili taština? Zašto bih ja to radila? Ili to što on podrazumijeva da ja to moram raditi?

Mačka je uporno gledala u mene, pogledom zlica iz crtića o dami i skitnici, repom je vijugala nervozno, podignute glave, stisnutog pogleda, kao da se naslađuje. Ustala je i odšetala veoma lijeno do svoje posudice u boravku i sjela pored nje.
Pomislila sam kako bez ikakvih problema ustanem na najmanji mig životinje i napravim što želi, a za muža kao da mi je teško. Ipak je taština, pomislim, smatram da sam bolja od njega, pogrešno postavljam stvari, trebala bih sagledati iz drugog kuta i sebe i njega. Mislila sam to putem do zdjelice odlučna da okrenem novu stranicu u svom sazrijevanju, otvarajući preskupu kesicu razmaženki kad ugledah đon od cipele. Trgnem se, spustim onu vrećicu samo na pod i požurim okrenuti cipelu u nadi da nije pojedena. Brzopleto zakoračim i stanem na privjesak od ključeva s kojim se vjerojatno mačka igrala, jer je ostavljen gdje ne treba, izgubim ravnotežu i opizdim čelom o stolić.

Zazvonila sam i ja i stolić i svi mali anđelčići sa svojim zvoncima u isti mah, napipala sam na čelu bujanje kvrge i požurila prema kupaonici, otvorila vrata, zajebala se i udahnula-dlake su mi se spržile u nosu a oči zasuzile kao da sam upravo pobijedila na super-talentu. Žmireći teturam do wc-a, pustim vodu jednom rukom, drugom otvaram prozor i bježim udarajući ramenima o zidove
U kuhinji smočila sam kuhinjsku krpu i baš je onim djelom na kojem se smiješi neka žena s pregačom i kuhačom u ruci, prislonim na čelo usput psujući mater i njezinom cereku i veselju i svim tim moralno poticajnim natpisima na gotovo svima krpama koje imam i koje govore samo jedno: budi sretna što si mu sluga, i onome tko mi ih je kupio (svekrva), i vratim se u boravak. Kao kockar koji je sve uložio na tu kartu, okrećem ih u strahu. Izgrižena, nova, njegova cipela, koje sam netom provukla na 6 rata umjesto onih crnih čizmica sa kurvinskom peticom za koje je rekao da mi ne trebaju jer ionako nigdje ne izlazim…..





- 05:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.09.2019., srijeda
Starimo

Pisala sam neki dan neki test. Bilo je pitanje – osjećate li se staro?
Bila su četiri ponuđena odgovora, ali nijedan nije bio dovoljno blizu istine da ga zaokružim, pa nisam zaokružila nijedan.
Odbijam zaokruživati odgovore koji su dovoljno blizu.

Ipak, to pitanje, osjećam li se staro, ostalo je u mojoj glavi i skakuće poput malog šteneta,
nimalo prikladno svojoj težini.
Ne, ne osjećam se staro. Dijelovi mog tijela se osjećaju staro. Dijelovi mog tijela me tjeraju da se osjećam staro,
dijelovi mog tijela me tjeraju da se osjećam manje ženstveno.

Sagnula sam se danas i pogledala svoju odvezanu tenisicu. Prevelika majica objesi se
tako da se kroz onaj jedan otvoreni gumbić vidi.
Vidi mi se potkošulja, grudnjak i prostor između grudi i grudnjaka. Onaj prostor gdje bi nekad kipjele preko ruba, sada je prazan.
Vide li to drugi, pomislih i natežem na leđima majicu prema nazad…

Da li da kupim nove? I to mi je česta misao. Vidjela sam ih, uživo, nove, dirala sam ih davno, još kad su moje bile za diranje,
da bile su drugačije, bilo je čudno, zastrašujuće, bojala sam se da će puknuti ako ih stisnem jače.
Ona je rekla ne boj se, neće puknuti, slobodno, ali bilo je čudno. Ali bile su prokleto lijepe.
Smijala se, sjećam se, i govorila – vidi, kako god da se okrenem, stoje…

Da, mogla bih kupiti nove. Ako ne mogu kupiti nova bedra, noge bez vena, stopala bez kvrga, drugu glavu, a
što nebi cike koje stoje uvis ma kamo god se ti okrenuo ...

Oznake: 31


- 21:12 - Komentari (17) - Isprintaj - #
05.11.2018., ponedjeljak
pismo

(imena i sličnosti su potpuno slučajne)



Ovo je za tebe, Kristina.
Možda ćeš pročitati, možda nećeš. Nije to toliko bitno , koliko sama činjenica da ovo pišem nakon toliko vremena u kojem te nisam bila sposobna ni spomenuti, pričati o tebi; a toliko dugo te nosim uz sebe. Poput sjenke, s kojom razgovaram i dijelim sve one misli koje nikome ne bih izrekla na glas. I danas se često ulovim da mi pogled odluta kroz dim cigarete (da, opet pušim) i vidim tebe. Kažeš-podsjeća me ovo na vrijeme tog i tog događaja…
Dugo sam mislila da bi sve bilo lakše da si ostala sa mnom, kao prijatelj; to što sam dugo mislila da samo jesmo, ali napokon shvaćam da nije tako. Oduvijek, od prvog dana, za tebe sam bila drugačije vezana i to je činilo naše prijateljstvo toliko posebnim- vrednijim od bilo kojeg drugog.
Bez toga, zanemarivo je. Zamjenjivo. Čovjek si kao i svi drugi:pametnija od većine, bez daljnjega, ali ne i jedina.
Tek sad, nakon toliko dugo vremena znam da sam te voljela. Ništa drugo.
Možda da sam to shvatila kad si odlazila, prije bih dala šansu nekom drugom da uđe u moj život.
Ovako, godinama sam u samoći žalila za tobom. Tvojim razmišljanjem, tvojim razgovorima, tvojim gledanjem na svijet...
Moram biti iskrena i reći da si me promijenila. I svojim odlaskom i vremenom koje jesi provela uz mene. Nisu to dani, sjećaš se, to su bile godine. Pitam se, jesam li ja tebe?
Podsjetim samu sebe često na tebe. Gledam na neke stvari kao ti:hladno, matematički. Bez emocija, ali daleko točnije. Ima li u tebi koji trag mene?
Zašto ti ovo pišem? Vjerojatno je to moj način da ti napokon kažem zbogom. Toliko sam željela da sam ti to mogla reći tada: Zbogom Kristina, bilo je lijepo, želim ti sreću.
Sada znam da u tom trenutku to ne bih mogla podnijeti. Slomila si mi srce i ovako-da sam te sama morala pustiti, slomila bih se cijela. Možda bi se oporavila s vremenom, ali dugo bi trajalo. Ma, trajalo je i ovako predugo…
Još se znam probuditi u tvojoj sobi, još uvijek hodam mokrim i skliskim drvenim mostićem, lišćem posutim puteljkom, još uvijek… Još me boli. Otići si morala, razumijem to, boli me spoznaja da nikada više tako. Boli me taština-jer nisam te uspjela sačuvati.
Pita me: hoću li njega ikada voljeti tako? Nadam se da neću. Ni njega ni bilo koga. Kao da bih to uopće mogla više? Kao da imam snage za to…
Vjerujem da si sretna i to mi daje mir. Tako ne žalim više, polako te prepuštam prošlosti u kojoj ti jesi već odavno. I ako plačem; plačem zbog sebe. Kako je ono netko rekao-ne plaču ljudi za mrtvima, plaču zbog sebe.
Jer znam da je život ispred mene, ali nikada više ništa poput nas. Nikada. I ma kako to šablonizirano zvučalo, tako je. Voljet ću ja sigurno opet, ali neka druga ja, nikada ona koja je voljela tebe. Za tim žalim, za možda najiskrenijim djelom sebe kojeg nisi ti odnijela sa sobom. Ja sam ga pokopala.
Mislim da danas vrijedim više, da sam kvalitetnija osoba, bolji karakter, ali u mojim očima, najbolji dio mene bio je onaj koji je volio tebe; sa svim mojim manama koje sam nosila, sa svim mojim orlovima i strahovima.
Da li te volim sada? Vjerojatno ću te uvijek voljeti, ali danas sam pametnija, zahvaljujući tebi-danas bih ja vagala, kao što si ti onda. Ne može se iskreno voljeti ako važeš što je bolje za tebe, zar ne? To je jedan korak vani. Što bi moja ljubav vrijedila takva?
Možda i jesam Orlando. Jednostavno u krivo vrijeme kriva ja. Pogrešna ti? Ma, zar je bitno uopće?
Nosim sa sobom spoznaju da sam voljela, da znam voljeti. Želim ti sreću, iskreno, jer samo tvoja sreća može vrijediti mog srca. Teret je to, znam, ali to je križ koji je tebi suđen. Stvorena si da izneseš sve ono što većina ne može. I koliko god to tebe smetalo, to te čini toliko drugačijom. Vrijednom ljudi poput mene. Onih drugačijih, koji se teško nose, ali daju životu okus i miris.
Sve ima svoje zašto, ništa nije uzalud. Jednom će to doći na svoje. Možda u sljedećem životu, možda nikada.
Ali sumnjam da sam ja te sreće...


(riječ-dvje autorice: danas je moj rođendan. Zahvaljujući neslavnoj popularnosti, prva dva broja mojeg brojača su točan broj. :)))

- 12:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica