Kažu,
čovjek je mudriji što više teškoća u životu podnese.
Što će značiti da sam ja sad negdje u razini Sokrata da ga jebeš, ili nekog mu sličnog veleuma.
Ali neću danas pisati o tome.
Bog mi je dao tu sreću i temelj za većinu psihički bolesti kroz moju izvanrednu sposobnost da potisnem sva sranja pa ih isto tako zaboravim vrlo brzo.
Kažu da se to vidi kod ljudi, ma vraga se vidi, to što malo mucam i što me baca na stranu i imam tikove i ne mogu spavati i to, mislim, ko kaže da ne bi i ovako i onako se sve isto odvilo.
Ponekad je neko sranje koje imamo, samo sranje koje imamo, kao što imamo ruke neki talent ili dar.
Niko nije kriv za to, nije nešto nužno u našem svijetu uzrokovalo to.
Da, mi možemo pokazivati prstom u nekoga i to najčešće bude mater ili tome slično. Čini nam se da je lakše.
Nije lakše.
Kako će biti lakše aklo za neko sranje koje nosimo optužimo nekog. Samo mrzimo dvoje ljudi.
Samo se duplo grizemo. I najgore, dajemo si opravdanje za sva druga sranja.
Jer da se nije dogodlilo ovo ili ono ili da su me voljeli ovako ili onako, ova linija kojom hodam danas bila bi čista , ravna i bez uzbrdica i trnja. Ne bih nosila ožiljke. Ne bih bila slaba i jadna i nesretna i ne bi me depresija prala i ne bi živjela na tabletama i posjetima psihijatra.
Pitala sam se često zašto ljudi toliku upiru prstom u nekog i optužuju nekog ili nešto za svoje neke mane i sitne glupoasti? Zašto su fokusirarni na to čak i poznim godinama? Koji K ima koristi mojoj priji od 60 da hoda po psiholozima i kuka da je mater nije treirala isto ko i brata i zato je ona u kurcu?
Pa ako do 60-tih, odnosno do 25-te nisi prerasla tu fazu, nije do matere. Samo si u K. I to sa 60 očito dobrano. I život ti prođe u upiranju prstom i traženju krivca.
I jel ti pomoglo?
Jesi li bolje?
Da li si sretnija?
Da li je tvoj svijet sad pravocrtan i obrasao ružama u kojem si ti Disney princess?
Nije.
Samo ti je teško pogledat mater u oči kad dođeš doma.
I onda si ljuta na nju.
A u biti si ljuta na sebe, jer vidiš to malo stvorenje koje je sve manje i manje, sve bolesnije i bolesnije, čiji je kraj sve bliže i bliže, a ti kopaš po njezinoj duši i odlukama kojih se ona ni ne sjeća više.
Jer je u danom momentu postupila kako je mislila da je najbolje. Jer je to u datom momentu bilo prihvatljivo, uobičajeno, normalno, jer je njezin cijeli svijet i život protekao u 500 metara kvadratnih prostora. Njezina kuća, muževa kuća, posao, vrtić. Njezin svijet je bio nešto veći od prosječnog zatvora.
Koliko se mogla razviti i u kojem smjeru takva žena u vremenu kad su žene bile sluge bez većih prava glasa?
Ti se jesi mogla razviti.
Imala si sve šanse da se razviješ. Imala si školu, novac, samostalnost, otvorena vrata. I što si odabrala?
Odabrala si provest život upirući prstom u nju i kriveći ju za svako sranje samo da sebi daš opravdanje za neuspjeh prije nego si uopće pokušala...
Post je objavljen 16.03.2025. u 09:00 sati.