| < | kolovoz, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Pogrešna želja
- 11:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Čovjek se rodi u svijet koji već ima svoja pravila, koji se i bez njega vrtio takav kakav je: ispravan, krnj, nedorečen, loš, dobar. Vrtio se. Ljudi su u njemu živjeli isti oduvijek: puni tajni i želja. Tko može reći da poznaje drugog čovjeka potpuno? Svaku njegovu tajnu, misao-želju… Želje su naše najveće tajne, najdublje skrivene, najčešće gušene. Kad bi želja bila živa bila bi vukodlak. Želja, kad bi bila čovjek, sigurno nikada ne bi bila mlada djevojka sa suncobranom u ruci na puteljku između stabala kestena, jer ona nikada ne živi u jednom liku, ona nikada nema jedno lice, ona može biti i jest i pakao i raj. Živjela sam svoj život kao što ga žive i svi ostali ljudi-ni puno bolje ni puno lošije. Nisam u odnosu na prosjek bila nešto pametnija ni talentiranija ni u ičem posebna da bi se isticala. Imala sam svoj krug u svijetu u kojem sam hodala, imala sam svoj krug misli u kojima sam postojala, krug riječi, knjiga, slika, ljudi… Krug u kojem sam bila sigurna i koji je bio siguran za ljude oko mene. Prošla sam pola svog vijeka, moje su stope u tom krugu bile već utabane i nisam imala želja van toga. Moja je mladost uvenula u ratu i strahu i čeznula sam za mirnim stazama koje su me podsjećale na miran i dosadan život mojih staraca i svih onih što sam ih u djetinjstvu poznavala i klela se da nikada, ali nikada neću biti poput njih. I onda, jednom, nekada, shvatim da su sva moja stremljenja upravo u tom smjeru- ka utabanim stazama. Pristojan posao, pristojan dom, muž, dijete. Sretna sam tako, osim u snovima. U mojim snovima postoji ogroman problem. U meni postoji ogroman strah da moji snovi ne izađu.. Upoznala sam je sasvim slučajno. Bila je okrnjena, znala sam to, jer me se dojmila. Možda zato što sam okrnjena sama bila nekoć, a možda sam i sada, osjetim okrnjene ljude i privlače me. Privlači me njihova unutrašnja borba jer je ja mogu vidjeti. U očima, u pogledu, u trenutku prekratkom smiješku: predugom, u spuštenim vjeđama, u dugim teškim trepavicama, u zatomljenoj želji u tijelu. Ja to vidim, oduvijek sam to mogla vidjeti. Ne sve ljude, samo okrnjene. S godinama, upoznala sam sebe i danas znam da me privlače takve osobe i oprezna sam. Okrnjenost može biti samo malena slabost, samo mali pad gdje mogu s lakoćom pomoći. Moje samopouzdanje je za njih poput svjetla noćnom leptiru i nisam sebična, dozvolim, čak i potaknem. Ne postoji bolje vode od one s izvora, ne krijepi nikada više nego onda kad te žeđ već počela gušiti. Ljudi je često ne osjete ni ne shvate dok ne počnu piti. Napij se umorna dušo i pođi dalje… Ali, za neke ni izvor nije dovoljan. Naučila sam to na teži način. Ona nije bila previše okrnjena, pustila sam je. Poticala sam je. Dizala sam je kad sam osjetila da tone. Ne treba za to puno, ponekad prava riječ u pravo vrijeme, dodir utjehe, osmijeh, znak pažnje. Žene se lakše oporavljaju od muškaraca. Mislim da sam u tome pogriješila-postala sam tašta. Postala sam sigurna u sebe i otvorila se potpuno. Poput vrata u vrt, nisam samo pustila do izvora-ne, otvorila sam vrata širom, da prošeta uz rijeku i vidi-eto tako izgledaš. To si ti-proljeće, vrt u cvatu, miris trave, vjetrić u kosi i sunce koje odmara. Ti si radost i utjeha, sretni kutak, tako te ja vidim jer ti to jesi. Taština, greška svih ljudi. Otišla sam, ostala mi je u sjećanju kao radost. Radost je možda najveća od svih vidjeti čovjeka kako podiže glavu, poput cvijeta pod zrakom sunca, rastvara se i sja, životom i ljepotom. I možda bi sve to ostalo i završilo tako kao i bezbroj priča prije nje da se nije dogodio jedan utorak. O Bože, a kažu da su ponedjeljci najgori dani. Taj utorak počela sam raditi gdje i ona. Nisam to znala. Taj utorak ona je postala meni direktno nadređena. Ni to nisam znala. I možda zato što nisam znala… Sjedila sam za stolom sama, borila se sa papirima koje još nisam najbolje poznavala, bila sam zadubljena u to kad sam spazila krajičkom oka nekog na stepenicama i podigla pogled. Moja posljednja, tek procvjetala Okrnjena, vječno zakopčana do grla prilazila mi je u uskoj haljini bez rukava, naglašenog struka širokim remenom, na visokim petama ljuljala se u bokovima, tanka tkanina milovala je njezina bedra. Smijala se, radosna što me vidi, nikad njezine oči nisu imale ljepšu plavu boju… Rekla sam pravo damski-uh jebote.. Ona je kroz smijeh rekla-a je li? – i sjela do mene. Gledala sam je kao što bi je gledao klinac od 16 godina i teško se koncentrirala na ono što mi je govorila. Obla linija njezin bokova, blago skupljene noge, ravan trbuh, napeta tkanina preko grudi, gola prsa, bez lančića, bez ičega, prsna kost malo uzdignuta, kao da poziva... Rekla je-Alo, je li ti mene slušaš? Još malo pa ću početi sumnjati… Smijala se cijelo vrijeme. Nisam slušala, mislila sam -kad bih bila muško i kad bi me žena zavodila, to bi izgledalo tako. Tako bi bilo savršeno. Mislila sam, da sam bar muško, samo na jedan dan, samo danas… Svaku noć sanjam njezin hod, njezine grudi, struk, bokove, njezin osmijeh i sjaj u očima. Svaku noć mi prilazi i svaku noć svrnem pogled težak od želje, da ne vidi.. Svaki dan se trudim je izbjeći i kad je sretnem vidim da je zbunjena, vidim da joj nije jasno zašto joj se više ne smijem, zašto joj se ne radujem, zašto bježim. Što da ti kažem Okrnjena moja, zašto bježim? Ako ti kažem, bježat ćemo obje, kako god bilo, natrag u svoje krugove, u one koji ne štete drugima oko nas. Pa pusti, neka bježim samo ja, neka iznesem samo ja, jednom će proći, i jednom ću ti se opet samo radovati i jednom ću prestati skrivati pogled. Jednom će moja želja biti djevojka sa suncobranom, jednom će se i moj vukodlak umoriti, ne može ni on živjeti vječno… |
