< rujan, 2024 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv











blog counter

Lisbeth
15.09.2024., nedjelja
Mjera života

Postoji u meni neka neopisiva sila koja me vuče ljudima koji su drugačiji. Ponekad izgledaju kao i svi drugi ljudi ali ja ih osjećam nepogrješivo.
Pitala sam se nekad je li to stoga što sam ja drugačija i cijeli ovaj život provela kao alien ili u najmanju ruku u drugoj dimenziji iz koje jasno vidim cijeli svijet , ali svijet ne vidi mene, pa me to čini empatičnom spram tih ljudi vjerujući da i oni žive svoj život kao i ja.
Najčešće to bude tako. Najčešće to budu opako okrnjeni ljudi.

Kad su to već ljudi, često se ništa ne može osim dati im malo samopouzdanja i lijepu riječ, jer malo je njih, strašno malo, koji uče, žele učiti i razvijaju se, dižu svoj nivo svijesti, šire svoje poglede te tako i taj njihov maleni svijet u drugoj dimenziji postane kućica u preriji. Ne savršen, ali nešto što ti ipak daje točku A. Njihov svijet. Kojem se u nekom trenutku počnu rado vraćati.
Nije za zamjeriti onima koji stoje na mjestu, ponekad život satare u ranoj mladosti i zgrbi te kao čokot. Ma koliko bi ti i htio ravnati se, samo se niže grba na grbu...

Relativno mladog upoznala sam tog dečka. Taman je ulazio u pubertet i u svojoj šutnji i pogrbljenoj pojavi nosio silan bijes. Vidjela sam to. Drugi nisu.
Živio je kod bake i djede jer su mu otac i majka živjeli na marginama društva u koje pošten svijet ne zalazi. Da ga „spase“ ili osvjetlaju obraz, uzeli su ga k sebi na odgoj. Ismijavali su ga često, pred drugima, preda mnom kad sam prvi put ušla u kuću. Brojali koliko „vrijedi“ a koliko daje zauzvrat. On je šutio i nosio nam tanjure na stol. Pitala sam ga (krstit ćemo ga Frane) – Frane, kako škola?
On je rekao dobro. Pitala sam koliko ti je matematika? Kaže 5. Njegova se baba naveže na to i komentira da što mu vrijede petice kad je lijen i ništa ne zna raditi i neće i završit će ko otac....


Imala sam snova više nego je u moju tada dječju glavu moglo stati, htjela sam toliko toga i mogla sam toliko toga, bila sam u svemu najbolja, gdje god da si me stavio. Još kao dijete bi me se slalo po poljima po selu da pomognem bilo kome bilo što jer sam znala sve raditi i bila sam brza i sposobna. To je bio moj identitet kao djetetu i mladoj curi – bila sam odličan radnik i pametna. Jes da nemam miraza ali sam radnik samo takav.
Međutim, kad bih rekla neki svoj san pred svojom tada obitelji koja me brinula, rekli bi – Tvoja je budućnost konju pod repom kao i tvojoj materi. (trebale su godine da shvatim što to znači)

U Frani sam tako bolno vidjela sebe, a sudbina je dala da smo se muž i ja i njegovi baka i djeda počeli češće družiti i ja sam imala više prilike za druženje s Franom.
Pitala sam ga što bi htio kasnije. Rekao je da ga vuče strojarstvo ili robotika.
Kao da me polilo hladnom vodom kad je to rekao. Ne završava se takav fakultet uz rad, a stipendije i ostalo, kako s tim, a život u Zagrebu pa da ima i dom opet ga treba platiti, a oni to neće, to je već rečeno. „Što će mu fakultet, ni mi ga nemamo, neka radi.“
Iščitala sam sve zakone i propise i mogućnosti i nisam našla kako zatvoriti financijsku konstrukciju čak i da dobije i stipendiju i dom. I onda sam našla - Vojna akademija. Jedino rješenje.

Pred kraj prve godine gimnazije predložila sam mu to, odbio je. Očekivala sam. Pitala sam kako je matematika i hrvatski, rekao je 5.
Možda nije točno, možda je samo neka moja glupa pretpostavka ali moje je mišljenje da je biti odličan iz matematike vrjednije od cijelog odličnog prosjeka. Onaj tko je odličan iz matematike ima pameti i taj će se sigurno snaći u životu. Treba razlikovati biti odličan iz matematike i imati 5 iz matematike, to su dva svijeta.
Pred kraj drugog srednje već je bio više prijemčiv za tu ideju. Ja sam mu objasnila sve, mogućnosti, obaveze, ali još je dvojio.

U trećem već je naginjao na tu odluku. To je bilo vrijeme kad je i on već odradio osnovna informiranja i shvatio da je završiti takav fakultet financijski škakljiva stvar. Bio je na ivici odluke i ja sam ga gurnula preko ruba. -Frane, rekla sam – ti bi to i mogao izvući uz neki posao da imaš mira, ali ga nemaš, jer uz taj posao i faks, oni će i dalje očekivati da radiš ovdje s apartmanima, sve uz riječi „to će ostati tebi“. A znaš i sam da ima još sinova i još unučadi. S druge strane, ako ne uspiješ ismijavat će te cijelog života i ne do bog slomit te. S druge strane, ako ti plate faks, ti nećeš nikada biti slobodan čovjek, uvijek ćeš biti sluga i nekome dužan.
Ovako, odradiš taj faks, odradiš tih pet godina za njih -gledaj to je 5 godina sigurnog posla i pristojne plaće i poslije možeš di hoćeš, tvoja škola vrijedi i van vojske, i ti se i unutar vojske dok budeš radio možeš i dalje školovati. Imaš sve plaćeno čak i odjeću, sve.
On je slušao i sjedio malo u tišini sa mnom i pitao što mi treba?
Rekla sam, kao prvo teretana. Moraš izravnati ta leđa i nabit jedno 7-8 kila mišića. Trebaš imati odličan uspjeh i moći napraviti x sklekova u minuti. Kasnije ćemo o detaljima.

Uspio je upisati vojnu akademiju, što nije uopće lako samo da znate, na iznenađenje njegovih djede i bake kojima nije bilo jasno kako se toga dosjetio, i završio ju u roku.
Frane je neki dan bio ovdje blizu mene na smotri sa svojom jedinicom. Pred doktoratom strojarstva. Kako ja to znam? Jer sam srela njegovu baku u dućanu, preko dvije blagajne mi viče - Ajme moj Frane ti je bio tu na smotri, je l' znaš da je dobio svoje zapovjedništvo, ajme to je čudo od djeteta, sad već doktorat završava iz strojarstva, ma nešto posebno taj mali!
Klimam glavom dok skupljam svoje stvari i kažem- Baš mi je drago, lijepo ste ga odgojili....

Rekao je jedan moj šef onda kad me izvukao s ulice – Ako čovjek vrijedi, potrebno je samo malo ga gurnuti, samo malo vjere i on dalje ide sam. Ali ako ne vrijedi, možeš ti njega gurati i čupati i pomagati ali on pada.
A ja kad podvučem crtu, da je moj savjet Frani bila jedina dobra stvar u mom životu, dovoljno je....



- 05:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.