| < | lipanj, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Dan kad je sve propalo...
- 05:48 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
To me jutro probudila zraka jesenjeg sunca, odbjegla od oblaka i kiša što su se posljednjih dana slijevale na zemlju kao da žele isprati i život sam sa nje. U potocima bi se slijevali svi; i voda i ljudi, preko ruba te naše, u glavima mnogih, i dalje ravne zemlje, poput vodopada na Plitvičkim jezerima. Misao me nasmijala, pustila sam je da se kotrlja poljima moje mašte dok mi je pogled pratio zlatni trag od prozora kroz motiv zavjesa, preko prljavog veša mog muža u komadićima na tepihu, do skrušenog pogleda psa na kojeg nema smisla biti ljut. Jedna je čarapa preživjela-možda bi bilo bolje da nije, druga dijeli neslavnu sudbinu gaćica. Jedva čekam dan kad će mu pas napokon izgristi sve gaćice. Ja ću se praviti glupa, da nemam pojma o ničemu i natjerati ga da gologuz ide na posao i namješta velecijenjena jaja cijeli božji dan. Pokupila sam to i bacila, pas je pobjegao iza ormara čim sam ustala, mačka je stajala na ormariću u hodniku u polusjeni, jasno osuđujućeg pogleda. Kao da mi govori-do kad to misliš trpjeti? Nisam sigurna da li misli baš na psa. U kuhinji miris mandarina i pet tornjeva od korica poslaganih u liniju kuće koju djeca rade jednim potezom. Složene su na rubu stola, oko metar od smeća. Da li je to dar za mene, kao što mi mačka donosi miša? Da li mi tako želi pokazati svoju vještinu koja bi u neko drugo vrijeme nešto značila? Možda on nije idiot, možda je samo vrijeme u kojem živi pogrešno. Naša svijest još nije razvijena dovoljno da bi mogli sagledati veličinu njegovih djela. Kao da Vinci ili tako nešto… Bacila sam i to, možda vrhunsko umjetničko djelo u svom neznanju. U frižideru sam dohvatila praznu bocu mlijeka, iz ormara praznu kutiju za filtere, otvorenu kavu i prosipan šećer posvuda. Skupila sam s police koliko je bilo i zajedno sa svim ostalim -nisam htjela gledati s čim sve, bacila u šalicu, promiješala na brzinu i nadala se da neće isplivati nešto. Sjedile smo dugo u tišinu, ja i mačka, razmišljala sam zašto mi to smeta? U tome nema ništa teškog, to je kao da čistim za djetetom. To mi smeta? Ili taština? Zašto bih ja to radila? Ili to što on podrazumijeva da ja to moram raditi? Mačka je uporno gledala u mene, pogledom zlica iz crtića o dami i skitnici, repom je vijugala nervozno, podignute glave, stisnutog pogleda, kao da se naslađuje. Ustala je i odšetala veoma lijeno do svoje posudice u boravku i sjela pored nje. Pomislila sam kako bez ikakvih problema ustanem na najmanji mig životinje i napravim što želi, a za muža kao da mi je teško. Ipak je taština, pomislim, smatram da sam bolja od njega, pogrešno postavljam stvari, trebala bih sagledati iz drugog kuta i sebe i njega. Mislila sam to putem do zdjelice odlučna da okrenem novu stranicu u svom sazrijevanju, otvarajući preskupu kesicu razmaženki kad ugledah đon od cipele. Trgnem se, spustim onu vrećicu samo na pod i požurim okrenuti cipelu u nadi da nije pojedena. Brzopleto zakoračim i stanem na privjesak od ključeva s kojim se vjerojatno mačka igrala, jer je ostavljen gdje ne treba, izgubim ravnotežu i opizdim čelom o stolić. Zazvonila sam i ja i stolić i svi mali anđelčići sa svojim zvoncima u isti mah, napipala sam na čelu bujanje kvrge i požurila prema kupaonici, otvorila vrata, zajebala se i udahnula-dlake su mi se spržile u nosu a oči zasuzile kao da sam upravo pobijedila na super-talentu. Žmireći teturam do wc-a, pustim vodu jednom rukom, drugom otvaram prozor i bježim udarajući ramenima o zidove U kuhinji smočila sam kuhinjsku krpu i baš je onim djelom na kojem se smiješi neka žena s pregačom i kuhačom u ruci, prislonim na čelo usput psujući mater i njezinom cereku i veselju i svim tim moralno poticajnim natpisima na gotovo svima krpama koje imam i koje govore samo jedno: budi sretna što si mu sluga, i onome tko mi ih je kupio (svekrva), i vratim se u boravak. Kao kockar koji je sve uložio na tu kartu, okrećem ih u strahu. Izgrižena, nova, njegova cipela, koje sam netom provukla na 6 rata umjesto onih crnih čizmica sa kurvinskom peticom za koje je rekao da mi ne trebaju jer ionako nigdje ne izlazim….. |
