| < | rujan, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Lisbeth
Mjera života
- 05:37 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Postoji u meni neka neopisiva sila koja me vuče ljudima koji su drugačiji. Ponekad izgledaju kao i svi drugi ljudi ali ja ih osjećam nepogrješivo. Pitala sam se nekad je li to stoga što sam ja drugačija i cijeli ovaj život provela kao alien ili u najmanju ruku u drugoj dimenziji iz koje jasno vidim cijeli svijet , ali svijet ne vidi mene, pa me to čini empatičnom spram tih ljudi vjerujući da i oni žive svoj život kao i ja. Najčešće to bude tako. Najčešće to budu opako okrnjeni ljudi. Kad su to već ljudi, često se ništa ne može osim dati im malo samopouzdanja i lijepu riječ, jer malo je njih, strašno malo, koji uče, žele učiti i razvijaju se, dižu svoj nivo svijesti, šire svoje poglede te tako i taj njihov maleni svijet u drugoj dimenziji postane kućica u preriji. Ne savršen, ali nešto što ti ipak daje točku A. Njihov svijet. Kojem se u nekom trenutku počnu rado vraćati. Nije za zamjeriti onima koji stoje na mjestu, ponekad život satare u ranoj mladosti i zgrbi te kao čokot. Ma koliko bi ti i htio ravnati se, samo se niže grba na grbu... Relativno mladog upoznala sam tog dečka. Taman je ulazio u pubertet i u svojoj šutnji i pogrbljenoj pojavi nosio silan bijes. Vidjela sam to. Drugi nisu. Živio je kod bake i djede jer su mu otac i majka živjeli na marginama društva u koje pošten svijet ne zalazi. Da ga „spase“ ili osvjetlaju obraz, uzeli su ga k sebi na odgoj. Ismijavali su ga često, pred drugima, preda mnom kad sam prvi put ušla u kuću. Brojali koliko „vrijedi“ a koliko daje zauzvrat. On je šutio i nosio nam tanjure na stol. Pitala sam ga (krstit ćemo ga Frane) – Frane, kako škola? On je rekao dobro. Pitala sam koliko ti je matematika? Kaže 5. Njegova se baba naveže na to i komentira da što mu vrijede petice kad je lijen i ništa ne zna raditi i neće i završit će ko otac.... Imala sam snova više nego je u moju tada dječju glavu moglo stati, htjela sam toliko toga i mogla sam toliko toga, bila sam u svemu najbolja, gdje god da si me stavio. Još kao dijete bi me se slalo po poljima po selu da pomognem bilo kome bilo što jer sam znala sve raditi i bila sam brza i sposobna. To je bio moj identitet kao djetetu i mladoj curi – bila sam odličan radnik i pametna. Jes da nemam miraza ali sam radnik samo takav. Međutim, kad bih rekla neki svoj san pred svojom tada obitelji koja me brinula, rekli bi – Tvoja je budućnost konju pod repom kao i tvojoj materi. (trebale su godine da shvatim što to znači) U Frani sam tako bolno vidjela sebe, a sudbina je dala da smo se muž i ja i njegovi baka i djeda počeli češće družiti i ja sam imala više prilike za druženje s Franom. Pitala sam ga što bi htio kasnije. Rekao je da ga vuče strojarstvo ili robotika. Kao da me polilo hladnom vodom kad je to rekao. Ne završava se takav fakultet uz rad, a stipendije i ostalo, kako s tim, a život u Zagrebu pa da ima i dom opet ga treba platiti, a oni to neće, to je već rečeno. „Što će mu fakultet, ni mi ga nemamo, neka radi.“ Iščitala sam sve zakone i propise i mogućnosti i nisam našla kako zatvoriti financijsku konstrukciju čak i da dobije i stipendiju i dom. I onda sam našla - Vojna akademija. Jedino rješenje. Pred kraj prve godine gimnazije predložila sam mu to, odbio je. Očekivala sam. Pitala sam kako je matematika i hrvatski, rekao je 5. Možda nije točno, možda je samo neka moja glupa pretpostavka ali moje je mišljenje da je biti odličan iz matematike vrjednije od cijelog odličnog prosjeka. Onaj tko je odličan iz matematike ima pameti i taj će se sigurno snaći u životu. Treba razlikovati biti odličan iz matematike i imati 5 iz matematike, to su dva svijeta. Pred kraj drugog srednje već je bio više prijemčiv za tu ideju. Ja sam mu objasnila sve, mogućnosti, obaveze, ali još je dvojio. U trećem već je naginjao na tu odluku. To je bilo vrijeme kad je i on već odradio osnovna informiranja i shvatio da je završiti takav fakultet financijski škakljiva stvar. Bio je na ivici odluke i ja sam ga gurnula preko ruba. -Frane, rekla sam – ti bi to i mogao izvući uz neki posao da imaš mira, ali ga nemaš, jer uz taj posao i faks, oni će i dalje očekivati da radiš ovdje s apartmanima, sve uz riječi „to će ostati tebi“. A znaš i sam da ima još sinova i još unučadi. S druge strane, ako ne uspiješ ismijavat će te cijelog života i ne do bog slomit te. S druge strane, ako ti plate faks, ti nećeš nikada biti slobodan čovjek, uvijek ćeš biti sluga i nekome dužan. Ovako, odradiš taj faks, odradiš tih pet godina za njih -gledaj to je 5 godina sigurnog posla i pristojne plaće i poslije možeš di hoćeš, tvoja škola vrijedi i van vojske, i ti se i unutar vojske dok budeš radio možeš i dalje školovati. Imaš sve plaćeno čak i odjeću, sve. On je slušao i sjedio malo u tišini sa mnom i pitao što mi treba? Rekla sam, kao prvo teretana. Moraš izravnati ta leđa i nabit jedno 7-8 kila mišića. Trebaš imati odličan uspjeh i moći napraviti x sklekova u minuti. Kasnije ćemo o detaljima. Uspio je upisati vojnu akademiju, što nije uopće lako samo da znate, na iznenađenje njegovih djede i bake kojima nije bilo jasno kako se toga dosjetio, i završio ju u roku. Frane je neki dan bio ovdje blizu mene na smotri sa svojom jedinicom. Pred doktoratom strojarstva. Kako ja to znam? Jer sam srela njegovu baku u dućanu, preko dvije blagajne mi viče - Ajme moj Frane ti je bio tu na smotri, je l' znaš da je dobio svoje zapovjedništvo, ajme to je čudo od djeteta, sad već doktorat završava iz strojarstva, ma nešto posebno taj mali! Klimam glavom dok skupljam svoje stvari i kažem- Baš mi je drago, lijepo ste ga odgojili.... Rekao je jedan moj šef onda kad me izvukao s ulice – Ako čovjek vrijedi, potrebno je samo malo ga gurnuti, samo malo vjere i on dalje ide sam. Ali ako ne vrijedi, možeš ti njega gurati i čupati i pomagati ali on pada. A ja kad podvučem crtu, da je moj savjet Frani bila jedina dobra stvar u mom životu, dovoljno je.... |
Ženina najbolja prijateljica – Mačka
- 07:16 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kad se prošla jesen prestala ljeskati bojama i povukla se u svoj siv depresivan dom, jedna je mačka dovela svoje dvije male mace u dvorište na mom poslu. Poludivlje i mršave. Stara nam je mačka bila poznata, živjela je par kuća niže gdje bi ljudi živjeli preko ljeta, ali preko zime, ona i njezini mladi bi završavali tko zna kako. Sudbina je dala da se ja zaposlim tu. Imala sam mačku doma, crnu, staru. Imala je jednu jedinu bijelu dlaku i bila je dama i gazdarica, ali, voljela je samo moju kćer. Stara mačka u dvorištu me isto nije voljela, samo me povezivala s izvorom hrane. Njezine dvije male mace nisu nikog voljele, ali su dolazile svako jutro i svako jutro sam ih hranila. Te su dvije male mace bile obične tigraste, ali jedna je bila posebno lijepa, pa smo ih zvali lijepa i mala. To bi me zaboljelo svaki put kad bih izrekla ili čula jer bi me sjetilo na one moje rane godine, možda 4-5, kad sam živjela u jednoj obitelji s još jednom curicom lijepom kao Snjeguljica. Jedne smo godine dobile dar; ona je dobila predivnu crnu lutku, veliku, nasmijanu: lijepa lutka za lijepu curicu , rekao je taj netko tko nas je darivao. Ja sam dobila lutku zlatno plave kose, jednako veliku, lica izobličenog od plača; nije proizvodila zvuk, samo joj je lice bilo za vijeke vjekova oblikovano u taj ružan grč. Bila je najružnija stvar koju sam ikad vidjela. A da se razumijemo, do te dobi, već sam vidjela mrtva čovjeka. Reče taj netko – a ovo je za tebe. Ti imaš žutu kosu , ona ima žutu kosu. Rekla sam hvala, odnijela ju u sobu i nikad je nisam takla ni pogledala. To je oblikovalo moj stav o mojem izgledu. Do tog dana, nisam mislila da sam lijepa, ali nisam mislila ni da sam ružna. Do tog dana... Mislila bih, da li ta jadna maca razumije nas, da li se osjeća ružnom u usporedbi s prelijepim okruglim licem svoje sestre? Pokušala sam ih imenovati, ali bilo je prekasno, bile su ona lijepa i ona mala... Obje su bile ženke i ja sam ih sve tri skupila i odvela na kastriranje. Skrivala sam ih od muža preko noći i vratila u dvorište. Može se reći da sam im još malo manje bila draga nakon toga... Jedno sam jutro, pored njih tri, čula mijauk i pomislih, brate, pa dokad više, i ugledam malo bijelo mače zapeto u žici. Uzela sam ga u ruke, bio je zakočen i hladan Imao je majušnu glavicu i rozi nosić. I donila ga doma. Nazvala sam ga Mrki. Skrivala ga mjeseca dana dok ga muž nije našao. Sad se obožavaju. Njega voli više od mene. Možda zato što sam i njega skratila za, ovaj, kastrirala.. I negdje pred Božić, lijepa je maca šepala. Nije se činilo strašno, ulične mačke se nažalost često ozlijede. I onda je prestala jesti. I dva dana kunjala na istom mjestu. Bilo je hladno već, uzela sam ju i ugurala u hudicu uz pojas. Dotad poludivlja mačka, nije se otimala i ja sam znala da je vrlo loše. Odvela sam je veterinaru, imala je brdo ozljeda. I naravno, dovela sam ju kući unatoč činjenici da imam već dvije mačke i lagala dugo da ću ju udomiti kad ozdravi... Skrivala se u nosiljci skoro mjesec dana. Hranila sam je onom nekom ekstra hranom za oporavak u konzervi, davala vode i čekala. Izašla bi na wc, i to mi je davalo nadu... Nakon mjesec dana je izašla iz nosiljke. Nakon 6 mjeseci dala da ju mazim, tek nedavno je legla u krevet do mene. Kao da je znala da je na tankom ledu, bila je neprimjetna u stanu, niti je mijaukala, niti radila štetu, bila je besprijekorno uredna, u odnosu na ovo dvoje bila je rođena dama. Dale smo joj ime, kćer i ja, ali ju zovemo curica. Majušna je rastom, kratka, i ja bih joj govorila – dođi malena curica, i tako ostade ime... Sada kad dođem doma, ona sjedi u hodniku i čeka me. Ja se sagnem do nje i ona svojim nosićem dotakne moj, pljosne na pod i okrene mi trbuh. To je najljepši dio mog dana. Najdraži dio mog dana. Taj trenutak kad me Curica pozdravi. Pogledaj i uljepšaj si dan :)) Moja Curica |
Dijete i životna učenja...
- 09:45 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Jedna od najtužnijih spoznaja mog odraslog života bila je činjenica da ne možeš naučiti djecu gotovo ništa osim osnovnog preživljavanja, pa čak i za to im treba par probnih pokušaja. Sve moje znanje, iskustvo, prečice, lakše načine; ništa. Moraju učiti sami. I onda će tako od svoje mladosti do nekih tridesetih, četrdesetih se gubiti u raznim pokušajima dok na kraju ne shvate pa jebote, ipak je moja stara bila u pravu u bar 50 posto slučajeva. Danas sam saznala da je moja kćer ipak naučila bez probi i pokušaja jednu stvar koju sam joj rekla a bila joj je tako „kringe“ i fuj i kaj joj to govorim.... Ovo ljeto promijenila sam namještaj u njezinoj sobi i umjesto one srednjoškolske sobe pretvorila u jednu klasičnu sobu za mladu djevojku s manjim bračnim krevetom, jer ima dečka i zašto ga ne bi dovela doma. I došlo je ljeto i dečko je došao. Divan dečko, visok, pametan , zgodan, ono po ps-u mali. Kad smo ih spakirali i večerali, kažem maloj nasamo: -Slušaj, ovi kreveti imaju jednu manu, a ta je da mogu udarati u namještaj koji je blizu njih... -da kako to mislim? -Pa ono, u nekom ritmu, najčešće kad kad ne treba... i bilo bi pametno staviti nešto između, ručnik ili nešto... -Ajme, fuj zašto mi to govoriš, ajmeee! -Bolje da ti kažem sad, nego da ti kaže netko drugi poslije, kao što je to mene naučio tvoj pradjed. Poslije. -Ajme užas, ti si tako ono kringe, ajme.. – Zakolutala je očima i otišla u sobu. I ja si mislim brate mili, godinu dana si s dečkom, imaš dvadeset godina, šta misliš da mi mislimo da molite boga skupa? I tako prođe tih deset dana. Mislim si jesu li od one vrste kojima je to neugodno raditi u kući di su starci? Iako nas nema većinu dana doma... Nisam ništa više govorila, pozdravili su se i otišli u drugi grad na faks. Ja sam pošla provjeriti sobu i zatvoriti ju, i nađem... Nađem ručnik između kreveta i ormara. I budem ponosna. Ipak je nešto poslušala i od mene naučila. Poanta je - čak i kad je to kringe, čak i kad se crvene kad im pričaš, može se dogoditi da nauče. Ponukana ovim super događajem, pišem listu svih drugih kringe stvari za sljedeći put hahahahaha |
